Kad god se nađem u situaciji koja je meni posve nenormalna a neki samo hladno mahnu rukom u maniri „a ti se zbilja nerviraš oko gluposti“ pomislim da sam rasla i stasala u nekom paralelnom svemiru u kojemu vrijede neka druga pravila od onih koja su važeća za većinu ljudi.

Ok, možda većina ljudi nema susjedu s težim oblikom mentalne retardacije ili frendicu koja ima dijete s Downovim sindromom, ali opet, nije li neobično da nam je toliko malo stalo do drugih i da se isključivo brinemo za svoju guzicu.

Moja susjeda Nana je da pojednostavim na mentalnoj razini četverogodišnjakinje. Prije par dana napunila je 49 godina. Kad sam se ja rodila ona je, dakle, imala 16 godina. Kako smo živjele vrata do vrata a njezin brat bio moj vršnjak, ona je postala svakodnevica i meni nikada nije bila glupa, retardirana, ružna, što se raznorazni opisi kojima su je častili oni koji je nisu znali, meni je samo bila drukčija, malo veća od nas i malo djetinjastija. U jednoj fazi smo se doimale poput vršnjakinja – ona se s nama igrala s lutkama, bojala bojanke i radila općenito sve što smo i mi radile. Kako smo krenule u osnovnu školu, Nana je zaostajala za nama ali to je svima nama pa i njoj bila normalna faza, mi smo starile a ona je ostajala „mala“. Ja sam recimo bila 5. osnovne i prerasla sam češljanje lutaka a ona bi me nakon škole dočekala, gurnula lutku u ruke i rekla „Ano, ade mi napravi kobru!“ i velim vam, nikome to nije bilo čudno. Ekipa iz razreda se navikla da Matko ima „takvu“ sestru i da je ona moja mlađa prijateljica. Zadnjih par godina skuplja „secerice“ pa joj ja po svim svojim birtijama, kafićima i restoranima skupljam paketiće šećera i nosim kad idem u Osijek. Zanimljivo je to da pamti otkud sam joj koji donijela. Prošli tjedan kad sam navratila na kavu k njima u staro susjedstvo raširila je dvije kutije tih šećera i pričala mi otkud joj koji. Prije toga je skupljala salvete. Još prije toga razglednice a to je drži i danas. Soba joj prepuna razglednica. Kako nam se matično susjedstvo širilo i mijenjalo, dolazili su neki drugi ljudi koji su joj se rugali, zvali pogrdnim imenima, ismijavali, a nama je to bilo strašno neobično, do te mjere da nismo znali reagirati pravovremeno. U 5. osnovne sam se ja prvi i posljednji put u životu potukla s nekim. Jedna Martina iz tadašnje Osječke udarne je hodala s jednim Krešom iz našeg društva i počela dolaziti k nama. Jednom prilikom sam je uhvatila kako Nanu nagovara da kaže „Ja sam retardirana glupača!“ Dajte zamislite tu odvratnost. Ja sam je pristojno zamolila da prestane a ona je išla dalje i dalje, tako daleko da je Nani skinula kapu s glave i bacila u lokvu, svima nama govorila da smo retardirane i slično… ne sjećam se gdje se dogodilo to crnilo u mojoj glavi ali sljedeće čega se sjećam je da sjedim na Martini u lokvi i šamaram je a da nas teta Jadranka, susjeda, razdvaja. Martina je bila duplo veća od mene tada (sada radi u Pevecu osječkom na blagajni, vidjela sam je nedavno, zauvijek zapamtila odvratnu facetinu) pa je tim više prizor bio za 10. Nana je to zapamtila jer joj je mama nakon toga govorila kako sam ja njezin anđeo pa i danas kaže „Ana mene uvijek brani od batina i cigana!“ OK, ovo nije politički korektno ali eto, moja mala 49-godišnja susjeda se boji cigana, onih što skupljaju staro željezo pa viču ulicom, a i onih prodavača kupusa, luka i lubenica.

Drugi primjer je moj prijatelj, nazovimo ga za potrebe ovog posta, Pero, u kolicima od rođenja, cerebralac. Preko njega sam naučila kako prići osobama u kolicima, shvatila važnost parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom i uvidjela svu neprilagođenost našim gradova osobama s bilo kakvim problemima. Zagreb je još ok, popravlja se situacija proteklih godina, ali maknite se bilo kamo na istok ili jug i u kurcu ste, pardon my Bosnian. Ne samo da su nogostupi, trgovine, ustanove neprilagođene nego je i mentalitet ljudi neprilagođen. Ne bih sad ulazila u generaliziranja, za to je Pero zadužen, on ima niz viceva o osobama s invaliditetom i „normalnima“. U par navrata sam s njime odlazila u toplice i na neke seminare jer smo jedno vrijeme skupa radili, a jednom prilikom našla sam se u društvu 6 osoba u kolicima. Ja jedina bez kolica. Strava živa od neugodnosti. Otada potječe moj nadimak „Osoba s posebnom potrebom da se ispričava“ jer sam opravdavala sve, od debila koji pred shopping centrima parkiraju na mjesta rezervirana za ljude s invaliditetom do kretena koji parkiraju tako da ni bicikl ne može proći a kamoli osoba u kolicima. Ma, smiješna jedna situacija, ali osvježavajuća i osvješćujuća u svakom mogućem pogledu.

Cijeli ovaj uvod ide zato što sam danas spoznala još jednu prepreku na koju nailaze ljudi u kolicima. Hodam jutros pored Botaničkog vrta, pune mi ruke nekih maćuhica za svekrvin vrt, to napominjem jer sam u cijeloj fertutmi jednu vrećicu zaboravila. S preke strane ceste ugledam gospođu koja u kolicima gura svoju, kako sma kasnije saznala, kći. Kći malo starija od mene, ne znam što joj je, šutjela je cijelo vrijeme, no to i nije bitno. Odjednom njih dvije dođu do nepremostive prepreke: glomaznog otpada koji je tako odložen da hodajući ljudi moraju sići na cestu a rinzol je visok skoro pola metra. Ja gledam, hoću pitat, neću, gledam hoće li se okrenuti, ali ne, one stoje i razmipljaju. Pređem cestu i pitam trebaju li pomoć. Naravno da trebaju jer negdje na Mažuranac idu na neku fizikalnu terapiju, opet sad nebitno, uglavnom moraju tuda proći i točka. Pokušamo mama i ja podići kći u kolicima i nema šanse, poprilično je krupna. Da skratim priču, to je završilo tako da sam vlastoručno počela uklanjati glomazni otpad, neki stari madrac i fotelje, kasnije su mi prišla još dva studoša pa smo skupa, ali bogme smo to sklanjali 20-tak minuta. Cura je na koncu pljeskala ručicama, vikala bravo, bravo, i meni rekla da sam snažna, a ja sam izgubila gomilu živaca i vrećicu maćuhica. Mene sad prvo zanima gdje ljudi drže tako odvratno prljav glomazni otpad i koliko dugo, jer po izgledu se čini da je u nekom pljesnivom podrumu trunuo desetljećima a pouzdano znam da se glomazni otpad tamo odnosio posljednji put u travnju? I drugo, koliko ti govno moraš biti da sve to sranje iskrcaš pred sam haustor, na nogostup, sve do samog ruba ceste? Pa i ti, debilu koji si to iznio, trebaš hodati po tom nogostupu! Ma fuj, gade mi se sebični ljudi. Mislite da bi ovi redari koje je Bandića danas pustio na ulice trebali kažnjavati i ljude koji odlažu glomazni otpad tako da nitko ne može proći?