Po stoti put, a možda i tristoti,
na križanju sam i pitam se:kamo?
Biće je moje sumorno i samo,
a čelo mi se u dvojbama poti.
U škripcu sam od zidova i ljudi,
duša se moja u bespuću vrti,
a dan za danom sve sam bliže smrti.
U meni uvijek nov se nemir budi.
Kao da živim neke tuđe dane,
kao da neku tuđu bitku bijem
ne rabeć snage koje su mi dane.
Izu dana u dan gorku čašu pijem
i radim stvari koje su mi strane.
Neostvarena noću suze lijem.
(Bože me spasi od velikih snova
i daj mi živjet svaki dan iznova!)
22. rujna l998.
Post je objavljen 04.02.2014. u 13:54 sati.