Jedna od glavnih odluka koje sam odlučila napraviti kada nađem stan je da ću se isplakati koliko god mogu i za tim užasno čeznem zadnja 2 tjedna, a iskreno i zadnjih pola godine. Primijetila sam da sam da sam puno osjetljivija i ne onako čvrsta i stabilna kakva sam naviknula biti, često puta sam osjećala knedle u grlu koje su se skupljala i sama sebi rekla ne sad, nisi sama, na ulici si, ovo nije pravo vrijeme za plakanje i obećala da kada budem imala svoj prostor da ću si priuštiti cjelodnevno plakanje za sve ovo vrijeme što sam potiskivala stres i iznenađenja koja su me ponekada znala pogoditi kao da me je netko doslovno udario šakom u trbuh ili me koristi kao boksačku vreću. Zbog toga što se nisam odavala najboljem poroku za ljudsku dušu, plakanju. Razina stresa je postala enormna, uništavajući mi mogućnost prave sreće trenutka, uništavajući moj imunitet, kakvoću sna i zato ću se isplakati za sve ono što me je opteretilo u zadnjih pola godine i onda ću moći neopterećeno udahnuti punim plućima bez onog tereta na leđima koji pritišće i ne dopušta lakoću treptaja i koraka.
Sjećam se da sam već jednom obećala sama sebi da ću češće plakati, da je to jako zdravo i dobar ispušni i ću si tako samo činiti dobro, plakati ću s vremena na vrijeme pa makar mi i ne bilo za plakanje jer ću tako biti sretnija i zdravija.