Velika je razlika vratiti se iz šetnje u kojoj niste nikog sreli ili ipak jeste. Velika razlika je između doći i biti negdje. Mala je razlika veže li vas imanje ili okružni zatvor. Kako u prirodi može bit slobodan netko tko nije slobodan u gradu?
Sjela sam na srušeno deblo. Između njegove krošnje i korijenja kao da sam mu okrenuta prema suncu snagu htjela davati. Može li to toplina moja i sunčeva? Prizivajući sklad kroz grane su mi na glavu padale borove iglice od igri jedne vjeverice. Nije mi smetala koliko auta koja ne želim čuti iz daljine i neki rijetki prolaznik koji misli da sam luda jer sjedim na mrtvom deblu nedaleko klupa, plaže i ljuljački.
Počela sam očekivati nekog s pozdravom ili s pitanjem da započnemo razgovor, sa smiješkom pa da ostane duže ili ode siguran da će me naći na njegovoj dnevnoj ruti opet i pitati koliko je sati iako za to ne mari, nekog kome ću odzdraviti kao planinarima u planinama ili trkačima na gradskim trim stazama. Bilo je odsutnih prolaznika, zvonjave mobitela, lajanja pasa ali nije bilo karmičkih susreta. Nije bilo nikog tko bi sa mnom stablo vratio u zemlju.
Ne znam što sam deblu pomogla da se bolje osjeća kad je korijenje bez zemlje, krošnja bez sunca, moja je inspiracija sušna. Vrijeme sam upijala. Imala misli kojima nisam našla redoslijed. Puštati ću moje korijenje ovdje i sutra, nalaziti smisao i dok me ima ostavljati svoju toplinu po deblima i poželjeti biti vjeverica. Ona zna što je krošnja i igra, gdje naći plodove i biti tu, drugom ne smetati. Dobrodošao je svatko tko joj nije prijetnja. Nema razlike između nje i mene. Ne može vjeverica bez igre i plodova, krošnja bez korijenja, papir bez olovke, ne može čovjek bez prirode.
Vratih se doma u zagrljaj. Ne mogu bez ljubavi moje.
Post je objavljen 03.10.2010. u 20:11 sati.