Od kada sam počela slušati sebe prestale su mi se događati loše stvari na koje mogu utjecati. Prije sam ignorirala onaj glasić ili intuiciju i radila neke stvari koje sam htjela ili sam zamislila da želim. Svaki puta kada sam to napravila pogriješila sam, a onda bih nastavila griješiti još više radeći to ponovo i ponovo i osjećala sam se sve nesretnije i zakopanije u nekakv emocionalni nered i nezadovoljstvo. Naučila sam to putem pokušaja i pogrešaka i zaključila da ako stvarno budem slušala sebe neću pogriješiti.
Neke stvari se rješavaju mozgom, iskustvom, logikom, ali neke druge se rješavaju slušanjem kako tijelo reagira. Intuicija nije neka spiritualistička fora, niti osobina koji posjeduju životinje pa je animalna, u podsvijesti tijelo zna da li je nešto dobro za vas ili ne, da li je neka osoba ok ili bi se trebali distancirati.
Gledala sam neke od ispovijesti žrtava napada ili silovanja gdje su sve rekla da su osjetile da nešto nije u redu da su postojali znakovi, sitni, ali su postojali, ali su ih ignorirale. Ne kažem da su žene i jednim dijelom krive za to što ima se odgodilo samo ponavljam ono što su one rekle: da sam stala u trenutku kad sam osjetila da nešto ne valja i otišla drugim putem možda bih izbjegla napad.
Tako je i s ljudima, neki su jako fini, ljubazni i pristojni, ali mi se nakako ne sviđaju i tu je priči kraj. Neću biti bezobrazna, ali se držati s odmakom.
Jedna od metoda koja kod mene funkcionira kada ne znam što da radim je da kao odlučim da ću napraviti jednu od recimo dvije izabrane stvari i osjetim u želucu kao nekakv grč ili stezanje ako je odluka kriva kao kad lažete nešto bitno.
Ipak treba vremena za to jer nas kroz cijeli život uče da vjerujemo svima osim sebi: roditeljima, profesorima, liječnicima, Crkvi, drugim ljudima, ali ne i sebi. Treba vremena naučiti slušati te na početku sitne znakove koji nam nešto govore i vjerovati sebi.
Zašto misliti da netko zna bolje što je dobro za nas osim nas samih.
Postoji velika razlika između naših svjesnih želja i onoga što stvarno želimo, a možda nismo ni svjesni. Želje se uvelike razlikuju od onog malog glasića, kada sa pređe ta barijera to je pola posla. Jer ipak je najteže samom sebi reći ne.
I tako sam ja počela slušati sebe i skoro samo sebe. Nisam "najpametnija osoba u zgradi", niti hodam okolo i rasipam pamet svijeta, saslušam što mi netko ima za reći, ali na kraju napravim ono što smatram da je dobro za mene, bez obzira što netko mislio o tome.