<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>








"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Dekadencija
nedjelja, 28.06.2009.

Kao i na skoro svakom blogu ovaj post ima tematiku smrt Michaela Jacksona. Htjela sa ovu temu ostaviti na miru. Ne zato što nisam ljubitelj njegove glazbe ili njegovih spotova, čak štoviše to me podsjeća ne one druge tople dane kada su stvari bile drugačije.
Ali ipak sam odlučila napisati post, ne da se uvrstim u anale onih koji su mu posmrtno odaju ili komentiraju njegove navike i postupke već zbog toga što sam zgađena stvarima koje se trenutno odvijaju u medijima.
Sve je nekako bilo prihvatljivo dok nisam došla do naslova koji govori da se ispod njega nalazi snimka poziva prema 911 nakon što je preminulome pozlilo …kojim to riječima opisati da bi dovoljno izrazila svoje gađenje??? Prvo prema onome tko je to plasirao, dalje prema onima koji su to postavili na svoje portale i na kraju prema svima onima koji su žedni krvi to pomno preslušali.
Dalje se raspravlja o tome da je imao ožiljak na licu za kojeg nismo znali - zamisli i da mu je tijelo u boljem stanju nego što su mislili, a svi bi „trebali“ upućeni u to.
Gađenje, gađenje, to je sve što mogu reći.
Čovjek je umro, velik čovjek, što god tko o njemu mislio, ako zbog ničega drugog onda je velik zbog svoje glazbe, a sve i da je mali i nepoznat da li bi to nešto promijenilo, čovjek je mrtav.
A što bi babe rekle nije se ni ohladio, a kreću priče, mitovi, raznorazne kompozicije o svemu što je možda ili nije.
U današnje vrijeme sve je senzacionalistička vijest, sve prodaje novine i mora biti žuto, žuto, smeđe do boje stolice i to ne one koja pripada pod namještaj. Netko je umro i svi mediji su se sjatili kao lešinari i kopaju i prekopavaju, svaki nazovi novinar i voditelj ima pravo na javnim medijima iznositi svoje mišljenje za koje ga nitko nije pitao.
Posve je jasno da danas ništa nije sveto i da su novinari spremni prodati i vlastitu majku ako će imati udarnu vijest barem 3 minute prije bilo koga drugoga, a isto tako je jasno da na televiziji radi sve više ljudi koji nisu usvojili osnovnu kulturu izražavanja i ophođenja i sve to toleriramo, ali kada u javnom terminu počinju iznositi svoja osobna mišljenja onda je to već prešlo svaku mjeru.
Čovjek je umro, neki su ga voljeli, neki nisu, neki nisu ni razmišljali o njemu, ali svi su znali tko je on i sada umjesto da mu odamo počast, oni koji žele svi se sručuju na njegov privatni život kao strivinari i kopaju ne bi li iskopali još neku skandaloznu i sramotnu senzaciju o kojoj će izvještavati, komentirati i raspravljati.
Ostala sam u šoku kada sam vidjela na teletexu da je umro, rastužila sam se jako. Žao mi je što je otišao mlad i s toliko stvari koje je još mogao dati, slušaju mi se sada njegove pjesme i gledaju spotovi, ali tu priča staje. Nemam potrebu znati koliko je operacija imao, da li mu je pišo crn ili bijel, da li mu je na tijelu istetovirano 1000 malih miševa, koliko ožiljaka ima i kakvo je financijsko stanje njegove obitelji. Jer na kraju što god rekli neće promijeniti njegovu veličinu, ostavštinu i činjenicu da je umro.
Kralj je umro, odajmo mu počast i poželimo vječni mir kojeg na ovom kraju tunela nije imao.


| 12:22 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |



Prehrana po krvnim grupama I.
petak, 26.06.2009.
Ovaj i neki slijedeći postovi će biti neka vrsta dnevnika.
Počela sam se hraniti prema svojoj krvnoj grupi.
Kako je došlo do toga?
Mama je na poklon dobila knjigu 4 krvne grupe 4 načina života, autori dr. Peter D´ Adamo i Chatherine Whitney.
Zašto?
Meni je razlog jednostavan. Ne sjećam se kada sam u životu imala nešto puno energije, u biti to je jedan od mojih glavnih problema, uopće nemam energije, kao neka baba od 80 godina. Kada me nešto ponese ili se namjerno forsiram to mi se obije o glavu jer jednostavno ne mogu. Mnogi ljudi nemaju za to razumijevanja, misle ili mi otvoreno kažu da glumatam ili se prenemažem, kako jednostavno nekome objasniti da ti je energetska razina na maximumu na 40%.
E sada, koga briga što ljudi misle, to me doslovno zaboli, bitna sam ja i želim funkcionirati normalno, želim da mi je organizam na svom optimumu, a ne da vozim kao auto na parama.
Situacija je takva da ju ne mogu i ne želim više ignorirati.
Uzela sam knjigu i počela čitati.
Našla sam razloge zašto se osjećam tako kako se osjećam.
Svaka grupa ima svoju genetsku predodređenost prema određenoj prehrani iz doba kada je ta krvna grupa nastajala. Ja sam krvna grupa 0. To je bila prva krvna grupa, ljudi toga doba su bili lovci, s razvijenim instinktima i sposobnostima za surovo preživljavanje i hranili su se skoro isključivo mesom.
A ja ne jedem meso već par godina i jedem jako puno žitarica, žitnih proizvoda, kao i mliječnih prerađevina. Sva u svemu hranim se zdravo i niskokalorično…da, ali ne i prikladno za svoju krvnu grupu već recimo za A.
Glavni problem ove krvne grupe je pšenica i njezini proizvodi koji su u biti toksični za organizam, jer ona na sebi ima lektine koji također „ oponašaju inzulin, to povećava količinu masnoga, a smanjuje količinu aktivnog tkiva“. (prepisano iz knjige, str.76)
U bit najjednostavnije bih to objasnila ovako: neki ljudi su alergični na određenu hranu i ta reakcija je vidljiva, dalje postoji netolerantnost prema hrani, npr. pšenica, mlijeko itd. To znači da sva hrana ne odgovara svima, to mi ima smisla, samo što se to ne očituje tako vidljivo i burno već uzrokuje neke probleme koje ne bi linearno povezali s prehranom ili određenom hranom.
„ Znakovi toksičnosti u osoba krvne grupe 0 :
1. Preveliki upalni problemi, poput upale zglobova i neodređenih bolova, kao što je fibromialgi; menstrualni problemi
2. Slaba sposobnost mršavljenja, zadržavanje previše vode u organizmu
3. Problemi u trbuhu: grčevi, nadutost zatvor
4. Iscrpljenost, umna hiperaktivnost
5. Nepodnošenje ugljikohidrata; umor i tromost nakon obroka bogatih ugljikohidratima
6. Visoki trigliceridi“
(Prepisano iz knjige sa str. 119)

Imam sve te simptome, osim bolova u zglobovima. Ali mi je mama (ista krvna grupa) dugogodišnji bolesnik od reumatoidnog artritisa i gihta, u biti jedva se kreće od bolova.
Nas dvije smo se bacile u obnovu, svaka iz svojih razloga. Danas je treći dan i ide nam dobro.
Izbacile samo kavu, mliječne proizvode, sve žitarice osim raži i riže, postoji voće i povrće koje smijemo i ne smijemo jesti, kao i ribe i meso i perad.
Pravimo domaći raženi kruh, onaj u trgovini je mješavina i nije baš nešto; ovaj naš je jako fin, mirisan, zasitan i ne suši se.
Pošto ja stvarno mogu biti bez bilo čega ovo mi nije neku problem. U biti jedem normalno, nisam na nikakvoj dijeti, samo kuham i spravljam ono što pripada pod jako dobru i neutralnu hranu za mene.
Odlučila sam prihvatiti bjelančevine, ali i dalje neću jesti meso već ribu i jaja.
Za sada je ok, kruhom sam oduševljena, nisam u krizi niti se osjećam zakinuto.
Jedina promjena koju osjećam ovih par dana je da imam jako puno plinova u stomaku, ali se ne osjećam napuhnuto i stolica mi se pojačala na nekoliko puta dnevno, ali je i dalje normalna. Biti će da se čistim.
Ne reklamiram niti zagovaram knjigu nit ovaj način prehrane, svatko bira što želi pa preskočite komentare te vrste.
Poanta je pošto već pišem blog i počinjem se pridržavati ovoga pa onda javno iz prve ruke mogu reći kako funkcionira i da li funkcionira.




| 21:43 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |



Ratovi zvijezda u blatu
ponedjeljak, 22.06.2009.


Danas je na televiziji bila izvanredna emisija o početcima sf-a. Ali ne samo sf jer jako puno ljudi Julesa Verna ne doživljava tako, H.G. Wellsa da, zbog pisanja o Marsovcima i Ratu svjetova. Osim početka jednog novog žanra, ali su bili vizionari i puno, puno godina ranije predvidjeli podmornice, tenkove, avione, vrste ratovanja, atomsku bombu, vrijeme kao dimenziju kroz koju se može putovati. Osim predviđanja te knjige su bile inspiracije za nastajanje stvari koje su prije bile samo plod mašte: atomska bomba, tenk, podmornica.
Kada sam gledala te stvari bila sam zanesena i sretna kako je ljudska mašta velika i kako je sposobna predvidjeti neke stvari i na kraju ostvariti ih.
I tako danas imamo jako puno toga što uzimamo pod normalno i ne razmišljamo odakle su došle, čije su to bile ideje , tko ih je razvio i koliko je trajao put nastanka.
Impresionira me pogled u dubine svemira, Hubble, naše oko u daljinu i prošlost, ostavlja me u onome čudu kada gledam nešto ovako prekrasno. Uglavnom reagiram tako da mi oči malo zasuze od ganuća.

640

640

Istražujemo zvijezde, gledamo ih i divimo se. Imamo svemirske programe, tražimo komunikaciju s inteligencijom s drugih svjetova. Lijepo, lijepo i hvale vrijedno ta ljudska težnja za upoznavanjem...
ipak s druge strane i dalje živimo u blatu na koje zatvaramo oči.
Događaju se ratovi gdje se ubija puškom, granatama i na kraju nemojmo zaboraviti gdje se ljudi i dalje kolju noževima i mačetama. Gdje se žene pokrivaju i nemaju prava, manja im je vrijednost od par grla stoke, obrezuju da slučajno ne bi osjetile neko zadovoljstvo u sexu i ne daj bože pomislile da imaju pravo a to. Gdje susjed više voli da susjedu "crkne krava" nego da on ima svoju.
Gdje u demokraciju zamatamo sve i svašta jer terorizam je svuda oko nas pa onda i mi imam pravo ponašati se tako da oduzimamo ljudska prava nekome jer je omotao tkaninu oko glave i gle on mora da je prijetnja.
Gdje se milijarde i bilijuni dolara/eura ulažu u naoružanje i sve novije i smrtonosnije prototipove nečega što običan čovjek ne može ni pojmiti čemu služe osim masovnog ubijanja. A ovamo se javno sažaljevamo nad ljudima koji umiru od gladi i žeđi i kao apeliramo jedni na druge da im se pomogne, da im se dostavi pomoć. Da im želim stvarno pomoći pomogli bi, ovo je samo izigravanje sućuti.
Propagiramo, eko, eko i bio, bio, a ovamo uništavamo automobile na električni pogon koji ne zagađuju okoliš jer oni ne doprinose potrošnji nafte pa s time ne plaćamo nekome tko tu naftu ima. Želimo okolinu bez onečišćenja, a i dalje skrivamo patente za besplatno iskorištavanje energije električnog pražnjenja iz atmosfere jer gle čuda onda bi ona bila besplatna i ne bi morali plaćati nekome i još porez....ne to nekome nije u cilju, jer onda bi ipak bilo mrvicu slobodniji, a oni puno siromašniji.
Hoćemo bio, bio ili kako god, a ovamo gnjetemo male proizvođače uvozeći sve i svašta pa ljudi bacaju svoje proizvode jer su preskupi u odnosu na one napumpane. Dajemo im poticaje, ali ne osiguravamo tržište. A kada smo blizu ostvarenja onda mijenjamo zakone tako da i dalje ti ljudi trebaju dizati ogomne kredite da bi sagradili nešto 50 metara dalje jer se po novom zakonu to sada ne smije ovako. I onda opet u krug.
Gledamo mi prema zvijezdama i divimo se, a ovamo tonemo u svome blatu i onome kojeg nam drugi priređuju.
Srce mi na sekundu stane promatrajući onu ljepotu i veličinu, zanesem se i pomislim kako bi bilo lijepo svjedočiti tome, a onda pogledam vijesti i ispušem se kao balon. Mogu sanjati, čitati, gledati slike i zamišljati, ali iz ovog blata mogu jedino uperiti pogled prema zvijezdama i nadati se da je tamo negdje drugačije i pravednije.
rolleyes

| 13:59 | Komentari (13) | On/Off | Print | # |



Post umjesto komentara
utorak, 16.06.2009.
Mislila sam da će ova tema sačekati neko vrijeme, ali ponukana drugim postovima odlučila sam napisati svoj na istu temu.
Naravno riječ je o homosexualnosti.
Krenulo je čitanjem posta od gospon profesor koji sam odlučila ne komentirati jer ništa što bi ja napisala tamo ne bi bilo posebno bitno za njegovo mišljenje. Post je bio opsežan, sav tolerantan, ali hladan i po meni prazan. Puno toga je rečeno i jako puno puta istaknuto kako on nije gay to je u biti to- izvješće .
Meni draga blogerica malena sa šnalicom je isto tako napisala post na tu temu. I tamo sam imala što za reći o shvatih da je bolje napisati vlastiti post umjesto da nekome zakrčujem prostor svojim idejama i viđenjem stvari.
Cijela ta koncepcija razgovora o homosexualnosti mi je jako začudna. Postoje ljudi koji otvoreno pljuju, napadaju, vrijeđaju ili čak primjenjuju silu na ljudima za koje oni imaju mišljenje da bi trebalo primjenjivati silu.
O siledžijama neću. Više me interesira ona vrsta koja viri iz svakog ćoška i komentira po svim frontama na tako ružan način koji ne govori ništa drugo opisuje njihovu primitivnosti.
Druga vrsta su oni nazovi liberalni koji sve „to“ toleriraju jer in je biti liberalan i svjetovno nastrojen, ipak ne mogu se oteti dojmu da je to onako površinski ili možda malo samo malo dublje.
Čemu ta potreba u bilo koga da komentira tuđe sexualne navike? I nečije partnere i govori da li je to ispravno , prirodno, protivno božijem zakonu i namjeni.
Ako krenemo da je sve dopušteno dok se radi o dvije odrasle punoljetne osobe koje su svojevoljno u nekom odnosu što više imamo komentirati.
A što mene osobno dira da li neko nekog j… u glavu, nos, jednu, drugu ili bilo koju rupu i udubinu ako je to dobrovoljno i da li oni pri tome stoje na jednoj ruci, vise sa stropa, jašu na konju ili je u pitanju bilo koja od milijune mogućih situacija. Što to mene dira da bih išla vrijeđati i govoriti što je tu „ispravno“ i „moralno“, kamoli da bih odlučila ubiti boga u nekome?
Dalje, tu su rasprave o tome kako to nije prirodno? A što to nije prirodno?
Bez obzira na sva naša sexualna obilježja ili nedostatak istih mi smo svi prije svega osobe. Kao osobe imamo mogućnost pošto nam je evolucija to poklonila iznad svih drugih da volimo druge osobe. Da li je nekome tu nešto nejasno?
Recimo da mi iz nekog razloga, npr. bolesti budu odstranjeni organi koji označavaju moj spol, odsjeku mi grudi zbog karcinoma, isto se i dogodi s maternicom, na mom tijelu će ostati otvor koji će možda biti ili ne biti funkcionalan. Da li sam ja prestala biti osoba? Da li je u meni nestala želja da volim i budem voljena, da li sam ja u toj situaciji podložna da netko za mene odredi da li je u redu da ja imam sexualne odnose i da li je to primjereno? Da li sam ja podložna da netko meni odredi da li je primjereno da pokazujem ono što osjećam pošto sam s tim što mi se dogodila uvelike različita? Ne.
A ljudi sa zdravom pameću i sexualnim nagonom bi trebali preispitivati druge da im nešto odobre? Malo se previše igramo Boga i određujemo što je krivo, a što ne.
Ako su ljudi udruženi samo radi rasploda i produživanja vrste znači li to da muškarci i žene koji nisu sposobni za reprodukciju imaju što raditi u paru, u braku i što se oni na kraju pobogu imaju sexati kada ne mogu ostvariti taj dio da imaju djecu?? Idemo dalje, ako je to razlog svega na ovome svijetu onda je najbolje samo obavljati čin jedino u svrhu začeća, a zadovoljstvo staviti negdje drugdje jer mu tu očito nema mjesta.
Kako objasniti nekome da se homosexualnost ne uči već da se rađa s time isto kao što se rađa i sa heterosexualnošću. Ako to nazivamo poremećajem onda smo i mi poremećeni jer svi se rađamo na isti način i svi nastajemo na isti način spajanjem dviju stanica.
A to da bi par homosexualnih osoba pretvorio dijete u homosexualnu osobu samim time jer se nalazi u tom okruženju, ma dajte molim vas.
Ponašanje se uči, sa sexualnim preferencijama se rađa. Jedino što takvo dijete može naučiti je toleranciji i poštovanju različitosti i da je u redu voljeti bilo koga.
Da li su homosexualni ljudi sposobni biti roditelji? Može li mi netko objasniti zašto ne bi bili. Oni koji ne razlikuju pedofiliju od sexualne orijentacije nisu pozvani da odgovore.
Da li ženi itko ima pravo oduzeti pravo na majčinstvo ako ona želi biti majka ili ocu na očinstvo ako on želi biti otac? Koliko ja znam nikome nije dozvoljeno da se upliće u taj dio. Pa na kraju nitko nije zabranio narkomanima, alkoholičarima, zlostavljačima, ratnim zločincima, dilerima…da imaju djecu, a trebalo bi ograničiti ove ljude ovisno da li guraju ili ne guraju u neku rupu. Veliko je to licemjerje.
Po čemu dvije osobe ne bi bile roditelji djetetu i brinuli se i odgajali kao i svi drugi. Neki imaju po 5, 6, 10 djece koje ne mogu prehranjivati pa ima nitko nije oduzeo tu djecu niti ih mogu spriječiti da naprave još iako je očito da se ne mogu brinuti o njima.
Biti površinski liberalist je još licemjernije od onih zatupljenih neznanjem i netolerancijom. Oni ne žele promijeniti mišljenje i ne prave se da podržavaju nešto kada ne podržavaju.
Posebno su mi interesantne te potrebe da istaknu da nisu gay, čemu, zašto? Ako je gay ok, čemu ta potreba da se ogradimo u da cijelom svijetu ili barem sugovorniku kažemo odmah nakon rečenice da nemamo ništa protiv homosexualaca, da mi sami nismo? Ako je ok, zašto isticanje?
Još jedna stvar koja se nadovezala je komentiranje nečijih sexualnih navika. Što je netko prihvatljiviji ili ne prihvatljiviji roditelj ako u krevetu ili gdje god već ima želju da na penisu recimo nosi mašnicu ili na glavi, da ga se veže, lupka, čupka, bičuje ili bilo što drugo?
Što su ti ljudi nesposobni razlikovati sexualni život od dnevnih, poslovnih i društvenih obaveza za razliku od onih koji recimo ne nose mašnicu na penisu?
Pedofilija je nekada bila normalna, izrabljivanje djece u rudnicima, tvornicama je bilo normalno. Nažalost i danas toga ima dosta, ali u puno manjoj mjeri jer samo preuzeli odgovornost za njih pošto nisu odrasle osobe koje za sebe mogu ponekada ispravno zaključiti i jer ih treba zaštiti od opasnosti, oni su djeca i nisu sposobni za samostalan život.
Homosexalna odrasla osoba ima mozak, sposobnost odlučivanja i brige o samoj sebi u svakom pogledu kao i svaka druga pa čemu onda potreba da nekome govorimo da se ne smije ostvariti kao čovjek kao da ga ono u gaćama jedino određuje i da je to osnova ljudskog bića.


| 21:58 | Komentari (12) | On/Off | Print | # |



53 milijuna
subota, 13.06.2009.

Teško je dobiti na lottu kada u stvar i ne želiš taj novac...barem ne ja.
53 000 000 kn nije novac kojeg bih htjela posjedovati od jednom niti ga dobiti tako na izvolte. Kako je krenula cijela pomama sa silnim novcem jednom sam odigrala i onda sam shvatila da je to potpuno besmisleno jer zašto uopće igram kada podsvjesno ne želim taj novac, a sad kužim da ga ni svjesno ne želim.
Što je iznos veći to mi je odbojniji. Mislim da nitko ne bi trebao dobit toliko novac niti ga posjedovati ako ga nije zaradio...a to je teško ako nisi teški veliki muljator ili bivši ratni profiter.
53 milijuna kn, prokletstvo koje će nažalost nekoga stajati glave, možda ne doslovno, a tko zna možda i doslovno. Jer kada taj novac netko dobije onda će se svim silama pokušavati saznati tko je to ili će se osoba sama odati. Tada kreću napadi rodbine, poznate i nepoznate, raznorazni potrebiti i potencijalni poznavatelju ulaganja. Odjednom će biti milijun prijatelja, cura/dečki koji su čisto zaluđeni dobitnikom i samo ga žele "voljeti". Raznorazne zabave pune svega i svačega, neki ljudi su povodljivi, sposobni za privremenu zanesenost.
I na kraju uvijek postoji velika mogućnost otmice potencijalne osobe od naših ili stranih mafijaša. Piši kući propalo hodanju bez tjelohranitelja i to nekoliko njih 24/7, imanju pravih prijatelja i svega ostalog što imaš u normalnom životu.
A što prosječna osoba zna o ulaganju, raspolaganju i pametnom korištenju tolikog novca... ne puno jer se ionako manje više stalno koprcamo u kreditima i dugovima da ni ne stignemo razmišljati o ulaganju i pametnim financijskim potezima.
S tim novcem možeš ići gdje hoćeš i raditi što hoćeš i na kraju kupiti sve što hoćeš...ali pitanje je što onda kada možeš imati sve na svijetu? Što onda?
Da li se iskreno može pojmiti i zamisliti tolika količinu novca - ja ne. U mojoj glavi to je brojka s hrpom nula iza sebe, kao osoba koja se bavi brojevima znam što znači ta veličina, ali u kunama, iskreno nemam pojma.
Bilo bi dobro kada bi ovaj novac bio podijeljen na neka 3-4 dobitnika, ali tko mene pita.
Da li bih voljela dobiti na lottu, da, nekih par milijuna kn, od 5 - 7, to je optimalna cifra za mene.
S tim novcem možeš kupiti kuću ili stan, recimo apartman na moru, nekakav auto srednje klase, osigurati užu obitelj, poslati roditelje u mirovinu, otići na malo veća i obimnija putovanja, a da ne otplaćuješ godinu dana i da ti ostane za neka manja ulaganja i da imaš sigurnost u životu. Posao bih radila i dalje ili neki drugi, ali bih radila jer mi treba taj osjećaj svrhovitosti, uostalom ako sve propadne i dalje imaš posao koji će te hraniti.
S tim novcem ne bih bila ništa posebno interesantna pa bi i dalje mogla normalno hodati ulicom bez bojazni da me neko zgrabi.. Dobitak bi držala u tajnosti i ne bi postala nova Paris Hilton. Ugodila bih si i dragim ljudima na neki mirniji i ležerniji način bez naslikavanja i javnog preseravanja.
Kao što su istraživanja pokazala čovjek je sa novcem najsretniji kada se pomakne iz niže u srednju klasu ili višu srednju klasu kada može opušteno živjeti bez brojanja svake kune, a sve preko toga ne donosi sreću...čak bi rekli da je proporcionalno smanjuje.
Kada se sve ovo smiri i opet dođu moji iznosi na red, uplatiti ću svoj listić i očekivati.



| 23:02 | Komentari (9) | On/Off | Print | # |



Smak svijeta
četvrtak, 11.06.2009.


Postoji ta priča o smaku svijeta 2012. koji su prognozirale Maje. Postoje i druge priče o smaku svijeta.
Da li će to biti tada ili na neki drugi datum i nije nešto od velike važnost za planet sam, možda ćemo ga uništiti mi, možda poremećaj u stazi, globalno zahlađenje, hlađenje jezgre, bilo što od toga ili ništa od toga. Uostalom ako gledamo po teoriji da je Zemlja živi organizam, možda će nas ona sama zatrti s obzirom što joj radimo.
Recimo da bude 2012, i što onda, pa ništa, ama baš ništa, treba stati kad je kraj.
Da li mi je ta ideja strašna, nije, ne hvata me panika. Zašto bi me hvatala panika od nečega na što ne mogu utjecati, isto bi mi bilo da pokušavam zaustaviti nadiranje mora puhanjem, beskorisno i smiješno.
I sada taj scenarij, da službeno i javno recimo objave da će tada i tada biti smak svijeta, što bi se dogodilo?
Naravno krili bi to od ljudi što je duže moguće, a onda bi naravno sposobniji pripadnici hakerske populacije iskopali tu čuvanu tajnu i nastao bi kaos.
Iskreno, u kakvom bi emocionalnom stanju bio ostatak svijeta se zna, nažalost.
Krenule bi lavine najgorih ljudskih osobina i sposobnosti pošto bi svi radili ono što inače ne smiju od straha od kazne i zatvora, sada bi bili oslobođeni toga i potaknuti ogromnim količinama adrenalina uzrokovanim skorašnjim susretom sa smrću.
Nastao bi nered, kaos i barbarstvo...da kao civilizacija ne vjerujem da bi smo otišli dostojanstveno, smireno, sređeno. Kao civilizacija vratili bi se u svoje prapočetke... i pokazali bi da je puno toga samo farsa i izigravanje ogrnuto civilizacijom.
Na ulicama bi nastao nered, krađe, razbojstva, pljačke, silovanja, osvete, i u glavom ispoljavanje onoga najgoreg u nama. Samim time bi već smanjili ljudsku populaciju jer bi dobar dio presudio onima koji su im se zamjerili u životu. Nevjerojatno što su ljudi sposobni napraviti kada su oslobođeni mogućnosti kazne i osude.
Tu bi bilo i opijanje, drogiranje i sexualno orgijanje, prejedanje ,sada kada inhibicije više nisu bitne...većina bi htjela napraviti ono to se nije prije usudila. Tužna bi smo slika bili.

A što bih ja radila s idejom da recimo 2012. prestajem živjeti i da to znam već sada.
Završila bih započeto. Nastavila sa planovima kako sam ih i započela. Možda bih ostvarila neku vezu, a možda i ne, to nije od presudne važnosti. Pazila bih posebno da ne ostanem trudna jer ne bih htjela priuštiti nešto kakvo kao što je sigurna osuda na smrt nevinom biću za kojeg sam ja odgovorna. I dalje bih vježbala, hranila se zdravo, vratila knjige u knjižnicu.
Više bih meditirala i pomnije molila za čist i miran um.
Par dana prije događaja bi se pozdravila s meni dragim ljudima. I onda bih otišla u planinu jer u gradu bi bila gužva, buka kao za vrijeme Nove godine i karnevala, jer većina ljudi želi otići u "velikom stilu" sa čašom u ruci. Izabrala bih svoje mjesto s pogledom na more i čekala. I to sama.
Mislim da ne bih podnijela da te zadnje trenutke tješim nekoga i gledam nečiji strah...da bila bih sebična i odlučna u svojoj namjeri da umrem u miru i sama.
Bilo bi mi žao jer nikada ljudska rasa neće doživjeti ono o čemu sam uvijek sanjala čitajući sf knjige i to što će gledano iz svemira taj lijepi planet plave boje nestati.
Sjedila bih na svom kamenu i čekala...



| 12:58 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



Emotivno...nešto
utorak, 09.06.2009.
Već jako dugo sam emotivno nedostupna, dugo, dugo. Godinama sam bila sve manje dostupna, a sada je to potpuno.
Jednostavno ta vrata su zatvorena i zapečaćena onim crvenim voskom i biti će da sam još i stavila pečat.
Nije to ništa zabrinjavajuće, ali me tjera na razmišljanje.
Tijekom svih ovih godina mog emotivnog života, a počeo je već u prvom osnovne bilo je svega i svačega. Situacija za ne povjerovati, stvari za koje su prijateljice govorile da se mogu samo meni dogoditi. Puno krivih-krivih, pravih-krivih i možda jedan pravi-pravi tip. Oni pravi-krivi i tu bi se našao koji izniman primjerak koji bi nedugo zatim uronio u ono krivi. Izuzetci u tom nekom pravilnom mozaiku.
Sve je to ostavljalo traga, malo po malo, kao što vjetar i jaka bura ostavljaju tragove na kamenim kućama, nedovoljno ni blizu da ih sruše, ali da polome koje okno i odnesu dio krova.
I onda prošle godine se dogodilo nešto što je slomilo jedan dio. Situacija sam po sebi nije bila ništa posebno. Dečko i cura na javnom mjestu, malo se ljubakaju i malo grljakaju, ona glasno komentira njihove planove za sljedeći vikend, kuda idu i kod koga, uglavnom čuje cijela birtija.
Najobičnija situacija koja je u meni slomila ono nešto.
Zašto?
Zato jer je taj dečko nekada bio moj dečko, prošlo je već neko ozbiljnije vrijeme od toga. I prema njemu nisam osjećala ništa posebno osim povremene mrzovolje i čuđenja kako nam je sex bio loš i u vezi i onih par puta nakon nje.
Ipak u vezi je puno toga bilo limitirano, posebno na javnom mjestu gdje nije bilo poljubaca, ni polu zagrljaja, a posebno je bilo limitirano javno govoriti gdje, tko, što i kako. (U pitanju je bila zaštita privatnosti jer je on ipak donekle javna osoba, a ne djevojka kod kuće.) I onda nekih godinu i pol sam sjedila i gledala tu istu osobu kako u potpunosti krši ta ista svoja pravila. Svaka stavka je bila kao jedan udarac golemim maljem za rušenje zidova. Dok na kraju nisam više mogla gledati i otišla.
Nisam ga htjela nazad jer si nismo odgovarali, nisam ga htjela nazad ni davno prije, nije mi bilo žao što ima djevojku, čak štoviše bilo mi je drago, ali sam se duboko pitala : A zašto ja nisam mogla imati sve te normalne stvari? I zašto se zbog mene nisu mijenjala pravila? Zar sam ja bila manje bitna, manje vrijedna. Taj dio je bolio, jako. To je kap što preljeva.
Nakon toga sam izbjegavala sva mjesta gdje bi ih mogla susresti jer nisam mogla podnijeti to podsjećanje da se prema meni ipak moglo ponašati drugačije, ljudskije, nježnije
Ni onda se nije dogodilo emotivna ravnica.
Nakon par mjeseci sam upoznala stvarno super tipa koji me je oborio s nogu pameću, sigurnošću, stavom, elokvencijom i humorom - Stranac. Da je bio samo pola dana duže u "gradu" zaljubila bih se preko glave oko Mjeseca i nazad...i danas ga se sjetim s smiješkom.
Nakon toga je došla ta ravnica. Nije učmala, dosadna, tužna, samotna, nesretna, jadna...nije ništa od toga, samo je ravnica koja ne vidi dalje od svog vidokruga, koja ne ugošćuje nikoga, koja ne želi biti otkrivena, koja od brda nezainteresirao okreće glavu, putnicima namjernicima skriva put.
U biti sam potpuno sretna u svojoj ravnici. Ne osjećam se povrijeđeno više, niti se skrivam. Jednostavno ne vidim niti jedno kvalitetno brdo koje bi me zaintrigiralo.
Pitam se da li su mi se nakon svih ovih godina stvarno otvorile oči ili se ipak skrivam?
Ne osjećam se kao da se skrivam.
Izgledam dobro, možda bolje nego ikada ili sam dobro na tom putu. Ne skrivam svoje obline ni na ulici ni na fitnesu. Svjesna sam svih pogleda koji su mi upućeni i slina kada se nagnem u teretani, svjesna sam, ali mi ne znače više od povremene gnjavaže.
Nije ni da čekam nešto, nekog. Nije da gledam ljubiće i plačem i venem, nije da mi nedostaje topli muški zagrljaj niti bilo kakav zagrljaj.
Mislim ni da se ne bojim novih poljubaca, skidanja pred nekim novim, sexa..
Ne bojim se ničega takvog, pa čak ni emotivnog vezanja za nekoga.
Valjda sam se napokon postavila na pravi smjer za mene i zatvorila sva poglavlja koja mi vuku energiju, ona šarenih lagala, mogućih i potencijalnih situacija.
Valjda sam odlučila od sebe napraviti "poštenu ženu" s diplomom ovaj puta za stvarno i potpuno i reorganizacija se poklopila sa situacijom gdje su stvari jasne i čiste.
Pitala sam sa da li me je možda strah, gledala sam duboko, promatrala i razmatrala...i nije me strah, samo ne želim, za sad.



| 22:00 | Komentari (14) | On/Off | Print | # |



Kuda je nestalo bitno
utorak, 02.06.2009.
395

Sjeća li se još netko Hit depo-a? I onog vremena kada bi čekali ponekada do pola jedan, jedan da počne jedina emisija u kojoj si moga čuti glazbu.
Na nju se čekalo kao ozebao sunce cijeli tjedan, o njoj se pričalo, komentiralo, Danijela i Hamed su bili glavne face…mi koji se sjećamo one Danijele, s dugom kosom u repu i s malo kila više, okačene i simpatične. neki je se sjećaju samo ovakve kada je prinuđena da plaši ljude. nut
Tamo su se puštali spotovi za kojima smo svi žudili. Glazba je onda stvarno bila bitna jer ju nisi mogao skinuti na svakom koraku, internet nije postojao, kazete su se kupovale. Za glazbu se štedjelo i skupljalo, ono što si si kupio si cijenio, pazio i na kraju redovno slušao.
Danas s jednim klikom možeš skinuti albume i albume koje najčešće zauzimaju mjesto na disku i čekaj svoj svijetli trenutak.
Sjeća li se tko kazeta, walkmena, slušalica s onom spužvom i žicom? Novina kao što su Ćao, da Ćao ne Ciao - opet je Ćao najbolje dao.rofl
Majica, velikih majica, s nekim likom na sebi, kratkih rukava, ali do lakta i kratkih jeans jaknica. Tko se sjeća biciklističkih, kod nas su se tako zvale, kao što ih je nosio Axl Rose i naravno kariranih košulja, u kombinaciji obavezno. naughty
Gumice za kosu nisu bile neupadljive već krojene od materijala pa si na glavi imao više gumice od recimo ljubičastog samta sa zlatnim kuglicama nego kose.
Tko se sjeća vremena kada su svi nosili veste, velike, šarene, vrećaste i krajnje šašave veste? I kada su svi nosili bijele čarape? zujo
U to vrijeme su svi nosili levi´s 501, poneko je progurao Mustang hlače, ali rijetki. Vojničke čizme i zelene jakne, vijetnamke.
U to vrijeme svi su išli u disko…tko danas ide u disko i postoji li još to? Mislim da je taj dio izumro.
Tko se sjeća kada su cigarete bile 6 kn? I kada se pio Cherry cool. (Ako se dobro sjećam. )

Kad je kino bio doživljaj i kada se u redu čekalo satima za Sirove strasti, Tjelohranitelja…kada je Valentinovo nešto značilo.
Tko se sjeća vremena kada nije bilo mobitela i kada je dečko zvao na kućni telefon?? Ha, ha to je bila fora. Ili ti zoveš njega pa mu se javi mama ili tata pa se predstaviš i odmah se znalo da ako te zove i misli nešto, jer torturu roditelja nitko ne prolazi iz fore.
Kada ste se jedan vikend dogovarali za drugi ako nije bilo još u fazi hodanja i kada si očekivao taj vikend da nekoga vidiš i da se sretnete u disku.
Kada se prekidalo licem u lice?
Tko se sjeća pisanja pisama i osjećaja kada dobiješ pismo? Posebno od osobe koju voliš i očekivanja poštara.
Tko se sjeća pisanja nalivperom?
Tko se sjeća vremena kada su riječi ipak bile bitne, kada se nje toliko lagalo jer u lice puno teže lažeš umjesto salvi beznačajnih poruka koje se danas izmjenjuju.
Tko se sjeća vremena kada je postojalo proljeće, ljeto, jesen i zima? A ne samo zima i ljeto. I kada nisu postojali solariji, umjetni nokti već samo oni što bi zalijepio sam ljepilom? Kada se 24 sta dnevno nije pričalo o anticelulitnim kremama.
Razdoblje kada su računala postojala samo u firmam i školama i kada su se djeca igrala vani, a vrhunac zabave je bio tetris i papalice? I kada smo sjedili na klupicama. thumbup
I da se vratim glazbi s početka, tko se sjeća:
Roxett – How Do You Do
Ten Sharp – You
John Secada – Just Another Day
Shakespear's Sister - Stay
Sophie B. Hawkins - Damn I Wish I Was Your Lover
New Kids on the Block - If You Go Away,
KC and the Sunshine Band - Please Don't Go
The Mamas & The Papas - Dream a Little Dream Of Me
George Michael & Elton John - Don't Let the Sun Go Down on Me
Simply Red - Something Got Me Started
Fats Domino - I'm Walking
Monty Python - Always Look on the Bright Side of Life
Mr. Big - To Be With You
Red Hot Chili Peppers - Under the Bridge
Crowded House - Weather With You
Guns N' Roses - Knockin' On Heaven's Door
The Sisters of Mercy - Temple of Love
Rhythm Is A Dancer - Snap
Ebeneezer Goode - Shamen
Jump - Kriss Kross
My Lovin' - En Vogue
Please Don't Go - KWS
Give Me Your Body - Chippendales
Deeper Love - Clivilles & Cole
Sesame's Treat - Smart E's
Too Funky - Michael, George
I'm Gonna Get You - Bizarre Inc.
Take My Advice - Sims, Kym
Land Of Oz (Poppyfield mix) - Spooky
It Only Takes A Minute - Take That
I'm Doing Fine Now - Pasadenas
Hang On In There Baby - Curiosity.

P.S. : I tko se sjeća Branka Kockice? cerek
U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo, u njemu radi svako što hoće, u njemu raste slatko voće....
taratatatira




| 22:43 | Komentari (20) | On/Off | Print | # |



Nisi pitala
utorak, 02.06.2009.
400

U današnje vrijeme stvarno malo nedostaje da ne postaneš paranoik prve klase...i onda ti još netko kaže da si si sam kriv.

Jedna od situacija koja se događa je da se ljudi u vezama ili još bolje u braku ponašaju i djeluju kao slobodni ljudi koji hodaju okolo upoznajući pripadnice suprotnog spola. Naravno o tome da imaju djevojku, ženu čak i djecu ni riječi.
Prvi pristupaju, djelujući pristojno, ugodno, ljubazno, samosvjesno i šarmantno, nimalo nametljivo, nasrtljivo ili primitivno. I pomisliš sasvim zanimljiv primjerak muškog roda, ima nešto za reći, ne puca jeftine fore, ne pokušava ništa na silu, ne forsira.
Sutra dan zove, ne šalje poruke, preksutra opet zove i poziva van, na javno mjesto, upoznaje vas sa svojim prijateljima sav ponosan, pazi da vas nitko ne gurne, da ste sigurni da vas nitko ne gnjavi, njegovi prijatelji vam prave društvo dok je na wc-u, razgovaraju s vama, da ne tulite među hrpom nepoznatih ljudi. I tako iz dana u dan...
Pita vas što mislite o vašem druženju i želi to nekako definirati u jako kratkom roku...
Priča ide dalje ovako, on ima djevojku što se meni dogodilo i to godinama!
Naravno ostaješ u šoku jer ti nije jasno kako ima djevojku kada je svaki svoj slobodni trenutak s tobom, neometano razgovara na telefon i svako večer izlazite u javnost...da, on ima djevojku i još kada se sve otkrije kaže: "Pa nisi pitala." Mirno, hladno, u tonu sama si si kriva jer kao da si pitala rekao bih ti...baš.
Ja sam još dobro i prošla.
Nedavno se jednoj poznanici dogodilo isto, osim što je čovjek oženjen i ima djecu...
Kako da je ona znala, pa ljubili su se na prepunom javnom mjestu večer kada su se upoznali ili je normalno da to oženjeni ljudi rade?
E sada, za cijele te manevre nije dovoljan samo ON već i njegovo društvo koje na fronti podupire njegove izjave i kamuflira istinu...što je još gore jer znači da su se dogovorili, razradili priče, jednu za ženu da ne posumnja, a drugu za djevojke koje nisu upućenje.
A najgore je što osoba pomisli kako je našla nekog zanimljivog i normalnog, a njoj iz leđa oni se smiju i komentiraju kako je naivna i tko zna što još sve ne.
Naravno istina kada tad izađe na vidjelo i onda, nevjerojatno da se svi služe istom pričom kaže : "Nisi pitala." Okrenu sve na tebe i kažu da im je laknulo sada kada se zna, pa da dalje možemo nastaviti s druženjem??

Nisam paranoik, niti želim biti, ali kako stvari stoje moraš biti FBI, CIA i onaj Mentalist u jednom inače imaš velike šanse da ti se svašta dogodi.
Kakvi su to ljudi?
Očito su maškare svaki vikend u godini ili svaki dan.



| 12:16 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |