moonmother

nedjelja, 18.06.2017.

USUD

Ti si? Što mi dođeš ti...?
ti nisi kao oni što hoće, onaj što može, svi tobože, samo se množe...
ne žubore ko ti fanatik, lunatik vode koji ne važe
zna gdje istina nosi, plodove rosi, suzi niz
gdje nas najviše ima, gdje bistra je površina,
gdje gnjezdi se divota života između života
pisali ili samo disali, divljali ili s mirom bili
lijemo i vrijemo u pritoke izljeve emocija i uvida
za sve što nikad nismo prije i još sve što nije
dok dotraju svi koji ne znaju ili bi htijeli
mi se bolje nemamo nego što se oni imaju.

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZAHMURITI...

Zhmuriti, zahmuri me, zahmuri se, zahmurimo, zahmurite...

To je kad sve od sebe daš u nešto, u nekog , negdje pod jednim imenim ljubav i pod jednim glagolom davanje.
Zahmuriti znači kada daješ od duše ka srcu, od korijena ruku.
Kad dodaš loncu svega, na kraju i ne znaš što ti je sve pošlo za rukom, što si dodao i koliko ali te tako nosilo i vodi.
Tako si učinio sa mnom. Dozirao taman da moji unutarnji vriskovi umuknu. Drugi ih nisu znali čuti. Zauzvrat dodirnula sam tvoje boli i tu više nema nas.
Tu smo oni koji bi bili; no matter how it end's, no matter how it's starts. O nama bi pričali da smo se preporodili. Prošli bi sva godišnja doba, možda bi, kad bi.
Zašto možda još vrišti u meni. To je dok se tvoj pogled ne zahmuri s mojim. Pogled bez pitanja.
Šutnjom odgovaram suzdržana od tvog mamca zakačenog o prijateljstvo.

I zahmuri se rimuje sa zažmuri, maštaj, ne žuri. Loš je tajming.
Još svoj budi da bi bio njen i moj.
Ništa neće biti krivo što odlučiš. Nikom više neće trebati kompas.
Svi ćemo ići u jednom smjeru nakon što smo bili zahmureni zajedno u istom loncu.

- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ča ti je vi život?

U brdskim tapiserijama zelenog i sivog
što ruke, kiše i vjetrovi ih oblikuju
stoje rasprostrti prošli životi
u vinogradima
u maslinama
i suncem uokvirenim kamenim mravinjacima
koje su nizale žene kao hrpe neprolaznosti
ko kamene kornjače nepomično stoje
dok mi mislimo da se krećemo.

- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Odlika odluke

Na platnu morske bonace
čuče mnogobojne plutače
ko čovječe ne ljuti se
čekaju poteze.

Ni vitra ni čovika
da ih igra i pomiče
samo se moj pogled usidruje
u dubinama odluka.

- 15:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PORINUĆE

Svu moju težinu što pluta lakoćom spojiš kao brod i luku u zalazak sunca.
Usidriš me u trenutak gdje nestaju jučer i sutra.

Stavljaš me za kormilo a nisam ti još mazala leđa ni proklela narav.
Nisi me probudio kraj sebe, nisam zaspala kraj tebe.
Sanjamo i plovimo bez jedara, motora i porinuća
u lukama pjesama i kratkih priča
živi(mo) naš roman.

- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jeka istine

Tvoja sjebana tipkovnica, moj muk, naša tišina.
Više nas tako ima nego u pustim rečenicama.
Taj muk pušta i vrišti istinu.
Ništa ne ometa jeku dozivanja.
Svakim je danom znam i osjećam.

- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BOKUN

Pito me je ča in to znači "bokun", bokun vega, nega, bokun soli, uja...bokun! Ča je to?

A to ti je ništor malo, ni malo ni puno, perfin i jušto koliko fali ničemu, koliko imomo a nismo si sve i do kraja doli.

Uvik niki bokun čuvo jedon kantun veći ili moli da bi iškoli, dobili i znoli, bokun svega još si doli - jubavi i soli.

Bokun je muškoga roda, komad, kus, zalogaj dobroga. Spizi ženskoga roda uvik fali bokun muškoga. Ne može žlica bez piruna ni jubav bez pijata. Niti sol bez papra.

- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

(k)RAJEVI

Kad me pitaju:

"O, opet si počela trčati?!!!"

Uf, to mi je kao da me pitaju da li sam opet počela voljeti. Pa to se ne prestaje. Ne znači da si opet počeo ili prestao ako te nema gdje svi trče, treniraju i takmiče ili im nije do rezultata i pomaka već do osmijeha u cilju, pive i pozitive. Ako se čini drugima da si s nečim prestao u tom odmaku su novi počeci, obnova, regeneracija ili kako god to voljeli zvati, uzimaju se zaleti. U odmaku, u "manje je više" kriju se rezultati. Ako stavimo ruku na srce i Vi što Vas svuda ima i mi koji "nestanemo" bez startnih brojki i godišnjih ciljeva upitajmo se; kad je kraj ili početak? Kako se usuditi osuditi nečiji izbor pojavnosti kad ona nije mjerilo životne radosti. Svi zajedno imamo puno početaka i krajeva, dugoročnih navika, kratkotrajnih rajeva. To ime volim krRAJEVIma dat! Dam im zareze, mostove, prečice, izvore, markacije, okrjepe i putokaze. Sve staza je. Kraja joj ne vidim dok se krećem.

- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

CEDULJE

Kad ste zadnji put ostavili cedulju, okačili je na brisač auta, frižider ili sandučić. Zaljepili na tastaturu ili noćni ormarić, zavukli je pod vrata ili probili kvakom...da prespava noć i objelodani želju i poziv. Kratku, slatko sažetu koja daje životu iznenađenja i radoznalosti koliko je boja papira i originalnosti. Cedulju koja će pokrenuti i vas i druge. Koja je sposobna promijeniti tokove, pokrenuti nove životne sokove. Imate kome! Nekad i sebi samome!

- 15:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vrpca

Duše više sve žive dok se ništa ne fotografira, snima i piše. Duše prožive.
Sve živo vrije dok su oči i duše zauzete.
Usmjerimo se i umirimo i sve je spremno za čaroliju mračne komore, romane, nastavke, ljubavi.

Sve je već snimljeno odavno, vrti se u ciklusima...traje u nama i na karmičkim vrpcama
kojima novu ekspoziciju damo i tada iznova dolaze čuda u oku književnika, slikara, fotografa...
Svijetla se pale i gase.
Ako nema nas nema ni publike.
Ako nismo postojani vrpca se premotava, zapetlja, izgrebe, pohaba.
Nema ni vrpce, izgubimo sebe, izgubimo što nam govori srce.

- 14:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NALIVPERO

Dolaze nepismeni i pismeni, oštećeni i štetnici, udareni i ogrebeni, piturani i naguženi, pitomi i ljuti. Rijetki imaju nešto što piše kod sebe, penkalu, kemijsku, olovku...Svi imaju mobitele i mailove kojima ne znaju broj ili je to jedino što pamte. Neki zaborave imena i registracije od panike i stresa. Ja im ponudim bombona i pomoć pri pisanju, djeci papira neka crtaju i sve mi ostave. Zalijepim crteže s potpisom na unutrašnju stranu ormara. Pamtim dječja lica i radost crtanja šarenog u sivilu ureda za štete.

Zapamtiti ću i jedno nalivpero gospođe Klare. Počela je njime pisati svoj zahtjev odštete. "Vi sigurno pišete pjesme?": upitala sam je sigurna u moju točnost procjene. Ona će meni na to: "Ja ih i pišem i skladam! I to je bio trenutak kad smo obje bile na pravom mjestu u pravom trenutku. Tih sam dana razmišljala o kupnji mandoline. Ona svira upravo mandolinu i vodi cijeli orkestar i zbor. Pozvala me k njima. Sve ima. Samo dođi s nama pjevati i svirati. I još jedna gitara je dobrodošla. "Ne znam kad ću sve stići": tužno sam joj odgovorila. Ona me majčinski pogledala i toplo rekla; "Nađi vremena dušo za ono što voliš". Nikad se više nismo vidjele ni čule.

Novu mandolinu nisam kupila. Niti uplatila Ironmana 2016, nakon štafete 2015. Izgovor da neću stići ništa zbog trčanja više nije prolazio jer sam prestala i trčati. Tako se dogodio moratorij u svemu, trčanju, sviranju, pjevanju jer sam se okrenula duhovnom. Statistika nakon je bila nemilosrdna, 296 dana neblogiranja ali vodila sam lijeno bilješke u dječje bilježnice, kidala im stranice, čuvala i te promašene i vraćala ih u život na svojem morskom mirilištu mažena suncem.
Voljela sam ih na moru slagati umjesto kamenčića u njihove balanse dok nisu uslijed vjetra nadvili se iznad glava turista i zavlačili se po plaži u stijene i grmlje motara. Letjeli su u zaborav svi zabilježeni trnci. Dok su drugi spašavali moje origamije sjećanja nova se bora čeznuća urezala na mojem čelu. Tko bi sve napisano ponovio istim žarem. Nikad nije vjerodostojno i ne može bit isto i bolje ako nije iz prvog poriva, osjećaja i daha. Nikad kao što je taj prvi trenutak oslobođen kroz nalivpero ili olovku i nakon na tastaturu. Grozomoran je osjećaj gledati sve kako izmiče i bježi mi pred očima. Da li s razlogom da taj period zaboravim?! Ne, volim svoje dobre i loše dane. I mutne fotografije ako imaju emociju i naboj.

Svi su mi angažirano i sa osmijehom prilazili sa ulovom. Stariji čovjek mislio da je u pitanju neka lektira jer više od lektire ništa u životu nije pročitao. Voli rješavati križaljke. Prijateljica violinistica je skoro pala trudeći se sve poloviti kao da su J.S. Bachove note za koncert dvije violine u d-molu. Mladi obdareni galebar pokupio je one koji su se zakačili na grmlje pored njegove bicikle. Zahvalno sam držala u rukama spašene bilješke boli i nadahnuća, nesanica i gladi. Spašen je kostur lektire jednog mog životnog polugodišta čije uvertire i stanke, istine i sonate, opuse i disonance, tempa i taktove želim pamtiti i kroz život im se vraćati, čitajući smijati se i plakati.

- 13:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>