«Moraš naći neku ravnotežu…»: rekao joj je unoseći joj se u pogled prijateljski dok je ona ispijala limenku piva kao da ga i ne čuje što želi time reći. Klimala je glavom i pripalila im zajedničku cigaretu.
Produžila sam korak ne obazirući se više osim na putem ostavljene neispijene ili prazne čaše. Preskočila sam jednu jutarnju bljuvotinu i gledala putem zemljane pukotine. Razmišljala sam o kiši koja najprije kroz njih do dna dopre kao što će i njegova pitanja za koje nije marila i tražila odgovor doći do njene sušne duše ( i kap vode pronađe put )...
A ja kad ne ponesem blok onda baš imam inspiracije pa sam u jednom zamahu ispisala cijelu vizitku. Više ih ne trošim za filtere. Što bi da su plastificirane? Bila sam vrijedna kad je ostala samo jedna. Na plaći to još ne osjećam.
Nastavljam kružnu stazu. Ne znaš joj početak i kraj. Određujem ga zastajući duže zbog nečega. Hod prestaje a početak novih misli nastaje…i tako kružno trajem.
Kola čistoće upaljena stoje dok dvojica čistača čitaju svaki svoj primjerak razbacanih letaka…
»Koliko toga?» : čudio se redoviti ranojutarnji prolaznik, srčani bolesnik. "Kako ih nije sram! Razbacali su cijeli paket toga!"
"A što ćemo?" : odgovorio je jedan od čistača.
" Bit će bolje jednog dana. Svaki nam vikend daju posla.!"
Umjesto još mog dodanog komentara čuo se iz auta zaljubljenog para Gibbo: …kako biti normalan grade moj…
Vraćam se do plaže. Njene klupe još prazne. Nastavljaju se koraci i misli…kad odjednom osmrtnica na deblu stabla. Raspukla mi je dušu, odsjekla koljena. Neeeeeee...u kriku rukama pokrivam lice. Teta iz ulice, posebna žena i mjesto osmrtnice. Neeeee...Tako samo odjednom, kako kratko zajedno...bezimene smo ostale jedna drugoj. Povezalo nas je zimsko kupanje. Pred očima vedro mi se smije…njenih riječi prisjećam se. Glasno sam zajecala u nemoći da sjednem gdje smo znale ritualno pripremati posvetu moru i zdravlju...
Sama, spustila sam se u hladno more...sve su se moje pukotine sušne napile i još plakale.
Post je objavljen 22.10.2010. u 13:33 sati.