Postala sam jedna ogromna buhtla koja izgleda kao da je usput progutala par balona.
Iz dana u dan se gledam u ogledalo i sve sam veća i veća, imam osjećaj kako ću jednom samo eksplodirati. I sve sam nesretnija i nezadovoljnija, ja buhtla, to nisam ja.
Prošlo je dosta vremena dok nisam shvatila da imam pravi problem, a onda je krenulo nizbrdo i još ide.
Ne, nisam debela i ne prejedam se, ali sam sve veća i veća. Nešto opako ne štima s mojim organizmom, a ja ne znam što je. Problemi su počeli u 11 mjesecu kada sam se počela napuhavati, ali samo stomak, mislila sam pored sve moje pravilne prehrane da mi možda nedostaje još vlakana jer mi je probava počela štrajkati i tako 2 mjeseca u kojima je probava stala unatoč svim vlaknima, tanjurima mekinja, čajeva i šljiva. Na kraju mi pao na pamet stres, da sam si ubila stresom dobre bakterije u crijevima, pila sam probiotike i 2 dana dobro i opet na staro. Onda je došlo do obrnute situacije, dobih proljev i na kraju sam otišla kod liječnika, dobila tablete i ako mi ne bude bolje za 2 tjedna opet trebam doći. U međuvremenu sam se preselila, popila sve tablete, njih 60 i sada nemam liječnika, a problem postaje sve gori – tablete nisu nešto pomagale, ali eto. Za svaku sitnicu koju pojedem izgledam kao da sam u 7 mjesecu trudnoće, tijelo mi zadržava vodu u ogromnim količinama i po volumenu izgledam nekih 5 kilograma teža. Kroz sve to vrijeme sam uporno vježbala, 3-5 puta tjedno po 2 sata, nisam izgubila ni grama jer to nije salo, samo velike količine vode. Izbacila sam mliječne proizvode jer su mi oni počeli praviti problem, 2 dana dobro i opet balon.
Gledam se u ogledalo i vidim neko drugo tijelo, to nisam ja, okrećem glavu na drugu stranu. Cijeli princip oblačenja se više ne svodi na raspoloženje već na ono što će prikriti i umanjiti veličinu mog stomaka, mada se tu više ne može puno napraviti. Konstantnu napetosti u njemu kao da sam progutala par litara zraka ne mogu više zanemariti ni u trenirci, ni kad sam gola. Imam kroničan nedostatak energije, doslovno jedva proguram kroz dan.
Trebala bih pod hitno, hitno ići liječniku i ginekologu, jer problem možda leži i tu, ali kako naći dobrog liječnika u gradu gdje znam samo malo više od puta na posao. Raspitivala sam se kod ljudi koje poznajem, ali bezuspješno. I one koje su mi preporučili ne primaju nove pacijente. Moram naći liječnika. Želim biti ona stara ja i osjećati se dobro u svojoj koži, buhtle ionako nisu na mom meniju.

Jedna od glavnih odluka koje sam odlučila napraviti kada nađem stan je da ću se isplakati koliko god mogu i za tim užasno čeznem zadnja 2 tjedna, a iskreno i zadnjih pola godine. Primijetila sam da sam da sam puno osjetljivija i ne onako čvrsta i stabilna kakva sam naviknula biti, često puta sam osjećala knedle u grlu koje su se skupljala i sama sebi rekla ne sad, nisi sama, na ulici si, ovo nije pravo vrijeme za plakanje i obećala da kada budem imala svoj prostor da ću si priuštiti cjelodnevno plakanje za sve ovo vrijeme što sam potiskivala stres i iznenađenja koja su me ponekada znala pogoditi kao da me je netko doslovno udario šakom u trbuh ili me koristi kao boksačku vreću. Zbog toga što se nisam odavala najboljem poroku za ljudsku dušu, plakanju. Razina stresa je postala enormna, uništavajući mi mogućnost prave sreće trenutka, uništavajući moj imunitet, kakvoću sna i zato ću se isplakati za sve ono što me je opteretilo u zadnjih pola godine i onda ću moći neopterećeno udahnuti punim plućima bez onog tereta na leđima koji pritišće i ne dopušta lakoću treptaja i koraka.
Sjećam se da sam već jednom obećala sama sebi da ću češće plakati, da je to jako zdravo i dobar ispušni i ću si tako samo činiti dobro, plakati ću s vremena na vrijeme pa makar mi i ne bilo za plakanje jer ću tako biti sretnija i zdravija.