Kad se dnevno posvećujem moru ne razmišljam njemu bliska o ničemu. Zimi je bolno ali pročiščavajuće. Razbudim se pa umirim. Napišem koji stih, pošaljem sms ili ga spremim ili se osvrćem oko sebe da i drugi svijet vidim jer u svom letim.
Netko me promatrao. Nitko tko bi pripadao mom svijetu. Spustila sam glavu i čitala dalje knjigu. Iz osjećaja da sam promatrana koncentracija mi nije bila ista. Namještala sam kosu, mijenjala položaj sjedenja i stvari oko mene. Virila sam i vidjela da odlazi. Kao more sam se opet umirila. Bila je već kasna jesen. Još sam se jednom okupala. Više nije bilo nikog od koga bi se pazila dok bi se u suho presvlačila i zamatanjem mu pažnju odvlačila ili privlačila…ipak…opet je sjedio na istom mjestu. Vratio se i pripalio još jednu cigaretu. Pročitala sam još par stranica ali se vraćala opet na početak istih. Ne želeći da vidi gledam li kopala sam po torbi ne znajući što zapravo tražim. Namazala sam si ispucale usne više puta, tražila lastiku za kosu iako je nisam skupila. Od čitanja sam odustala. Bacila sam oko na biciklu koju nisam vezala. Odjednom se u sjedećem položaju, kao da će ostati satima, pojavio iznad mene. Moj je pogled odbijao njegov a u njegovom je nestajao moj. Svaki bi sljedeći duže potrajao. Još je jednu zapalio dok sam se ja zbunjeno ne znajući što da kažem ili učinim ustala i raspremila odlučno za odlazak doma. Osjetila sam hod iza mene…ne okrećući se nastavila sam gurajući i noseći biciklu na vrh prečice do asfalta. Požurivao se za mnom. Okrenula sam se dva puta nakon čega je izustio:
« Ne trebaš se bojati, neću ti ništa, ne moraš bježati?» : stvarno je htio da me do kud dulje može otprati.
« Ma ne, ne bježim, samo žurim, radim, već sam trebala bit doma, moram još skuhati…» kakve sam zadihane izgovor našla koji su me doveli do njegovog auta i do kraja našeg prvog susreta. Razmišljala sam da li se uopće dobro snalazim, koliko može imati godina i tko će sad bit hrabriji za kraj.
« Nećeš me na ručak pozvati?» nasmijao se. Nije mu namjera bila ozbiljna ali sam ga pohvalila kako je hrabar. Popela sam se na biciklu a njegova mi visina i glas nisu dali krenuti.
« Bit ćeš tu i sutra? » opet je bio siguran u tonu a zbog čari u pogledu izgubila sam kontrolu. Od samo tako kratkog gubljenja preplavio me dugi oceanski osjećaj.
« Zašto? « pitala sam djetinjasto kratko i jasno iz opreza da ne pobjegne jer tražim previše ili želim premalo. Između previše i premalo na čelu mi je pisalo ŠTO PRIJE.
« Došao bi» a meni su se na to odsjekle noge i nestali suvisli odgovori.
« Što je? Iznenađena si?»
«Možda i jesam»
Odala sam se zadovoljnim smiješkom i priznala ali sam dodala možda da ne bi bio previše siguran.
Odzvanjale su mi do kuće moje zadnje riječi. Neuspješno sam odbacivala terete očekivanja.Sutradan, iako je bio lijep dan preskočila sam vrijeme pojavljivanja ali bio je gdje je trebao biti na pravom mjestu u krivo vrijeme sa velikim očekivanjima.
Post je objavljen 03.10.2010. u 21:01 sati.