Volim slati nadahnute poruke, tražim rime i najobičnije pretvorim u dinamičnije, dosadne u duhovitije, kratke u srčanije, duže i ljubavnije, znaju me po tome. Kad im nedostaje inspiracije od mene traže ideje za rođendanske čestitke, godišnjice, svadbene, oproštajne...dubokoumne ili jednostavne a jake.
I nije to došlo samo od sebe. Dobijala sam poruke od osobnog trenera. Još stižu ponekad ponedjeljkom za početak radnog tjedna ili petkom da zaželi na sto načina happy end vikenda, kraj mjeseca, natalne godine ili samo u smiraj dana trnce osjećanja. U želji da jednako uzvratim dugo je čekao moje odgovore. Poigravala sam se sa riječima ali ga nikad nisam nadmašila. I kamenom kao kredom ispisivao je poruke ili nacrtao sunce, more i delfine na gradskom penjalištu gdje je znao da ću odložiti rucak. Još čuvam taj kamen - olovku i dugo sam čuvala sms-poruke a kad mi je bilo žao brisati ih prepisivala bi sve u posebnu bilježnicu. Ljut je bio kad je kamen nestao. Pitao me porukom: "Si ti lapež zela, vrah te uzeja?" Nisam htijela da to bude znak kraja. Trebao mi je znamen posve posebnog odnosa. To je sad kućna amajlija koja odvraća zlo i talisman koji privlači dobro. Kamen koji pridržava obojene kućice puževa koncem spojene koje sam na istom mjestu sakupljala.
Sad si još mahnemo kad se sretnemo s biciklama, protutnjimo ili stanemo, pita me kako sam, kako delo, kako su moji i ja njega upitam isto. Svaki slučajni susret to ponovimo, poruke su rijeđe, vlasi sijede. Trošimo bicikle, patike i vrijeme i zna da je kamen kod mene, zna kad mi je rođendan i
sretan je da sam sretna.
Post je objavljen 15.10.2010. u 12:32 sati.