Mogao bi pisati o doživljajima, o putovanjima.
Mogao bi pisati o ljubavi, o snovima.
Mogao bi pisati o natjecanjima.
Mogao bi pisati o radu s malenima.
Mogao bi pisati o uspjesima i neuspjesima.
Mogao bi pisati ....
Kao u nekom vrtuljku mogućnosti promatram igru tu. Nikada nisam volio vrtuljke. Samo jednom sam kao dječak sjeo u metalnu sjedalicu vrtuljkka i vrtnja je krenula. Bilo je to u Dječjem zabavištu u Maksimiru. Jedva sam preživio vrtnju. Kao da je došao kraj životu. Ne, nije to bio strah. Bilo je još gore. Duša mi je otišla u grlo, a ruke su grčevito držale lanac uz stolicu. Ne volim niti gledati vrtuljke.
Stojim i sada pred vrtuljkom mogućnosti. Koji vrtuljak? Tko? I opet sam u svojoj osnovnoj temi postojanja.
I tako svaki puta kada nastojim nešto vrijedno i istinito iskazati ulazim u takav način gledanja.
E, pa tko? Ja? Tko ja? Samo tako, ja. Rekoh, pomislim ... i to je to. A što to? To ... da rekoh i pomislih? Kakve to veze ima s ja? Pa valjda što rekoh i pomislih. Znači ja rekoh i ja pomislih, a ne to što rekoh i pomislih. Ako je tako, onda ne treba ni reči.
Vibrira zrak zvukom; prolaze bio-električvi impulsi mozgom. I sve to tvori neki smisao formiran milionima godina. Zar sam to ja? Sklepano milionima godina to što sada je. Ovoga trena odražavaju se ti milioni. Pa, i svakog prethodnog, a biti će i budućega. U trenu ovome je sve samo ne tren taj. On je samo rezultat onoga prije. Tamo su uzroci.
I tako sam ustvari sve ono od prije svedeno u tren ovaj. I kada poželim nešto i to je razlogom prethodnih čimbenika. Što ja uopće mogu po volji svojoj? Da, probam. I poželim dignuti ruku lijevu. Baš samo voljom svojom. Kao da ću svemir promjeniti, da samo ja uzrokom dizanja ruke te budem. A svemir ni da se nasmije, jer sve je kao i prije. I ta želja moja je sistemom istim bila. Ne vidjeh to na mah, a i inače većinom ne vidim to.
Zblenut pred nemoći svojom se pitam: 'Što uopće mogu?' Mislio sam o vrtuljku mogućnosti i što on jest. Sada, pa, odjednom mogućnosti nema. Pa što se onda to vrti? A, osjećam to, da mogućnosti postoje, da ja postojim.
Hm, osjećaj ... pa što to je, osjećaj? Poticaj mislimna na procesde u meni, a sve to istim onim sistemom miliona godina. Kao da ustvari ne postojim, kao da odgovornosti moje nema.
Misao tu ne staje. Zaključivanja u mene nema, jer sve je promjeni podložno osnovom življenja, osnovom vremena.
Kada je sve tako, onda je i osjećaj, a i osjet taj, isto. Milionima godina stvoren je osjećaj sebe i u mene. Jest osjećaj da jesam!
Milionima godima stvaran tijelom osjećaja, baš takav i takovih; trenom ovim što predajem budućnosti, osjećajem da je tako, bivam zahvalnošću svemu, što postojim. Svemu, po čemu jesam, oduvijek i svagdje. Dragi moji ne liči li vam to na nešto. Osjećaj zahvalnosti za osjet života, što dar je vječnosti. Mislitelji dragi, ne nije to ni dogma, ni mit, ni vjera. To je istina do koje se dolazi iskrenim predavanjem sebe svijetu po kojem postojim.
Trudio sam se u svom 'realnom vremenu' shvatiti sebe po svrsi i razlozima. Nastojao sam vidjeti i ono što obične oči ne mogu. I kada tako promišljam umalo da ne zahirih. Ta i to što mislim istim je sistemom. Ništa posebno niti izdvojeno.
I mislima tako tražeć smisleno gledište sve ciše nalazim ogromnu zahvalu svemu što postoji. Svijetu i svom vremenu postojanja svega u svijeta. Sve je to isto. Prijatelji dragi ne liči li vam to na nešto? Nešto što većina čini i nesvijesno.
I ako jesam svijesno biće ostaje mi, po iskrenosti, hvala, životom, po osjećaju njegovom za život i osjećaje onome što me stvori. A, kada nastojim svijesno djelovati, a djeluje se sistemom stvaranja, zamolim za djelovanje po dobroti, a ona je poštivanjem svijeta po kojem jest sve. To činim voljom tvojom svijete, i neka ne uđem u napast umišljenosti da sam nešto drugo iznad ili izvan toga. Hvala za sve i molim za dobrotu svoga djelovanja. Time ću i svijršću biti tobom.
Prijatelji dragi, ne podsjeća li vas to na nešto, što mnogi čine i nesvijesno.
I neka i ovi slijedovi misli uđu u ovaj moj dnevnik; moja povremena kazivanja. Još kao mladić vodio sam dnevnik u koji sam povremeno zapisivao svoje misli. Nakon par godina sam sve to spalio. Ne razočaranjem, već spoznajom da u svijetu sve jest i tako bilježeno stvaranjem novih oblika i zbivanja.
Nekako sam bio ponukan otvoriti blog, pa sada ovdje tako pomalo iznosim misli. Na odmet nije. Možda ponešto od toga nekome otvori koju novu spoznaju, a možda ponetko od vas mi ponudi misao kojom ću krenuti dalje. Ta istoga smo svijeta, stvarani istim milionima godina i postojanja, istom voljom.
Hvala ti Svijete i neka mi bude dozvoljeno imenovati te Gospodom, jer po Tebi jesam i voljom Tvojom i sviješću toga molim.
Voljom Tvojom jesam i pitanje je koliko sam svijestan toga. Nije ovo kraj puta. Zajedno ćemo dalje dragi moji voljom Gopodnjom
Voli vas vaš Mladen ... :)
P.S. Ama, biti će i putopisa, opisa događaja ... radošću i voljom ... :)
Post je objavljen 11.10.2007. u 16:40 sati.