U čuđenju čudu ovome, što životom se naziva među nama ljudima, kao da osjet ukazuje na konačnost neku. Zar osjet sjećanja na ništa, što čini se kao da je preteča vremena, je stvarnost il uobrazilja neka? Znam da bilo je, a sada više nije. Ne mogu sa nekom sigurnošću čak niti tvrditi da je tako. Da, da, sjećanja neka na nešto postoje. Tragovi nekih sličnosti postoje. Tragovi u meni.
Godine nanizane. Niska vremenom kroz sjećanja.
O Bože, koje li predstave! Želje i nade pretočene u nastojanja nosile me vremenom kroz život. Kretalo se biće prostorom ostavljajuć biljeg života.
A povremeno u raspuklinama stvarnosti tražilo se viđenje. Otkuda, čemu, zašto? Kao da nevjericom živjeh. Kao da osnovu vjere tražih ne prihvačajuć kazivanja onih što tvrdili su. Kao da nisam mogao gledati očima njihovim. Priznajem. Kao da nisam mogao voljeti ljubavlju njihovom. Kao da nisam mogao postojati životom njihovim. Kao da nisam mogao, do sam biti.
Sada kada me već vrijeme sustiže viđam se usamljen, al slutim. Slutim, jer ni samoća moja nebi biti mogla, da nešto ipak nije.
U početku ne vidjeh, pa progledah. Nekako mi se dešava da se vraćam stanju svog iskona. Vid me pomalo napušta, al sada spoznaju vida imam.
Blještavilo ili tama i podosta nejasne slike. Prihvaćam put taj, mada podosta teškoća mi stvara navikama prethodnih stanja.
Ranije nisam ni mislio o mogućim razlikama. Koliko sitnih detalja što probleme stvaraju ima.
Velik mi je problem prelaz preko ceste. Oni što dobro vide ni ne slute koliko je dobro, da automobili imaju danju upaljena svijetla. Bez njih aute nebi vidjeo. Negdje na stotinjak metara, a koji puta i manje, počinje mi područje magle. Blago maglovito je i bliže.
Često ne vidim boju na semaforu preko ceste ili je jedva nazirem. Pomažu mi zvučni signali za prelaz ceste, ali oni pokoji puta nisu baš najispravniji. Ipak vidim aute u blizini kada stoje i to mi daje sigurnost. Pokoji puta kao pas prelazim tamo gdje nema semafora uz druge ljude. I pored svega toga neka križanja prelazim popreko, ali tamo gdje je to sigurno.
Sve više dajem na sluh, mada sam nagluha osoba. Valjda sam jioš uvijek. Različito čujem na uha i često neznam iz kojega pravca dolazi zvuk.
Neki dan, čekajući bus, trudio sam se pročitati koja je linija napisana na busu. Kao čaknut sam dolazio pred autobuse i iz bliza nastojao pročitati kuda idu. Dođe jedan tako i ne vidjeh i kako sam bio blizu prvih vrata upitah vozaća kuda ide ovaj autobus. On odgovori, ali ga nisam dobro čuo, pa ga zapitah ponovo skraćeno: 'Kuda?' Kada se zaderao bilo mi je jasno. 'Hvala', rekoh.
Ustvari vidim, ali ne dovoljno za sigurno kretanje.
Zasada, u fazi privikavanja, imam i probleme prepoznavanja. Ne prepoznajem ljude i na dosta veliku blizinu. Neki poznati, koji još neznaju o čemu se kod mene radi, misle da se nešto na njih ljutim. Često slutim da je netko poznat, pa tada gledanjem provjeravam, ali znam da to može biti neugodno onome koga gledam, ako to nije poznato lice. Mislim si sve češće, da bi trebao uroniti u svijet svoj što se vida tiče i ne uznemiravati ponašanjem okolinu. Možda da stavim natpis na obleku,'Slabovidna osoba'. Bijeli štap? Pa, još vidim.
Čitanje je uglavnom otpalo. Bez lupe ništa. Možda postoje neke naočale za to, ali ne inzistiram. Nekako ne želim biti na teret. Već samo čekanje u čekaonici mi nije ugodno. No, ići ću svojoj okulistici da me uputi na neka pomagala. Znam da tamo nemaju vremena za razgovore. Ta, snalazim se još uvijek.
Rad na kompu? Podesio sam si rezoluciju da su mi slike i slova veliki. Tekstove kopiram u word, podebljam i čitam s velićinom slova 28. Pisanje mi još uvijek ide. Naučio sam tastaturu dok se dobro vidjelo. Sada slova nazirem i kucam vrlo brzo za svoje uvjete. Često pogodim slovo pored, ali kasnije sve to još pročitam i poispravljam.
Telefon i bankomat mi nisu veliki problem, jer znam gdje je koja brojka. Važno je da vidim tipke, a vidim ih. Radeći na kompu izgledam kao da želim zabiti nos u tipkovnicu ili ekran. Pomažem si lupom.
Rad sa novcem? Papirnate prinosim očima a i kovanice, ali kovanice teže vidim jer su iste boje i često blješte na svijetlu. Može mi se desiti da ne pokupim sav novac kod vraćanja, pa zato kad dobivam povrat često ispružim obje ruke, kao da prosim.
Ima još puno raznih neočekivanih situacija. Može mi se desiti da stanem u ...., a da ne vidim i to nosim na obuči sobom.
Ako se uprljam to često ne vidim.
Odustao sam od brijanja, da ta radnja nebi lićila na kolinje. U tome nisam bio ažuran ni ranije, pa mi to nije neki problem.
Za doziranje inzulina na penkali ima i škljocanje, pa tako odbrojavam jedinice. Kontrolu kapljice iz igle radim kapanjam na dlan, što osjetim.
Stotine sitnih detalja, ali se privikavam. Ustvari je sve to zanimljivo. Sve više vidim kako gledam, a ranije sam gledao, a to nisam vidio.
A zašto o tome pišem? Često ne vidimo ljude s njihovim problemima. Mislimo da su svi kao i mi. Znaju li vozači koliki je problem slijepoj ili slabovidnoj osobi prelaz preko prometnice? Jednom sam čak sklopio ruke moleći na prilazu zebrom. Većina vozaća me nije ni primjetila, mada se zna koji je propis kod zebre. Pitanje je koliko to vrijedi za Balkan.
Prijatelji dragi, privikavam se. Nisam od onih koji će se bjesomučno otimati u nastojanju vraćanja stanja. Život nam je podaren po Gospodu. Znam da još ljepota ima. Radujem se i dalje, jer znam da Gospod je uz mene. Znam da nisam sam. Za spoznaju tu prolazio sam osjećajem samoće.
Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 16.10.2007. u 14:19 sati.