U zimsko jutro
U zimsko jutro
na čistini
samo Ti i ja.
Uzmi me za ruku
i povedi
na put Ljubavi!
Smutnja
Ispustio si me iz ruke da lebdim nad ponorom,
u osami sam pritisnuta morom.
Pod nebom skritim oblacima gustim
na zemlju tvrdu kako da se spustim!?
Ispustio si me iz ruke, a predah Ti se s nadom,
gle, crna strepnja dohvaća ne kradom.
Ipak me vodiš, propasti* se ne dam,
u pustinji dok jasni trag Ti gledam.
Ispustio si me iz ruke da lebdim nad prazninom.
Znam, tako bje sa jedinim Ti Sinom!
I on je smutnju pobijedio noći,
pruži mi ruku, pa ću i ja moći!
(Napisano 1998.)
*imenica u dativu
Uzmi me
Uzmi me u svoje naručje!
Previše sam slaba, ranjiva,
Ti me svojom snagom izbavi!
Previše sam noćas plakala.
Svojim Duhom Ti me uzdigni
u suzama da ne potonem!
Jer smrt nije samo izdisaj,
smrt je kad se duša nasuče,
kada Tvoju ruku ispusti!
(1998.)
Prvi dan proljeća, 21. ožujka je Dan pjesnika, pa čestitam svima koji su pjesnici, i, parafrazirajući jednog TV voditelja, koji će to tek postati!
Ja volim
Ja volim tako, kad je jesen siva,
u toploj sobi izmišljati strofe,
pruženih nogu na dnu meke sofe,
priznanje smišljat sebi, da sam živa!
Ja volim tako, ušutim li jednom,
čini se, nigdje trag ostavit neću!
(Svatko u nečem malom traži sreću,
i svaku iskru duha smatram vrijednom.)
I, sve što čovjek ima jesu riječi,
i smijeh, i suze, kojim duša vrije.
Tekući tako, nadajuć se sreći,
u more vječno sva se duša slije,
a ja bih htjela da i dalje ječi
milina stiha, i da srca grije.
(Napisano 5.listopada 1998.)
Matoš
Danas je stota obljetnica smrti velikog pjesnika, rodoljuba i građanina svijeta, A.G. Matoša.
Jutros sam na Hrvatskom katoličkom radiju čula zgodnu anegdotu. Nakon pjesnikove smrti u Vinogradskoj, od raka grla, časna sestra je ispod njegova jastuka našla papirić sa poztnatom pjesmom:
NOTTURNO
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Pokoj mu duši!
Iz materijala za jedan seminarski rad iz usmene književnosti, 2006.
I.
Terezijo mala ponizno te molim,
Ti Isusu kaži da ga jako volim.
Moj Isuse mili svojom snagom me zakrili,
Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju!
Osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne rani,
A kad s ovog svijeta pođem , daj da u raj sretno dođem,
Da se tamo vijekom mogu klanjat dragom Bogu!
(Pjesma nastala u 20. stoljeću preinakom starije «Anđele čuvaru mili», dopunom , koja se odnosi na s. Malu Tereziju, sveticu iz 20. st. – Kazivala baba Ivka Srzić, rođ.Sokol iz Brela, 93.g.)
II.
Iđem leći, Boga reći, iđem spati, Boga zvati.
Bog će nama dobro dati, i njegova slavna Mati.
Ko se Bogu priporuči od sebe ga ne odluči,
Sobom će ga u raj dovest, puna raja napuniti i svitlosti zadobiti.
Od anđela Gabrijela do Isusa Spasiteja.
Moj Isuse , ja te molin da mi spasiš dušu moju, kano sveto tilo tvoje.
Božja truba zatrubila, mrtve jude probudila.
Ustanite mrtvi judi, Bog vas zove da vas sudi!
Koji judi dobri bili sami Bogu i odili,
Koji judi zli bili nisu tili Bogu doći.
Sam je Bog govorijo: Što si tute dušo grišna? Što si tute tilo tavno?
Šta ne iđeš u krajevstvo nebesko?
Tamo su ti dvori sagrađeni, tamo ti je Marija Mandalina,
Koja nije bila Bogu lina, nek se moli za nas iz dubina!
(Pjesma – molitva nastala u 19. st. ili ranije, a upitna zamjenica «što» i inf. na «i», što nisu značajke govora makarskoga kraja, pokazuju da je možda dospjela iz drugih krajeva.
Stih «Od anđela Gabrijela....» se ne uklapa u cjelinu, a zadnji dio zadnjeg stiha je tu isključivo radi rime. – Kazivala Ivka Srzić, rođ. Sokol iz Brela 93.godine)
III.
Iđen grišnica leći, ne znan oću li se ustat.
Zoven Boga za oca, Divicu za majku, anđela za družbu,Križa za stražu!
Križ nada mnon, Gospe sa mnon!
Svi anđeli oko mene, a neprijateji od mene!
Ja ne virujen u vas, nego u ime Boga Oca i Sina i Duha svetoga, amen! (moli se 3 puta)
( Molitva je dosta jasna , nastala najkasnije u 19. st. Akuzativ « Križa « je ispravan jer se radi o personifikaciji, a ne o značajki lokalnog govora. – Kazivala Albina Tomić, rođ. Srzić, a čula je od Ive Sokol rođene Juričić iz Brela , koja je umrla 1972. g. u dobi od 92.godine.)
IV.
Subota je Gospin dan, u njoj stoji bili raj,
U bilomu raju zlatni stan, u zlatnomu stanu sidi Bog.
Prikrije se licen – kricen.
K njem dolaze dva apostola: sveti Petar i Pava.
Darujen ti ovce svoje, da jih paziš kako svoje,
Darujen ti kjuče rajske, da miluješ duše rajske.
Po sve vike vikov amen, pomoli se Gospe za me!
(Pjesmica-molitva odražava potrebu za oslikavanjem sjaja i tajanstvenosti kojom je okružen nevidljivi duhovni svijet. Kazivala Albina Tomić, rođ. Srzić, a čula je od svojega djeda Mate Sokola iz Brela, koji je umro 1958.g. u dobi od 70 godina.)
V.
Ima jedna crkvica, u gorici građena, tamjanom je kađena.
U njoj Gospe kleči i od srca ječi. Boga moli, svoje svete prste lomi.
Šta ti Gospe tude klečiš i od srca ječiš, Boga moliš, svoje svete prste lomiš?
Kako ne ću klečat i od srca ječat, Boga molit, svoje svete prste lomit!
Imala sam sinka jedinka, pa dođoše Žudije , pa mi ga oteše, na križ ga propeše.
Zlatnu krunu skidoše, trnovon ga okruniše.
Kamenja se raspadala kud je sveta krvca pala, tu nebeska ruža cvala.
Anđeo Božji s neba siđe i tu ružu sabiraše,
U kite je kitio, u vince (op. vijence) je vinio,
Pa je Isus govorijo:»Ko bi ovu molitvicu molio tri puta uvečer na liganje, tri puta ujutro na ustavanje, tri bi duše saranijo, prvu dušu oca svoga, drugu dušu majke svoje, treću dušu sama sebe. Raja bi se nasitijo, pakla ne bi ni vidijo.»
Po sve vike vikov amen, pomoli se Gospe za me!
( U pjesmici-molitvi je karakteristično ponavljanje riječi koje označavaju žalost radi pobuđivanja sućuti molitelja. Tri puta ponavljati molitvu se povezuje uz pojan svetog Trojstva, ali i uz naradnu potrebu za ritualom. Kazivala Albina Tomić. rođ. Srzić, a čula je od Ivke Sokol rođ. Šošić, koja je umrla 1994.god. u dobi od 82.godine.)
VI.
VELIKI ČETVRTAK
Dušo grišna i prigrišna, budi u viri kripna.
Kada budeš putovati s ovog svita na oni , uskin puten, tisnin klancem,
Susrest će te Židovi, proklete majke sinovi.
Oni će ti vako govoriti:»Kuda iđeš dušo naša?»
Ti in reci: «Nisan duša vaša! Ja san duša Boga moga.
Kad san bila na nome svitu-prebilome cvitu, ja san rekla na dan-blagdan Veliki četvrtak
Sto molitvica, na se metila sto križića.» ( moli se 100 puta na Veliki četvrtak)
Kazivala Marica Babić, rođ.Ivandić iz Promajne (kod Makarske) stara 92 godine )
VII.
VELIKI PETAK
Diva grede Božjin grebon i kličući i plačući,
Sve se križu primičući.
Kako reče slavna Diva, tako reče Isus s križa:
«Ko bi doša do pedeset, sve na slavu muke moje,
na spasenje duše svoje,
svaku ću mu milost dati, koju bude on pitati.»
(moli se 50 puta na Veliki petak)
(Kazivala Marica Babić, rođ. Ivandić iz Promajne (kod Makarske) stara 92 godine.
Vidljivo je da su 6. i 7. pjesma također najkasnije iz 19. stoljeća.)
KLETVE
2. POSEBNO ZLOČESTE
- Majka ga kitila i u studena usta jubila!
- More ga ne primalo, na kopno ga bacalo, kopno ga ne primalo i u more bacalo!
3. ŠALJIVE
- Pas te gonio ko zeca!
- Grom te ubio iz vedra neba!
- Sve te jubilo šta zubi ne imalo!
4. ZAKLINJANJE
- Usta mi se na zatiok okrenila ako te lažen!
- Usta mi se iskrivila ako lažen!
( Kazivala Albina Tomić, rođ. Srzić iz Makarske)
Ovo je dio matrijala koji sam pripremila svojoj ćeri na prvoj godini studija kroatistike. Ne navodim uobičajene kletve, toga ima svugdi i previše!
Sigurna san da ove zločeste pokazuju kako je jezik brži od pameti.
Sjećanje na dragu osobu
Danas je godišnjica smrti moga oca.
Kad je osjetio da mu se približava smrt meni je, dvanaestogodišnjakinji, rekao da mu pozovemo svećenika.
Zadnji dan pred odlazak stalno je ponavljao zazive: Blagoslovljen budi Bog..., a u noći je bio uz njega fra Gašpar Bujas, fratar posebno posvećen umirućima. Kad je prestao moliti moj otac ga je poticao: "Moli još!"
Umro je ujutro, okružen obitelju, a rodica Nede je čitala iz molitvenika molitvu za umiruće.
To su bila vremena kad se umiralo u kući, ako nije bilo lijeka za bolesnika.
Tako pomisao na smrt, jedini događaj koji nas sigurno čeka, meni nije zazorna, tim više što sam svjedočila kako umire pravednik, moj otac, koji me je zadužio nježnom ljubavlju! I nikad se nisam bojala posjeta groblju, jer tamo imam nešto svoje, a kako bih se njega bojala!
Hvala ti, moj ćaća, i pokoj ti duši!
SONETI MUKE
Odlučila sam da ipak objavim cijeli sonetni vijenac, jer se tako bolje uočava povezanost i klasična forma.
Soneti Muke
1.
„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
osvrnuvši se pogleda po sali,
dok zora hladna prva svjetla pali,
a čovjek boli znoji se od muke.
Što može činit' čovjek smjeran, mali,
kad politika svemu pečat daje,
a moćnik tek za položaj svoj haje
s razbora glasom kao da se šali?!
Dok neizvjesnost u gomili traje,
žena mu javlja da se kloni tame
i pravednika smaknuti ne daje!
Poruka žene, to su tlapnje same,
fotelja čvrsto na mjestu neka je,
i drvo križa Kristu tišti rame!
2.
I drvo križa Kristu tišti rame,
trnova kruna znojno čelo para.
Čovjeka gle, ponestalo mu čara!
Orgije to su, plešu sile tame!
I ljubav sama ko da se razara,
dok patnik teške odbraja korake,
i sjaje iskre iz kapljice svake
u porama na licu što se stvara.
Ni danas nisu grede križa lake,
dok obijesni u svijetu galame
i valjaju se sred pijanstva mlake,
u svoje kolo lakovjerne mame,
šarama lažnim zavode nejake..
Koljeno kleca od težine same.
3.
Koljeno kleca od težine same,
stopalo bolno po kamenu kliže.
Pod snagom biča ubrzo se diže
Spasitelj svijeta pod diktatom krame!
I duh je viši što je tijelo niže.
Logika svijeta pred duhovnim blijedi,
a čovjek mali kada njega slijedi
već na tom svijetu Kraljevstvo dostiže!
Poniznost sama ponajviše vrijedi
kad noseć' teret slabe dršću ruke,
a pravednosti mali su izgledi.
I poznat pogled susrete sred buke.
dok u žilama njemu krv se ledi.
Majčino srce kida se od muke!
4.
Majčino srce kida se od muke
gledajuć' tako jedinoga sina.
O, Bože Oče s nebeskih visina,
Spasi Jedinca od raspeća bruke!
O, kolika je ljubavi silina
majčina srca, dokle motri blijeda
čovjeka boli! Kako da ga preda?!
Gdje je tu pravda, a gdje li istina?!
„O, kad bi srce bilo santa leda,
il gore ove da se sruše na me,
da oko moje više to ne gleda!“
I danas svijetom vlada zakon tame
kad istini i pravdi šansu ne da!
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
5.
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
Umoran težak iz polja se vraća,
pomoći hoće, osuđenog shvaća
jer pozna kušnju patnje i osame.
Zavidni rabe ruku osvajača
da na kraj stanu Božanskoj besjedi,
što ljubav nudi, melem svakoj bijedi.
Carska je sila od tog Krista jača,
a život njegov baš puno ne vrijedi!
„Pomozi mu sred ove uzbrdice!“
Prihvati i ti križ i njega slijedi!
Cirenčev umor – kučine i trice!
A Krist se znoji, krvari i blijedi.
Veronika mu znojno otra lice.
6.
Veronika mu znojno otra lice,
sućutna žena, sred okrutne mase,
pomoći želi ne misleći na se.
Nasilju nježnost stade sučelice!
Neznana žena ne oklijeva da se
suoči s hordom obijesnih vojnika.
Krv i znoj taruć' s paćeničkog lika
Otisak dobi – vjernu sliku za se!
Ljubavi dokaz njegova je slika.
Nagradi sućut i posrami zlice!
Zauvijek znana posta Veronika.
U srca lik svoj tisne danomice,
plaću za dobra djela svekolika,
a On, izmučen, opet pade nice!
7.
A on, izmučen, opet pade nice!
Čistoća blatom svoje skute valja,
al' obraza mu blato ne ukalja,
tek rane doda na umorno lice.
Ta što je prosjak, odjeća od tralja,
dok srce često pravi biser krije,
od zloga svijeta što prepoznat nije,
tek Bog milostiv vidi sve što valja!
U blatu ležat' baš nitko ne smije!
Dići se treba iz grešnosti tame,
prihvatit' ljubav što sva srca grije
i napuštene spašava osame!
On križ svoj nosi, znoj i suze lije.
Nariču žene, crne se marame!
8.
Nariču žene, crne se marame,
tuguju majke videć' tuđeg sina
i suze tjera sućuti silina
niz obraze da one teku same.
O, kako mučna prava je istina:
„Ta sinci vaši ištu raspinjanje!“
Na stup sramote šalju kao janje
Božansko čedo, sina Materina!
Čovječe grešni, shvati svoje stanje,
otvori oči grijehu sučelice,
nad sobom plači, pobudi kajanje!
Nadom će zasjat' suze okajnice,
jer sve su zloće od Ljubavi manje!
I opet pade sred te uzbrdice.
9.
I opet pade sred te uzbrdice,
pa se još jednom iz prašine diže.
Snaga je veća što je vrhu bliže.
Upravlja Ocu svoje bolno lice.
Pred očima mu povorka se niže
svih što će sveto popljuvati čelo.
Otkupit' želi čovječanstvo cijelo.
I, evo ga, na Kalvariju stiže!
Tad stisnu križ uz krvavo odijelo
pozljeđujuć' sve više rane vruće,
i hladni srsi prožimlju mu tijelo.
Dok uokolo razbojnici buče,
usne mu žedne ko lišće uvelo,
krvavu halju krvnik s njega svuče.
10.
Krvavu halju krvnik s njega svuče,
leđa su njemu kao živa rana.
Trganjem halje koža razderana
žari i peče poput baklje vruće.
Patnja i krotkost do tada neznana!
„A gdje ste sada,prijatelji moji,
kad učitelj u mukama se znoji,
kraljevstvu laži kada vlast je dana?!“
Osramoćen i gol pred svima stoji,
ko da je Otac skrio svoje lice,
sudbinu Sinu da mu zloba kroji!
Al sila svijeta vlada prigodice!
Tko to zna taj se ničega ne boji.
Razapinjuć' ga kuju nemilice.
11.
Razapinjuć'' ga kuju nemilice.
Zločinci vise njemu s obje strane.
Praštanja zora raskajanom svane,
milostivo ga Božje gleda lice.
Križ – to je simbol veze onostrane,
plodonosno je drvo, rađa voće
što briše ljagu praiskonske zloće
jabuke trpke u raju ubrane.
On šutke trpi, Otac tako hoće!
I prignu glavu: samrtno klonuće!
Tu napuštenost razumjeti tko će?!
Ivan će majci sin bit ubuduće,
a ona majka svima, o, slatkoće!
Molitve šapću usne umiruće.
12.
Molitve šapću usne umiruće
za one, koji ne znaju što čine,
jer samo patnja spira opačine,
tek nakon noći dolazi svanuće.
O,dobri Oče, gledaj sa visine
žeđ, glad i bolest što narodi pate,
i napuštenost, neka čuju za te,
da svima jednom vječna nada sine!
Sve nama bliske, a i nepoznate,
povedi u raj, da ti vide lice!
Obrati grešne, neka ti se vrate!
Primi i naše suze okajnice,
nek zraci tvoje milosti nas prate!
Majka ga prima motreć' netremice.
13.
Majka ga prima motreć' netremice,
u duši sluti: tako ima biti,
jer rod se ljudski mora otkupiti!
Ko kamen mirno njezino je lice.
Tama se stere, umukle su ptice,
zastor se hramski razdrije na dvoje.
Dosegnu Zavjet ispunjenje svoje!
Zemlja se stresla, pukle su litice!
Majčino krilo sad prijestolje to je
u sjedinjenju ljubavi goruće.
Slabi i mali više se ne boje.
Nemoćno zlo u sjenama se vuče.
Nad pako siđe On da uzme svoje.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
14.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
Pred grobna vrata postavit će stražu.
Čuvati mrtvog zločinci nalažu
sve do u ono uskrsno svanuće.
Požurili su, kako pisma kažu,
ne smiju tijela tu na blagdan biti!
Nikodem, Josip, ne žele se kriti,
u grob ga novi dostojno polažu.
U nedjeljno će jutro pohrliti
pobožne žene da pomažu tijelo,
pitajuć tko će kamen ukloniti.
A grob je prazan, u njem platno bijelo,
i anđeo će blagi navijestiti
uskrslog Krista, spas za ljudstvo cijelo!
*********
„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
i drvo križa Kristu tišti rame,
koljeno kleca od težine same,
Majčino srce kida se od muke.
Cirenac banu. „Pomozi!“ galame.
Veronika mu znojno otra lice,
a On, izmučen, opet pade nice.
Nariču žene, crne se marame.
I opet pade sred te uzbrdice.
Krvavu halju krvnik s njega svuče,
Razapinjuć 'ga kuju nemilice.
Molitve šapću usne umiruće.
Majka ga prima motreć' netremice.
Položen u grob čeka Uskrsnuće!
Četvrta i peta postaja
4.
Majčino srce kida se od muke
gledajuć' tako jedinoga sina.
O, Bože Oče s nebeskih visina,
Spasi Jedinca od raspeća bruke!
O, kolika je ljubavi silina
majčina srca, dokle motri blijeda
čovjeka boli! Kako da ga preda?!
Gdje je tu pravda, a gdje li istina?!
„O, kad bi srce bilo santa leda,
il gore ove da se sruše na me,
da oko moje više to ne gleda!“
I danas svijetom vlada zakon tame
kad istini i pravdi šansu ne da!
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
5.
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
Umoran težak iz polja se vraća,
pomoći hoće, osuđenog shvaća
jer pozna kušnju patnje i osame.
Zavidni rabe ruku osvajača
da na kraj stanu Božanskoj besjedi,
što ljubav nudi, melem svakoj bijedi.
Carska je sila od tog Krista jača,
a život njegov baš puno ne vrijedi!
„Pomozi mu sred ove uzbrdice!“
Prihvati i ti križ i njega slijedi!
Cirenčev umor – kučine i trice!
A Krist se znoji, krvari i blijedi.
Veronika mu znojno otra lice.
Druga i treća postaja
2.
I drvo križa Kristu tišti rame,
trnova kruna znojno čelo para.
Čovjeka gle, ponestalo mu čara!
Orgije to su, plešu sile tame!
I ljubav sama ko da se razara,
dok patnik teške odbraja korake,
i sjaje iskre iz kapljice svake
u porama na licu što se stvara.
Ni danas nisu grede križa lake,
dok obijesni u svijetu galame
i valjaju se sred pijanstva mlake,
u svoje kolo lakovjerne mame,
šarama lažnim zavode nejake..
Koljeno kleca od težine same.
3.
Koljeno kleca od težine same,
stopalo bolno po kamenu kliže.
Pod snagom biča ubrzo se diže
Spasitelj svijeta pod diktatom krame!
I duh je viši što je tijelo niže.
Logika svijeta pred duhovnim blijedi,
a čovjek mali kada njega slijedi
već na tom svijetu Kraljevstvo dostiže!
Poniznost sama ponajviše vrijedi
kad noseć' teret slabe dršću ruke,
a pravednosti mali su izgledi.
I poznat pogled susrete sred buke.
dok u žilama njemu krv se ledi.
Majčino srce kida se od muke!
Sonetni vijenac, križni put
Soneti Muke
Ovo će biti moj prilog razmišljanjima kroz korizmu, koja počinje danas. Pokušala sam se kroz postaje križnog puta osvrnuti na današnje vrijeme, jer je i poruka križa svevremena.
1.
„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
osvrnuvši se pogleda po sali,
dok zora hladna prva svjetla pali,
a čovjek boli znoji se od muke.
Što može činit' čovjek smjeran, mali,
kad politika svemu pečat daje,
a moćnik tek za položaj svoj haje
s razbora glasom kao da se šali?!
Dok neizvjesnost u gomili traje,
žena mu javlja da se kloni tame
i pravednika smaknuti ne daje!
Poruka žene, to su tlapnje same,
fotelja čvrsto na mjestu neka je,
i drvo križa Kristu tišti rame!
Poklade
Krneval
1996.
«Krnevalu, grdna rano,
šta se skitaš tudan tamo,»
kroz kalete i kunete,
priko Rive, Marinete,
«od kantuna do kantuna,
da ti dadu makaruna!»
Skupi zloće, skini muke,
nosi jih do Donje luke,
do Gorinke i do Ratca,
kad si tako mudra faca!
Daj nan pisme, šale, smija,
to je dobra terapija.
Ne govori, smij se, muči,
šutnja j' zlato, to nauči!
«Makaruni nisu riči,
uzmi pinjur pa jih smiči!»
(U navodnicima su riči pisme koju su dica pivala na Poklade.)
