Vjerujem da ste ovu fotografiju mnogi od Vas jučer vidjeli i da ste pomislili što i ja - tužna li je sudbina ovoga dječaka koji, s plastičnom vrećicom, sam, izgubio se od majke, bježeći iz ratne Sirije. Kako sam pročitao, humanitarci su ga ubrzo spojili s majkom i barem u taj tren, sve je bilo riješeno.
Mene je ova fotografija ponukala da napišem ovaj post i da kažem da eto, nema niti jednog dijela našeg života, aktivnosti i djelovanja, a da nema tu pri ruci, oko nas, tih svakodnevnih predmeta kao što je plastična vrećica. One su tu, u tuzi, veselju, da nam koriste, ali i da nas opterećuju - zavisi samo od nas kako se s njom ponašamo. Da, katkada nam život spašava, da nam cijeli život skupljen u sebi nosi, katkada nam ga zagorčava, ali tu je.