Plastično je fantastično

Danas je recikliranje jedna od najpropulzivnijih grana u industriji općenito. Isplativo je, zapošljava ljude, korisno je. Proces jeste složen, pogotovo što se tiče plastike, jer standardne plastike je više od 900 vrsta. Od najraširenijih polietilena (PE), polipropilena (PP), poli(vinil-klorida) (PVC), poli(etilen-teraftalata) (PET), polikarbonata (PC), poli(metil-metakrilata) (PMMA), polistrirena (PS), pjenećeg polistirena (PS-E) pa sve do onih manje raširenih (po tonaži), ali specifičnih za posebne namjene. Sve pojedine vrste mogu se zasebno reciklirati, ali pomiješane, reciklirati se ne mogu. Danas je najveći problem kako široki krug građanstva obučiti da prepozna određenu vrstu plastike, da je odvojeno skuplja te da se takva plastika onda reciklira.


Znakovi za recikliranje - najčešće se na plastičnim predmetima mogu naći reljefno istaknuti na dnu ili u različitim bojama u kutu upute o postupanju sa sadržajem. Najčešće se ovakve oznake dopunjuju brojevima u sredini i slovima ispod znaka (1 do 7 - plastika, slova vidjeti niže u drugoj tablici; 20 do 22 - papir, slovna oznaka PAP; 40, 41 - metal, slovne oznake FE i ALU; 50, 51 - drvo, slovna oznaka FOR; 60, 61 - tekstil, slovna oznaka TEX; 70 do 72 - staklo, slovna oznaka GL; 80 do 98 - višeslojni metarijal - svaki broj ima sboju različitu komibinaciju materijala) - više o oznakama moće se pogledati na www.recikliraj.hr


Druga mogućnost je termička oporaba pomiješane plastike, ali ona je manje isplativa. Najnovije tehnologije termičke oporabe su spaljivanje u posebnim visoko temperaturnim pećima i dobivanje topline koja se kasnije pretvara u druge vrste energije (električnu ili u toplinsku za grijanje) ili da se u posebnim termičkim procesima depolimerizacije pretvaraju u korisno i traženo gorivo. No, ovi procesi oporabe su nepovratni - štedi odnosno iskorištava se energija, ali troše se resursi.

No, stručnjaci se slažu da je recikliranje najpovoljnije - štede se sirovinski resursi, štedi se energija i dobivaju se korisni proizvodi, najčešće isti ili gotovo isti kao originalni. Osim toga, recikliranje se gotovo pa nebrojeno puta može ponavljati, a ako se ne može dobiti isti proizvod, može se dobiti neki drugi, manje zahtjevniji (npr. što se tiče sjaja, transparentnosti, boje i sličnih vizualnih karakteristika). Zgodan primjer je opisan već na ovom blogu gdje se od plastičnih vrećica i druge plastike izrađuju mostovi, klupe u parkovima ili željeznički pragovi. Takvi plastični izradci su gotovo pa trajni, ne zahtijevaju kasnije skupo održavanje niti posebnu zaštitu (u pravilu vrlo otrovnim kemikalijama), a čuvaju se vrijedni prirodni resursi (npr. visokovrijedno drvo kao što je hrastovina ili tikovina i sl.).

Kako sam u uvodu naveo, recikliranje jeste složen proces. Odnosno, složena je priprema ili pravilno razdvajanje. Pojednostavljenje pravilnog odvajanja pojedinih vrsta plastike pokušalo se postići s oznakama u trokutu sa strelicama, koje možete naći na dnu gotovo svih plastičnih proizvoda. Pogledajte u sljedećoj tablici.





Međutim, tu se javljaju barem tri problema. Te oznake su slabo vidljive ili se izbrišu. Drugi je problem što su najčešće plastične ambalaže od više vrsta plastike (npr. bočica poznatog šampona za kosu - poklopac je od polipropilena (PP), a bočica je od polietilena visoke gustoće (PE-HD) ili plastenke za vodu koje su od poli (etilen-teraftalata) (PET), a čepovi od propilena (PP) - zato se i stalno naglašava - skidajte čepove).

A treći je problem što kod građana ne možemo očekivati barem sedam kanti za odvajanje svake vrste plastika, pa onda svih drugih vrsta otpada - papira, tetrapaka, stakla, limenki, biootpada, tekstila, itd. A i kad imamo kante ili kontejnere za određenu vrstu otpada, pitanje je naše discipline hoćemo li se pridržavati. Neki dan smo imali prilike vidjeti na televiziji gradonačelnika Bandića kako je istresao na pod jedan kontejner za prikupljanje otpadne plastike, a u njemu je svašta bilo, a ne samo plastike. Mission impossible.



Stoga, danas se vrlo razumnim i ekonomičnim čini sustav kojeg predlaže dr. Viktor Simončič (o njemu i njegovoj odličnoj knjizi već je pisano na ovom blogu - pogledajte post Društvo umanjene vrijednosti, primjenjiv pogotovo na sredine gdje još nije započeto s primarnim odvajanjem, a to je da se kućno smeće baca u kontejnere ispred kuća, pomiješano, sve zajedno ili najviše u dvije grupe - biootpad i ostalo, da se češće, svakodnevno, odvozi s manjim brojem kamiona u posebne jedinice za razvrstavanje gdje bi otpad na posebnim linijama za razdvajanje (domaće proizvodnje), odvajali stručno osposobljeni radnici - dakle zapošljavanje. Postoji mogućnost da se u te linije ugrade i posebne sekcije za automatska odvajanja pojedine vrste otpada (npr. magnetni odvajači za metal). No, nije mi poznata ta struka, pa da ne ulazim u detalje, osnovne crte sam naznačio.

Drugi način je odvojeno prikupljanje na za to predviđenim mjestima, ali o tome u sljedećem postu.