Smutnja
Ispustio si me iz ruke da lebdim nad ponorom,
u osami sam pritisnuta morom.
Pod nebom skritim oblacima gustim
na zemlju tvrdu kako da se spustim!?
Ispustio si me iz ruke, a predah Ti se s nadom,
gle, crna strepnja dohvaća ne kradom.
Ipak me vodiš, propasti* se ne dam,
u pustinji dok jasni trag Ti gledam.
Ispustio si me iz ruke da lebdim nad prazninom.
Znam, tako bje sa jedinim Ti Sinom!
I on je smutnju pobijedio noći,
pruži mi ruku, pa ću i ja moći!
(Napisano 1998.)
*imenica u dativu
