Ja obožavam spavanje, to potpada pod 4 osnovne stvari koje su mi nužno potrebne da normalno funkcioniram. Uživam u svakom aspektu: tonuti u san, polusan dok se okrećem, ugodno protezanje i namještanje u bolji položaj, postepeno buđenje i sanjanje.
Ne smatram spavanje gubljenjem vremena niti za mene vrijedi ona da ću spavati kada umerem, spavati ću sad i to koliko mi se spava. Nedostatk sna utječe jako loše na mene i ne volim se masakrirati po tom pitanju. Snovi su mi živi, jasni i prije svega djeluju jako stvarno, kao da imam još jedan paralelan život.
Ipak u zadnje vrijeme imam velikih problema i moje spavanje je izrešetano kao švicarski sir. Jednim dijelom je odgovorno ovo vrijeme zbog kojeg ne spavam kavalitetno, budim se ukomirana i umorna, a drugim dijelom je ono što se naziva Sizifov posao:
pijem jako puno vode, ne iz mode već jer mi tijelo traži i jer sam stvarno žedna, naravno i naveče. Obavezno nosim čašu od 0,4 l sa sobom, do ujutro ona je prazna.
I tako, legnem u krevet, pa popijem gutljaj vode, onda taman prije nego što ću zaspati, moram na wc, onda se vratim i uzmem gutljaj vode...pa taman kad bih opet skoro zaspala moram opet na wc...ako imam sreće onda uspijem zaspati. Nakon nekih sat vremena buđenje, što li je? Žedna sam, uzmem mali gutljaj vode jer ne smijem više, morati ću na wc. Za sat i pol opet sam žedna, pa za pola sata wc, i tako sve dok ne popijem cijeli čašu vode.
U toku noći idem od polaska na spavanje barem 4 x, ali dođe i do 6x na wc, a o pijenje vode i ne brojim.
Spavanje u komadu barem 6 h je za mene El Dorado.
Savjeti ljudi koji me znaju je nemoj piti vodu. Hah, da, ali to ne ide.
Budim se jer sam žedna, jako žedna, usta su mi se osušila koliko sam žedna, a drugo ako ne pijem počinje me boljeti jedan bubreg koji se smiri kad popijem dovoljno vode.
Nisam bolesna, nemam upalu bubrega niti mjehura i nemam visok šećer, sve je u redu samo mi se tijelo ponaša kao hidrocentrala: uzima i izbacuje velike količine vode.
I tako ja noću napravim više metraže nego neki ljudi po danu. Već sam se toliko ispraksirala da ostajem u polusnu jer je ovo takva rutina da ne moram biti ni potpuno budna.
I između svega toga uspijem čak i sanjati...samo što se svaki puta probudim kad je najzanimmljivije...

Nešto sam razmišljala zadnjih dana o vezama, tj. o prekidima, onako palo bi mi na pamet zbog nekih drugih stvari i jedno me zaintrigiralo.
Kada dođe do prekida da li žalimo što više nismo s o tom osobom ili za vezom u kojoj smo bili?
Prekidi su grozni...
kako koji, definitivno nisu ugodni ili su na kraju muka koju treba odraditi.
Ipak sad bih o onim groznim, onim zbog kojih smo nesretni, tužni, sjetni, cmoljavi - privatno ili javno, onim ljigavim i mokrim.
Da li je ta tuga i jad i sve to što traje nakon prekida uzrokovano što nismo s tom osobom ili...
će biti da u biti tugujemo za sretnim trenutcima i lijepim vremenima u kojima smo bili.
Nekako kad razmislim biti će da je ovo drugo i to mi je bilo iznenađenje. Izgleda ne žalimo baš 100 % zbog njih već zbog onoga kako smo se osjećali s njima.
Najbolje veze u kojima smo bili su u biti one gdje nas je partnerovo ponašanje činilo sretnim, opuštenim, poletnim...i tijelo pamti te trenutke i ako veza krene krivo i na kraju se prekine u biti žalimo za tim trenutcima jer su bili tako lijepo i želimo da se vrate.
U tu teoriju se nekako uklapaju i oni loši frajeri.
Jer žene nisu budale, a nije ni cijela ženska populacija mazohistički nastojena. Ti frajer imaju znanje ili im jednostavno ide od ruke da nas vinu u visine, da nam skinu zvijezde i osvoje svijet, učine sretnim i onda nogica...neslužbena, jer službeno nije ni stiglo biti. I zašto onda idemo po još bez obzira na to što je mozak procijenio da tip stvarno nije dobro rješenja za nas... jer smo se u jednom trenutku osjećale tako famozno i želimo to ponoviti...dobro to nije ljubav, ali nekakv emocionalni drogeraj jeste.
Želimo sačuvati i prije svega ponoviti te sretne trenutke s dobrim ili lošim dečkom i žalimo zbog kraja jer smo našle nekoga tko nas može učiniti sretnim, ako je to radio prije može i opet.
Neke loše veze traju dobar dio vremena na staroj slavi kako je bilo i nadanju da će se zlatno doba opet vratiti,a kada dođe kraj iako realan patimo zbog onog što je bilo.
A čim dođe osoba koja nas isto tako čini sretnima stara ljubav tako pada u vodu kao da je bi bilo nije i sve one patnje nestaje.
Moj zaključak je da žalujemo za situacijom sreće više nego za osobom samom - čudan zaključak.

Stojim jučer na stanici i čekam bus. Pojavila se neka mrga ćelava od metar i devedeset pet šest, nabijen, ali ne i debeo, u trenerci i nekom crvenom prsluku, u jednom trenu ga nije bilo i sad je tu na samom rugu nogostupa.. Velik tip kojem baš ne bi želio stati na put. Mislim si ma neću ni pogledavati dva puta.
Zaustavlja se autobus koji prevozi djecu s posebnim potrebama, teta pomaže jednom malom, malenom dečkiću da izađe i ona mrcina ga uzima ispod ruku i od sveg srca poljubi u obraz, ali pažljivo i obzirno. Nježno ga spušta na pločnik i hvata za ruku.
Mali je tako sitan, pretpostavljam da ide u prvi razred, ali mogao bi ići i u vrtić, ima nek torbu koja se lagano nakrivila i okrugle naočale tipa Harry Potter. Torba mu se još jače nakrivila i on je zastao da ju namjesti, a tata se ponovno sageo i opet ga poljubio onako kako mame ljube bebe. Tata je smanjio svoje korake i tako hodaju polako i ravnopravno.
Gledala sam za njima dok mi nisu zamaknuli iza ćoška i u sebi odavala počast tom ocu:

Facebook je postao vrsta religije, internet religije i skoro svi su na njemu.
Dobro, to i nije moja stvar jer me na zanima i nisam član,točka.

Ne petljam se u ono što me na zanima, a ako me ne zanima onda o tome ni ne pričam niti komentiram...sve dok to ne počne dirati mene.
E sada slijedi ona druga strana.
Dosta ljudi me pitalo da li sam na facebooku.
Nisam.
Zašto?
Zato što me ne zanima.
A zašto, pa baš je super?
Ali ne zanima me.
Ali to je baš dobro, svi su na tome i svašta vidiš i znaš, razmjenjuješ slike i imaš puno prijatelja i svi te mogu naći.

E sad, ovisno o raspoloženju i o tome da li je osoba bila predosadna objašnjavam:
ja sam privatna osoba i želim to ostati, nemam potrebu stavljati informacije o sebi na nešto gdje ih svatko može naći, ne želim da svatko zna moje ime i kako izgledam, da su moje slike s događanja na koje idem osvanu sutra dan i da ih svatko može povezati. Ne želim da se zna tko su moji prijatelji, što jedem za doručak, kako sam raspoložena, što trenutno radim. Sve i da prosvjeta nije posao u kojem sam bila i u kojem ću i dalje biti, a i to je jako bitno, ne želim da moj privatan život bude dostupan mojim učenicima, bivšim i budućim ili bilo kome tko je nasumice odabaran kao prijatelj prijatelja.
Ja volim svoj život privatan. Mičem se na ulici kada vidim da snimaju ili slikaju. Nisam paranoična, ali zašto bih bila u novinama kada ne moram i ne želim.
Ne želim nikakvu vrstu "slave od 1500 prijatelja" i dostupnosti širokom masama.
I ne diram nikoga tko je član, u biti potpuno sam indiferenta prema facebooku.
Ipak ljudi gnjave mene jer ne pripadam najnovijoj modi. Zar je toliko čudno ne iznositi sebe tako u javnost i reći NE toj vrsti realitya.

Ne mora nužno biti ni brak, ali vrijedi i za zajednički život.
Puno ljudi misli da je ljubav dovoljna za sve i da rješava sve...a kad ono nije tako. Od ljubavi se ne živi, ona samo uljepšava život.
Ne znam koliko ljudi razgovara o stvarno bitnim stvarim prije braka ili zajedničkog života. Jedno od tih pitanja je i dom u kojem se živi.
Da li netko od partnera posjeduje stambeni prostor, da li je taj prostor pod kreditom, da li je to podstanarski prostor...
Jer nakon " JU,JU, MI ŽIVIMO ZAJEDNO" dođe ona dio kada treba platiti ratu kredita ili treba platiti stan, naravno i režije, treba kupiti hranu i perilica se upravo pokvarila. I šta onda?
Tu ljubav nije dovoljna, a nažalost često dolazi i na kušnju.
Jer ako je netko od partnera osoba na koju glasi stan i koja ima kredit, pitanje je da li će druga osoba financijski sudjelovati u tome? Možda druga osoba misli pa nije na moje ime pa zašto da plaćam i tko zna možda i prekinemo jednog dana pa ja budala ulagala u nešto što nije moje.
Tu je pitanje režija, bilo bi nekako logično da se plaćaju po pola...ali to treba dogovoriti prije početka, jer što je meni pod normalno ne znači da je i nekome drugome.
Namirnice, jako puno prihoda odlazi na kupovanje hrane...a kod nas se i dalje nekako podrazumijeva da ženska polovica ide ukupovinu...i što onda, ona je dobar dio svog novca potrošila ili obrnuto, a ona druga strana nije. Ljudi su jako osjetljivi na svoje novce, nitko ih ne nalazi na drvetu, a ako osjećaju da raspodjela nije ravnopravna tu se ljubav polako topi jer nastaju zamjerke, trzavice i prebacivanja.
Nije sve tako crno i ne treba mjeriti svaku kunu, ali ako mislimo: kako ćemo, lako ćemo, onda na kraju ispadne da nećemo nikako jer bez planiranja ubrzo puno toga propada.
Treba razgovarati s osobom s kojom želimo živjeti jer jedna stvar je napirlitati se, namirisati i utegniti za spoj, a druga dijeliti svakodnevicu računa koje netko treba platiti. Pretpostavka da osoba misli isto kao i vi nije nužno istinita, a uostalom kako znati ako se ne pita.
Netko će možda reći da je neugodno povlačiti pitanje novca ili čak prizemno, meni bi bilo neugodnije prolaziti neugodne rasprave ili potencijalana iseljavanja jer nisam bila dovoljna promišljena da provjerim da li ta osoba je stvarno pravi partner za mene i suživot. Neka pravila postoje da bi se kršila, a ona druga da bi si olakšali život. A za par vrijede ona koja su sami donijeli, kakva god ona bila, ali moraju postojati jer samo od ljubavi se ne živi, barem ne zajedno.

Bivši su neka čudna vrsta ljudi. Ne znam kuda bi ih svrstala, a opet ne pripadaju u nesvrstane.
Neke od njih srećem jednom ili dva puta godišnje, neke jednom u par godina, a neke na redovitoj bazi. I šta s njima?
Gledam ih i shvaćam da su ti ljudi meni strani, ali potpuno.
Redovno pozdravim u prolazu, ali taj pozdrav je isti kao kad pozdravljam neke desete ljude koje sam upoznala kao prijetelje prijatelja koje sam srela vani.
Kada pomislim da smo se viđali s leptirićima u stomaku, ljubili, držali za ruku i tako hodali po gradu, grlili od dragosti što smo jedno pored drugog, sexali, spavali jedno pored drugog, zajedno doručkovali...a sada mi mozak reagira s potpunom amnezijom. Ta osoba je za mene potpuni stranac, kao da se nikada ništa nije dogodilo. A situacija izgleda nestvarno kao da sam ju sanjala jer kako je moguće biti toliko indiferentan kao prema stupću uz cestu? Da ne sumnjam u svoje pamćenje pomislila bih da se to dogodilo nekome drugome...kad bolje promislim i imam osjećaj da se to dogodilo nekome drugome jer to više definitivno nisam ja, ta osoba koja je tada bila u tom trenutku.
Bivši su stvarno čudna vrsta, kao likovi iz knjige ili oni što ih gledam u nekoj od serija i kao da ih poznam, ali sam svjesna da je to samo fikcija.
S nekima od njih sam stvarno dobra, ali taj dio o vremenu provedenom zajedno je iz sjećanja ispario kao rosa u podne i nestao bez traga, konture su tu, ali šuplje i osušene.
Stranac postane bliska osoba kojoj se predaješ, a onda se ponovo vrati u stranca...bijaše to samo kratka sanja možda u stvarnosti.

...a ja inače ne plačem zbog njih.

Negdje je netko rekao da je za uspješan brak potrebno imati 2 kupaonice.
To naravno nije glavna osnova braka, ali kad sam malo promislila pa nije to ni tako loša ideja.
A s brakom ili bez njega, to je manje sada bitno željela bih imati veeeeliku i lijepu kupaonicu, jednu baš iz snova.
Da je veličine 5 x 4 m, sa svijetljim pločicama, velikim, ne onim malim što ih ima na stotine, sa što manje vidljivim fugama.
Da ima veliku kadu, ali pravu, ne ono kutno čudo koje zauzima toliko prostora, a ne možeš pošteno stati u njega. Jedna stvar koju mrzim sa svojih 180 cm je kada legnem u kadu, a koljena vire van kao dva košćata, štrkljasta čuda. Znači dugačka i duboka kada.
Dotok tople vode neograničen. Isto tako ne volim kada je bojler na struju i onda od pune kade bude samo pola, a ona koljena tek tada izgledaju jadno i poplavljelo.
Mora biti topla, onako jako topla da mi nije hladno kad sam gola, ne podnosim hladnoću, ali opet da nije sauna i da ne padam u nesvijest od vrućine.
Ispred umivaonika bi bilo ogledalo 1,2 x 1,2 m s nekim pomalo antiknim zlatastim okvirom, ništa prekičasto, ali kad se pogledam kao da se nalazim unutar slike.
Moja kupaonica bi morala imati prozor, ali pravi pravcati veliki prozor, ne onaj minijaturni izgovor za prozor, a ventilator koji ne vodi nigdje ne dolazi u obzir. Prozor nije tu zbog želje da me susjedi gledaju već da u kupanicu ulazi puno dnevnog svijetla i da se može porozračiti i da ležim u kadi i gledam kako vani pada kiša, ili zimi snijeg.
Police bi trebale biti staklene, a one koje bi stajale na podu po mogućnosti teških metalnih okvira.
Ručnici su posebna priče, veliki, mekani, onako napuhani kada ih se pritisne da se ulegnu i opet vrate nazad.
U mojoj kupaonici iz snova ne bi bilo perilica, sušilica, krpa i sredstava za pranje. Ne bi bilo ništa što ne bi služilo za kupanje, uljepšavanje ili opuštanje. Definitivno bi izgledala kao da se u noj boravi, a ne kao apoteka da se pohvalim gostima.
Bila bi potpuno privatna, tamo ne bi nitko išao na wc i nitko ju ne bi koristio osim mene... osim ako ne želim društvo u kadi. I još jedna stvar u nju bi se ulazilo samo iz spavaće sobe.
Moja kupaonica...o kojoj još uvijek mogu samo sanjati.

Ne znam kome je sve poznat onaj osjećaj kada sretneš bivšeg dečka i totalno se razočaraš, onako ušokiraš.
Nije problem što on ima djevojku ispod ruke jer ionako je sve prošlost već kakva je ta djevojka.
U usporedbi s njom si avion, ali onaj prve klase.
Nije samo stvar u izgledu već i cjelokupnom dojmu, a znalo se dogoditi da kad priča da ti mozak napravi salto.
Nit je lijepa, niti je zgodna, a kad progovori kao da je našao na autopijaci.
I dobro, svako ima pravo izbora i on više nije tvoj dečko, ali ovakva iznenađenja!
Za pretpostaviti bi bilo da slijedeća bude bolja. Ne mora biti zgodnija, ali da je simpatična ili ljepša ili pametnija ili nešto u istom rangu ili po mogućnosti bolje.
Ali ne, ona je 2 ranga ispod...i u čudu gledaš i nije ti jasno. Ako je ona njemu super, a bio je prije s tobom što to govori o tebi...ili si i ti onda po njemu u istom rangu...
I zbog tog neukusa ga gledaš drugačije, nekako s laganim prezirom.
Po nekoj logici stvari bi trebale ići na bolje, a ne na gore. Sljedeća osoba u životu ne mora posjedovati bolje fizičke osobine, ali da je po nečemu bolja, barem sam ja to željela svojim bivšima i sebi...očito oni ne misle tako.. krajnje čudno.

Od kada sam počela slušati sebe prestale su mi se događati loše stvari na koje mogu utjecati. Prije sam ignorirala onaj glasić ili intuiciju i radila neke stvari koje sam htjela ili sam zamislila da želim. Svaki puta kada sam to napravila pogriješila sam, a onda bih nastavila griješiti još više radeći to ponovo i ponovo i osjećala sam se sve nesretnije i zakopanije u nekakv emocionalni nered i nezadovoljstvo. Naučila sam to putem pokušaja i pogrešaka i zaključila da ako stvarno budem slušala sebe neću pogriješiti.
Neke stvari se rješavaju mozgom, iskustvom, logikom, ali neke druge se rješavaju slušanjem kako tijelo reagira. Intuicija nije neka spiritualistička fora, niti osobina koji posjeduju životinje pa je animalna, u podsvijesti tijelo zna da li je nešto dobro za vas ili ne, da li je neka osoba ok ili bi se trebali distancirati.
Gledala sam neke od ispovijesti žrtava napada ili silovanja gdje su sve rekla da su osjetile da nešto nije u redu da su postojali znakovi, sitni, ali su postojali, ali su ih ignorirale. Ne kažem da su žene i jednim dijelom krive za to što ima se odgodilo samo ponavljam ono što su one rekle: da sam stala u trenutku kad sam osjetila da nešto ne valja i otišla drugim putem možda bih izbjegla napad.
Tako je i s ljudima, neki su jako fini, ljubazni i pristojni, ali mi se nakako ne sviđaju i tu je priči kraj. Neću biti bezobrazna, ali se držati s odmakom.
Jedna od metoda koja kod mene funkcionira kada ne znam što da radim je da kao odlučim da ću napraviti jednu od recimo dvije izabrane stvari i osjetim u želucu kao nekakv grč ili stezanje ako je odluka kriva kao kad lažete nešto bitno.
Ipak treba vremena za to jer nas kroz cijeli život uče da vjerujemo svima osim sebi: roditeljima, profesorima, liječnicima, Crkvi, drugim ljudima, ali ne i sebi. Treba vremena naučiti slušati te na početku sitne znakove koji nam nešto govore i vjerovati sebi.
Zašto misliti da netko zna bolje što je dobro za nas osim nas samih.
Postoji velika razlika između naših svjesnih želja i onoga što stvarno želimo, a možda nismo ni svjesni. Želje se uvelike razlikuju od onog malog glasića, kada sa pređe ta barijera to je pola posla. Jer ipak je najteže samom sebi reći ne.
I tako sam ja počela slušati sebe i skoro samo sebe. Nisam "najpametnija osoba u zgradi", niti hodam okolo i rasipam pamet svijeta, saslušam što mi netko ima za reći, ali na kraju napravim ono što smatram da je dobro za mene, bez obzira što netko mislio o tome.

Postoje dani kada ne pričam, ne komuniciram, čak ni sama sa sobom. Jednostavno šutim, mozak je u fazi primanja informacija, ali ne i u povratnom modu.
Šutim, usta su postala kao zapečaćena vrata i jednostavno se ne mogu natjerati da ih otvorim. Postanem potpuno asocijalna i izigravam kip ili se zateknem da je između dvije misli prošlo par minuta, a ja zurim.
Nisam tužna, depresivna, razočarana...nije mi ništa...u biti to mi je...ništa.
Mislim da se tako odmaram od ljudi, glasova, situacija, prostora, svega.
Šutim...to su trenutci godišnjeg odmora u mini izdanju. Nakon toga bude sve dobro, ali u tim trenutcima mislim da bi reagirala samo na smrt nabližih ili neku tešku nesteću...asocijalno je dobilo novu dimenziju koja odmara.
Šutnja je zlato.

Neko razdoblje baš i nisam bila sretna, uopće, čak bi se moglo reći da sam bila jako nesretna.
I shvatila sam da tako ne ide i da nešto treba promijeniti. Promijeniti što, to je bilo pitanje?
A pošto ne možeš mijenjati svijet i ljude, niti je to posao kojeg se treba laćati, jedino što preostane sam sama ja. Uostalom sve je tako kakvo je, ali nad sobom imam potpunu moć.
I tako krenuh istraživati dubine i visine, mračne bunre i močvare, visoke vrhunce i zlatne zaravni svoje svijesti. Nađoh tu svašta, svakakvih čudovišta u močvarama, nisu ne iznenadila jer sam znala da postoje, ali sam ih i dalje gledala s odstojanja. Lelujavih aveti na dnu bunara, bilo je tu i par kostura u tamnicama. Prepreka velikih kao Kineski zid, krvopija koji su se hranili mojom snagom već više od 2 desetljeća. A nađoh tu i jednu Gospu u bijelom i nekoliko zvjezdanih sustava dalekih, ali jasnih. Bilo je tu i tragova čudnih stranaca...neki su bili strašni...svi su bili strašni, ovisno o licu koje su pokazali, a svi su posjedovali i ona strašna lica.
Hodala sam i zagledala u sve to. Negdje nisam vidjela ništa od gustog mraka, pa sam sjedila i čekala ili bih odlazila pa se vraćala dok mrak nije više bio tako crn i razaznavala obrise, pa čak i cijele stvari. Polako sam upoznavale sve stanovnike u njihovim grozama i ljepotama i zavoljela ih sve do jednoga i čudovišta i aveti i kosture i močvare, a Gospa u bijelom je sjedila i smješkala se. I više nisam bila nesretna, zidovi su se srušili, krvopije su dobile epske proglase i progon, skinula sam ih s trona pa neka hodaju kugd god hoće jer moći više nemaju. Čak i ona čudvišta koja sam gledala samo s odstojanjem su postala prihvatljiva, nisu bila ništa manje ružna, ali su moja i shvatih da su ipak mekog srca pa ih ostavih da rastu i mutiraju. I iznenadiše me jednog dana, poredao se cijeli niz nekih novih nadasve zanimljivih i skoro lijepih likova, veličanstvenih u svojoj snazi i čvrstini, da mi predlože gradnju nekih novih dovorana i vrtova. Bila sam jako sretna i zahvalna, moja čudovišta su mi zahvalila što ih nisam potpila u nekim još mračnijim djelovim i krenula u obnovu.
Dok sam tražila i hodala tim prostorima svijet nije stao, niti je postao bolji niti gori...ali je postao puno manje bitan i ja bi mu jako često znala reći ne. Ne za ovo ili za ono, rekla bi mu ne jer ne želim tako, ne jer ne mislim tako, ne jer ne ovisim o njemu, i na kraju ne jer to mogu reći, otvoreno, jasno, glasno i sa velikim smiješkom na licu. Ponekad bi mu vikala ne, ne toliko da me glasno čuje već da čujem zvuk svog glasa kako govori ne. I postala sam sretna.