moonmother

petak, 22.10.2010.

...i kap vode pronađe put

«Moraš naći neku ravnotežu…»: rekao joj je unoseći joj se u pogled prijateljski dok je ona ispijala limenku piva kao da ga i ne čuje što želi time reći. Klimala je glavom i pripalila im zajedničku cigaretu.
Produžila sam korak ne obazirući se više osim na putem ostavljene neispijene ili prazne čaše. Preskočila sam jednu jutarnju bljuvotinu i gledala putem zemljane pukotine. Razmišljala sam o kiši koja najprije kroz njih do dna dopre kao što će i njegova pitanja za koje nije marila i tražila odgovor doći do njene sušne duše ( i kap vode pronađe put )...

A ja kad ne ponesem blok onda baš imam inspiracije pa sam u jednom zamahu ispisala cijelu vizitku. Više ih ne trošim za filtere. Što bi da su plastificirane? Bila sam vrijedna kad je ostala samo jedna. Na plaći to još ne osjećam.

Nastavljam kružnu stazu. Ne znaš joj početak i kraj. Određujem ga zastajući duže zbog nečega. Hod prestaje a početak novih misli nastaje…i tako kružno trajem.

Kola čistoće upaljena stoje dok dvojica čistača čitaju svaki svoj primjerak razbacanih letaka…

»Koliko toga?» : čudio se redoviti ranojutarnji prolaznik, srčani bolesnik. "Kako ih nije sram! Razbacali su cijeli paket toga!"
"A što ćemo?" : odgovorio je jedan od čistača.
" Bit će bolje jednog dana. Svaki nam vikend daju posla.!"
Umjesto još mog dodanog komentara čuo se iz auta zaljubljenog para Gibbo: …kako biti normalan grade moj…

Vraćam se do plaže. Njene klupe još prazne. Nastavljaju se koraci i misli…kad odjednom osmrtnica na deblu stabla. Raspukla mi je dušu, odsjekla koljena. Neeeeeee...u kriku rukama pokrivam lice. Teta iz ulice, posebna žena i mjesto osmrtnice. Neeeee...Tako samo odjednom, kako kratko zajedno...bezimene smo ostale jedna drugoj. Povezalo nas je zimsko kupanje. Pred očima vedro mi se smije…njenih riječi prisjećam se. Glasno sam zajecala u nemoći da sjednem gdje smo znale ritualno pripremati posvetu moru i zdravlju...
Sama, spustila sam se u hladno more...sve su se moje pukotine sušne napile i još plakale.

- 13:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.10.2010.

Tko je vidio sutra?

Danas je stari stolni nogomet završio u smeću. Kakvom su ga novom igračkom zamijenili u susjedstvu? Novom bebom ili plazmom većom od stolnog ili je posrijedi samo inventura, ona životna kad se i mijenja ili baca i ruši ili zida? Ajmo mijenjat sve kad se srce i narav ne može. Otkad su i kladionice crkve ne trebaju nam oltari i košarice za milodare.

Danas je godina dana da mi je zabranjeno parkirati biciklu u firmi, ispred ili oko nje. Ko je tu kome narušio ugled? Tko bi se ugledao na mene - ne zagađujem, ne zauzimam prostor, nogostupe, mjesta za invalide. Kako bi nas takvih bilo sve više pa da tražimo parking za bicikle i depozit za ključeve i štikle.

Danas su se posvađale dvije kolegice uvijek nerazdvojne, privržene i skladne. Jedna je nešto prerasla a druga joj je još htijela uzde držat jer je ostala bez svih podanika, bez tipa, bez nagrade za naj "nečeg" i bez vjere u ljude ali našla je sebe na misama četvrtkom i svake nedjelje.

Danas je poznanik ptsp-iovac kuhao prascima - mačkama paštu. Malo je bazdio na gumiplastiku jer je s potkrovlja izvukao svoju prijateljicu. Napuhao ju je uz zvukove Atomskog skloništa. Ne valjda uz onu..."jer za ljuuuu u bav treba imat d u u šu". Hanuma mu je radila dokasna ( tako kaže) i on ne provjerava pa ona podivlja tek tada.

Danas smo u trenucima dokolice ja i moja srodnica brojale osvojene trofeje definiranih mišića i muških kajiševa a svima onima koji zabadaju nos poručile smo: Kupite si život ili upoznajte Ekija. Uživat po Ekiju jedini je način - nema drugoga jer postoji samo sadašnji trenutak pa je i najbolji sex samo onaj trenutni sadašnji svagdašnji pa uzalud nam prošle brojati i očajavajuće poruke slati na koje dobijemo odgovor kratki ili nikakvi.

Danas sam skratila dvogodišnje odugovlačenje. Trenirala sam tolike lažnjake u pogledima ali bolje da bez driblanja pucam. Pogađala sam mu imena, odvojila tri i napisala ih na papirić. Sva su bila sa D kad je tako mmmm Dobar! Umorila sam se od nagovaranja srodnice da joj kupim ružu ili nađem drugu škužu pa sam prišla konačno, pružila ruku: " Toliko se dnevno vidimo i pozdravljamo da ti ne znam ime?" : bez ikakve dvogodišnje težine izlanem nasmiješena. Izgovorio je baš ono na papiriću srednje sa D i spremao cvijeće, zamirisao mi je na hašiš i krizanteme, odgodio nam kavu jer je morao kući voziti mamu.

Danas će mnogi misliti na sutra, sutra će nam netko opet nudit bolji kraj, sutra će se malo tko nadati novom početku, danas je sve ovo već pisano iza mene, a sutra nitko vidio nije jedino što znam je danas ću još više voljeti
jer ne znam hoću li se sutra probuditi...a jednoga dana ću u ljubavi i umrijeti.

- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.10.2010.

Semafor

Dok mu je tostirala kruh očekivala je na leđima njegovu toplinu. Grijala je ruke na tostu i slušala kako joj prebacuje što do podne sluša i gleda MTV. Da sve ne pomrvi prostrla je krpu na njegova raširena koljena...

Kako se ne tako davno tost mogao ohladiti i ona gladna u međunožju mu se najesti...

Zavibrirao joj je mobitel u đepu. Otišla je u Wc i pustila vrijeme da prođe, pa vodu, pa nek se čuje tuš dok ona odgovara na poruke koje su postajale dodiri, upravo onakvi kakve je očekivala za tostom, trebala na kauču, čekala pod tušem pa da sve završi na veš mašini...sve je izesemesovala što stvarnije je mogla toliko da je mogao povjerovati kako su u isto vrijeme i svršili.

Držao je daljinski i tražio žuta polja gotovih tekmi. Nije primjetio da je prestala hodati gola po kući. U đepu kućne haljine još je vibrirao mobitel. U njenim preponama još je bilo topline. Tost je još svijetlio crveno ako bi možda repete htio. Kad ga je upitala treći put nije je čuo. Kad je zalupila tostom nije opet čuo. Kad je otišla nije je vidio.
Zvao ju je uporno. Javila mu se nakon petog podsmijeha i nakon posljednje analize troškova i dobiti njihove veze. Gledala je u zalazak sunca. Sreća prava da nije u centru grada i da ne prolazi pored natpisa Akcija i Rasprodaja pa da se raduje novim potpeticama ili nekom komadu robe sa tigrastim uzorcima koji se nosi ove jeseni.

"Pa gdje si nestala?": kao da je otkrio svijet prošaptao je spreman da postoji za nju taj tren i nikada više.
"Nestala? Bolje ti je primjetiti da ću prestat za tebe postojati!!!" : poklopila mu je slušalicu i prestala mu se javljati.
Poslala je sms upućenoj prijateljici: draga, ipak je kraj. Odgovorila joj je velikim slovima: IPAK, valjda, NAPOKON! Nije važno kakav je kraj. Uživaj sav prostor sada! Loše veze se raspadaju iz sličnih razloga. Želim ti niz novih početaka u kojima će iz potpuno različitih razloga opstati veza tvog života.

Imam sav prostor. To joj se svidjelo i zeleno svjetlo za nekoga novog tko će biti s njom pod tušem... s kime će zajedno pomrviti sve bez bezumne borbe da jedan drugog promjene, s kime će dijeliti sve troškove i dobiti bez pitanja gdje smo stali i bez sitničavih uzvrata istom mjerom "kako ti meni - tako ja tebi".
"Bez pozora, bez stajanja" :rekla je sebi,
"vrijeme je, kreni."

- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.10.2010.

Ljudi putuju

Ljudi putuju
- novi grafit je ukrasio Pulu.

Odoh i ja, rucak, palac ili vlak.

Nema razlike između odlaska i povratka
u lakoći udaljavanja
sva napuštanja koja su nosila ime bijega
sada su i cilj i start užitak jednak.

Kretanje je prestalo biti od nečeg bježanje
od putovanja što osjetim
ništa se ne čini dalekim...

Putovanje je Bit.

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 15.10.2010.

Kamen

Volim slati nadahnute poruke, tražim rime i najobičnije pretvorim u dinamičnije, dosadne u duhovitije, kratke u srčanije, duže i ljubavnije, znaju me po tome. Kad im nedostaje inspiracije od mene traže ideje za rođendanske čestitke, godišnjice, svadbene, oproštajne...dubokoumne ili jednostavne a jake.

I nije to došlo samo od sebe. Dobijala sam poruke od osobnog trenera. Još stižu ponekad ponedjeljkom za početak radnog tjedna ili petkom da zaželi na sto načina happy end vikenda, kraj mjeseca, natalne godine ili samo u smiraj dana trnce osjećanja. U želji da jednako uzvratim dugo je čekao moje odgovore. Poigravala sam se sa riječima ali ga nikad nisam nadmašila. I kamenom kao kredom ispisivao je poruke ili nacrtao sunce, more i delfine na gradskom penjalištu gdje je znao da ću odložiti rucak. Još čuvam taj kamen - olovku i dugo sam čuvala sms-poruke a kad mi je bilo žao brisati ih prepisivala bi sve u posebnu bilježnicu. Ljut je bio kad je kamen nestao. Pitao me porukom: "Si ti lapež zela, vrah te uzeja?" Nisam htijela da to bude znak kraja. Trebao mi je znamen posve posebnog odnosa. To je sad kućna amajlija koja odvraća zlo i talisman koji privlači dobro. Kamen koji pridržava obojene kućice puževa koncem spojene koje sam na istom mjestu sakupljala.

Sad si još mahnemo kad se sretnemo s biciklama, protutnjimo ili stanemo, pita me kako sam, kako delo, kako su moji i ja njega upitam isto. Svaki slučajni susret to ponovimo, poruke su rijeđe, vlasi sijede. Trošimo bicikle, patike i vrijeme i zna da je kamen kod mene, zna kad mi je rođendan i
sretan je da sam sretna.

- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 08.10.2010.

Mars i živci

Nisam kupila broš na sidro, ni uvijala trepavice i nisam uspjela naljutiti cimera. Smijemo se zajedno njegovim pokušajima. Već 5 godina pokušava. Umjesto "Volim te" naučili smo se reći si "Ime" pa ide dramaturška pauza pa "Ideš mi na živce" i tad razvučemo sretne osmijehe. Sad smo jednako sigurni kad to izgovorimo da baš ljubav izričemo i da samo ja i on to razumijemo. Bilo bi zanimljivo istražiti sve alternativne načine izricanja ljubavi osim tog Volim te i onog Želim te, koliko imamo mašte? To se u "ljubavnim laboratorijima" istražuje a neki dr. Aron zna u pet minuta promatranja dviju krivulja, nakon što parove prikopča u nekakva čuda tehnike, da li će brak opstati, veza trajati ili će tek doći do "otrežnjenja" nakon zaljubljenosti koja po njemu traje godinu i po.

Ma ne brine me to dok trajemo po svom. Više me brine posustalo pisanje. Mars je kriv za sve. Šeta mi po natalnoj karti. Ide mi na živce. Ni on ne posustaje. Ma ne odustajem, evo pišem, klizi nešto ali mučno, nije tečno. Kao da se trebam zagrijat, kao da sam penjač bez uporišta, čok bez zaglavka, mobitel bez poruka, prazna jastučnica. Kako je lako pušaču kad ga upozore da mu je još ostalo 10 rizli? Koliko je lako Lady Gagi vidjeti sebe na Tv-u i tvrditi da nije zvijezda toliko je meni teško pročitati svoje štivo i ne misliti da sam to baš ja, moje misli, djela i propusti, mušice, crtice, koraci. Rijetko nešto izmišljeno mogu napisati, mogu proživljenom nešto dodati ili započeto produžiti, ne završeno sa željenim krajem okititi, ništa slagati.

Dok utorak spasa čekaju rudari, dok teku otrovni valovi, Japan je pobijedio Argentinu, mi moramo Izrael i recesiju. Ja ću tražiti izgubljenu inspiraciju u novom putovanju, turskoj kavi s rahatlukom u kojoj ću opet vidjeti srce, u zadnjoj rizli s kojom neću biti sama, u vapaju prijateljice koja se navukla na turske serije. Promijenit ću sve passworde, obrisati dugo čuvane poruke i laku noć reći samoj sebi, bez dramatiziranja i Oče naša, ideš si na živce, ako možeš, spavaj!

- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ciljanje

Na kraju trim staze miris mesa s roštilja. Na njenom početku miris ribe, u sredini smrad kanalizacije ali svejedno srećem nasmiješene ljude. Pozdravljamo se. Ne znamo si imena. Važno nije. Ista nas ljubav povezuje - kretanje. Nekom meso, nekom riba. Svi u kretnji poslije ručka. Svi u cilju jednaki i sretni.

- 19:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.10.2010.

Što prije

Kad se dnevno posvećujem moru ne razmišljam njemu bliska o ničemu. Zimi je bolno ali pročiščavajuće. Razbudim se pa umirim. Napišem koji stih, pošaljem sms ili ga spremim ili se osvrćem oko sebe da i drugi svijet vidim jer u svom letim.

Netko me promatrao. Nitko tko bi pripadao mom svijetu. Spustila sam glavu i čitala dalje knjigu. Iz osjećaja da sam promatrana koncentracija mi nije bila ista. Namještala sam kosu, mijenjala položaj sjedenja i stvari oko mene. Virila sam i vidjela da odlazi. Kao more sam se opet umirila. Bila je već kasna jesen. Još sam se jednom okupala. Više nije bilo nikog od koga bi se pazila dok bi se u suho presvlačila i zamatanjem mu pažnju odvlačila ili privlačila…ipak…opet je sjedio na istom mjestu. Vratio se i pripalio još jednu cigaretu. Pročitala sam još par stranica ali se vraćala opet na početak istih. Ne želeći da vidi gledam li kopala sam po torbi ne znajući što zapravo tražim. Namazala sam si ispucale usne više puta, tražila lastiku za kosu iako je nisam skupila. Od čitanja sam odustala. Bacila sam oko na biciklu koju nisam vezala. Odjednom se u sjedećem položaju, kao da će ostati satima, pojavio iznad mene. Moj je pogled odbijao njegov a u njegovom je nestajao moj. Svaki bi sljedeći duže potrajao. Još je jednu zapalio dok sam se ja zbunjeno ne znajući što da kažem ili učinim ustala i raspremila odlučno za odlazak doma. Osjetila sam hod iza mene…ne okrećući se nastavila sam gurajući i noseći biciklu na vrh prečice do asfalta. Požurivao se za mnom. Okrenula sam se dva puta nakon čega je izustio:
« Ne trebaš se bojati, neću ti ništa, ne moraš bježati?» : stvarno je htio da me do kud dulje može otprati.
« Ma ne, ne bježim, samo žurim, radim, već sam trebala bit doma, moram još skuhati…» kakve sam zadihane izgovor našla koji su me doveli do njegovog auta i do kraja našeg prvog susreta. Razmišljala sam da li se uopće dobro snalazim, koliko može imati godina i tko će sad bit hrabriji za kraj.
« Nećeš me na ručak pozvati?» nasmijao se. Nije mu namjera bila ozbiljna ali sam ga pohvalila kako je hrabar. Popela sam se na biciklu a njegova mi visina i glas nisu dali krenuti.
« Bit ćeš tu i sutra? » opet je bio siguran u tonu a zbog čari u pogledu izgubila sam kontrolu. Od samo tako kratkog gubljenja preplavio me dugi oceanski osjećaj.
« Zašto? « pitala sam djetinjasto kratko i jasno iz opreza da ne pobjegne jer tražim previše ili želim premalo. Između previše i premalo na čelu mi je pisalo ŠTO PRIJE.
« Došao bi» a meni su se na to odsjekle noge i nestali suvisli odgovori.
« Što je? Iznenađena si?»
«Možda i jesam»
Odala sam se zadovoljnim smiješkom i priznala ali sam dodala možda da ne bi bio previše siguran.

Odzvanjale su mi do kuće moje zadnje riječi. Neuspješno sam odbacivala terete očekivanja.Sutradan, iako je bio lijep dan preskočila sam vrijeme pojavljivanja ali bio je gdje je trebao biti na pravom mjestu u krivo vrijeme sa velikim očekivanjima.

- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sklad

Velika je razlika vratiti se iz šetnje u kojoj niste nikog sreli ili ipak jeste. Velika razlika je između doći i biti negdje. Mala je razlika veže li vas imanje ili okružni zatvor. Kako u prirodi može bit slobodan netko tko nije slobodan u gradu?

Sjela sam na srušeno deblo. Između njegove krošnje i korijenja kao da sam mu okrenuta prema suncu snagu htjela davati. Može li to toplina moja i sunčeva? Prizivajući sklad kroz grane su mi na glavu padale borove iglice od igri jedne vjeverice. Nije mi smetala koliko auta koja ne želim čuti iz daljine i neki rijetki prolaznik koji misli da sam luda jer sjedim na mrtvom deblu nedaleko klupa, plaže i ljuljački.

Počela sam očekivati nekog s pozdravom ili s pitanjem da započnemo razgovor, sa smiješkom pa da ostane duže ili ode siguran da će me naći na njegovoj dnevnoj ruti opet i pitati koliko je sati iako za to ne mari, nekog kome ću odzdraviti kao planinarima u planinama ili trkačima na gradskim trim stazama. Bilo je odsutnih prolaznika, zvonjave mobitela, lajanja pasa ali nije bilo karmičkih susreta. Nije bilo nikog tko bi sa mnom stablo vratio u zemlju.

Ne znam što sam deblu pomogla da se bolje osjeća kad je korijenje bez zemlje, krošnja bez sunca, moja je inspiracija sušna. Vrijeme sam upijala. Imala misli kojima nisam našla redoslijed. Puštati ću moje korijenje ovdje i sutra, nalaziti smisao i dok me ima ostavljati svoju toplinu po deblima i poželjeti biti vjeverica. Ona zna što je krošnja i igra, gdje naći plodove i biti tu, drugom ne smetati. Dobrodošao je svatko tko joj nije prijetnja. Nema razlike između nje i mene. Ne može vjeverica bez igre i plodova, krošnja bez korijenja, papir bez olovke, ne može čovjek bez prirode.
Vratih se doma u zagrljaj. Ne mogu bez ljubavi moje.

- 20:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 01.10.2010.

Vanka regule

Toliko ga je njezina sreća činila sretnim da ju je pustio 10 dana na ljetovanje sa dvojicom njihovih zajedničkih penjačkih prijatelja. Netko je morao ostati na imanju koje se tek rasplamsalo i donosilo zaradu. Nakon 4 odrađena ljeta bez ijednog slobodnog dana i godišnjeg odmora bila je spremna za penjačku đitu na dva otoka a u Splitu smo ispenjali i Marjan!

Oporavljala sam se od prvog penjačkog pada i izlazila iz krize identiteta. Dečki su me hrabrili i pazili u stijeni. Nisu mi dali da se prestanem osjećat ženski. Hodala sam koliko je trebalo po najvećoj vrućini, po kršu, po užarenom asfaltu, stopirali smo...bez red bulla i l - carnitina. Jeli smo škatulete tune i sardina, suho voće, banane, pili Coca Colu, smotali dnevno par cigareta Van Nella, stopirali, penjali, plivali, stenjali, pjevali, zijevali. Ive, Finči, pas Roža i ja.

Noć pod vedrim nebom Komiže i njenom mistu najbliže uvale. Zaustavili smo vrijeme, skupljali snagu, morem prali zube, vidali rane. Nakon dugo vremena srce mi je bilo na mistu, ravnopravno i slobodno. Još su u meni zapisi zgibova i uzvici bodrenja mojih kompanjona, mojih prvih 60 metara stijene i prvog prevjesa.

Ive je bio moj trener iz Hiperaktiv kluba a Finči najbolji prijatelj mog prvog dečka. A moj prvi dečko je s curom s kojom sam ja penjala. Status komplicirano tada nije postojao. Finči mi je i danas prijatelj iako nema facebook profila a Ivetovoj snazi, energiji i ludosti se i danas klanjam.
Znao je da vrijedim više nego što sam i sama bila svjesna i sve diplome i medalje njegova su zasluga i svih onih koji su umijeli navijat na treninzima. "Ti si žena samo takva" bila je čarobna rečenica u kojoj sam shvatila da mogu sve i tako je i sada a kad me okruži ono što nisam sjetim se toga i pokušavam biti još bolja.

Danas smo svi u svojim regulama, novim uporištima, sidrištima sa svojim pravim ljubavima i novim partnerima u dopunskim treninzima i na dječjim aktivnostima. Radujemo se na prave načine malim stvarima i rješavanju problema kao što su male i prave tečne promjene zgibova popele mnogo toga. Dopustimo si ponekad biti i vanka regule bez snage a sa puno tehnike. To nas pomlađuje.

- 21:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jednoruki

Nije mu bilo teško upamtiti sve katove, brojeve soba i doktore i po kojoj boji privjeska je koji odjel. Teže je bilo pratiti tko je s kime. Znao je u kratko vrijeme za mnoge avanture spajajući linije, odlaske, dolaske i ostajanja, odgađanja ili zadržavanja pacijenata i zaključavanja vrata. Između svega mogao je biti na fejsbuku, nadati se novim zahtjevima i lajkanjima nakon što ga je još jedna cura odbila ili je radije šarmom i humorom zadržavao mnoge koji su nasmijani odlazili sa porte nakon dobivene informacije i porcije otvorenosti. Što je imao veću vizualnu memoriju, pamtio adrese i imena, datume i gradove rođenja i tko je kome vjeran sve je više bio usamljeniji. Tražio je način kako bi mu se dogodio netko na fejsu, na putu do kuće, u dnevnom kafiću ili na porti gdje najviše vremena provodi. Ostavljali su mu čokolade, nosili kavu iz automata. Bilo je najviše onih koji ga nisu doživljavali ali i njih je znao na svoj račun nasmijati. Tako je dobio nakon silnih kava i čokolada pjesmu i tople palačinke od djevojke koja je bila rođena kao i on na isti dan. Znao je da će je vidjeti još sigurno bar dva puta jer je morala popraviti još dva zuba. Nisu joj rupe kvarile osmijeh. Znala je duhovito začiniti razgovor i iskreno razvući osmijeh.
S njime je zaspao i budio se. Kad nije mogao spavati pisao je što nikad prije nije svoje najluđe maštarije i osjećanja, sve neproživljeno što mu je od srca putovalo ka ruci i k njenim usnama...slova su se pretvarala u njenu kosu razasutu po mokrom papiru od njegovih suza što je ne može grliti...
Dao joj je sutradan pismo. Dolazila je po nova. Htio je nove pjesme zauzvrat ali nisu stizale. Dobio je istinu. Ona je imala svoju veliku ljubav koja ju je grlila dvjema rukama. Ono što on nije mogao objeručke htio je dati joj pismima i dušom. Prestao se nadati načinima da li će ikada prvi put osjetiti žensko toplo tijelo.

Ostalo mu je snage smijati se starim i novim licima. Očima je pružao što nije mogao objema rukama. Nastavio je nepogrešivo spajati linije, dodavati ključeve, pisma i osmijehe. Prosipao je šale na račun svoje jedine ruke.

- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>