Plastično je fantastično

Zamoljen sam neki dan od urednika web portala ZG Magazin, g. Borisa Jagačića prokomentirati dokumentarac objavljen na nacionalnoj televiziji. Kako kaže, zbog nekih čudnih izjava, između ostalog i o plastici. Rado sam se odazvao i evo mog komentara koji je objavljen i na navedenom portalu u rubrici "Ljudi i mišljenja".


Najopasnija kemikalija poznata danas je dihidrogen monoksid (DHMO). Nema boje, okusa ni mirisa. Najčešće je prozirna. Danas se nalazi svugdje: u našim rijekama, u zraku kojeg udišemo, u samoj hrani koju jedemo. To je kemikalija koja godišnje ubije stotine tisuća ljudi, udisanje ove kemikalije može dovesti do smrti u roku od tek par minuta, konzumacija kroz hranu i piće može dovesti do pojačanog mokrenja, znojenja, čak i do povraćanja, te do poremećene ravnoteže elektrolita u tijelu - pa čak i smrti, u plinovitom ili tekućem stanju može uzrokovati opekline po cijelom tijelu, dulje izlaganje DHMO-om u čvrstom stanju može dovesti do trajnih oštećenja tkiva.

I ne samo na čovjeka, razorno djelovanje ove kemikalije evidentno je i u okolišu. Uzrokuje eroziju tla, glavna je komponenta kiselih kiša, ako dođe u kontakt s električkim uređajima, može dovesti do kvarova koji mogu ugroziti ljudski život, čak i u najmanjim količinama može djelovati korozivno. Nekontroliranom uporabom ove kemikalije u industriji se godišnje bilježe milijarde dolara šteta.

Unatoč svemu tome, DHMO se široko koristi, čak je i nezamjenjiv u suvremenoj industriji. Koristi se u nuklearnim elektranama, na GMO plantažama, kao protupožarno sredstvo, za čišćenje industrijskih pogona, kao otapalo za druge kemikalije, za hlađenje industrijskih postrojenja.

Da, to je jedna od najopasnijih kemikalija koju današnji svijet poznaje - dihidrogen monoksid (DHMO) odnosno svima poznatijeg naziva voda (H₂O).




Pogledajte ponovno gornji tekst pa će Vam biti jasno da je sve točno navedeno. Na žalost, i do 382.000 ljudi utopi se godišnje (prema podacima WHO iz 2002. godine), čovjek ako je udahne u pluća, dolazi do gušenja za nekoliko minuta, a svi simptomi prekomjernog konzumiranja kroz hranu i piće poznati su.

Da, ista ta voda koristi se u industriji, za zalijevanje svih usjeva, pa i onih GMO, štetna je u doticaju s električnim strojevima, a kratki spojevi koji tada nastaju nerijetko imaju smrtne posljedice po zaposlenike. I, jasno je da uzročnik korozije i da je sastavni dio kiša, pa i kiselih, a kiše su uzročnici erozije tla.

Tekst je namjerno napisan strogo poštujući elemente iz "10 strategija manipulacije medija" Noama Chomskog, poznatog američkog znanstvenika, teoretičara medija, publicista i političkog aktivista. Chomsky kaže da, ukoliko želite manipulirati javnošću, informacije treba prikazati jednostrano, da se pri tom koriste nepoznati izrazi, a posebno su pogodne emotivno nabijene riječi kao što su "kemikalija", "otrovi", "smrt", "GMO", "nuklearke", itd. Ako se pri tom koriste zavaravajuće ilustracije, efekt na gledatelja / čitatelja je potpun. A najčešće se koriste ilustracije gladne djece u Africi ili lijepih i slatkih beba iz žurnala za mame. Još je nekoliko stvari vrlo važno da bi manipulacija bila uspješna - nikada ne navoditi količine niti okolnosti. Pa naravno, već i djetetu u vrtiću je jasno da će usključala voda, a da ne kažem para, dovesti do teških opekotina. Jako je dobro pomiješati točne činjenice s lažima, glupostima i namjernim nebulozama, koristiti se faktoidima - efekt zbunjivanja je potpun, a ako je izrečena točna tvrdnja da je voda prozirna, sigurno su točni i ostali navodi, zar ne? I kada se cijeli tekst garnira s riječju "može" - postigli ste što ste željeli, manipulacija je potpuna. Jer, sve može - ali i ne mora.

Noam Chomsky

E, upravo o toj kemikaliji, dihidrogen monoksidu odnosno o vodi u četvrtak je nacionalna televizija prikazala dokumentarac "Voda - misterij života" autorskog dvojca Roberta Bezbradice i Mladena Đakovića, u režiji Elvisa Popovića, a uz pomoć cijele obitelji Bezbradica. U petak je repriziran. Čak. Navedeni je dokumentarac napravljen upravo prema elementima manipulacija koje sam gore opisao. Hrpa netočnosti, paušalnih zaključaka, očito namjernih laži, pa i notornih gluposti pomiješanih s točnim i u nekim momentima zabrinjavajućim podacima, uz zloupotrebu nekih sugovornika. Vrlo neodređeno, općenito, jednostrano, uz korištene emocionalno nabijenih snimki i teških riječi. I bez sudjelovanja ijednog relevantnog stručnjaka ili znanstvenika iz područja plastike.

A sad dolazimo do povijesnog otkrića iz naslova. Imamo nobelovca! A to je sugovornik u dokumentarcu, stanoviti Joža Vetrovec, predstavljen kao izumitelj, ali odsad zaslužuje titulu nobelovca!

Zašto? Pa (za sada samo kandidat) nobelovac Vetrovec, ne trpnuvši okom u kameru izreče: "Ako u plastičnoj ambalaži voda stoji dulje vremena na svijetlom i toplom mjestu tada rastapa plastiku i preuzima molekularnu strukturu plastike. Ona polako preuzima strukturu plastike tako molekule u vodi imaju polimernu strukturu i kad pijete vodu ona nije ista već je i štetna. Što sad tijelo treba? Da te polimere razgradi u jednu živu strukturu za koje tijelo zna. Time zadajete dodatan posao tijelu".

Eureka! Imamo nobelovca. Područje - kemija, sub područje - petrokemijski procesi, tema - polimerizacija vode! Ili bolje rečeno kopolimerizacija vode (H₂O) i poli(etilen-teraftalata) (PET). Nisam siguran zaslužuje li i još jednu nagradu iz područja endokrinologije.

Nemam riječi. Ne razumijem - a i kako bih, pa nisam ja dokazani nobelovac koji sjedi u Kraljevskoj švedskoj akademiji i koji ocjenjuje kandidata.

No, šalu na stranu.

Toliko netočnosti, neprovjerenih i paušalnih podataka, laži, pa i notornih gluposti viđeno je u ovom dokumentarcu, da bi se uredništvo Dokumentarnog programa nacionalne televizije moralo ozbiljno zamisliti o svom kredibilitetu. Zar u Hrvatskoj nema stručnjaka i znanstvenika koji bi mogli koju suvislu po tom pitanju reći? Autori? Ne zavređuju komentar.

Romeo Deša
autor i urednik bloga "Plastično je fantastično"