Igrajući u podrumu uz električnu rasvijetu ostali smo van vizuelne komunikacije sa svijetom. Zaneseni igrom kamenčića otišli smo u neke nama zanimljive svijetove. Povremeno se srećemo očima uz osmjehe. Neka posebna ljepota je u ovoj igri, posebice na natjecanjima s puno natjecatelja. U ovom podrumu sakupilo nas se pedesetak ponajboljih igrača iz Bosne, Srbije i Hrvatske.
Ovdje smo jedna cjelima. Kao jedna obitelj smo. Ova, meni prekrasna igra, davne kineske civilizacije, a sklon sam vjerovati i ranijih vremena, daje nam osnovu zajedništva. Ovdje smo zajedno temama starim preko više tiruća godina. Priča se o pet tisuća, ali tko zna što je tada bilo i da li se i tada pričalo o drevnoj igri.
Od svojih studentskih dana zanimam se goom. Na našim prostorima sam jedan od pokretaća zajedništva igranja. Još prije četrdesetak godina sam često bio diljem tadašnje Juge u promicanju ove igre na ovim prostorima. Eto i sada, već pomalo u godinama, ne mogu, a ne svjedočiti, da među ljudima ne postoje granice. Ne, granice ne postoje. Neki su to u nekim interesima nametnuli. Od uvijek su postojali oni koji su svojatali darove Gospodnje. Zemlja nikome ne pripada, mada neki misle da da. Eto i ja zahvaljujem Bogu za zrak i nužni smještaj. Ne želim vladati. Želim živjeti u sretnome svijetu.
I prolaze mi mislima neka prošla vremena. Ratovi, osvajanja, potlačivanja i nametanja načina življenja. Iz davnina su ljudi imali vođe. Iz davnina su drugi pričali što treba raditi i stvarali zakone. Znali su oni tako i zavaditi narode. Na ovim prostorima to je tako često činjeno. I neznam zašto, ali kao ponavljači uvijek smo se nalazili u jednom te istim razredu, koji nikako da savladamo. Nikako da savladamo da smo svi mi zajedno djeca istoga Boga.
Gledam nas ovdje. Prijatelji smo bili i jesmo. Nama je ovo jasno, nama u ovom podrumu. Osjećam to. Zar je važno jesam li Srbin ili Hrvat. Znam da se u suprostavljenim vojskama nalaziše predstvanici ovih naroda u doba Turaka, Austrougarske, Trećeg Rajha i na kraju u zbivanjima nedavnih vremena. Ovdje nas izravno nitko nije sučelio. Bio je to eho prošlih nekima nedorečenih vremena.
U zbilji na obje strane je običan čovjek željan života i ljubavi. Čovjek kojem uvijek neki drugi nalaze krivce za njegove teškoće, često sakrivajući svoju nesposobnost kazivanja vrijednosti života.
Na ovom turniru je bilo podosta mladih natjecatelja. Neke nove generacije dolaze. Tu su i djeca naša. Druže se. Gledam ih i nekako mi drago.
Danas smo u raznim državama; državama u kojima vođe mogu pričati različito o istoj stvari. Državama u kojima se može o onim drugima pročati kao o prijateljima ili neprijateljima. Zar može meni itko reči da mi je Guta neprijatelj, Kosto, Bare, Željko ... Može li njima itko reči da sam im ja neprijatelj ...; da smo si mi više netko drugi, nego itko na ovoj planeti ili svemiru. Vjerujem, nama ne.
I uvijek je bilo,onih koji ne razumiju. I uvijek je bilo onih koji su mislili da samo oni ispravno misle. I uvijek je bilo onih koji su smatrali da treba ljudima pokazati 'ispravan' put. I uvijek je bilo onih koji su obilježavali ljude. Iznosim, tek, mišljenje svoje u nadi da ipak krećemo u neka bolja i sigurnija vremena.
Gledam ovu dolazeću mladost. Djeco, molim Boga da razumijete sve ovo. Stoljećima su drugi vodili naše živote i suprostavljali nas.
Prošao je i ovaj turnir u Beogradu. Bilo nam je lijepo i zanimljivo. Maleni su stekli nove prijatelje i vidjeli stvarno kako se ovdje živi. Nitko im ne treba pričati kakovi su ovdje ljudi. Kao i kod nas su sa svojim brigama, poslovima, ljubavima ...Vidjeli su.
Cijeli svijet je jedna obitelj. Jednom kada će se moći čitati genski zapisi, biti će to potpuno jasno.
Ne, ne tražim krivca, ali znam da je bilo puno zavedenih.
Prijatelji dragi sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen
Post je objavljen 30.10.2007. u 15:26 sati.