Kućni ljubimac Mico
Danas je zadnji dan mjeseca veljače, mjeseca kad se mačke odaju ljubavnom zanosu, pa sam se sjetila svog kućnog ljubimca Mice, jedinog u mom djetinjstvu.
Bio je to sasvim obični, tigrasti, sivkasti mačak, poprilično velik i dobročudan. Dopuštao je da ga četvorogodišnja djevojčica jaše i "puja" ! A pujanje je bila omiljela zanimacija nekih žena, koje su prebirale po kosi svoje djece u potrazi za ušima, tim čestim stanovnicama dječjih, a i ponekih odraslih glava tog poslijeratnog gladnog i u svakom pogledu oskudnog vremena.
Dakle, ja sam Micu pujala, ali nikad mu nisam našla uš, a on je to "podnosio" kao jedan vid milovanja, na što sam ja bila ponosna.
Tada nismo kupovali mačju hranu, jer je miševa bilo u izobilju, pa je naš kućni, bolje reći dvorišni ljubimac, riblje glave i kojekakve otpatke potpuno zaslužio svojim deratizatorskim angažmanom.
Najveći problem je bio što nisam bila sigurna je li Mico baš moj, jer je teta Luce također polagala pravo na skrbništvo nad tim siročetom, koje nam je stiglo u zajedničko dvorište, iz nepoznate mačje obitelji.
Ali, kako priče iz mog ranog djetinjstva često imaju i tragičnu notu, ni ova nije bolje prošla!
Jednog toplog dana moj mačak je naletio na klopku u vidu ispražnjene povelike mesne konzerve, koju je netko bacio u borovinu. Privučen zamamnim mirisom zavukao je glavu u važ i nije ju mogao izvući, pa se dao u bjesomučan trk! Nitko i ništa ga nije moglo zaustaviti na putu kroz šumu, iza groblja, prema Biokovu! Daljnja sudbina mog jedinog ljubimca (osim poneke koze, ovce, gudina ili kokoši, koje baš i nisam ljubila), nije mi poznata, nismo ga našli ni živa ni mrtva. Godinama me je hvatala tuga kad bih se toga sjetila, a ni danas mi nije svejedno, ma kako to izgledalo djetinjasto!
Ovaj post neka bude u sjećanje na ljubimca koji nije bio otuđen od prirode, a najmanje je bio skupi statusni simbol! Glave ga je došla ipak ljudska izmišljotina, konzervirana hrana i nebriga za zbrinjavanje otpadaka.
Sličica iz davnih dana
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Traženje
Svuda kud sam prošla ostale su sjene,
krhotine dana i po djelić mene.
I u mojoj duši tragovi su ljudi,
i svakoga jutra sjećanje se budi.
Krhotine moje rasute su svuda,
u traženju sebe trčim kao luda.
I sve mi se čini da će sunce zaći,
i da samu sebe nikad neću naći!
31. kolovoza 1996.
Tabula rasa
Obrisala sam maštanja sa čela,
prah stresla lažnih nadanja sa duše,
ni pravdu tražit više nisam htjela,
vjetrove dozvah da mi suze suše.
Lagana sada iznad svijeta letim
kloneć se svakog prijekora i suda,
nikog ne tapšem niti komu prijetim,
nikog ne mrzim nit sam za kim luda.
Ja na svoj način novi život živim
što manje zborim i klonim se fraza,
predajem duh svoj onom, kom se divim.
Bez Njega ja sam tek tabula rasa!
8.10.96.
Dan materinskog jezika
Jutros sam na HKR-u čula da je danas Dan materinskog jezika. Budući da mi je jezik velika ljubav i tiha patnja, odlučila sam posvetiti mu ovaj post.
Još od Bartula Kašića (200 godina prije razvikanog Vuka!) jezični pregaoci susljedno su radili i rade na standardizaciji hrvatskog jezika.
U vrijeme socijalističke Jugoslavije pokušalo se stvoriti neki kompromisni jezik, doduše u dvije varijante, ali se u zapadnu nastojalo uklopiti riječi i izraze iz istočne inačice, iako obratno i nije bilo takvih stremljenja. (Uostalom, kod nas se prihvatilo ijekavicu kao kompromis između ikavice - jedine isključivo hrvatske - i ekavice, dok su Srbi u Srbiji taj Vukov prijedlog odbacili.)
Nakon čuvene Deklaracije trend se ublažio, da se ne izazivaju buntovnici, a pravopis BABIĆ-FINKA-MOGUŠ ipak je tiskan u Londonu, a ne u Zagrebu!
Dokaz o pruženoj ruci bratske ljubavi samo s jedne strane jest i to što su neki naši politički zaneseni pisci (kao npr. Tin) između dva rata čak pisali ekavicom, ali nisu time nikoga ganuli na milost prema svome narodu. Ovih dana sam u TV kalendaru gledala prilog o sibinjskim žrtvama. Dokaz da je kultura ipak jedno, a politika drugo i da ih nije dobro miješati.
Tako nije dobro odbacivati nešto samo zato što to drugi imaju ( npr. veznik "da", o čemu sam pisala u jednom ranijem postu, ili riječi iz nekih izraza, npr. "beskičmenjak"- jer beskralježnjak je nešto savim drugo, uostalom za takve finese postoje lingvisti)...
S uspostavom samostalne Hrvatske izbacili smo neke nametnute riječi, a klonimo se i nekih sasvim nepotrebno! Međutim, s otvarenjem prema Zapadu pustili smo da nam jezik preplavi bujica anglizama, pa smo čak zaboravili abecedu, koja, kako nas uči dr. Gluhak, odgovara, po našem izgovoru, grčko-latinskim korijenima, pa npr. kažu (ne kažemo!) PI, TI, ES, PI, kao da smo Englezi. Tako je i TI- MOBAJL, kao da nismo znali za ..MOBIL (automobil, romobil) koji smo preuzeli iz latinskog, nama bliskog po izgovoru. (A zašto ne bismo i u hrvatskom lomili jezik i pravili se Englezi! Ha, ha, ha!) Na ovo o mobilu upozorila je profesorica Nives Opačić, koja spada u istinske borce za naš jezik. U jednoj emisiji je navela razne načine na koje se pogrešno pišu "engleski" nazivi firma po Zagrebu, ali važno da smo u "trendu"! Jednom prilikom je istaknula kako je varljiv dojam da kod nas svi mladi znaju engleski, jer studenti tog jezika imaju puno problema na studiju.
Žalosno je da je jezična kultura u našim medijima na nižim granama nego u prošloj državi! Neki izrazi se doduše više ne čuju, ali spikeri i voditelji emisija uglavnom krivo naglašavaju, brojeve čitaju nakaradno (npr. 22 sati, 5 sata... iako se tako ni u jednom dijalektu ne govori), a "sinoć" , "jutros", "večeras" kao da ne postoje, jer moramo se praviti i da smo Nijemci pa govoriti "jučer navečer", "danas ujutro", "danas navečer"! A zašto bi bilo jednostavno kad može složeno!? Nerijetko se čuje: "Kad ćeš doći, dogovorit ćemo se." Gdje je tu futur drugi "Kad budeš došao..."? Čemu osiromašene duše osiromašuju jezik!? Gdje su naši zlatni voditelji i spikeri: Helga, G. Bonetti, Jasmina Nikić, Ljubo Jelčić, Oliver Mlakar, nisu gutali slova, krivo naglašavali, nepripremljeni vodili razgovore i u prvi plan gurali šminku i modu!
Šlag na tortu stavljaju naši sportski novinari (ili športski, nisam sigurna.) kad kažu da je nekom igraču nešto "pošlo za nogom"! Hoćemo li tako reći da je znanstvenicima "pošlo za glavom", književnicima "za perom" i sl? Jesu li oni ikad čuli za "fraze" ili "skamenjene izraze"?
Sad su nam obogatili jezik raznim "glupizmima", npr. "Ima loptu u svom posjedu." Prvo, dovoljno je "ima loptu" (pored suvišnosti ovo "u posjedu" je upitno, jer taj što trenutno ima loptu nije njen posjednik, vlasnik), a kad bi i trebalo reći "u posjedu", ne može nikako biti u tuđem, dakle ono "u svom" je glupost.
Ima emisija i tekstova u kojima se mogu njegovati lokalni govori, što je također potrebno, jer sve je to kulturno bogatstvo.
Na kraju bih unaprijed odgovorila možebitnim prigovorima kako je važno da se razumijemo te da pitanje jezika nije bitno!
Kad čujemo ili čitamo kako su došljaci u novootkrivene krajeve zatrli domaće kulture, pa se sada upinju da donekle isprave nepravde (npr. u Australiji i NZ), često ronimo krokodilske suze žalosti ili ganuća, jer je svačija kultura vrijedna poštovanja; a zašto se onda ne potrudimo da od vlastite baštine, i jezične, sačuvamo (i unaprijedimo) ono što se sačuvati da!?
Nesebičnost ljubavi
TI, KOJA IMAŠ RUKE....
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Vesna Parun
(Ova pjesma mi se dopada zbog nesebičnosti kojom odiše prava ljubav. )
Želim svima lijepe trenutke prigodom Valentinova, iako taj svetac ima veze sa ljubavlju općenito, kao i svi dobri ljudi kojima je ona vodilja u životu.
Kap sreće
Mogu li uništit tugu svijeta,
otrti svakom suzu u oku,
vratit ljepotu uvelog cvijeta,
podarit svima sreću duboku?
Ne mogu, stvarno, al plakat neću,
lijevat ulje na vatru što peče.
Čuvat ću malu ljubavi svijeću,
dodati kapi u rijeku sreće.
Trpjet moram što mijenjat ne mogu.
Ljubavi zajam život je cio.
Razabrat trebam, molit se Bogu,
kako da vratim vječnosti dio?!
Jednom kad dođe, u smiraj dana,
blago ni raskoš tražiti neće,
samo koliko zaliječih rana,
rasprših zemljom kapljica sreće!
(Solaris, 18. 12. 92.)
Suton
U drhtavom žaru zapadnog neba
kroz maglu plove krovovi vrani,
ko da su rukom sutona plahog
na rujnom platnu naslikani.
Dolinom blagi lahor se vere
milujuć grane čempresa vita,
što, kao stražar, kraj zida starog
stoji, dok sunce smiraju hita.
Na tamno lišće rosa je sjela,
čuju se zvuci sa tornja siva,
sklapaju glave cvjetovi sneni,
priroda mirna kroz suton pliva.
(Ovu sam pjesmu sastavila davnih godina u rodnoj Makarskoj, a na nju su me podsjetile fotografije u postu kod @Valcer.)
Glazba
Tko li je smislio one tajanstvene strune
i žice, i trublje što vjetra zvukove love,
nemirnu dušu strepnjom i nježnošću pune,
dok brižno srce nade nastanjuju nove!?
Tko li je smislio vječnih melodija jeku
da njihov poziv u duši duboko ojača,
da volim sve zvuke, i riječ, i šapat i rijeku,
i ptice prhut, i romon smijeha i plača!?
Pa kad me u dane sumorne uhvati sjeta
ja predam sae riječima toplim, slici i zvuku.
Mijenjala ne bih za bogatstvo cijeloga svijeta
utjehe nježnu s onkraja pruženu ruku.
( Solaris, 29. 1. 1993.)
Tuđi život
Po stoti put, a možda i tristoti,
na križanju sam i pitam se:kamo?
Biće je moje sumorno i samo,
a čelo mi se u dvojbama poti.
U škripcu sam od zidova i ljudi,
duša se moja u bespuću vrti,
a dan za danom sve sam bliže smrti.
U meni uvijek nov se nemir budi.
Kao da živim neke tuđe dane,
kao da neku tuđu bitku bijem
ne rabeć snage koje su mi dane.
Izu dana u dan gorku čašu pijem
i radim stvari koje su mi strane.
Neostvarena noću suze lijem.
(Bože me spasi od velikih snova
i daj mi živjet svaki dan iznova!)
22. rujna l998.
Evo i jedne zaboravljene dame
Solsticij srca
Ne tzraži me uzalud u mnoštvu.
Tad sam više nalik svima nego sebi i pred vlastitim
sam licem strana, kao što su mi strani svi tuđinci.
Nagovoriš li me, odazvat ću se jezikom njihovim.
Tad ćemo se rastat kao tuđinci.
Dođi mi blizu, tamo gdje sam sama.
Naći ćeš me kakva jesam, a možda i sebe.
Jer solsticij srca rasvjetljuije u samoći i posljednji zakutak
naše vlastitosti.
O ljubavi ti neću pjevat pjesmu.
Takvoj pjesmi treba jeka prostranih daljina.
Drugačije se razbija o samu sebe.
Nit ću progovorit riječi o bolu srne štoi pogiba od žeđi
daleko od izvora.
Ne, sve to ne.
Ja ću ti u krilu iznijet dar djetinjstva, kad je svatko
sretan jer je nevin.
Potkrade li se pri tom osmijeh žene, ne mari.
Nije ništa naročito, to sam tek ja.
I osmijeh će moj s tobom proći kao što i dođe.
Još nešto.
Znam da ljubav nerado zvoni glasom puste riječi.
I ne trpi raspru, baš kao prava umjetnost i vjera.
Pa kao što one, i ljubav tako objašnjava samu sebe djelima.
Još nešto?
Ništa. Možda tek osmijeh.
Prije nego odeš sama ću ti reći: idi.
Idi putem božanske miline, da umuknu dužnosti zovne.
I nek ti korak nije težak.
Jer, vjeruj, najveći bol ni najveća radost nisu ipak najveći.
Na putu ćeš sresti možda lijepu ženu u crnini;
možda mladog muža sijede kose;
ili staricu gladnu, ostavljenu majku.
Pokloni se pred prahom njihovih stopa i potajice
se ukloni s puta, da te ne vide i ne pomisle da
drugima nije život težak kao njima.
Pa pođi sretno putem božanske miline,
izvršivši dužnost ti ćeš čuti jeku ssame Vječnosti.
Sida (Sidonija) Košutić, rođ. 1902. umrla 1965.
