moonmother

NALIVPERO

Dolaze nepismeni i pismeni, oštećeni i štetnici, udareni i ogrebeni, piturani i naguženi, pitomi i ljuti. Rijetki imaju nešto što piše kod sebe, penkalu, kemijsku, olovku...Svi imaju mobitele i mailove kojima ne znaju broj ili je to jedino što pamte. Neki zaborave imena i registracije od panike i stresa. Ja im ponudim bombona i pomoć pri pisanju, djeci papira neka crtaju i sve mi ostave. Zalijepim crteže s potpisom na unutrašnju stranu ormara. Pamtim dječja lica i radost crtanja šarenog u sivilu ureda za štete.

Zapamtiti ću i jedno nalivpero gospođe Klare. Počela je njime pisati svoj zahtjev odštete. "Vi sigurno pišete pjesme?": upitala sam je sigurna u moju točnost procjene. Ona će meni na to: "Ja ih i pišem i skladam! I to je bio trenutak kad smo obje bile na pravom mjestu u pravom trenutku. Tih sam dana razmišljala o kupnji mandoline. Ona svira upravo mandolinu i vodi cijeli orkestar i zbor. Pozvala me k njima. Sve ima. Samo dođi s nama pjevati i svirati. I još jedna gitara je dobrodošla. "Ne znam kad ću sve stići": tužno sam joj odgovorila. Ona me majčinski pogledala i toplo rekla; "Nađi vremena dušo za ono što voliš". Nikad se više nismo vidjele ni čule.

Novu mandolinu nisam kupila. Niti uplatila Ironmana 2016, nakon štafete 2015. Izgovor da neću stići ništa zbog trčanja više nije prolazio jer sam prestala i trčati. Tako se dogodio moratorij u svemu, trčanju, sviranju, pjevanju jer sam se okrenula duhovnom. Statistika nakon je bila nemilosrdna, 296 dana neblogiranja ali vodila sam lijeno bilješke u dječje bilježnice, kidala im stranice, čuvala i te promašene i vraćala ih u život na svojem morskom mirilištu mažena suncem.
Voljela sam ih na moru slagati umjesto kamenčića u njihove balanse dok nisu uslijed vjetra nadvili se iznad glava turista i zavlačili se po plaži u stijene i grmlje motara. Letjeli su u zaborav svi zabilježeni trnci. Dok su drugi spašavali moje origamije sjećanja nova se bora čeznuća urezala na mojem čelu. Tko bi sve napisano ponovio istim žarem. Nikad nije vjerodostojno i ne može bit isto i bolje ako nije iz prvog poriva, osjećaja i daha. Nikad kao što je taj prvi trenutak oslobođen kroz nalivpero ili olovku i nakon na tastaturu. Grozomoran je osjećaj gledati sve kako izmiče i bježi mi pred očima. Da li s razlogom da taj period zaboravim?! Ne, volim svoje dobre i loše dane. I mutne fotografije ako imaju emociju i naboj.

Svi su mi angažirano i sa osmijehom prilazili sa ulovom. Stariji čovjek mislio da je u pitanju neka lektira jer više od lektire ništa u životu nije pročitao. Voli rješavati križaljke. Prijateljica violinistica je skoro pala trudeći se sve poloviti kao da su J.S. Bachove note za koncert dvije violine u d-molu. Mladi obdareni galebar pokupio je one koji su se zakačili na grmlje pored njegove bicikle. Zahvalno sam držala u rukama spašene bilješke boli i nadahnuća, nesanica i gladi. Spašen je kostur lektire jednog mog životnog polugodišta čije uvertire i stanke, istine i sonate, opuse i disonance, tempa i taktove želim pamtiti i kroz život im se vraćati, čitajući smijati se i plakati.