Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/prije-braka

Marketing

Kako sam postala sretna

Neko razdoblje baš i nisam bila sretna, uopće, čak bi se moglo reći da sam bila jako nesretna.
I shvatila sam da tako ne ide i da nešto treba promijeniti. Promijeniti što, to je bilo pitanje?
A pošto ne možeš mijenjati svijet i ljude, niti je to posao kojeg se treba laćati, jedino što preostane sam sama ja. Uostalom sve je tako kakvo je, ali nad sobom imam potpunu moć.
I tako krenuh istraživati dubine i visine, mračne bunre i močvare, visoke vrhunce i zlatne zaravni svoje svijesti. Nađoh tu svašta, svakakvih čudovišta u močvarama, nisu ne iznenadila jer sam znala da postoje, ali sam ih i dalje gledala s odstojanja. Lelujavih aveti na dnu bunara, bilo je tu i par kostura u tamnicama. Prepreka velikih kao Kineski zid, krvopija koji su se hranili mojom snagom već više od 2 desetljeća. A nađoh tu i jednu Gospu u bijelom i nekoliko zvjezdanih sustava dalekih, ali jasnih. Bilo je tu i tragova čudnih stranaca...neki su bili strašni...svi su bili strašni, ovisno o licu koje su pokazali, a svi su posjedovali i ona strašna lica.
Hodala sam i zagledala u sve to. Negdje nisam vidjela ništa od gustog mraka, pa sam sjedila i čekala ili bih odlazila pa se vraćala dok mrak nije više bio tako crn i razaznavala obrise, pa čak i cijele stvari. Polako sam upoznavale sve stanovnike u njihovim grozama i ljepotama i zavoljela ih sve do jednoga i čudovišta i aveti i kosture i močvare, a Gospa u bijelom je sjedila i smješkala se. I više nisam bila nesretna, zidovi su se srušili, krvopije su dobile epske proglase i progon, skinula sam ih s trona pa neka hodaju kugd god hoće jer moći više nemaju. Čak i ona čudvišta koja sam gledala samo s odstojanjem su postala prihvatljiva, nisu bila ništa manje ružna, ali su moja i shvatih da su ipak mekog srca pa ih ostavih da rastu i mutiraju. I iznenadiše me jednog dana, poredao se cijeli niz nekih novih nadasve zanimljivih i skoro lijepih likova, veličanstvenih u svojoj snazi i čvrstini, da mi predlože gradnju nekih novih dovorana i vrtova. Bila sam jako sretna i zahvalna, moja čudovišta su mi zahvalila što ih nisam potpila u nekim još mračnijim djelovim i krenula u obnovu.
Dok sam tražila i hodala tim prostorima svijet nije stao, niti je postao bolji niti gori...ali je postao puno manje bitan i ja bi mu jako često znala reći ne. Ne za ovo ili za ono, rekla bi mu ne jer ne želim tako, ne jer ne mislim tako, ne jer ne ovisim o njemu, i na kraju ne jer to mogu reći, otvoreno, jasno, glasno i sa velikim smiješkom na licu. Ponekad bi mu vikala ne, ne toliko da me glasno čuje već da čujem zvuk svog glasa kako govori ne. I postala sam sretna. sretan

Post je objavljen 04.03.2009. u 12:24 sati.