Dan materinskog jezika
Jutros sam na HKR-u čula da je danas Dan materinskog jezika. Budući da mi je jezik velika ljubav i tiha patnja, odlučila sam posvetiti mu ovaj post.
Još od Bartula Kašića (200 godina prije razvikanog Vuka!) jezični pregaoci susljedno su radili i rade na standardizaciji hrvatskog jezika.
U vrijeme socijalističke Jugoslavije pokušalo se stvoriti neki kompromisni jezik, doduše u dvije varijante, ali se u zapadnu nastojalo uklopiti riječi i izraze iz istočne inačice, iako obratno i nije bilo takvih stremljenja. (Uostalom, kod nas se prihvatilo ijekavicu kao kompromis između ikavice - jedine isključivo hrvatske - i ekavice, dok su Srbi u Srbiji taj Vukov prijedlog odbacili.)
Nakon čuvene Deklaracije trend se ublažio, da se ne izazivaju buntovnici, a pravopis BABIĆ-FINKA-MOGUŠ ipak je tiskan u Londonu, a ne u Zagrebu!
Dokaz o pruženoj ruci bratske ljubavi samo s jedne strane jest i to što su neki naši politički zaneseni pisci (kao npr. Tin) između dva rata čak pisali ekavicom, ali nisu time nikoga ganuli na milost prema svome narodu. Ovih dana sam u TV kalendaru gledala prilog o sibinjskim žrtvama. Dokaz da je kultura ipak jedno, a politika drugo i da ih nije dobro miješati.
Tako nije dobro odbacivati nešto samo zato što to drugi imaju ( npr. veznik "da", o čemu sam pisala u jednom ranijem postu, ili riječi iz nekih izraza, npr. "beskičmenjak"- jer beskralježnjak je nešto savim drugo, uostalom za takve finese postoje lingvisti)...
S uspostavom samostalne Hrvatske izbacili smo neke nametnute riječi, a klonimo se i nekih sasvim nepotrebno! Međutim, s otvarenjem prema Zapadu pustili smo da nam jezik preplavi bujica anglizama, pa smo čak zaboravili abecedu, koja, kako nas uči dr. Gluhak, odgovara, po našem izgovoru, grčko-latinskim korijenima, pa npr. kažu (ne kažemo!) PI, TI, ES, PI, kao da smo Englezi. Tako je i TI- MOBAJL, kao da nismo znali za ..MOBIL (automobil, romobil) koji smo preuzeli iz latinskog, nama bliskog po izgovoru. (A zašto ne bismo i u hrvatskom lomili jezik i pravili se Englezi! Ha, ha, ha!) Na ovo o mobilu upozorila je profesorica Nives Opačić, koja spada u istinske borce za naš jezik. U jednoj emisiji je navela razne načine na koje se pogrešno pišu "engleski" nazivi firma po Zagrebu, ali važno da smo u "trendu"! Jednom prilikom je istaknula kako je varljiv dojam da kod nas svi mladi znaju engleski, jer studenti tog jezika imaju puno problema na studiju.
Žalosno je da je jezična kultura u našim medijima na nižim granama nego u prošloj državi! Neki izrazi se doduše više ne čuju, ali spikeri i voditelji emisija uglavnom krivo naglašavaju, brojeve čitaju nakaradno (npr. 22 sati, 5 sata... iako se tako ni u jednom dijalektu ne govori), a "sinoć" , "jutros", "večeras" kao da ne postoje, jer moramo se praviti i da smo Nijemci pa govoriti "jučer navečer", "danas ujutro", "danas navečer"! A zašto bi bilo jednostavno kad može složeno!? Nerijetko se čuje: "Kad ćeš doći, dogovorit ćemo se." Gdje je tu futur drugi "Kad budeš došao..."? Čemu osiromašene duše osiromašuju jezik!? Gdje su naši zlatni voditelji i spikeri: Helga, G. Bonetti, Jasmina Nikić, Ljubo Jelčić, Oliver Mlakar, nisu gutali slova, krivo naglašavali, nepripremljeni vodili razgovore i u prvi plan gurali šminku i modu!
Šlag na tortu stavljaju naši sportski novinari (ili športski, nisam sigurna.) kad kažu da je nekom igraču nešto "pošlo za nogom"! Hoćemo li tako reći da je znanstvenicima "pošlo za glavom", književnicima "za perom" i sl? Jesu li oni ikad čuli za "fraze" ili "skamenjene izraze"?
Sad su nam obogatili jezik raznim "glupizmima", npr. "Ima loptu u svom posjedu." Prvo, dovoljno je "ima loptu" (pored suvišnosti ovo "u posjedu" je upitno, jer taj što trenutno ima loptu nije njen posjednik, vlasnik), a kad bi i trebalo reći "u posjedu", ne može nikako biti u tuđem, dakle ono "u svom" je glupost.
Ima emisija i tekstova u kojima se mogu njegovati lokalni govori, što je također potrebno, jer sve je to kulturno bogatstvo.
Na kraju bih unaprijed odgovorila možebitnim prigovorima kako je važno da se razumijemo te da pitanje jezika nije bitno!
Kad čujemo ili čitamo kako su došljaci u novootkrivene krajeve zatrli domaće kulture, pa se sada upinju da donekle isprave nepravde (npr. u Australiji i NZ), često ronimo krokodilske suze žalosti ili ganuća, jer je svačija kultura vrijedna poštovanja; a zašto se onda ne potrudimo da od vlastite baštine, i jezične, sačuvamo (i unaprijedimo) ono što se sačuvati da!?
