Jučer sam dobila dobar mini slom živaca! Otišla sam u ljekarnu nakon nekoliko mjeseci da bih kupila Plibex i ostala iskreno šokirana, on košta 21, 50 kn, mooolim?! Do prije nekoliko mjeseci je koštao 16 kn, što mi je i onda bilo previše, ali 21,50! To je totalni debilizam. Što oni misle, tko god određivao te cijene, da smo mi idioti? Samo za usporedbu taj isti Plibex u BiH košta 8 – riječima osam kuna, da 8. Nije zamjenski proizvod, proizvođač je isti, ali cijena je više od 2,5 puta veća. Iskreno ne znam tko je tu lud, ali ja znam da nisam. Moj novac ne raste na drveću i ne pada mi na pamet bacati ga i rasipati samo zato što su oni koji određuju cijene postali krajnje neumjereni. Jebi te se, to je moja poruka, ja ću svoj novac potrošiti negdje drugdje ili da pojasnim, otići ću u BiH i tamo kupiti Plibex za 8 kn, Yaz za 92 umjesto 117 i tako dalje. Da, uzeti ću svoje novce i trošiti ih u drugoj državi i tu mi nitko ne može ništa jer nitko od mene neće praviti budalu! Prije smo išli u Mađarsku kupovati hranu jer su tada bila poslijeratna vremena, e pa sada nisu, ali i dalje postoje busevi za odlazak kupnju samo što su promijenili lokaciju. Situacija se ponavlja, baš se pitam tko je kriv?
Mene samo zanima kako je moguće da se jedan te isti proizvod toliko razlikuje u cijeni? Da, znam da je kod nas pdv 23, a kod njih 17 %, ali to definitivno ne objašnjava toliki nesrazmjer. Jedino je objašnjenje je da nas netko dobro jaši. I ne radi se samo tu o par tabletica, već i o proizvodima hrvatskih proizvođača kojima se isplatiti izvoziti, plaćati prijevoz i dalje imati dosta niže cijene. Mah, sve se zna, ne moram nabrajati. Ali još jednom ponavljam : jebite se, ja hoću svoj novac iskoristiti najviše što mogu, pa ako to ne može biti naša država kojoj plaćam porez očito će to morati biti neko drugo mjesto gdje će taj novac više cijeniti.

Jedan drugi post je danas trebao ugledati svjetlo dana, a onda se na tv-u pojavio David Suchet s pričom o Orient Expressu i doživjela sam euforiju. Naravno druga priča je odmah pala u privremeni zaborav jer me ovo posve obuzelo. Ja sam veliki obožavatelj djela Agathe Christie i i nadasve Hercula Poirota. Mnogi misle kako je to samo lagano štivo za razbribrigu, ali po meni nije tako. Veliki sam štovatelj inteligentnog, pronicljivog uma s dobro razvijenom maštom i bez svakodnevnih ograničenja i prepreka u razmišljanju. Na kraju krajeva da bi se da najsitnijih detalja razvio takav lik i sama autorica je morala posjedovati dobar dio toga.
U mojoj glavi odavno postoji ideja, a nedavno sam se iznenadila kada sam u jednoj knjizi Dana Simmonsa naišla na isto razmišljanje, da stvari koje su stvorene ljudskom imaginacijom nisu posve nestvarne i da postoje negdje i možda žive svoj život hranjene energijom stotina tisuća pa i milijuna ljudi koje ih čitaju, gledaju i razmišljaju o njima, jer intelektualna energija tolikog broja ljudi je velika i nezanemariva. Kada s time povežemo da misao ima moć ima nešto u tome. Naravno da te stvari ne koegzistiraju na našoj frekvenciji, ali ja mislim da postoje u nekom obliku i da definitivno nisu nestvarne.
Najbolji primjer je Djeda Mraz, naravno da ne hoda okolo i ne dijeli poklone okolo, ali je itekako stvaran u tolikom srcima djece koja žele da on postoji i u srcima odraslih kada se sjete svoje sreće dok su vjerovali da je stvaran i u tuzi što je taj osjećaj izgubljen.
U knjigama gore navedenog Dana Simmonsa Ilij i Olimp, geniji svojim idejama i zamislima, tj. njihovom energijom su u stanju stvarati svjetove koliko je ta energija velika. Za ovako poimanje potrebno je proširiti vidike i malo se odmaknuti od klasične fizike.
Da se vratim Orient Expressu, ideja putovanja na takav način mi je tako primamljiva, je to nije putovanje da se stigne od mjesta A do mjesta B već je ono samo sebi svrha. Živjeti na kratko u jednoj ideji, mjestu gdje je ona ideja mogućeg svijeta najbliža opipljivome. Odmak od sadašnjosti i kratak odmor od sve ove zbrke uz predodžbu nekog prošlog vremena. Naravno da to košta, jako puno, ali zato osjećaj i doživljaj pripadaju u kategoriju neprocjenjivo, a i to je putovanje na koje se ide jednom u životu i za njega se štedi. Jer i štednja, planiranje, isčekivanje je dio nezaboravnog procesa. Doživljaje, sjećanja i osjećaje ti nitko ne može oduzeti, a sve ostalo nestane ponekad u tren oka.

U zadnje duže vrijeme sve manje i manje imam želju pisati, u biti to i nije tako istina, imam želju pisati, imam ideje i dok se stvaraju mislim si kako ću napisati post o ovome ili o onome, slaže se sve to u glavi, ali ne objavljujem i ne pišem ništa, samo u svojoj glavi i tamo sve ostaje. Na početku je to bilo radi drugih stvari, osobne obuzetosti zbog koje nisam djelovala u tom smjeru, a onda mi je pomalo došlo do mozga da postoje i neki drugi razlozi. Mislim da i ovo mjesto blog.hr igra veliku ulogu u tome. Mislim mjesto kao mjesto, mjesto kao i svako drugo, ali mjesto je postalo zatrovano, toksično i dosta negostoljubivo. Prije sam redovito ostavljala komentare po drugim blogovima, a sada samo čitam, tako da recimo neki blogeri nemaju pojma da ih redovito pratim, da imam puno toga za reći, iskomentirati, pohvaliti, oduševiti se, ne, sada samo pročitam, zamislim što bih sve rekla i onda sam odmahnem glavu zatvarajući prozor. Nije da su moji komentari toliko bitni da svijet ne može bez njih, ali tužno je to da zbog neke atmosfere koja se nadvila nad ovo mjesto preskačem komunicirati s ljudima s mišlju: mahhh, nema veze.
Na početku dok sam bila potpuno anonimna, nije ni da sam sada nešto poznata, ali ipak, sam puno više pisala, rad sebe, radi svoga srca i uma, a sada kao da sam ograničena. Znam da pravi pisac piše zbog sebe i da ne može drugačije, jer sve ostalo su kučine i pozerstvo , ali misli su ipak krhka stvorenja u tako neprijateljskom okruženju kao što je postao ovaj naš blog. Netko će reći, tko je ova, ne spominje se niti u jednoj svađi, nije povezana s nekim, istina, ali čitanje svega toga što iskače iz toliko blogova i povlači se kao trag trulih prosutih crijeva jednostavno daje želju za odmicanjem. Ovo nije poziv na moljakanje, jer nitko me neće moliti, niti volim/želim takve stvari, ovo je sam iznošenje mojih osjećaja jer ovo je moj blog pa mogu, hoću i želim reći što mi je na pameti.
Gledala sam bloger.hr, novo mjesto izgleda primamljivo radi toga što je novo i posve svježe, ali opet to je indexovo središte, tako da mi se taj dio ne sviđa. Ne znam što će biti jer mene kada nešto ne ogovara onda idem dalje, zakoračim i nastavim. Druga solucija da ne čitam komentare, pišem samo na svom blogu i povirim samo u neke, što je opet ograničavajuće i nedovoljno. Ne znam kako je tamo negdje drugdje, ovo je moj prvi i jedini blog, koji je nastao radi mene, mada smo svi mi malo egzibicionisti jer smo tu da nas se može vidjeti samo treba poviriti.
Vjerojatno neću otići jer nemam kuda, ali ću morati napraviti kompromis radi sebe same, i gledati samo u svoje dvorište.
Ne znam da li će se netko osjećati prozvanim, i nije me briga, jer nikoga ne prozivam jer ovo je samo jedna u nizu u zadnje 2 godine koliko sam ja na blogu, ali da nam zrak kužan, bome je, sumporan. Toliko da počinje utjecati i na periferiju.
Dobar dio ovog tijeka misli što zaključih da ću pisati, pisati, radi sebe čim stignem, želim i zamislim jer jebite se, vi svađe, u mom kutku je mir, ne želim da moj život ograničava tuđe sranje, bilo stvaran bilo virtualan. A promjene radi ću vjerojatno promijeniti podlogu pa će mi se činiti da sam negdje drugdje.