moonmother

Mars i živci

Nisam kupila broš na sidro, ni uvijala trepavice i nisam uspjela naljutiti cimera. Smijemo se zajedno njegovim pokušajima. Već 5 godina pokušava. Umjesto "Volim te" naučili smo se reći si "Ime" pa ide dramaturška pauza pa "Ideš mi na živce" i tad razvučemo sretne osmijehe. Sad smo jednako sigurni kad to izgovorimo da baš ljubav izričemo i da samo ja i on to razumijemo. Bilo bi zanimljivo istražiti sve alternativne načine izricanja ljubavi osim tog Volim te i onog Želim te, koliko imamo mašte? To se u "ljubavnim laboratorijima" istražuje a neki dr. Aron zna u pet minuta promatranja dviju krivulja, nakon što parove prikopča u nekakva čuda tehnike, da li će brak opstati, veza trajati ili će tek doći do "otrežnjenja" nakon zaljubljenosti koja po njemu traje godinu i po.

Ma ne brine me to dok trajemo po svom. Više me brine posustalo pisanje. Mars je kriv za sve. Šeta mi po natalnoj karti. Ide mi na živce. Ni on ne posustaje. Ma ne odustajem, evo pišem, klizi nešto ali mučno, nije tečno. Kao da se trebam zagrijat, kao da sam penjač bez uporišta, čok bez zaglavka, mobitel bez poruka, prazna jastučnica. Kako je lako pušaču kad ga upozore da mu je još ostalo 10 rizli? Koliko je lako Lady Gagi vidjeti sebe na Tv-u i tvrditi da nije zvijezda toliko je meni teško pročitati svoje štivo i ne misliti da sam to baš ja, moje misli, djela i propusti, mušice, crtice, koraci. Rijetko nešto izmišljeno mogu napisati, mogu proživljenom nešto dodati ili započeto produžiti, ne završeno sa željenim krajem okititi, ništa slagati.

Dok utorak spasa čekaju rudari, dok teku otrovni valovi, Japan je pobijedio Argentinu, mi moramo Izrael i recesiju. Ja ću tražiti izgubljenu inspiraciju u novom putovanju, turskoj kavi s rahatlukom u kojoj ću opet vidjeti srce, u zadnjoj rizli s kojom neću biti sama, u vapaju prijateljice koja se navukla na turske serije. Promijenit ću sve passworde, obrisati dugo čuvane poruke i laku noć reći samoj sebi, bez dramatiziranja i Oče naša, ideš si na živce, ako možeš, spavaj!