Plastično je fantastično

... ili ...
Zašto borba protiv greenwashinga
ne postiže rezultate?

Ovdje se valja osvrnuti na područje plastike - bolje rečeno bioplastike. Tu je greenwashing i dalje vrlo značajan problem, iako su mnogi ljudi iz te industrije itekako svjesni da znanost i struka vrlo često pobijaju neke u javnosti poznate tvrdnje o bioplastici. Upravo se kod bioplastike - bioizvornost i biorazgradnja, najčešće javlja greenwashing i to vezano uz razgradljivost na odlagalištima, neprovjerene i netočne tvrdnje o biorazgradljivosti i slično.

Upravo zbog toga, Američka agencija za zaštitu potrošača (Federal trade commission) izdala je "Zeleni vodič" (Green guides) kojim želi usmjeriti bioplastičarsku industriju i ne dozvoliti joj korištenje neprovjerenih, pa i lažnih tvrdnji o biorazgradnji plastičnih materijala odnosno proizvoda od biorazgradljive plastike, njihovoj biorazgradnji odnosno ne-razgradnji na odlagalištima.

Nastručne tvrdnje o razgradnji

Agencija za zaštitu potrošača poseban naglasak daje na zavaravajuće nestručne tvrdnje o razgradljivosti plastičnih proizvoda nakon odlaganja ili na odlagalištima, koji se ne razgrađuju potpuno niti unutar jedne godine. I ne samo razgradljiva plastika, već je to slučaj i s ostalim otpadom, a za koji potrošači krivo misle da se brzo i samostalno razgrađuju. Na odlagalištima, samo desetak centimetara ispod površine pronađeni su razni materijali - kao što je vrtni otpad, novinski i uredski papir koji se nisu razgradili nekoliko desetljeća. Stoga, proizvođači moraju za biorazgradljive proizvode jasno naglasiti u kojem roku i pod kojim uvjetima će se proizvod razgraditi i kojom normom se to može provjeriti.

Tko je kriv za zavaravanje kupaca?

I što učiniti sa zabludama, dezinformacijama i pogrešnim razumijevanjem pa i ushitom bez osnova javnosti o svojstvima materijala i proizvoda koji nose oznaku "bioplastika" odnosno "biorazgradljivo"? Krivo je uvriježeno mišljenje da će takvi materijali i proizvodi jednostavno nestati iz okoliša - bilo da su na odlagalištu ili odbačeni kraj ceste ili u šumi ili u moru. Neki za te dezinformacije i nerazumijevanje krive medije i nestručne novinare, koji na poticaj tvrtki proizvođača bioplastičnih proizvoda, šire mit o bioplastici i njenoj biorazgradnji s ciljem poticanja veće potrošnje bioplastike.

Prof. dr. Igor Čatić, umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, u našim je medijima i u stranim stručnim, znanstvenim, ali i onim drugim medijima kritizirao novinare i urednike koji ne objavljuju stručno i znanstveno provjerene komentare, jer kako se čini, isti ti časopisi moraju objaviti pozitivne članke o bioplastici s ciljem promocije iste, a zbog reklama koje će časopis dobiti od proizvođača proizvoda od bioplastike.

Profesor Čatić je u časopisu Bioplastics, objavio članak "Bioplastics, yes but …" (Bioplastika, da ali …) i urednik časopisa se je složio da bioplastika treba biti pozitivno promovirana, ali ne na uštrb ostale plastike. Naime, u 2011. godini, proizvodnja fosilne plastike bila je 280 miliona tona, dok je proizvodnja bioplastike (i bioizvorne i biorazgradljive) bila skormnih 1,2 miliona tona odnosno manje od 0,5 %. Osim toga, profesor Čatić drži da se pojam bioplastika treba odvojiti od biorazgradljive plastike, a pogotovo od oksorazgradljive plastike.

Da je profesor Čatić u pravu, potvrđuje i objava za medije europske organizacije bioplastičara European Bioplastics koji su objavili materijal "No greenwashing with bioplastics". Profesor Čatić vjeruje da će proći još dosta vremena dok bioplastika zauzme značajnije mjesto u širokoj potrošnji.

Iako se svakodnevno u specijaliziranom tisku i na stručnim web portalima mogu naći objave proizvođača da su proizveli neku novu vrstu bioplastike odnosno plastike od nekog bioizvora (korov, alge, pa eto i od kora od banana). No, bez obzira što se deklarira kao bioizvorna plastika, profesor Čatić tvrdi da ista ne mora biti prirodna. Odnosno, prirodno je ono što je samoniklo u prirodi, a sve ostalo su uzgojine koje su uzgojene uz pomoć čovjeka, tehnologije i svekolike kemije - i ne može se deklarirati kao prirodno, pa tako ni plastika dobivena iz sirovina pridobivenih iz uzgojina nije prirodna.

Industrijski procesi, prirodna razgradnja

Plastika nastaje u industrijskim procesima i ne može se samorazgraditi u prirodnom okolišu. Da bi se plastika odnosno bioplastika ili biorazgradljiva plastika razgradila ista najprije treba biti prikupljena, odvežena u posebna postrojenja odnosno odlagališta, treba sadržavati aditive koji iniciraju i ubrzavaju razgradnju te u tim postrojenjima za razgradnju biti izložena pod određenim uvijetima (vlaga iznad 80% i temperatura iznad 65 °C) i to se onde ne može nazivati prirodnim procesom razgradnje, odnosno biorazgradnjom. Problem je što kupci vjeruju da ukoliko se u plastiku dodaju aditivi za razgradnju da će ista odbačena u okoliš magično nestati. A to nije tako. Pojam biorazgradnja je ovdje zloupotrebljen (greenwashing) pojam.

Na žalost, upravo zbog neznanja javnosti i krivog i nestručnog (a i zlonamjernog - ako tako možemo nazvati lažnu propagandu) prenošenja novinara i medija, u istoj toj javnosti bioplastika ima svoju težinu i pozitivnu percepciju. Bioplastika dobro zvuči i javnost je voli. Ali, ista ta javnost nema odgovora na jednostavno pitanje - u kakvom okolišu će se takva plastika razgraditi? Stoga, riječ biorazgradnja ne znači ništa!

Za nadati se da će barem djelomično u uvodu spomenuti "Zeleni vodič" američke agencije za zaštitu potrošača spriječiti greenwashing s pojmom biorazgradnja te zamijeniti to krivo oduševljenje javnosti sa stvarnim stručnim i znanstvenim činjenicama o plastici i njenoj razgradnji.



Izvori:
Plastics Today: Efforts to stop greenwashing moving slowly
European Bioplastics: No greenwashing with bioplastics