Plastično je fantastično

Dina u Omišlju na Krku, ona ista zbog koje su njezini za poslenici zaposjeli Markov trg, prijete štrajkom glađu i optužuju Slavka Linića za propast, na prvi pogled djeluje svemirski. Lako je na tom nepreglednom prostoru svih mogućih tehnoloških čudesa pomisliti: agonija ovakvog diva može biti samo plod nesporazuma. Za početak, Dinu uopće nije moguće propješačiti. Čak i da u Dini nismo inkognito, da smo dobili dozvolu koju smo službeno tražili, sigurno bi nas opet posjeli u automobil, kao što je to učinio i Globusov neformalni vodič otkrivajući nam tajnu Dininih postrojenja i objašnjavajući nam usput genezu tvrtke

Dina je rijetka poslovna fantazija; gigantski je zauzela više od milijun četvornih metara zemljišta; duljim dijelom, onim koji vodi prema moru, prostire se na više od tri kilometra, kraćim krakom više od kilometra. Doduše, Dinini pogoni zauzimaju tek četvrtinu površine. Golemi ostatak je pustopoljina, opasa na šumom i placom na kojemu je planirana gradnja, o čemu ponegdje svjedoče tek te melji. Dozvolu koju smo tražili "legalnim" putem da vidimo kako danas izgleda ono što je trebalo biti srce hrvatskog vinilnog lanca koje je trebalo pumpati krv za desetke drugih poduzeća, od Ininih rafinerija, Naftaplina i kutinske Petrokemije do finalnih proizvođača poput Jugovinila, Chromosa, Pazinke, Varteksa Fotokemije, Borova... nismo mogli dobiti. Nije nam je imao tko službeno dati. Dina je u vakumu: Uprave nema. Tročlana turska uprava što ju je imenovala tvrtka Caliskan nedavno je, iz ne baš posve jasnih razloga, podnijela ostavku. Od 280 zaposlenih u Dinu svaki dan dolazi na posao njih pedesetak, tri pomoćnika direktora bez ovlasti i operateri zaduženi za nadzor postrojenja, a Leo Dolezil, predsjednik Nadzornog odbora sa zagrebačkom adresom, zaogrnuo se šutnjom...



Projekt iz mašte

Već na drugi pogled Dina se pretvara u Trnoružicu koja čeka da je netko probudi: skladišta iz koja su nekoć šleperi svakodnevno razvozili polietilen po cijeloj Europi i pretvorili Dinu, u sastavu Dioki grupe, u jednog od najvećih hrvatskih izvoznika, sad čame prazna. Dva doka, posebna po tome što na njemu mogu pristati i najveći tankeri, potpuno su pusta. Na doku "opće namjene" može se vezati brod do 10 tisuća tona nosivosti. Najveći brodovi u dobrim su godinama dovodili sve živo iz cijelog svijeta - a onda i razvozili, jeftino i ekonomično.

Zašto je krčka Dina danas nalik na onu kakvu turisti razgledavaju u Namibiju i Maroku? Pusta, da pustija ne može biti.

Globusov "vodič", stručnjak koji je u toj tvrtki proveo cijeli svoj radni vijek i koji je pristao da nas provede kroz to golemo prostranstvo uz obećanje da će u tekstu ostati zaštićen anonimnošću, ovako će to objasniti:

"Dina je ogromna lokacija sa samo dva postrojenja. To je kao da u ogromnom hotelu imate dvije sobe, a morate grijati cijeli hotel. Nećete zaraditi jer dvije sobe ne mogu financirati cijeli hotel. Ideja o izgradnji petrokemijskog diva ostala je baš to, samo ideja; devet tvornica (polisteren, PVC, VCM, polietilen niske gustoće, polietilen visoke gustoće...) o kojima smo maštali nikad nisu sagrađene."

Uz ulaz nalazi se ambulanta, nekoć je Dina imala dvoja vozila hitne, hitnu službu, ali je nakon reforme zdravstva morala izdvojiti zdravstveni sektor - taj je dio dan u najam i sa da se nalazi Centar za dijalizu. 47 vatrogasaca joj je ostalo. Prolazimo pored male zgrade bivše administracije, u kojoj su ostale samo dvije, tri kancelarije. Slijedi skladište rezervnih dijelova, pa carinsko skladište, pa radionica.

Centralno skladište u kojemu su u jednom dijelu rezervni dijelovi, u drugoj kancelarije uprave... Ispred njih Dinini automobili bez registarskih oznaka - registracije su davno istekle... U godinu i pol neodržavanja uhvatilo se na tim cijevima malo korozije...



Potencijal

Zaustavljamo se u južnom dijelu. Tu je smješteno jedno od dva glavna postrojenja, VCM (vinil klorid monomer) postrojenje, to je poluproizvod za konačnu izradu plastike polivinila ili PVC-a od kojeg se kasnije radi građevinska stolarija, podne obloge.... "VCM ima kapacitet za 200.000 tona, a mi smo ga istestirali na 160.000, jer nismo imali novca za dalje. Ovo je postrojenje 80 posto kompletno novo. U rekonstrukcija VCM postrojenja zajedno s projektom PVC-a uloženo je oko 35 milijuna eura!"

Na budućem PVC postrojenju napravljeni su temelji za skladište i kupljena je stara oprema iz bivšeg Jugovinila, "sva je ta oprema dovučena ovamo, dio smo počeli prepravljati, dio smo bacili u staro željezo, jer smo se tako ugovorom obavezali. Čak smo počeli kupo vati novu opremu, sušionike, sad tu leži, ali nismo je stigli ugraditi. Napravljena je samo prva od tri faze, betonski temelji i skladište... U zlatnim danima, prodavali smo 30 posto PVC-a kao sirovine vani, a 70 posto se dalje prerađivalo u PVC prah, a onda se to kao gotov proizvod prodavalo raznim proizvođačima cijevi, podnih obloga, građevinske stolarije..."

Do kontrolne sobe VCM-a u kojoj se nalazi desetak monitora, gdje se u jednoj sekundi odvrti i iskontrolira 500-tinjak procesnih parametara, vode čelična protueksplozijska vrata. Proizvodnja stoji, ali šef smjene ipak radi. I bdije. Bez obzira na sve, na činjenicu da mjesecima već dolazi na posao bez ijedne kune, ne može tako lako dići ruke od svega. Brigu o Dini doživljava kao brigu 0 vlastitom djetetu. Da se samo jedna stvar otme kontro li, Omišalj bi bio ugrožen. A sve puste godine koje je proveo u Dini učili su ga da na sigurnost Dine gleda kao na svoju vlastitu. Živi u Omišlju. Djeca mu idu u školi, kupaju se na plaži koja gleda na Dinu i neće tek tako pustiti da nešto štetno iscuri u atmosferu.



"Spomenici"

Iza kontrolne sobe divovske su peći - gotovo da paraju nebo. Nije jedno razgledavanje dovoljno da bi se pohvatali konci čemu sve to služi, a još manje kako rade - 20 metara visoki reaktori, cijevi, ventili, spremnici... Peći na prirodni plin ujedno su i spomenik pustih milijuna, zasad bačenih u vjetar. Te su peći nekoć bile na mazut, skupe, zastarjele i neekonomične. Kad je Robert Ježić postao 2004. godine postao vlasnik Dine, jedna od prvih investicija i odluka bila je ona 0 njihovoj zamijeni. Ideja o promjeni peći bila je dio šireg projekta o nabavi plina iz desetak kilometara udaljenog Urinja na kopnu. Ali, to je nažalost ostalo samo ideja. Poslovna logika kapitulirala je pred političkom kalkulacijom:


Najnovije plinske peći VCM postrojenja

Umjesto na Krk, plin je političkim dekretom otišao u Dalmaciju, poentira naš sugovornik: "Eno ga u Benkovcu, nema nijednog priključka, ali Jadranka Kosor je morala do vesti delegaciju i dopremiti plin u Dalmaciju. Oni su čak od europskih fondova dobili novac za investicijsku studiju tog kraka plinovoda kod Kukuljanova, ali kad je trebalo riječku rafineriju spojiti na prirodni plin i napraviti tzv. rasteretni vod budućeg plinovoda LNG terminala... nastupila je tišina. Nismo dobili svoj prirodni plin, ali smo ipak svoje tanko ve i peći preradili. Umjesto prirodnog plina koristili smo LPG, a on košta osam kuna, a ovaj samo 1,7. To je značilo bankrot! Nas oko 150 eura stoji sama proizvodnja tone na VCM postrojenju, bez sirovine. Da smo imali taj prirodni plin, koštalo bi nas tridesetak eura manje. Sad uzmite 160 tisuća tona, koliko smo proizveli, puta 35 eura pa računajte kakvi bismo bili multimilijarderi. Ovako smo multigubitaši jer umjesto prirodnog plina trošimo butan-propan koji je skuplji i od mazuta. I struja nam je bila 10 posto skuplja; samo za polietilen smo mjesečno plaćali osam milijuna kuna struje. Znate što je deset posto manje. 800.000 kuna. Svaki mjesec", govori Dinin ekspet dok nam pokazuje "specifičnu bezdimnu baklju", koja Dini omogućuje da za razliku od drugih rafinerija u kojima se vidi plamen, svi plinoviti suvišci izgore bez traga. Nema dima, nema crnila, a sustav automatskog doziranja zraka za potpuno sagorjevanje napravljen je prije 30 godina.



Nije samo činjenica da prirodni plin nikad nije dovučen do Dininih pogona bila fatalna. VCM je nakon par mjeseci morao zaustaviti proizvodnju. Nije imao kupca za svoje proi zvode. Kao potencijalni kupci spominjale su se tvornice PVC-a u Porto Margheri, Porto Toresu i Raveni na sjeveru Italije... Tada je Ježić donio odluku: sagradit ćemo vlastitu tvornicu PVC-a. Ali i PVC je ostao tek kao ideja, istina ideja zalivena u betonske temelje.



Kilometar, dva dalje, na sasvim drugom dijelu kompleksa, smješteno je drugo važno, ali manje Dinino postrojenje. Tamo se od etilena proizvode prozirne granule polietilena, plastike za izradu vreća, folija... Nekoć se polietilen proizvodio onako kako je to radio američki Dow Chemical, uz pomoć kisika iz zraka. Krajem 2009. napravljena je rekonstrukcija i uvedena najmodernija njemačka tehnologija za proizvodnju polietilena s peroksidima. I za taj preustroj postrojenja valjalo je inkasirati 20-ak milijuna eura. I taj dio ima svoju kontrolnu sobu, najmoderniji Siemensov kontrolni sustav -10 provjera u sekundi. Rezultati su se pokazali fantastičnim.

"Rekonstrukcija je obavljena u skladu s najboljom svjetskom tehnologijom postrojenja polietilena. Krajem siječnja 2010. startali smo s kompletno novom tehnologijom. I radili smo odlično: originalni kapacitet iznosio je oko 70.000 tona, isprojektirali smo 90.000, a mi smo uspjeli napraviti 104.000 tone. Dakle, postigli smo 50 posto veći kapacitet!"

Ali, opet se vraćamo priči o Dini kao mamutskom hotelu s dvije iskoristive sobe zbog koje se mora grijati cijeli hotel. Što to znači? Dina je cijeni proizvodnje polietilena od no eura po toni, kako se otprilike vrti prosječna europska cijena, morala dodati barem još 70 po toni - baš zbog te nepovezane i neiskorištene lokacije. Lokacije na kojoj su se snivali grandiozni snovi i puno se gradilo, ali ništa za vršilo. U to ime, ime budućih tvornica, sagrađena je kompletna infrastruktura. Procjenjuje se daje u to uloženo 180 milijuna tadašnjih dolara. Glavna tvornica trebala je biti kreker baznog benzina, prvi stupanj petrokemije, pa Dina ne bi trebala uvoziti. Nije sagrađena, ali je ta infrastruktura Dini postala teška omča oko vrata - zato Globusov sugovornik budan sanja rješenje u vidu barem još jednog postrojenja s kojim bi se dijelili troškovi.

Izmučeni patuljak

Za njega, Dina je ferrari. Dina je bila prva na zapadnom tržištu. Prodavali su po europskoj cijeni 90 posto proizvodnje. Dina je bila prva koja je 1993. godine Dobila ISO certifikat... Trebala je biti petrokemijski div ovog dijela Europe. A div je postao izmučeni patuljak nakon što su Turci povukli pet milijuna eura državnog jamstva za udio u Diokijevoj tvrtki - svota koju su uplatili u kolovozu prošle godine. Nastao je rasap. Radnici su doma na čekanju ili demonstracijama pred Banskim dvorima, blokiraju promet u centru Zagreba, mnogi od njih za sigurno su gladni - osam mjeseci nisu vidjeli plaću. Optužuju ministra financija Slavka Linića za odlazak turskog investitora. Linić pak odgovara protutužbama: Turci su neozbiljni i treba ih tužiti za neisplaćene plaće, obveze prema HEP-u i lokalnoj samoupravi - iznos od deset milijuna eura.


POTENCIJALNA EKO-BOMBA
Proizvodnja polietilena niske gustoće stala je u rujnu 2012., a u tankovima i dalje leži oko 900 tona opasnih kemikalija

Ali, što to sve vrijedi ako će Dinu snaći ista sudbina kakvu su doživjele stotine drugih hrvatskih poduzeća - ključ u bravu, radnici na cestu, a vrijedna infrastruktura devastirana, prepuštena užasu sjećanja na neka bolja vremena. Sve što se posljednjih mjeseci događalo u i oko Dine katastrofa je mitskih razmjera. Sedamdesetih ambiciozno zamišljena kao najveći kompleks petrokemije u regiji, sada čeka pomoć. Prvi posjet Ivana Čermaka prošlu nedjelju izazvao je živost.

"Dubioze su jako velike. Nažalost, mogu se očekivati rezanja i lomovi", tako je Ivan Čermak ukratko novinarima objasnio svoj dolazak, ne ubijajući nadu da bi baš on mogao biti taj - spasitelj.



Kako je blistavi i moćni ferrari postao hrđavi jugić koji više nije u voznom stanju i u kojeg više nitko ne želi sjesti? Kako je moguće da takvom mega projektu sada prijeti da završi u ropotarnici prošlosti ili još gore - tek kao puka prijetnja 900 tona opasnih kemikalija, tzv. opasnog tereta. Ili, kako bi rekao Globusov sugovornik, to vam je kao boca plina kod kuće! "Može vam raznijeti kuću i stan. Da bi se mogla jamčiti sigurnost valjalo bi uložiti minimalno tri-pet milijuna eura."

"Tri su stvari", vjeruje Globusov sugovornik, "Dinu dovele preko ruba: odnos cijene sirovine i proizvoda na svjetskom tržištu, nepovoljni uvjeti poslovanja u Hrvatskoj, propali pregovori s HBOR-om koji je odobreni kredit Europske banke od 35 milijuna eura za završetak projekta stopirao."

Teorije o propasti

Jedna od teorija glasi kako je Dina nagrabusila zbog Ježićeve veze sa Sanaderom. Sanaderov odlazak u povijest kompromitirao je Ježićev image u javnosti. Željeni prirodni plin nije došao na Krk zbog odmazde.

"Ta priča o Sanaderu je glupost", kategoričan je Globusov sugovornik: "Dužni smo na sve strane, cijene su odlazile u nebo, a prihodi padali. HEP-u smo plaćali struju kao građanstvo, a ne kao industrija. Svaki obrtnik je imao 10 posto jeftinije cijene. Čim smo zakasnili s redovnom mjesečnom uplatom, dobili smo kaznenu tarifu. Neki su morali objašnjavati i USKOK-u da DINA nije imala povlaštenu cijenu, dapače. Kad je došao turski Caliskan i dao pet milijuna eura uz Vladinu garanciju, mi smo taj novac potrošili na plaće i predstartne aktivnosti. Falilo nam je oko 200.000 eura. Međutim, Turci više nisu htjeli dati ni kunu dok se sto posto ne raščisti vlasničko restrukturiranje i onda ih je Linić poslao k vragu. Očekivalo se da će Caliskan postati većinski vlasnik, a ostalo će podijeliti država, Hypo banka, vjerovnici, Hep i Plinacro. HEP je trebao postati vlasnik terena na kojem bi se kasnije gradio LNG terminal i Vlada je lani u srpnju donijela odluku da će dati garanciju kako bi se taj teren prodao za 40 i nešto milijuna eura. Plan je bio prema odluci Vlade platiti hipoteku Hypo banci od 23 milijuna eura, 6 milijuna eura za radnička potraživanja i 15 milijuna eura za obrtna sredstva. Ali, HEP preko noći povlači ručnu i kaže - kakvi bakrači, mi ćemo sami napraviti procjenu. I HEP i Plinacro šalju nezavisne procjenitelje i ocjenjuju da teren vrijedi oko 21,22 milijuna eura, a ne 46, a to ne pokriva ni hipoteku od Hypo banke... A nama je njemački konzorcij 2008. za istu lokaciju od 330.000 kvadrata nudio 66 milijuna eura."

Zašto se dogodio taj preokret, pitamo, a Dinin stručnjak procjenjuje da je posrijedi ono što kolokvijalno naziva sindrom Mravak, a u praksi se zove strah od kaznenog progona: "Sjetite se Sanaderova vremena, svi direktori su radili po nalogu predsjednika Vlade i završili u zatvoru. Čak je i premijerka Kosor rekla da direktori moraju početi sami odlučivati. No, u stvarnosti je sve stalo, nitko ne želi preuzeti odgovornost. Baš se sve loše posložilo; milijun sitnica je otišlo k vragu. Nagomilali smo dvije milijarde kuna duga. To je gotovo vrijednost cijelog kompleksa. Kompleksa koji ima potencijal da vrijedi milijarde. Da mi sad pokrenemo proizvodnju, bez problema bismo našli kupce na području sjeverne Italije, Austrije, Njemačke, čak smo dva posto jeftiniji od konkurencije. Da nam odgode vračanje dugova dok ne počnemo pozitivno poslovati i osiguraju plin - Dina bi u kratkom roku postala zlatna koka. Ali svi drže ručnu. Ovo vam je sad igra živca kao u trčanju maratona - u finišu će se krenuti laktariti, a mi boga molimo da je ovo sad finiš jer ne možemo više čekati. Sad čekamo da Čermak kaže: da. Inače možemo sjesti i plakati."