Postoje dani kada ne pričam, ne komuniciram, čak ni sama sa sobom. Jednostavno šutim, mozak je u fazi primanja informacija, ali ne i u povratnom modu.
Šutim, usta su postala kao zapečaćena vrata i jednostavno se ne mogu natjerati da ih otvorim. Postanem potpuno asocijalna i izigravam kip ili se zateknem da je između dvije misli prošlo par minuta, a ja zurim.
Nisam tužna, depresivna, razočarana...nije mi ništa...u biti to mi je...ništa.
Mislim da se tako odmaram od ljudi, glasova, situacija, prostora, svega.
Šutim...to su trenutci godišnjeg odmora u mini izdanju. Nakon toga bude sve dobro, ali u tim trenutcima mislim da bi reagirala samo na smrt nabližih ili neku tešku nesteću...asocijalno je dobilo novu dimenziju koja odmara.
Šutnja je zlato.