Kada bih htjela ne bih mogla biti astronaut ili pilot, ili vatrogasac, osobni čuvar, pripadnik Legije stranaca...kada bih htjela, ne bih mogla biti niti jedno od toga, niti nešto slično.
Zašto?
Jer bolujem od MIGRENE.
Da doslovno bolujem od svoje 6-7 godine.
Ljudi u neznanju ili u potrebi za pretjerivanjem govore kako imaju migrenu ovog trena dok sjede, čitajući novine, pušeći i pijući kavu.
Ponekada se nađem osobno uvrijeđena takvim olakim razmetanjem s tom riječi.
Migrena nije obična glavobolja s kojom možeš hodati okolo i pričati kako te boli glava, ubaciti 2 aspirina i sve je u redu.
Svatko tko je pripadnik ovog žalosnog plemena zna o čemu pričam.
U pravilu pojavljuje na jednoj polovici glave i to najčešće uvijek na istoj. Traje od 4 do 72 sata.
Simptomi:
Bol se javlja samo na jednoj polovici glave (hemikranija). Pulsirajuća, vrlo jaka i pogoršava se bilo kakvom aktivnošću.
Zajedno s glavoboljom javljaju se i:
• mučnina i/ili povraćanje - čak 90% osoba koje pate od migrene osjeća mučninu, a jedna trećina osoba povraća.
• osjetljivost na zvuk ili svjetlost - preko dvije trećine osoba ne podnosi svjetlo, a 60% je osjetljivo na zvukove iz okoline kao što su razgovor, promet, glazba, bilo kakav zvuk.
Ne postoji popratna bolest ili zdravstveni poremećaj koji bi uzrokovali glavobolju. Kao da ona sama nije dovoljna.

Ostali simptomi:
• nepodnošenje mirisa iz okoline kao što su parfemi, miris hrane, miris ispušnih plinova, bilo čega, posebno kave
• prekomjerno znojenje ili osjećaj hladnoće
• nemir
• hladni i vlažni dlanovi i stopala
• ukočen vrat
• utrnuće jedne polovice tijela, glave i jezika
• oteklina lica, onog dijela koji trne
• suženje iz oka na polovici koja trne
• bol se pojačava pri pokretima glave
• zatvor ili proljev
• stanje olakšava boravak u hladnoj i zamračenoj prostoriji.
I jedna stvar koju ne navode često je privremeni gubitak sposobnosti govora i vida.

Ja imam sve navedene simptome, do zadnjega uz blagoslov ova dva posljednja.

Što može izazvati migrenu, pa sve i svašta, a i ne mora biti nešto posebno:
konzumiranje određenih namirnica: čokolada, crveno vino i kofein
- nedovoljno ili previše sna, uglavnom ono prvo
- preskakanje obroka ili gladovanje
- promjene vremena ili tlaka
- stres ili intenzivne emocije
- intenzivni mirisi ili dim cigarete
- jaka svjetlo ili odsjaj sunca
- i kod žena najčešći uzrok hormoni, neravnoteža u periodima ciklusa.

Legneš navečer sretan i zadovoljan, ujutro se probudiš ukomiran.
Nema toga što možeš napraviti da si pomogneš. Tablete bi uglavnom ispovraćala pa ne bi ni stigle djelovati. Može dolaziti predsjednik u posjet jednostavno nema pomoći. Ostavljaš sve i ideš leći jer ti je tako loše, muka, ne znaš da li ćeš povraćati ili ćeš imati proljev ili oboje u isto vrijeme. Povraćanje ide do tih granica da povraćaš na suho jer više nemaš što. A najsretniji trenutak je 2 - 3 sekunde nakon povraćanja, olakšanje, a onda kreće opet sve ispočetka. Glava se raspada i trne, područje iza oka pulsira, traperi, jako često sam pomišljala kako bi bilo lijepo zabiti iglu tamo, kao kada umrtvljujete živac kod zubara, da barem na sekundu prestane. Bol čini grozne stvari ljudima.
Gubitak vida je poseban doživljaj, ide postepeno, prvo ti je nešto čudno, pa su rubovi mutni, nestaje periferni vid uz manifestaciju bljeskova, šarenila i oblika raznih jarkih boja, a pošto ti je muka još kao da si na vrtuljku.
Dok ne kraju imaš otvorene oči i ne vidiš. Prvi puta je bilo je bilo strašno, trenutak kada izgubiš vid...ni kasnije nije lako, ali me barem ne hvata panika, ipak nikada se ne može priviknuti na taj dio.
Zbog utrnutog jezika ne možeš govoriti već frfljaš, a onda zaboravljaš riječi, kreneš da ih izgovoriš, ali ne znaš kako se koja "zove". Doslovno postaješ idiot, kao da si imao moždani. I taj dio je prestrašan, prvi puta sam tako plakala jer sam imala osjećaj da sam izgubila um, nisam mogla govoriti, a kamoli složiti rečenicu. Ni na to se ne možeš naviknuti.
Zato kada netko priča kako ima migrenu, a misli na jaču glavobolju nađem se stvarno uvrijeđena.

I onda prođe par sati ili dan i kao da ništa nije bilo, sve je ponovo u redu i organizam nastavlja dalje, sreća pa tijelo ima taj zaštitini mehanizam da zaboravlja bol, ali jedan dio ipak ostaje.
Povod ovog posta je blaži oblik koji me napao danas. Ustala sam se ujutro da odem po neke stvari u grad, krenula i na jednom dijelu puta shvatila da vidim sve mane ji manje, glava me boljela još od sinoć, ali nisam znala da se ovo sprema, okrenula se za 180 ° i kući u krevet.
Sada sam funkcionalna, samo me jako boli glava, što je malo naspram onoga.
Migrena je čudovište koje vreba iz prikrajka, nikada ne znaš kada će te zaskočiti, to može biti dan kada je razgovor za posao, ispit, prezentacija pa čak i dan vjenčanja, kao da ona pita kada je zgodo...a po meni nikada nije.
I zamislite sad ja u Legiji stranaca ( samo fora, ja sam pacifist) i kažem, žao mi je danas imam migrenu, boriti ću se sutra dan.
Ili lansiranje u svemir, žao mi je cijela zemaljska kuglo, danas imam migrenu, odgađamo polijetanje.
Žao mi je, gospodine klijente, što su vas upucali, bilo mi je loše od migrene pa sam se čučnula da mi bude lakše.
Sreća moja pa ne želi raditi niti jedno od tih zanimanja.

Ako me nešto smeta ja moram progovoriti pa kud puklo da puklo, nevjerojatan je taj osjećaj.
Ima ta neka fora da su moje emocije prejake i ako ih držim u sebi dolazi do istog efekta kao u express loncu, ako mu ne odvrneš onaj ventil za paru, eksplodirati će. Tako je i samnom.
Ne ljutim se često i stvarno mora postojati dobar razlog za to, kao svaki dobar bik mogu podnijeti jako puno, ali kada dođe do prelaženja neke granice onda ode sve u 3 ...
Što se tiče emocija, ne pretjerujem, od ljutnje me zaboli onako junački glava i postane mi jako loše, čak mi se i vrti. Ne vičem i nemam potrebu za tim, ali moram izreći ono što me muči i onda se tjelesne reakcije smire, iako problem nije riješen osjećam se bolje kada kažem što mi je na duši.
E sad, to što ja imam za reći nije svakome po volji i možda bi bilo dobro prešutjeti neke stvari, ali ne ide.
Dobra stvar je što nisam nekulturna i mogu lagano kontrolirati svoj izričaj pa iz mojih usta ne izlaze salve nesuvislih bezobrašina već precizno složene i kristalno jasne rečenice u kojima kažem što i zašto me smeta.
To što sam pristojna ne čini te situacije nimalo ugodnijima.

Kako je došlo do toga da moram progovoriti pa makar i na guzicu kako bi narod rekao?
Prije sam šutjela i bila nesretna, te neke stvari su se okretale i povlačile godinama, ja bi ih gurala negdje u dubinu, a one su iskakale još jačeg intenziteta i oduzimale mi životnu energiju koju sam trošila na njihovo pokapanje i onda je jednom puklo i počela sam pričati, svakome koga što ide i bilo mi je sve bolje i bolje. Sa svakom razgovorom skidao se teret s leđa i od onda mogu nešto veliko držati u sebi najviše dan, a onda pričam.
S obzirom na to pravim čistke jer ljudi ne mogu podnijeti da im se nešto tako hladno podastre i tu pucaju lažna prijateljstva.
Nije lako živjeti tako, ljudi te ne vole zbog iskrenosti. Ali to je nebitno, nikada mi nije bilo do toga, navikneš se.
Problem je obitelj, jer neke stvari "dobro" funkcioniraju ako se u njih ne dira, ne spominje ili ne razgovara. A ja sam uragan u obitelji koji stalno uzburkava tu iluziju i tu nastaju veliki problemi.
Za dobrobit mira pokušavala sam šutjeti, ali onda bi se događalo da je meni loše, ne mogu disati, imam bolove u stomaku i onda pričam, nastane kaos, meni se stanje smiri nakon izgovorenog dok drugi divljaju.

Ljudi su robovi svojih strasti i navika, ja sam rob svojih emocija. To se u biti odnosi na one negativne kada me neko povrijedi, nanese mi nepravdu ili me omalovažava.
Ipak vezano je i za one pozitivne. Kada u vezi osjetim da mi je stalo do te osobe ili se počinjem zaljubljivati ja to moram izgovoriti, a kako će netko reagirati nije na meni, ja sam svoje rekla. Uglavnom zbrišu, ali to nije moj problem jer neću gušiti sebe zbog nekoga ili prividne situacije.
Jako puno ljudi se čudi i u biti mi ne vjeruje kada kažem da ne lažem.
Ako me netko pita nešto reći ću istinu ili uopće neću odgovoriti. Moji prijatelji to znaju i obitelj to zna. Ostali su uglavnom iznenađeni jer normalno je da svi lažu... a što to mene briga što svi lažu. Ako svi lažu zar je to onda ispravno pa nije laž.
Ne volim lagati. Mogu savršeno hladno izgovoriti potpuno uvjerljivu laž, ali ne želim, zbog onog osjećaja unutar sebe kada se nešto stisne u želudcu kao da sam progutala žabu, hladnu i ljigavu. Taj osjećaj je jak i grozan i ne želim si to raditi pa prema tome ne lažem.
A kada si iskren u ne baš tako iskrenom svijetu nailaziš na prepreke. Zato prije odgovora znam pitati da li stvarno želiš znati? Oni koji me znaju ponekad kažu ne, a ostali naivci koji očekuju da ću servirati kurtoaznu laž se isšokiraju i uvrijede uz riječi da sam okrutna ili bezobrazna.
Hvala bogu pa imam dobro razvijene socijalne vještine pa nikada nisam imala problema na poslu, ali su i moji pretpostavljeni znali da ja neću ostati tamo gdje me se stavi, pa uglavnom nisu ni pokušavali.
Netko će reći da sam idealist ili budala koja sama sebi tovari probleme na vrat. Možda to i je istina za nekoga, ali ja problema nemam. Znam koje su granice i kada treba odšutiti i prešutjeti na poslu, a u privatnom životu nikome ne šutim. Zašto bih?
Znanstveno je dokazano da emocije moraju nekamo otići ili se moraju izgovoriti i tako ih s riješiti ili se talože pa izazivaju nesanicu, gastritis, čir na želucu ili nakon godina gutanja i potiskivanja rak.
Moje tijelo je samo izabralo ono prvo jer je shvatilo da ovo drugo ne funkcionira dobro za njega i tako ja pričam.

Ovo sam dobila u jednom fwdu, ali je potpuno poslužilo svrsi. Onaj naš razgovor me inspirirao za ovo, pa sam odlučila to dokumentirati slikom.
Drage dame, da li je i vaše mišljenje?

Tamo negdje poslije ponoći biti će mi rođendan.

Za one koji budu čitali to već je.

Rođendan od kojeg neću praviti veliku frku niti ću raditi cijelu onu hrpu stvari koje ljudi rade zbog drugih pa se na kraju premore i padaju s nogu.
Biti će to moj dan gdje ću raditi ono što želim, u biti sve što me veseli. Bilo kakve norme zaboravljam.
Ipak palo mi je na pamet da bi mogla napraviti ovdje jednu malu čajanku za one koji navrate na blog.

Ako niste za onaj pjenuac gore, jer razumijem da je rano i da je radni tjedan, a uostalom zašto bi ostali kršili norme pošto je moj rođendan mogu vas ponuditi
čajem s limunom



čajem s medom i cvjetićima za one razigrane



Ili ako želite zelenim čajem, za opuštenje na jedan ponadjeljak ujutro.



Za one mrzovoljnije i koji ipak ne mogu bez kave ima za svakog po šalica...ili više ako je potrebito.



Naravno kakvo je to slavlje ako nema kolača.
Birajte između torte s jagodama



ili torte s višnjama



I na kraju moje omiljeno cvijeće da ukrasi dan.

Uzela sam u knjižnici jednu knjigu od Agathe Christie koju do sada nisam pročitala, a takvih je stvarno jako malo i ovo mi je bila takva poslastica.
Jedva sam čekala da dođem kući i počnem čitati.

Prema takvim knjigama koje isčekujem ponašam se na stanoviti način.
Ne navalim kao svinja na kukuruze već ju prvo gledam, okrećem sa svih strana, promatram i pomno biram trenutak kada ću okrenuti prvu stranicu i početi čitati... čitam polako, ne brzajući, upijam svaki riječ, ponekad kad zbrzam, natjeram se da spustim pogled i udahnem, vratim se u početnu brzinu.
Isto vrijedi i za knjige koje sam već pročitala, ali ih čitam ponovno zbog toga što su mi jako dobre i u meni izazivaju ono lagano treperenje duha prije početka. To su knjige kod kojih se isključim od ostatka svijeta, ne čujem okolinu, i živim unutar njih, one knjige koje se čitaju satima, ponekada i do 12 h dnevno, tako me obuzmu i uživam u svakom trenu, slovu, crtici.
A onda se dogodila ova...
Agata piše krimiće u kojima su u većini slučajeva glavni likovi moj omiljeni detektiv oblika jajeta i stanovita stara gospođa koja promatra svijet kroz prizmu ljudi svog malog sela sa predivnim engleskim vrtovima.
Otvaram knjigu i počinjem čitati, sve je nešto čudno, kad gle čuda nema ni jednog ni drugog??? Mom razočarenju nije bilo kraja. Čitam dalje i gunđam...koja bez veze knjiga.
Nastavljam očekujući nešto, jer ja ne napuštam knjige, držim se junački uz njih.
Knjiga je "ono", vjerojatno dobra. Tj. bila bi da ju nisam uništila očekivanjima i da ju je napisao netko drugi. Jer ovo nikako nije bio njezin nivo.
Agatha, stara moja, razočarala sam se.. pak, draga nije stvar u tebi već u meni. Bila sam spremna zagristi u jagodu kad ono čaj od lipe.

Očekivanje je jedna od najgorih stvari koje si netko može napraviti, očekivanje upropasti sve, čak i ono što bi moglo biti jako dobro ili lijepo propadne jer nije onako kao smo očekivali ili zamišljali.
Inače se čuvam toga, ali me sada opalilo punom snagom.

Biti sam
to je moje trenutno stanje
i potpuno je neobično
jer se inače veže s usamljenosti , tugom, neželjenim stanjem, nepoželjnim stanjem...
a ja sam sretna,
zadovoljna,
opuštena
u biti potpuno nezainteresirana za muški rod već neko vrijeme.
Pri tome ne mislim na tjedne već mjesece, puno mjeseci.
I ne znam kako je to samo vrijeme prošlo, a da ni u jednom trenutku nisam poželjela imati partnera za druženje, kavu, kino, šetanje po parku...
i dalje nemam želju.
Nije ništa pokvareno u mom emotivnom sustavu.
Nisam u fazi mržnje prema muškarcima, jednostavno kao da ih nema, ne primjećujem ih duže od 30 sekundi do maximum minutu i to je to.
Jedino kada sam prije bila u toj fazi je duboko u vezi i dobrano zaljubljena.
Razmišljam koliko je vremena prošlo od kada se nisam ljubila...ima već...da li mi nedostaje...ne.
Još je čudnije što prije nisam bila ni blizu ovoj izolaciji, ali eto to je trenutno najbolje što mi se događa.
Zadovoljna sam sama sa sobom
i vremenom koje tako provodim,
nemam potrebe za druženjem s ljudima osim par dobrih prijatelja s kojima idem na kavu.
Neki dan sam čak probala ovako s nekim drugim, muškim otići na kavu, bilo je dobro, ali ne i privlačno da bi prekinula očito dobrovoljno izabranu apstinenciju.
Jedna prijateljica mi je rekla da se moram pokrenuti, da ne mogu zauvijek biti sama.
I razmislila sam o njezinim riječima i zaključila:
neću biti zauvijek, ali sada hoću
jer želim,
osjećam se sretno u ovom stanju,
onako smireno,
optimistično,
zadovoljno,
ispunjeno,
ženstveno,
poželjno,
moćno.
Uživam u svojoj koži,
tijelu,
mislima,
duhu,
optimizmu,
vedrini...i
nema potrebu dijeliti to s nekim.
Trenutno za nekoga drugoga tu nema mjesta
ni milimetar.
Mislim da sam u procesu izgradnje.
One koja se vidno događa svakih par godina kada osjetiš da se nešto mijenja i događa unutar duha.
Kada proces bude gotov i ja ću biti otvorena za upoznavanje i otkrivanje novih ljudi.
Ovako bi to bilo siljenje, a to mi ne pada na pamet.
Ne vidim zašto bih mijenjala situaciju u kojoj sam savršeno sretna,
a sretna sam kako jako dugo nisam bila.
A mislim da sam otkrila i još jednu stvar koja je jako bitna i koju moram završiti da bi krenula dalje.
Sva energija koju imam je usmjerena meni.
Nema vremena za isprazne i površne razgovore,
prazne flertove,
nedorečene situacije,
moguće komplikacije i
lažne likove,
uzastopna nalaženja i
promašena očekivanja svih vrsta.
Nemam vremena za to,
a iskreno ne želim ni razmišljati tko što želi od mene
jer ne dajem ništa, ne rasipam osmjehe na
tamo neke, da tamo neke...
Ljudi uživaju u izlasku sunca u lijehama cvijeća,
ja uživam u otkrivanju sebe dok gledam to cvijeće.
Bitni su postali još bitniji,
dragi još draži, a nebitni nikada nisu bili tako daleko.
Ovo je najsretnija samoća u mom životu i
želim si da svaka sljedeća bude ovako šarolika i ugodna.

Puno toga mi je u životu jasno, ali iskreno još uvijek ne razumijem neke stvari. Znam da imam različita poimanja o stvarima i moralnim normama, ali mi nije jasno kako se ljudi mogu prestati javljati iz vedra neba i normalno živjeti s tim.

Većina ljudi je doživjela da se s osobom danas dobri i sve je u redu, to čak ne mora biti ni veza ni polu veza već neki oblik druženja, prijateljstva i sutra dan vam se ta osoba više ne javlja.
Prvo pomislim da je osoba nečim zauzeta ili spriječena, onda kad prođe neko vrijeme opet pošaljem poruku i ako ni tada odgovora nema postaje čudno, ali opet ni na kraj pameti da je tu kraj komunikaciji.
Razlog je što ja nisam takva osoba, bez obzira što se dogodilo uvijek dam do znanja jasno da se više ne želim družiti s nekim ili ako je stvarno nešto da ne želim više komunicirati s tom osobom, tako da ona zna. Bez obzira na sve neću praviti budalu od nekoga. Ipak nevjerojatno je koliko ljudi upravo to radi.

Jedan od primjera:
Upoznala sam jednog dečka koji je bio padobranac u gradu, tu samo za jedno večer. Stvarno nisam bila zainteresirana, ali kako to ponekada zna biti tip je bio puno toga dobroga u jednome, pri tome mislim pametan, zanimljiv, sa stavom i smislom za humor. I tako smo mi hodali po gradu do jutra kao dvoje djece i bilo mi je lijepo, ali tu je bio priči kraj. Uglavnom, njemu nije i talalalala završila sam u vezi na daljinu u koje iskreno ne vjerujem, ali eto da i to problem. Čak sam bila na dobrom putu da se zaljubim preko telefona, jer iskreno u glavi mi se gubila njegova slika,... ipak nisam se zaljubila. Ta veze je imala rok trajanja, to sam znala ja i on, poanta je bilo uživati dok traje, a onda ostati dobri i to je to. On je osoba koja me tjerala na još više razmišljanja, da radim bolje stvari i imao je one kvalitete koje cijenim kod osobe i stvarno sam ga smatrala dobrim.
Jedno večer smo se čuli kako i obično i razgovor je završio : čujemo se sutra,... taj dio se nikada nije dogodio. Stvarno sam pomislila da mu se nešto dogodilo jer to nije slično njemu, a onda me uhvatio bijes. Kako se netko može ponijeti tako?! Javio se nakon nekih tjedan dana da je morao riješiti neke stvari sam sobom i sa bivšim vezama i tko zna što već. Moj jedini komentar je bio da je samo mogao javiti da je živ.
Umjesto da kaže: ovo više ne ide, veza na daljinu, što je i istina i s čime bih se složila ko zdravo razumna osoba kakvom me upoznao on je od cijelog lijepog odnosa napravio svinjariju i ponio se tako kukavički.
Bila sam ljuta danima, ne zbog toga što nismo zajedno već kako se netko tako lako odluči spustiti te na nivo bezvrijedne budale kojoj ne možeš reći meni je dosta već se ta osoba još i brine da li si dobro.

Pričala sam jednom s jednim prijateljem o tome, i on je inače karakteran, ali me potpuno razočarao. Rekao je da on ne prekida s djevojkama već im se samo prestane javljati pa će one same shvatiti da su prekinuli!! Jer žao mi je da ih povrijedi, ovako je lakše, ne želi da se ljute na njega??
Objasnila sam da je ovo puno gore i da žene ne prave dramu oko prekida već oko toga kako to muškarci rade, tj. što ne prekidaju već ostavljaju da shvatimo što se dogodilo. Nije problem što je kraj, ali obavi to kao muško ili još bolje kao čovjek.

Sada bi se neki mogli zapitati ( Neverin) kako to da s toliko žara pišem o minulom događaju, zato što me potaknuo jedan identičan događaj od prije par dana.

Moj imaginarni prijatelj je došao u grad, znamo se godinu dana, ali se nismo upoznali u živo i dogovaramo se kada ćemo se naći.
ne možemo danas, ali on predloži sutra i ja rekoh da dogovorimo mjesto i vrijeme da ne bih zaspala i to je bilo to on mi nije više ništa odgovorio?? Ni taj dan, ni sutra dan, ni na mail, ništa. I da živ je. Samo što sam se ispraksirala da mu vjerojatno nije ništa i bila sam u pravu.

Iskreno meni to nije jasno, kakvi su to ljudi koji će napraviti i ostaviti tako neugodnu situaciju u nekom odnosu umjesto da kažu: ne mogu, ne želim, dosta mi je...kao da ti poručuju da si luđak kojem se ne može nešto saopćiti jer će mi valjda glava eksplodirati ili što već.
I onda oni ne razumiju zašto sam ljuta, već to prebacuju da su žene emotivne, nestabilne, previše se vežu, ne znaju podnijeti prekid...ima toga dosta, ne mogu zapamtiti.
Nisam ja luda, ali dobijem napad kad me se ne tretira kako osobu i spušta na razinu neke hormonalne nakupine.

Kad smo bilo mali postojali su nasilnici među djecom, oni veći i nasilniji koji su silom dobivali ili uzimali ono što žele. Što si prijetili da će udariti ili bi gurali slabije od sebe.
Ipak ja se nisam dala zaplašiti, djevojčica u roza haljinici i krafnom na glavi kako sam zvala onaj rašireni rep se bez ustezanja znala potući da se obrani ili da obrani nekog tko je bio napadnu. A najčešće su napadači bili dečki.
Smiješna slika djevojčica u haljinici je redovito pobjeđivala i onda su me ostavili na miru jer sam došla na "zao glas".

Na poslu vladaju neki drugi nasilnici i oni ne primjenjuju šale niti gađaju kamenjem, ali ipak uspijevaju zastrašiti dobar dio svojih suradnika. ne pričam o šefovima, pričam o kolegama. Onima koji su u ravnopravnom položaju kako i mi, imaju ista prava kao i mi, ali nekako oko sebe siju strah i nelagodu.
To su oni glasni ljudi koji diži buku iz ničega ili sitnice, koji od muhe naprave slona i takvu graju da se svi okreću što se događa. Oni koji sramote svoje sugovornike govoreći toliko brzo i glasno kao da pričaju s neposlušnim djetetom. Oni su kao purani koji dižu graju i zastrašuju perjem, ali bez prave snage već na buku i lažnu veličinu.
Većina ljudi se ne želi svađati bez veze ili su takvi tipovi koje se ipak uspijeva zastrašiti pa uzmiču, izbjegavajući sukobe i time popuštajući nasilniku koji dobiva sve veću moć putem usmene predaje kako je to nezgodna osoba za sukobiti se. Ako netko nije uz njih ima odmah očito nešto protiv njih, a oni onda imaju nešto javno, jasno i glasno reći o toj osobi.
Većina ljudi misli: ma pusti budalu, što ću se živcirati zbog takve osobe, a oni na osnovu te pasivnosti šire svoje ne više tako malo carstvo terora. Dobivaju ono što žele, nitko im se ne suprotstavlja, ljudi obavljaju i njihove zadatke, čak se i šefovi povlače jer im se ne da slušati salvu povišenih tonova.
Ti ljudi su nasilnici.
Ima ih i u redovima za kino, u trgovini, autobusima, pa čak i na misama, one babe koje se bore za mjesto, ima ih u svim porama života, ljudi koji bukom zastrašuju druge koji se ne žele uvlačiti u rasprave zbog sitnice.
Imam posla s jednom takvom osoba, ali ja nisam slab ni pasivan tip niti se bojim sukoba. Po prirodi sam pacifist, ali mene se neće gaziti niti zastrašivati. Kod mene buka i lažna moć ne pali. Čekam da sva ta farsa prođe i hladno kažem što imam ili što ne želim... i kao i obično nasilnici se povuku. Jer njihova moć je samo u odrazu drugog, ja sam po tom pitanju crna rupa, ne reflektiram ni foton svjetlosti pa kad vide da to kod mene ne pali ostave me na miru.
Nekako mi dođe milo kad se obrate meni ne znajući što ih čeka, kao kad pauk čeka muhu sjedeće mirno, ugodno je iznova dokazivati jačinu karaktera samom sebi. A djevojčica u roza haljinici i dalje pobjeđuje.

Ne volim nedjelje, već dugo vremena.
Nedjelja je dug i dosadan dan.
Kada sam išla u školu to je bio dan prije škole, posebno navečer kad mi je bilo muka od pomisli da se ujutro moram ustati ili da pišem ispit ili nešto po tom pitanju.
Na faxu je manje više bila ok, dan kada sam se oporavljala od četvrtka, petka i subote i zahvaljivala bogu na tome što postoji nedjelja, dan kada se ne ide van...kao da me netko tjerao da budem skoro svako večer vani.
Onda je počeo posao, nekako izdržim do petka i dođem kući, legnem na kauč sa svom odjećom, pokrijem se dekom i blejim u tv, u biti ne gledam već sjedim tako satima i odmaram, ne razgovarajući sa nikim, autistična faza.
Subota je dan za izlazak u kojem alkoholno odmaraš mozak, pa onda u nedjelju patiš zbog toga i navečer si definitivno zgažen, a ujutro radno, radno.
Trenutno ne radim, ali mi je nedjelja i dalje bez veze.
Kao i većina Hrvata imala sam naviku naći se s prijateljicom na kavi i malo prošetati i razgledati po trgovinama, spojiti ugodno s korisnim, možda nešto i kupimo, neki sitnicu. Sada ni to nije moguće, pa se više ne družimo nedjeljom već smo to prebacile za radni dan.
I tako dođe nedjelja, pošto više ne pijem, nisam mamurna, ali sam i dalje nekako ukomirana.
Što se radi nedjeljom? Kuda se ide nedjeljom?
Da je barem otvoren fitness pa bih otišla tamo, ovako blonjam po kući, na tv-u su reprize repriza, ne znam da li mi se spava ili je to zbog teškog vremena vani. Trebala bih praviti ručak, ali treba se i pokrenuti, sada mi samo ta ideja leluja po glavi.
I tako umjesto da uživam u danu odmora, čekam da prođe.

Pala mi je ideja na pamet, mogla bih čitati...da to je to.
Nedjeljom se čita onako kako spada, veći dio dana, dok su ostali dani rezervirani za par stranica koliko se stigne.
Napravim ručak, zavalim se na krevet i čitam. Mislim da bi mi Agahta Christie sastvim godila za današnji dan.
Eto zašto je dobro pisati blog, dok trabunjm o lošem danu shvatih što želim raditi danas.

Bilo je jedan post na blogu o tome tko i što misli da je sex i tu se našlo raznih definicija i poimanja.
Jedna stvar koja mi je posebno intrigantna je oralni sex. Mislim nije mi intrigantna, zna se tko koga, kako i sve to što slijedi da bi radnja bila propisno obavljena, ali mi nije jasno da li je oralni sex sex gdje se "sexaju" dvoje ljudi?
S realnog stajališta: ako ona obavlja radnju ne mora se ni skinuti (primjer je u autu): u biti ako je zima može na sebi imati: hlače, vestu, potkošulju, majicu, najlonke, čarape, čizme, jaknu ili kaput, šal. Dobro, neka skine jaknu i šal, dalje nije potrebno da bi obavila određenu radnju. On je presretan, a njoj je ravno, konta gdje je maramica i kako da ne pilji u njega dok je u toj fazi da mu ne bude neugodno jer ipak pored njega sjedi potpuno obučena žena s pogledom kao da želi pljunuti jer to stvarno i želi.
Nakon toga da ju pitamo da li se sexala?

Službeno je obavila sexualnu radnju, ali da li ima osjećaj da se sexala, ako je to bilo sve,,,ne baš. Nešto se dogodilo, ali nekako kao da se i nije dogodilo.
Da ju prijateljica sutra pita što je bilo neće reći da se sexala već mu je popušila, na što će ova reći "aha" i neće pitati : "I kako ti je bilo? Jel´ dobar?" i sve ostalo što bi nakon sexa slijedilo.
A ako se njega pita da li se on sexao, onda je to već druga priča. Nije se sexao, ali ono...
Slično vrijedi i obrnuto, samo što muškarci svoju ulogu davatelja ipak doživljavaju kao da se nešto i je dogodilo.
Ne pričam tu o poimanju što je ili nije sexualna radnja i da se oralni sex naziva sexom, pričam o onom osjećaju kada dođeš kući i kontaš: ja sam se kao sexala??? Pa dobro, valjda.
Znači dvoje ljudi je bilo na spoju, jedno s drugim, nakon spoja jedno se sexalo, a drugo baš i nije.
I ako je to sve što se dogodilo u cijelom vašem odnosu da li onda tog tipa računaš u one s kojima si spavala?
Moj odgovor na oba pitanja je ne.
Zanima me što ostali misle.

Davno, davno bila sam zaljubljena u jednog tipa.
Zaljubljena je mala riječ, zatelebana preko glave i u krug nekoliko puta. To je ona ljubav zbog koje patiš i hodaš okolo ko pokisla kokoš i tasmanijska neman naizmjence. Pa sam kao super dok ga opet ne vidim i opet se ne spetljamo. Onda ga izbjegavam po mjesec dana i tako u krug, dok patim jer znam da nije dobar za mene, ali kada me privlačio kao lampa leptira, a zna se kako leptiri prođu...sprženih krila.
Kada smo se upoznali imao je djevojku za koju ja nisam znala, a nije mi ni rekao dok nije bilo kasno, a onda je stvarno bilo kasno za mene, već sam zaglibila preko glave.
Nakon nekog vremena sam se opametila, ne potpuno i ne dovoljno, ali sam izbjegavala svoju lampu u širokom krugu jer u njegovoj blizini pamet je bila kao izvan tjelesno iskustvo, stajala je sa strane promatrajući.
U međuvremenu on je ostavio staru i našao novu djevojku. Kako smo ostali dobri čak smo i razgovarali o novoj djevojci i onda mi je ispričao kako je okrenuo novi list i neće više živjeti kao prije, kako želi normalan život bez varanja i laži.
I meni je bilo toplo oko srca jer možda još ima nade za njega da postane onaj pravi tip, imao je sve osim toga da može držati pišu u hlačama. I bila sam sretna, neka njega, nema veze što nije samnom, ali sam barem zaljubljena u pravog tipa...hmmm, da.
Prošlo pola godine pravedničkog života u ljubavi i on ju je prevario...samnom...
Bilo mi je drago, ali mi je i malo pao u očima.
I tako se to ponavljalo s vremena na vrijeme. Ja sam imala svoj život, on svoju djevojku, ali bi se našli ponekada u ime starih dobrih vremena. I svaki puta kada bih ga pitala da se nađemo nadala sam se da će reći ne i željela da kaže da, i rekao bi da i razočarenje se pretvaralo u neko malo gađenje. a zvao j ei on mene i ja bih govorila da. U biti razočaravala sam samu sebe, on ionako nije znao što ja očekujem od njega.
Bila sam jednim dijelom odgovorna za njegovo posrtanje, ali birao je on sam. I kada bi nešto natuknula kako i nju vara, rekao je: pa samo s tobom! Hahahhaa, kao ja se ne računam ili što već jer to sam JA? Pa bih mu samo rekla da njegova djevojka ne bi mislila tako na što bi dobila prijekoran pogled.
Iskreno, ja sam licemjer...
htjela sam biti jebena, a da on još bude i pošten...e to u ovoj priči nije išlo.Ni u jednoj ne ide.
S vremenom je moja zaljubljenost prestala, a moja velika ljubav ostala u prošlosti jer koliko god da je dobar tip koji meni savršeno odgovara ipak nije tip za mene, a što je najbolje sama sam si ga srušila s trona...na kraju sama sam ga i postavila tamo.
Kakav god on bio, ja priznajem da sam licemjer jer sam uživala u plodovima njegovog grijeha, a u sebi ga prekoravala zbog toga i sve više gubila dobro mišljenje o njemu.
Kada je krenula ta priča o ponovnom životu s varanjem izgubila sam želju biti ikada njegova djevojka jer toliko sam ga dobro znala da bi samo sebi uskraćivala miran san.
Je, za dobro utvrđivanje gradiva mi je trebalo samo 4 godine...možda sam licemjerna , ali nisam luda, neke stvari je dobro ponavljati unatoč grintanju savjesti.

Kao i svakih blagdana putujem na selo, ne baš nešto svojom voljom, ali eto da se zadovolji obiteljska forma.
I tako krenuh u srijedu i putujem i putujem. Nije da je to mjesto gdje idem nešto posebno daleko, ali naše autobusne linije to znaju napraviti pravom spravom za mučenje obilazeći okolo i naokolo, po svakom selu i zaseoku, uglavnom spajajući dvije linije u jednu rutu.
U busu je naravno sve krcato i klimatizacija ne radi. Nisam nešto problematična za vrijeme vožnje, ali lagano mi se grčio želudac od nedostatka kisika.
A onda je nekom od priključnih članova koji idu iz jednog sela u drugo - srednjoškolac - palo na pamet da bi mogao prdnuti...
bože, kao da je pojeo sva ona jaja prije Uskrsa. Nije mi jasno kako ljudi nemaju osnovnu kulturu, ali o tome sam već pisala. Stiže i stanica, mali izađe van, a mi se svi grupno naginjemo prema vratima da uhvatimo zraka.
Nakon autobusa slijedio je auto i još vožnje. Uglavnom ono što bi trajalo nekih 1.15 minuta, potrajalo je više od 3 sata.
Putem sam slušala Willie Nelsona, On The Road Again je upotpunio doživljaj i onda sam vidjela nešto što mi je zasuzilo oči.
Jedan deda koji se ukrcao na početnoj stanici je na jednom od kolodvora izašao i počeo se spremati. Sav lijepo i pristojno obučen u košulju, u odijelo, smeđe i sa smeđim šeširom i onom kožnom torbom što stari ljudi zovu taška koja je isto bila smeđa, kožna i stara, ali dobro očuvana jer stari ljudi paze na svoje stvari i imaju drugačije predodžbe o tome.
Nema veze što je vani bilo jako vruće, košulja je dugih rukava, on obrijan, uredan i onako gospodin na starinski način. I tako je stajao vani i puževom brzinom pretraživao džepove, okretao, prevrtao, slagao sako i namještao na ruku, uzeo svoju torbu i gegajućim korakom krenuo dalje. Ipak je star, blizu 80, a možda i koja više. I na kraju zamakao iza ugla.
I mislim se kako njemu nije svijet globalno selo i da je podvig otići tako star i usporen u veći grad iz njegovog malog mjesta i snaći se u gradu gdje se skoro svaki dan nešto mijenja i gdje građani ostanu zatečeni promjenama. Svijet nije isto mjesto u kojem je on živio u naponu snage i da se pretvara u neko užurbano čudovište u kojem svi jure namrštenih lica.
Niti je taj čovjek manje pametan iako se vjerojatno ne razumije u puno stvari koje su nama pod normalno, ali njegova znanja više nisu dovoljna. Gledam ga i mislim kako njega nije vrijeme pregazilo, ali tijelo je ostarjelo i svijet se promijenio. Vidi se da je duh živ, ali noge su slabe i drhtave. On bi htio i želio obavljati stvari samostalno, samo što sve to traje puno duže nego prije.
Duh ne stari, ali ga tijelo više ne može pratiti.
I bilo mi je žao jer me podsjetio na mog pokojnog djeda koji je umjesto šešira nosio francusku kapicu i imao odijelo i tašku i nikuda nije išao neobrijan.
I bilo mi je žao jer ljudi kad ostare ostaju sami, gurnuti u zapećak, nevidljivi, i samo zato što izgledaju staro ne znači da ne shvaćaju što se događa i da su dobačeni i suvišni...nepotrebni, ne znači da ne osjećaju bol i poniženje.
I bilo mi je žao jer me podsjetio na sve to, na stvarnost.
Ali putovanje je ipak bilo dobro jer sam se ponovno prisjetila života i na to da se mogu povezati s drugom osobom na cesti i da u meni živi empatija.
To je poklon koji sam dobila za blagdane.

Da li veza može biti dobra ako sex ne valja?
Po meni NE. Možda nekome može, ali meni je to nije dobra veza. Sve može biti dobro, ali ako taj dio veze ne funkcionira kako treba sve se polako počinje urušavati, htjela ja to ili ne , jer sam jednostavno nezadovoljna ili bolje rečeno razočarana.
Čitala sam već ranije komentare da je to prezahtjevno ili ne znam što sve ne odbacivati dobru vezu samo zbog sexa, e pa meni to nije dobra veza. I neke fore kako bi na tome trebalo raditi. Hmmm, možeš raditi na novim sexualnim vještinama kada si već neko vrijeme u vezi, ali podučavati nekoga na samom početcima: ne pada mi na pamet.
Prvo što rušim nekom ego, drugo to nije moj problem, imamo svi dovoljno godina i iskreno ne da mi se natezati s nekim tko nije dovoljno upućen po tom pitanju.
Prvi puta ionako ne bude nešto posebno- uglavnom, ali ako se nastavlja i dalje u u istome tonu i uz moje razumjevanje i trud ne ide na bolje, po meni je bolje odustati od cijele veze.
Jedna od "boljih " situacija je kad se nakon sexa zapitaš što je to bilo, a on je sav sretan i čeka da i ti tako odreagiraš.
Koliko god se neki ljudi pravili fini i uglađeni i pričali kako je ljubav i razumijevanje osnova svake dobre veze, mogu im samo reći da su zaboravili i treći jednako važan faktor: SEX. Jer onaj tko je imao dobru vezu zajedno s dobrim sexom nikada se ne može vratiti na staro i praviti se da to nije bitno.
Kada kažem dobar sex ne mislim na dubljenje na glavi i svršavanje po po 5 puta, to je jednostavno onaj nakon koga se osjeća dobro i sretno i to je to, a ne da se nakon njega sjedi s plahtom preko glave da bi skrili lice jer se ne može dovoljno sabrati da se ne pokaže teško razočarenje. Za sve je potrebno dvoje, ali ako nam se pojmovi o tome što i kako treba u osnovi razlikuju onda je bolje ići dalje.
Sexualna frustracije nije nešto što se može zanemarivati, mislim može, ali onda postane potisnuta frustracija iliti zelenooko čudovište koje napada kada se najmanje nadaš pa vrištiš na partnera zbog gluposti koja u biti nema veze sa pravim razlogom.
Zato mislim ako ne ide, ne ide, probati se potruditi, ali ako i dalje ne ide, hvala lijepo i doviđenja.
Čemu trošiti svoje i tuđe vrijeme i dovoditi se u mučnu situaciju i nepotrebne rasprave, jer nekad je bolje ostaviti ljude u njihovom uvjerenju i krenuti dalje.
Čovjek je biće koje treba proći svoje cikluse i ispuniti potrebe koje mu je priroda dala, jer sex je preduvjet za bolje i lakše funkciniranje organizma. Ljudi koji nemaju dovoljno sexa kroz život to pokazuju, možda ne svjesno, ali svatko je sreo ili vidio nekoga za koga je pomislio da bi mu dobro došlo da se s vremena na vrijeme posexa.
Pa kada je sve to tako onda je dobro da ta osoba bude kompatibilna, jer ako tražimo kompatibilnost u drugim stvarima meni je sasvim normalno da je tražimo i u ovome. Ne mora biti savršena kompatibilnost, ali dobra da.
Čemu se trošiti na nešto u čemu nismo sretni i ispunjeni u svakom smislu. Bolje je biti i sam nego nezadovoljan u paru.

Opet ja i moja ideološka razmišljanja.
Stalno se govori o nasilju nad ženama, naravno govori se ne iz reklame već jer je ono sveprisutno.
Nasilje u obitelji, u vezama, među tinejdžerskim parovima. Fizičko nasilje, verbalno nasilje, nasilje verbalnog iznošenja lažnih ili privatnih trenutaka u javnost s ciljem diskriminiranja žene ili još gore iznošenje snimaka koje su snimljene s dozvolom ili bez znanja.
Pritajena sexualna zlostavljanja na poslu u kojima se ne može reći da se nešto konkretno dogodilo, ali osjećaj da vas netko maltretira i dovodiu situaciju u kojoj ne želite biti.
Trenutno sam se fokusirala na fizičko nasilje. Ne odnosi se samo na naše područje već doslovno na cijeli svijet.
Kod nas nisu baš toliko česti sexualni napadi, možda i jesu, ali žrtve ne prijave događaj iz osjećaja sramote i s mišlju da ako se prave da se nije dogodilo da će to stvarno biti istina. Ipak želim vjerovati da nisu, da nismo još došli u tu fazu otuđenosti civilizacije.
Pošto mi se često znalo dogoditi da idem noću sama kući i nitko ne ide u mom smjeru hodala bi s ušima kao pustinjski pas i očima kao davdežnjak, snimajući svaku sjenu i šum, hodala čvrsto i spremno na trk, pažljivo hodajući pored ćoškova na ulici i ne preblizu za svaki slučaj. Napeti su bili ti povratci kući. Bilo je ili sjediti doma ili bez obzira na pokoji čašicu izoštriti sva osjetila, jer strah zna osvijestiti u trenu.
I u svjetlu svega toga su mi pali na pamet tečajevi samoobrane, progooglala sam i vidjela da postoje.
Možda će netko reći da je to sranje, ipak mislim da nije.
Za takve stvari ne mora se biti u savršenoj formi, niti idealnog tijela, ni određene snage niti visine.
Dovoljna je volja da se nauči nekoliko stvari kojima se neće skršiti naslinik ili napadač kao u akcijskom filmu, ali će osigurati dovoljno vremena za bijeg.
Bilo je negdje prije na Provjerenom, lik je pokazao voditeljici par stvari koje je ona primjenila na povećem tipu. Stvar je tehnike, a ne snage. Ipak ti ljudi koji nasrću nisu prvaci u borilačkim vještinama, a druga stvar je što ne očekuju obranu.
Napadi na žene su porastu, sad se i kod nas pojavljuju serijski sexualni napasnici ili oni koji žele uzeti novac, torbicu, a pri tome napadaju žestoko.
Ne treba čekati da se napad dogodi i onda s traumama hodati okolo ili se povući u kuću.
Nitko nas ne može zaštititi, ako se ne zaštitimo same. Samoobrana je nešto što bi svaka žena trebala znati jer bespomoćne smo i slabe ako si dopustimo. Žene nisu krive za nasilje koje se vrši nad njima, ipak bilo bi neodgovorno ostavit jednu takvu mogućnost neiskorištenu.
Možda to ne uče na tjelesnom, ali može se zatražiti od profesora da odvoji vremena i pokaže neke osnove jer oni su na faxu prošli sve sportove ili neka se snađu i prokopaju svoje knjige ili dovedu nekog tko zna na sat: u osnovnoj, srednjoj pa čak i na faxu ima tjelesni.
Onaj tko se želi zaštititi naći će način kako, jer to je tečaj, a ne višegodišnje treniranje, treba se osvijestiti dok ne bude kasno. Uostalom samopuzdanje i sigurnost koje osigurava spoznaja da se možete obraniti i zaštititi je veliko, a mir se ne može mjeriti sa strahom.
Da ne bude sve samo na mojoj priči ja trenutno čekam da mi se kralježnica oporavi do kraja i onda krećem u pohod, pa kad budem krenula podnosim izvještaj.

Ovaj post je posvećen mojoj prijateljici Pipi kojoj je nakon ponoći rođendan.
Ona je moja prijateljica nekih 8 ili više godina. Kao i obično srele smo se na neuobičajen način... na terasi njezine bake.
Nismo imale ništa zajedničko, a izgledamo kao nebo i zemlja i ona je nekh 20+ cm niža od mene, dobro da ja ne mogu nositi pete, ne mogu, ona može, pa ih je i počela nositi, ali samo u zadnjih par mjeseci.
Prijeteljstvo je počelo jer se ona sažalila nad mojim društvenim životom jer je moj tadašnji dečko izvodio bijesne gliste pa me povela sa sobom van na rock koncert na otvorenom, a ja sam bila obučena onako sva finjaka i potpuno neprimjereno...čak je jedan tip komentirao da izgledam tako čiiiisto, valjda je mislio ispeglano. I tako je to pomalo krenulo.
Dečko je nakon nekog vremena dobio nogu, a nas dvije krenule u život u za mene novom gradu. I baš nam je bilo dobro. Nismo se palile na iste tipove jer imamo različiti ukus po pitanju muškaraca pa je svako nalazio nešto za sebe i nekad se čudio onom drugome, ali to nas nije ometalo da budemo setne.
Bilo je tu i trzavica i komplikacija jer koliko smo različite izgledom još smo više različite karakterno, ali kroz godine opstale smo i što je najbitnije poštujemo svoje razlike.
U svemu tome smo i odrasle, sazrile i sada pričamo o nekim drugim temama: plaćanje računa, tko je kuhao šta jučer, da li je Leg magic stvano tako dobar i kako ću dolaziti na kavu s opremom "kao slučajno", kako naći posao i kada ćemo napokon završiti fakultet...
Pipi je bila tu za mene u svim onim dramam oko slomljnog srca, katastrofalnog sexa po n-ti put, obiteljskih problema, ali i novčanih kada sam ostala bez novaca za fax i dalje je...samo što se popravljam i eliminiram drame i probleme.
Pipi je dobra osoba, stvarno dobra osoba koja me usred noći vozila na hitnu jer nije imao tko drugi kada sam imala alergisku reakciju s masovnim oticanjem...izgledala sam kao zvonar crkve Notre Dame i nisam mogla hodati.
I drugi puta je bila uz mene u bolnici i prala moje pidžame svaki dan. I za svaki rođendan i blagdan mi pokloni njezine unikatne naušnice po mom ukusu...koji je različit od njezinog.
Ona sluša moje monologe i ja slušam njezine...i nema neugode, prešućivanja ili skrivanja stvari jer ona je moja prijateljica.
To je osoba s kojom idem u kino, ponekad, ali ona sjedi u parteru, a ja na balkonu...i ne vidimo razlog da to bude prepreka, svaka gleda film sa svog omiljenog mjesta, a nakon filma se nađemo vani i komentiramo.
Isto tako smo znale ići na "novinske" kave, našle ni se, naručile kavu i čitale novine u tišini.
Buku i riječi možeš dijeliti s mnogima, tišinu samo s posebnim ljudima.

A moja Pipi ima rođendan i ja joj želim da ima lijepu godinu, sa što manje stresa, što više zaređenog novca, što manje problema i pregršt onih malih trenutaka koji život znače.

Pipi, sretan ti rođendan!



A ove fotografije me podsjećaju na tebe - knjige i kava ili čaj .