Uopće nisam imala u planu ovu temu, već nešto sasvim drugačije što će morati pričekati, jer ovo mi je iskreno diglo živac i stvarno mi je dosta i vrijeme je da se kaže nešto o tome, vjerojatno ne i zadnji puta.
Naišla sam na text na netu, da ne reklamiram, o tome kao muževi čak 70 % varaju i lalalala i kako bi mi trebale ovo i ono.
Stvarno je vrijeme da se tomu kaže DOSTA!
Sa svih strana nas bombardiraju i pri tome mislim na žene kako bi se trebale ponašati, izgledati i oblačiti da bi privukle, uhvatile i zadržale muškarce! I uhvatile nije pod navodnicima, već doslovno.
Ne smijete ovo ili ono jer će se on uplašiti i pobjeći drugoj ženi, ma iskreno i oprostite na izrazu: tko ga jebe, neka ide. Jer straljšljivko i nije za mene, niti sam ja osoba koja će hodati i titrati po jajima da bi nečiji ego bio siguran i nepovrijeđen, i da bi imala muškarca na čiju ruku ću se okačiti.
Onda priče o donjem rublju, bože mi pomozi, znanstvena istraživanja, crveno ili crno donje rublje, koje ih više privlači. I poruke tipa: drage žene oni ipak ne vole crveno već više roza, pa da znate kada budete imale „važnu“ ( i ovo nažalost ne piše u navodnicima u originalu) večer kada se budete prvi puta posexali. Da li su to tange ili neke druge gaće, ovakvog ili onakvog izreza??!
Kosa treba biti ovakva jer se oni vole igrati s njom, šminka mora biti savršena tako da se ne vidi da ste našminkani, celulit nije nikome privlačan, nokti ni predugi ni prekratki… ma kakva su to sve sranja?
I tko piše sve te članke? U 100 % slučajeva žene. One savršeno znaju što nam je činiti da bi imale muškarca, da imale, kao da su oni vlasništvo, nešto što se posjeduje i ponosno pokazuje. Uostalom po čemu su autori tih članaka uopće stručni za bilo kakvo upućivanje? Svaka čast psiholozima i sexolozima koji su stvarno i stručni za nekakvo upućivanje, ali takvi ljudi ne pišu takve nebuloze tipa: obucite roza gaćice pa ćete imati vatrenu i nezaboravnu noć .
Ne tako davno žene su bile porobljene, ograničene slobode i odlučivanja jer nisu zarađivale i ovisile su o odluci i odobravanju oca, brata i muškarca jer su oni tako htjeli, a sada na jedan puno suptilniji način žene to rade same sebi! Sada same sebi nameću raznorazna pravila, upute i načine kako naći muža, kao da taj isti vadi pišu samo kod kuće, a ne i kod susjede, na poslu ili nakon 3 pića s prvom koja naiđe.
E pa drage moje dame, nikakva pravila tu neće pomoći, jer ako će netko vaditi pišu svakom prilikom koju ima onda će ga vaditi pa da izgledate kao Afrodita! Pogledajte samo te komade koji svaki dan iskrsavaju s istom pričom, muž ih vara svakom prilikom, a one izgledaju kao avioni.
I kakve su to iluzije da će novog šampona za kosu od kojeg ona tako lijepo sjaji on odustati od svoje namjere i zadržati šarca u staji??
Koja je to naivnost?? Zar je ženski rod izgubio pamet i stvarno vjeruje da ako uloži svaki trenutak svog vremena za i u muškarca da će on to cijeniti, ne, to djeluje očajno, naporno i opsesivno. A sve te textove pišu žene! Pitanje je zašto to rade, osim što ih plaćaju pa prodaju novine… e pa da, ti textovi se pišu da bi prodavali novine, a ne za nečiji osobni uspjeh u privatnom životu. To je kao i sve druge reklame, pune šarenila i velikih riječi, a u biti ne vrijedi puno ono što reklamiraju ili je posve nepraktično i nezdravo.
Idemo malo okrenuti priču na drugu stranu, zašto muškarci ne savjetuju jedni drugima kakve gaće nositi? Jer je to nebuloza.
Zašto nisu opsjednuti depilacijom i raznim čupanjima? Jer ih boli i jer ne smatraju da je smak svijeta ako imaju koju dlaku i jer mi žene to ne očekujemo od njih s istom apsolutnošću kao oni od nas. Na kraju kojoj se ne sviđa može ići dalje. A žene to ne rade, već urede svoju „frizuricu“ baš kako on voli.
Prije nismo imala izbora, a sada smo porobljenije gore nego ikada i to po vlastitoj zamisli sa svim dijetama, izgladnjivanjima, utezanjima i zatezanjima, modnim obaveznim izričajima, opsjednutošću vlastitim sexualnim izvedbama, dok njima o njihovim lažemo da su dobri iako nisu, da ima ne bi povrijedile ego. Sa obaveznim frizurama, bojama, obrvama za jesen/zimu ili proljeće/ljeto. I sve to da bi našle, imale i zadržale muškarca, mah nadasve jadno.
Prva stvar, mi smo ljudi, ljudi, ne lutke, i biti ćemo ono što od sebe same napravimo. Jer ako sama sebi diktiraš pravila onda ćeš biti poštovana zbog toga i ljudi ćete prihvaćati za onoga tko stvarno jesi, a ne lažnjak za kojeg se prodaješ i na kraju nesretan lažnjak jer nikada nećeš moći pokazati svoje pravo lice da ne bi razočarala/izgubila ono što misliš da želiš.
Prva stvar: ako voliš stvarno samu sebe, onda nećeš dopuštati da se netko loše ponaša prema tebi, da te omalovažava, gazi ili ne daj bože tuče. Nećeš glumiti nekog drugoga da bi imala partnera, jer smatraš da onakva kakva jesi ne zaslužuješ ljubav i poštovanje.
Drugo: tvoje tijelo je tvoj hram, a ne neprijatelj kojeg treba izgladnjivati ili zatrpavati hrpom nezdrave hrane, ubijati ludim dijetama, toksičnim tabletama za mršavljenje. Njeguješ se iznutra i izvana, paziš i uređuju zato što se želi, radi sebe same, da uživaš u sebi, svojoj ljepoti, i takva sretna i zadovoljna sama sa sobom sigurno ćeš naići na nekoga kome ćeš biti predivna, svi ostali koji imaju nešto loše za reći nisu vrijedni ni pogleda, a kamoli razmišljanja da bi se trebala promijeniti. A i da ne nađeš nikoga, zar nije lijepo biti sretan i zadovoljan sam sa sobom i vjeran onome što jesi, nego u vezi gdje nikada nisi dovoljno dobra takva kakva jesi? A psihologija je jasna po tom pitanju, ljudi koji su lijepi i vrijedni sami sebi isto tako izgledaju i drugima.
Treće: imati partnera je lijepo, ali partnera, ne muškarca na pritegnutom lancu koji ne želi biti tu ili želi naskočiti na sve što se kreće. Tko želi ići neka ide, vrata su otvorena, ja znam da zaslužujem bolje. Bolje i biti sam nego igrati se braka dok on čeka svako službeno putovanje kao da je maturalac i pri tome ti laže u oči.
Sexualne slobode nemaju nikakve veze emancipacijom, valjda je to svima do sada jasno. Žena koja cijeni samu sebe, voli svoje tijelo i svoju osobnost i živi onako kako želi, zarađuje dovoljno da ne ovisi o nikome, i sexa se zbog sebe, a ne jer je prošlo određeno „pravo“ vrijeme je emancipirana žena.
Bilo bi stvarno vrijeme da prestanemo biti očajne i počnemo se baviti sobom na pravi način, onda članci kako zadržati muža neće biti ono što će prodavati novine u velikom broju već nešto što nestaje.
Budimo realni ljudi varaju jer imaju priliku i jer imaju s kim, a kada cijeniš ono što imaš i bojiš se da ćeš dobiti nogom u dupe bez mogućnosti povratka možda ćeš bolje razmisliti. Kada se svi ti „naskakači“ više ne bi imali gdje vratiti bilo bi ipak malo drugačije. Umjesto da razmišljamo stalno što ako me vara i kako ću mu oprostiti, trebale bi naučiti zatvarati vrata i baciti ključ.

Danas sam na tv-u popodne gledala dokumentarnu emisiju o ponašanjima životinja u rojevima, jatima i ostalim velikim skupina i pala mi je na pamet jedna stvar.

Sve životinje su pametnije u velikim skupinama, samo su ljudi puno gluplji i primitivniji.

Svaka životinja u skupini pridonosi informacijama koje prikuplja što se očituje da cijela grupa raspolaže njima, pa im se tako i skupna inteligencija znatno povećava i u stanju su napraviti ono što pojedinačno nikada ne bi mogli zamisliti, obraniti se od grabežljivaca, preživjeti nepogode, izgraditi kolosalna zdanja, kao što su mravinjaci sa ventilacijom, zagrijavanjem i rashlađivanjem životnog prostora. Budimo realni jedan mrav nimalo nije pametan, ali tisuće njih ili milijuni, to je sasvim druga priča.
Što je više životinja u skupini to je ona naprednija i ponaša se kao jedan sasvim drugačiji organizam, puno veće svijesti i mogućnosti od samog pojedinca. Stvarno zadivljujuće za gledanje i poimanje.
A ljudi su potpuno suprotni! Što ih je više to im inteligencija rapidno opada. Primjeri su velika okupljanja, koncerti, nogometne utakmice, predizborni skupovi, demonstracije gdje ljudi više ne vladaju svojim mozgom, a ni porivima, pa vidimo ljude koji samostalno nikada ne bi pribjegli nasilju kako razbijaju, pale i demoliraju sve pred sobom. Kada se maknu od gomile ostaju zaprepašteni svojim ponašanjem i destruktivnim osjećajima.
A nemojmo zaboraviti ni vjerske skupove, bilo koje vjerske skupove, kako se tek tamo manipulira ljudima preko njihove želje i nade za boljim i njihovim uvjerenjima.
O gubitku inteligencije u masi govore u prilog i velika okupljanja na govorima recimo Hitlera ili Napoleona gdje su mase bile ponesene njihovom karizmatskom ličnošću, što se ne bi nužno dogodilo u maloj grupi ili jedan na jedan i bile spremne sve do jednog dati život za čovjeka i njegov cilj kojeg su upile i prigrlile kao svoj.
U ovim situacijama potpuno je nebitno kolika je inteligencija pojedinca, ona nažalost skupno ne poprima viši nivo već onaj najniži i najprimitivniji, pa je tako sasvim svejedno da li imate nogometni stadion pun liječnika, pravnika ili građevinskih radnika ( ne želim nikoga uvrijediti ), oni će se ponašati kao da im je amputiram dio za logičko razmišljanje.
Još jedan od primjera destruktivnog ponašanja i barbarizma je koliko se lakše prosječan čovjek odlučuje na nanošenje ozljeda ili oduzimanje života u grupi . Uzmimo ljude u busu koji su zapeli negdje, recimo ne mogu vam jer je snijeg i postoji potencijalna opasnost, koliko će malo vremena trebati da krene svađa, okrivljivanja i visoki tonovi, pa i fizički napad na onoga koga smatraju odgovornim ili onoga tko se ne slaže sa samoproglašenim vođom čopora.
Nažalost sva naša inteligencija u masi ne pomaže, to znaju i govornici i vođe, jer mase pale osnovne i sirove strasti, a ne i logika, produhovljenost... Treba samo pogledati predizborne skupove, govore Tuđmana i njemu sličnih naših političara, pa Chaveza, Castra, logika je svugdje ista, popali masu, nabrij je onim što ju boli i onda vladaj s njima kao sa zombijima bez svijesti.
Treba malo razmisliti o tome prilikom bilo kojeg većeg obraćanja, a posebno predizbornih skupova.
Životinje postaju pametnije u grupi, a ljudi gluplji… da li smo mi to prepametni pa ne ide više gore već samo dolje, mislim da ne… to smo samo mi ljudi, jako pametni i sposobni izgraditi nuklearnu bombu, ali i dovoljno glupi da svako neslaganje rješavamo šakama ili da nas vodi neki kompleksaš koji dobro zna kako dirigirati i pri tome uživati u veličanju svojega lika i djela.

Kome se da ili ga zanima, neka pročita knjigu Gustav Le Bon – Psihologija gomila, jako dobra i poučna knjiga.

Nisam umrla, niti sam čak bila bolesna. Događalo se jako puno toga, većina u mojoj glavi… ne nisam ni poludjela, sasvim sam normalna…valjda.
Uglavnom otuđila sam se od bloga, pa i od komentiranja jer jednostavno nisam imala vremena. Krajem trećeg mjeseca položila sam zadnji ispit! Juhuuuhuu! A onda me počeo prati umor, zaostatci stresa, pa proljetni umor. S obzirom koliko sam vremena provodila dnevno učeći postala sam autistična, nekako normalna stvar za mene, događa se redovito kada se zadubim u nešto što mi zahtjeva punu koncentraciju, a i lagala bih kada bih rekla da ne volim svoju autističnu fazu.
Onda je došlo na red pisanje diplomskog, što naravno iziskuje sate i sate piljenja u računalo i pokušavanja i razumijevanje jako puno stvari što su pametni ljudi izračunali i primijenili.
U nekom razdoblju sam imala ideja za pisati, slagala sam redovito priče u glavi, i sada su tu samo malo gledaju iz daljine, neka stoje, neću ih zaboraviti, uostalom neke od njih moraju sazrjeti.
Shvaćam da ne mogu pisati blog dok se bavim velikim stvarima, ili jednostavno ne želim,. Ne znam. Pisanje mi je zadovoljstvo, ne želim žvrljati samo da sam prisutna, vidljiva i da mi se ime nacrta tamo negdje. A možda ni sama sebi ne dajem priliku jer dosta toga dobroga je znalo izaći ispod prstiju kada bih odlučila nešto napisati, ipak ne toliko dobrog kada me ponijela ideja ili riječ.
Ima već neko duže vrijeme kako opet sanjam, ti moji snovi su kao jedna druga paralelna stvarnost, jako detaljni, živi, puni emocija i života, ali i smrti i na kraju ono što je najbitnije vode jer nekako meni voda znači sve. Ujutro kada se probudim kao da sam bila na putovanju i onda se vraćam računalu i brojevima. Ne, nije tlaka, jer još uvijek ne znam što volim više… u biti znam, brojeve. Kada završi sve ovo kreće jedno novo poglavlje u kojem ću se više baviti sobom, pa i zapisivati jedan dio sebe na ovo bespuće zvano web, a možda otići zaplivati u vodu s ove strane, plutati zatvorenih očiju i osjećati se kao da sam u svemiru.