Ja volim tako, kad je jesen siva,
u toploj sobi izmišljati strofe,
pruženih nogu na dnu meke sofe,
priznanje smišljat sebi, da sam živa!
Ja volim tako, ušutim li jednom,
čini se, nigdje trag ostavit neću!
(Svatko u nečem malom traži sreću,
i svaku iskru duha smatram vrijednom.)
I, sve što čovjek ima jesu riječi,
i smijeh, i suze, kojim duša vrije.
Tekući tako, nadajuć se sreći,
u more vječno sva se duša slije,
a ja bih htjela da i dalje ječi
milina stiha, i da srca grije.
(Napisano 5.listopada 1998.)
Post je objavljen 18.03.2014. u 19:41 sati.