Evo i jedne zaboravljene dame
Solsticij srca
Ne tzraži me uzalud u mnoštvu.
Tad sam više nalik svima nego sebi i pred vlastitim
sam licem strana, kao što su mi strani svi tuđinci.
Nagovoriš li me, odazvat ću se jezikom njihovim.
Tad ćemo se rastat kao tuđinci.
Dođi mi blizu, tamo gdje sam sama.
Naći ćeš me kakva jesam, a možda i sebe.
Jer solsticij srca rasvjetljuije u samoći i posljednji zakutak
naše vlastitosti.
O ljubavi ti neću pjevat pjesmu.
Takvoj pjesmi treba jeka prostranih daljina.
Drugačije se razbija o samu sebe.
Nit ću progovorit riječi o bolu srne štoi pogiba od žeđi
daleko od izvora.
Ne, sve to ne.
Ja ću ti u krilu iznijet dar djetinjstva, kad je svatko
sretan jer je nevin.
Potkrade li se pri tom osmijeh žene, ne mari.
Nije ništa naročito, to sam tek ja.
I osmijeh će moj s tobom proći kao što i dođe.
Još nešto.
Znam da ljubav nerado zvoni glasom puste riječi.
I ne trpi raspru, baš kao prava umjetnost i vjera.
Pa kao što one, i ljubav tako objašnjava samu sebe djelima.
Još nešto?
Ništa. Možda tek osmijeh.
Prije nego odeš sama ću ti reći: idi.
Idi putem božanske miline, da umuknu dužnosti zovne.
I nek ti korak nije težak.
Jer, vjeruj, najveći bol ni najveća radost nisu ipak najveći.
Na putu ćeš sresti možda lijepu ženu u crnini;
možda mladog muža sijede kose;
ili staricu gladnu, ostavljenu majku.
Pokloni se pred prahom njihovih stopa i potajice
se ukloni s puta, da te ne vide i ne pomisle da
drugima nije život težak kao njima.
Pa pođi sretno putem božanske miline,
izvršivši dužnost ti ćeš čuti jeku ssame Vječnosti.
Sida (Sidonija) Košutić, rođ. 1902. umrla 1965.
