Danas je godišnjica smrti moga oca.
Kad je osjetio da mu se približava smrt meni je, dvanaestogodišnjakinji, rekao da mu pozovemo svećenika.
Zadnji dan pred odlazak stalno je ponavljao zazive: Blagoslovljen budi Bog..., a u noći je bio uz njega fra Gašpar Bujas, fratar posebno posvećen umirućima. Kad je prestao moliti moj otac ga je poticao: "Moli još!"
Umro je ujutro, okružen obitelju, a rodica Nede je čitala iz molitvenika molitvu za umiruće.
To su bila vremena kad se umiralo u kući, ako nije bilo lijeka za bolesnika.
Tako pomisao na smrt, jedini događaj koji nas sigurno čeka, meni nije zazorna, tim više što sam svjedočila kako umire pravednik, moj otac, koji me je zadužio nježnom ljubavlju! I nikad se nisam bojala posjeta groblju, jer tamo imam nešto svoje, a kako bih se njega bojala!
Hvala ti, moj ćaća, i pokoj ti duši!
Post je objavljen 12.03.2014. u 18:12 sati.