otokpiwa

Turistička pruga nas je dovezla na Isla del Sol pa na Isla de Luna – prave pravcate otoke, ali na jezeru.

Dovezla nas je iz Copacabane. Dosta obećavajuće zvuči ime toga sela. Međutim, nema ništa obećanog u njemu. Toponim bez veze sa životom. U Copacabani nas se najviše dojmio otvoreni kanalizacijski sustav, neuspješni pokušaj pripreme tople vode za tuširanje preko 2 Obodinova bojlera i slobodno zidarstvo i dekoraterstvo fasada u albansko baškovođanskoj maniri. Opisana situacija u Copacabani bila je glavni razlog zašto smo (opet) odlučile otisnuti na titicacansku pučinu.

Kad se zainteresirani turist domogne otočja, može iz nekih rakursa snimiti u prvom planu agave i brnistru ili plićak s lažinom, galebom, u daljini suhozide, spaljenu makiju, stabalca... Uleti tu i horizont, uleti pokoji kupač s momački oblikovanim torzom… Uglavnom, može se napraviti vjerodostojna fotka.

Mene je od tih kadrova stigao lokalpatriotizam. Nema do mog otoka.

Ali nema ništa obećanog ni na otočju. Kad zainteresiranom turistu popusti koncentracija od opisanih kadrova, ne osjeti očekivani miris otočja već balegu od ljama. Makija je savanska ili tako neka travurina bez šušta i gušta. Suhozidi su samo iz daljine. Iz blizine su adobei - cigle od blata i slame. Sve skupa svugdje vonja. Ima u selu jedan meštar što ih je baš danas pravio. Očito se oko takvih situacija mušice naročito roje, a onda ih u gustim formacijama ima i drugdje. Što se plićaka tiče, u nj povremeno upliva jato pataka. Ne djeluju prijazno. Bonaca prelijeva smeđu u SMB, a nije da je grande porat. Dapače, uopće nema potencijala za zagađenje. Bistrije je u trogirskoj foši. Posljednja scena, malo desno: 4 – 5 tovara piju vodu iz takvoga plićaka. Stvarno dramatično. Tu sam baš se baš sažalila nad titicacanskim življem.

Milo mi je ovih ovdje, i turista, i turističkih radnika. Prvi se navalili slikavati, gledati nasložena "kamenja", wannabe suhozide, zaštićene beštije kojih ima tek u tragovima… Drugi (turistički radnici) baš prodaju muda pod bubrige. Toliko prodaju muda pod bubrige da ima neki domicijelni pajdo koji, pošto skočiš s broda na mulić pa na žalo, hoće da ti naplati ulazak.

Nesretni Bolivijanci su prošli s morem kao Mađari. More, tj. ocean im nije daleko, ali valja se provozat preko brda i planina, kroz Peru ili Čile. Međutim, skupilo im se vode na to jedno mjesto, eto to je ta Titicaca pa posluži za prvu ruku.

U koji god perunaski krevet da legneš, u svakom je hladno. Iako smo u subtropskoj „zimi“ u kojoj je po danu upeče, iako je po noći temperatura u interijeru praktički sobna, vani ponešto padne, ali ne ispod 10; nama je stalno hladno spavati. Pridodat ću i to da smo poduzele sve mjere zagrijavanja: spavale skupa, spavale odvojeno, 3 pjumina, deka, lancun i pjumin, pokrivači + spavanje u odjeći, uključivo i zimska bunda… Stalno hladnjikavo. Do naše cirkulacije nije jer ne može biti da obje imamo slabu cirkulaciju. Vrlo misteriozno. Nota bene, još nigdje nismo naišle ni na grijalicu (ni na hladilicu), u nijednom interijeru, u svih 10 dosadašnjih dana.

Zadnje smo završili u krevetima jednog šporkog hostela u još šporkijem gradu Punu, na obali jezera Titicaca. Izmjerena večernja temperatura 15 stupnjeva. Do jutra u krevetu ciča zima. Nakon traumatične noći, uobičajeno sunčan dan. Na nadmorskoj visini od 3.600 metara sunce stvarno dere. U dosta lošem kliničkom stanju, odlučile smo poduzeti i SPA mjere. Jezero je toplije od mora, sunce je na pučini jače, a ovaj grad je ionako nešto kao nabujale kaštelanske Rudine, dakle nema se što razgledavati. Rukovodeći se opisanom logikom, otisnule smo se turističkom prugom na jedan od obližnjih nastanjenih otoka Urus kako bismo pokušale prosušiti kosti i usput posjetiti čuvenu otočku zajednicu. Kriva logika. Mi kenjkamo, a pravi misterij je kako tek ovdje ljudi zaspu u toplome.

Najprije, ne radi se o otoku. Radi se o traci sačinjenoj od plivajućih, očito umjetnih struktura izgrađenih od bala trske i još nečega što u vodi nabuja. Nisam shvatila od čega je nabujak jer je Predsjednik općine koji je objašnjavao sustav pričao na španjolskom dijalektu koji se očito govori jedino ovdje gdje ih živi sveukupno 40 koji tako govore. Svakako, bale su vezane za bove na dnu jezera i utisnute između trstike. Završna obrada poda otoka je opet trstika i slama. Na takav otočni pod, na građevinsku markicu, dođe još po jedna bala sijena, kao protiv vlage, a onda na to kućica koja predstavlja spavaonicu ili boravak. Ništa hidroizolacija. Ništa prekid kapilarne vlage. Ionako je sveopća vlaga studenica. Svaka od kućica napravljena je od tanašnih svežnjeva trstike. Pita moja Companera gospođu Karmen imaju li kakvu pećicu. Karmen gleda u čuđenju šta sad ova pita. NEMA grijanja jer da ga ima, sve bi se zapalilo. Doduše, imaju solarne panele, moglo bi štogod i na struju, ali nismo imale priliku vidjeti što.

Za ublažavanje pod okriljem noći fasovanog rahitisa ležala sam na podu otoka po toj trstici, u podne. Dnevnim suncem ugrijan pod otoka grije samo plohu tijela koja je prislonjena. Sve druge plohe su hladnjikave. Okreneš se na trbuh, ohlade se leđa. Nikako na zelenu granu. Ovdašnji živalj = njima ni vrag.

Čini se da Urusi žive u rodovskim zajednicama. Evo kako! Ima jedna slamnata kružna bunjica, tu je kuhinja. Ranije spomenute nastambe su kvadataste, s dvostrešnim krovovima. Kvadratasti model je novijeg tipa i kao individualan je, a kuhinja je zajednička. Dakle, skupa jedu. Ne znam koja žena je od predsjednika općine, bilo ih je desetak oko njega. Znam samo da nije Karmen jer je rekla da je njen muž taj dan išao po djecu u školu. Iako je on išao po djecu (plural!), rekla je da ona ima samo jedno dijete koje ide u školu. Očito će dovesti i drugu djecu. Karmen vodi zbor, nisu sve su žene u njemu. Kad smo krenuli na drugi otok, pjevački dio roda otpjevao nam je pjesmu o veslanju, na kečuanskom, kvazi – španjolskom i na engleskom. Pobrale su pljesak i obožavanje svih putnika. Ono malo dijete od Karmen je, dok je trajala pjesma, čuvala jedna druga mlada žena koja nema sluha. Znači, djeca su također zajednička. Nakon što je predsjednik Općine održao prezentaciju, uputio nas je da kupimo poneki suvenir iz domaće proizvodnje. Uputio nas je u grupama po troje, četvoro, sa svakom od tih teta. Izgleda kao zadružno poslovanje, tj. totalno je nebitno tko prodaje, a tko sprema lovu. Nemaš šta drugo zaključiti nego da žive rodovski.

Sad smo s druge strane jezera, u sličnom, ali malo gorem gradu, k tome u Boliviji. Ne znamo što bismo sa sobom. Gledam Companeru koja je investirala u džemper od alpakine vune. Dotle je došlo. Baš je ispalila paru. Legla je u investiciji, pokrila se, u biti je ne vidim, samo znam da je tamo. Cvokće.

Inke su shvaćale da je suživot s prirodom i samoodrživost, bez obzira na vlastiti tehnološki napredak, ključ opstanka. Tako su svu svoju civilizaciju izgradili i uskladili s prirodnim zakonima. Civilizacija kojoj pripadamo je stigla do te spoznaje relativno nedavno, kad je došla voda do grla. Toliko o napretku i civilizaciji. Ova filozofija Inka se vrlo precizno ogleda u zgradama i svemu što ima u Machuu. Za tu filozofiju vezano je na stotine mudrih doskočica, zanimljivih tehničkih rješenja, bitnih odluka, sustavnosti, promišljenosti…

Najprije lokacija. Lokacija je jebena za gradnju i danas, a kamoli onda. Grad je između visokih planina rascijepanih gudurama potoka, na vrhu jednog nižeg, ali nipošto niskog planinskog vrha. Tu je smješten jer se odatle jako dobro vidi velik broj viših snježnih vrhova koje su Inke naročito štovale.

S tim u vezi je mjerenje vremena! U svakom gradu, a u Machu Picchu naročito, u hramu Sunca mjeri se ciklus od solsticija do solsticija. Mjerenje vremena je korisno za štošta, naročito za poljoprivredu. Otvori na čudno oblikovanom zidu hrama, kao i izbočine na savršeno uglačanom kamenu, unutar zidova, na solsticije daju ortogonalne trake sunca. Mislila sam da nas Hilbert blefira. Kasnije sam, na nekim fotografijama u Cuzcu, posvjedočila da je stvarno tako. Zrake provire između spomenutih vrhova i upadnu točno kroz prozorčić na žrtveni oltar. I te kamene minijaturne konzole prate priču.

Prozorčići i vrata, svi su trapezi u pogledu. Nemaju velike raspone tako da je nadvoj kameni. Inke se nisu bahatile s velikim rasponima, a nije da nisu mogle budući da su koristile i drvo. Nedostatak bahatosti je rezultat potresne zone, a onda se pripadanje potresnoj zoni, očito, reflektira i na oblik prozora i vrata - trapez. Da dopunim faktor sigurnosti od potresa s još dva lako uočljiva arhitektonska elementa (bit će ih ima još, ali su moja znanja insuficijentna). Kamenje ima čudne vezove i uglavnom na zgradama nema fuge osim ponegdje gdje je fuga tri prsta. To je radi mogućnosti pomaka prilikom tresa. Zid se ne može srušiti, samo se njegovi dijelovi mogu ponešto pomaknuti. Što se tiče horizontalnih konstrukcija, sve su drvene, s pokrovom od slame. Mala težina, manje problema kad zatrese. Grede su dodatno zavezane konopom za kamene istake na zabatu i po strehi. Ovo je više radi vjetra.

Sav taj kamen u zidovima djeluje kao da je obrađivan laserom, a ne dlijetom. Na nekim zidovima vidi se da nije sasvim obrađen što hoće reći da je prvo bio ugrađen, naknadno ispoliran. Ovim redoslijedom rada je osigurano da zid poprimi jednoličnu, doslovno sjajnu teksturu. Po nezavršenim dijelovima zidova je jasno kako je grad bio work in progress, tj. nije bio zgotovljen. Hilbert kaže kako su ljudi dolazili ovdje iz cijelog carstva eda bi dali svoj obol, ali ne u materijalnom (iako se jesu žrtvovale stvari) već u nematerijalnom. I to najvrednijem - vlastitom vremenu. Deseci hiljada ljudi dolazili su da bi doprinijeli izgradnji. Nešto kao jugoslavenske radne akcije. Da se radi o ljudskom radu vidi se po duljini kamena koja je zadana za obradu – duljina dlana. Shvaćanje da je jedina prava žrtva u životu gubitak vremena je, rekao bi moj mali brat, vrh vrhova.

Iako je ovo duhovni grad, hrana je nužnost tako da pored svih urbanih funkcija, grad ima i seosku funkciju – poljoprivredne terase. Zato je ovo bilo puno više od grada. Doduše, vrijedni seljak morao je imati prilična muda za kopanje na ovoj visini. Da se posklizneš na terasi, adio Mare! Koja ograda, koje išta…
O sustavu poljoprivrede za ovaj slučaj ne znam jer se o tome nismo razgovarali, ali ima jedan drugi slučaj, dosta dobro istražen koji ilustrira ozbiljna inžinjerska dostignuća i u ovoj domeni. To je Moray, arheološko nalazište na nadmorskoj visini od 3.400 m, 52 km od Cuzca. Koncentrične terase izgrađene su prema postojećem terenu, isto kao i ovdje. Tamo je dokazano da temperatura varira i do 5 stupnjeva između svake od terasa. Po 50-ak metara ispod zemlje izgrađeni su „dimnjaci“, osnova sofisticiranog hidrauličkog sustava koji koristi vodu iz različitih izvora. Dakle, nema ništa slučajno da se desi. Usput, ne postoji prihvaćena teorija o svrsi terasa u Morayu. Meni je najdopadljivija kako se radi o svojevrsnom laboratoriju za testiranje mikroklima koji je osiguravao adaptaciju kultiviranih vrsta na različite uvjete, tj. kreiranje novih vrsta.

Da se vratim na lokaciju Machua, normalno da građevni kamen nisu donosili tko zna odakle. Skratili su brdo za par stotina metara kubnih, uglavnom pomoću drvenih kolaca namočenih vodom. Kamen su kamenim kuglama rolali na gradilišta. Kamenolom je i danas vidljiv i to mi je uvjerljivo najuzbudljiviji "kvart" Machua. U vrijeme kad su Inke odlučile zaboraviti na Machu, kamenolom je još uvijek bio aktivan. Po padini su razasuti izvađeni bovani. Danas se iz daljine može odjednom vidjeti i grad kad je bio fetus i grad kad je izrastao u grad. Sve faze predživota i života nadograđeno s hordama turista kojima je ovdje osnovna zanimacija slikavanje selfija. Još jedan filozofski pomak u našoj civilizaciji.

https://www.youtube.com/watch?v=xZPDhPeQnRY




Zainteresirani turist mora se oteliti da bi organizirao put u Machu Picchu, a onda još dodatno iskonjiti da bi stigao do tamo. Peru rail ima trasu vlaka koja ide od selendre na uru i nešto od Cuzca do željezničkog kolodvora podno brda. Dakle, najprije treba doći do selendre pa onda vlakom. Inače, željeznica je u vlasništvu jedne čileanske (privatne) firme. Prodao ju neki političar koji je kasnije završio u pržunu i još je tamo. Mito. Šteta za državu je golema jer je ova vlačna veza čista lova. Rijeke ljudi se svaki dan ukrcavaju i iskrcavaju. Ne treba ni spominjati birtije i dućane koji su na kolodvorima. Rade leva – leva. Kad te vlak iskrca, još se treba ukrcati na autobus koji gonja po brutalnoj serpentini sve do pod zidine svetog grada Inka i onda je još malo auto – tabanićima uzbrdo po suncu i vjetru. Osim ako nemaš 6 dana vremena i planinarske sklonosti, nemaš šanse izbjeći Peru rail, a nemaš šanse ni bez turističke agencije. Ovdašnje brojne agencije nakupuju vlačnih i busnih karata I ulaznica (kojih je ograničen broj) na vrijeme budući da je broj ljudi koji može dnevno ući ograničen, tako da zainteresirani turist mora platiti i kurvu i likara.

Mi smo naletili na jednu takvu agenciju koja nas je oderala ko mlade jaganjce pred Veliku Gospu, toliko oderala da ću živjeti o kruhu i vodi do daljnjega. Ne bi prošli bolje ni s drugima. Međutim, u periodu rezerviranja svašta se zakompliciralo, i s naše, i s njihove strane, tako da su nas, budući da smo u zadnji čas ispalile na stotine dolara, jedva ugurali u neki vlak i to nas dvije same s jedinim raspoloživim vodičem koji uopće ne radi kod njih već su ga tko zna odakle izvukli. Drugi turisti su došli u čoporićima što baš otežava razgledavanje.

Sad bi drvlje i kamenje sipala na Machu Picchu i onoga tko me ovdje dotjerao da sudbina nije htjela da nam taj slučajni vodič nije ispao gospodin Hilbert. Čovjek je arheolog koji je trenutno u fazi da on i njegov tim čekaju agilno perunasko Ministarstvo kulture na izdavanje dozvole za iskopavanje El Dorada, izgubljenog zlatnog grada Inka koji je negdje u prašumi. Za El Dorado se smatralo da je legenda i svašta se pričalo sve dok njegovog francuskog partnera, koji tu živi već nekoliko godina i čačka četkicom u potrazi za ovom legendom, nije posjetio neznani lik, faktički krimos. Neznani lik mu je ponudio da kupi nekoliko troprstih mumija s izduženim glavama i buljavim očima. Mumije imaju tijelo slično humanome, ali imaju puno nehumanih tjelesnih karakteristika. Cijela je druga i duga priča kako je Francuz izmolio i skuhao "trgovca" da mu ispovjedi gdje je našao mumije. Uglavnom, mumije je preuzeo i uputio na šetnju od instituta do instituta kako bi se analizirao njihov kemijski sastav, anatomija i što sve ne. Meni je to smiješno, ali eto – neka mu bude, Hilbertu se čini, po svim dosadašnjim rezultatima, da se radi o ekstraterestrijalcima. Mislim da je on sklon povjerovati u svašta, ipak dolazi iz hiperrimokatoličke države. I mislim da su mumije jedna humana evolucijska grančica kojoj je bio došao kraj, ali bi bilo cool da je ovo što on misli. Doduše, na dva instituta je kemijska analiza pokazala da se tvar sastoji od kemičarima nepoznatih molekula. Dok Hilbert čeka ministarsku dozvolu, frilensa za naš Sam travel.

Jedan od najvećih upitnika mi je bio bio kako to da sveti grad nije bio sravnjen kao Cuzco ili bilo koji drugi, u doba kad su stigli Španjolci. Ako su došli do ovih brda, mogli su i do onih. Uostalom, svi putovi su ovamo vodili. Hilbert kaže da su Inke vjerojatno skužile, nakon što je Cuzco srušen i nakon što su oteli sve zlato i srebro pa na kratko otišli, eda bi se vratili jači i pametniji, što njih zapravo interesira. Tada su Inke zatrle početne dionice putova prema Machuu. I kaže da se to jako lijepo vidi kad se hoda tim putevima. Putovi doslovce ne postoje sve do neke točke od koje dalje, prema Machuu, su cakum – pakum. On zna jer je to sve prehodao, što čačkajuć, što s turistima koji su zainteresirani za planinu. Tu je dometnuo kako Inkama srebro i zlato nisu bili tolike vrijednosti koliko koka, stada i veza s prirodom (u Machuu je ta veza genijalno isprojektirana) tako da im je bilo napetije sačuvati sveti grad (s poljoprivrednim terasama i mjerenjem vremena) nego metale. On je, naravski, zaljubljen u inkanski način života pa kod kuće spava na podu, u krevetu ograđenom kamenjem.

Hilbert je ljut na Ministarstvo, ljut je na strane ekspedicije, na neuvažavanje rezultata domicijelnih istraživanja, na svašta. Kad ne znaš za gore onda te ne veseli primjerice činjenica da je ovdje veoma opasno graditi kuću u arheološkoj zoni. Kaže da bi te za takav slučaj (a ne zna da ih ima) policija odmah proslijedila u doživotni zatvor. Kod nas ti za takav slučaj Ministarstvo kulture odmah izda dozvolu za rad na kulturnom dobru (npr. slučaj Jerka Rošina).

Hilbert – bekrija i faca. Nije arheologija za gledanje kad ništa ne razumiješ i nema tko da te uputi. Da nije bilo njega, prošle bi kroz drevni grad ko babe s kolačima.

Lako je bilo Inkama medicinariti kad su imali sva blaga Božja u vrtlu, a domudrili su prepoznati, prikupiti i pripremiti. O tome koji sve makrobiotički sastojci dolaze odavle i koji su sve kultivirani u ovom regionu je priča za sebe. Skoro svi, osim onih iz Japana. Međutim, njihov najzanimljiviji medicinski doseg i dokazano djelotvoran mi je "las trepanaciones". Radi se o tome da su Inke shvaćale kako većina bolesti dolazi iz lude glave. Za lude glave su imali navadu da probiju jednu malu rupu na lubanji iz koje onda nešto zločesto iscuri od čega pacijent momentalno ozdravi. Najvažnije, arheolozi su dokazali da ljudi nisu umirali od prosvrdlane rupe. Poznajem jednog druga kojem bi rado prosvrdlala takvu rupu pa da mu prođe baja što ju je fasovao na guzici. Takve iskopane lubanje izložene su u Museo Inca u Cuzcu.

Izloženo je i nekoliko lubanja s kranijalnom deformacijom – istaknuta je os occipitale. Oni su ljude s takvim lubanjama smatrali plemenitima. Tu mi je odmah pala na pamet antropološka teorija koju smo razvile Juhova i ja. Ljudi s tupom lubanjom, nama se pokazalo, imaju slabije intelektualne sposobnosti. To jest rasistički, ali naše opsežno dugogodišnje praćenje i istraživanje poklapa se s ovim drevnim vjerovanjem Inka tako da mi je bilo barem simpatično.

U Božjem vrtlu, kako to mali Ivan Gango zove, ima primjerice bratbratu 10 vrsta kukuruza, a to je zato jer je kukuruz ovdje kod kuće. Nijedan nije kao naš obični žuti, sa zrncima. Na primjer, danas sam u juhi s lešo (pravim) mesom naišla na pola klipa s bijelim zrnčugama - duljine 2 cm. Ima i okus i miris. I dimenziju.

Stvarno su Inke bile civilizacija, uglađena, mudra, sa svijetlom budućnošću, da ih Španjolci nisu otkrili. Na sveopću žalost, jesu. Meni najslađi dio ove civilizacije jest suživot s ljamicama i alpakicama. Nevjerojatno korisne domaće životinje. Najprije transport. Nisu kao konji - mogu malo ponijeti, ali zato idu u stadima. Manje je više. Kustos je na jedno mjesto stavio komentar da je njihov transportni kapacitet zaslužan za toliku ekspanziju „carstva“ Inka. Nadalje, od njihove vune prave se najfinije veste i ponchoi, ali i obuća. Ko voli meso, može ju i zaklati, iako mi je to u rangu brutalnosti i okrutnosti prema janjčićima i samo se nadam da ljama nije bila danas u juhi. Od straha nisam bila pitala koje je meso u pitanju. Da ne pričam da od njih ima i slanine. Naime, drevni je običaj usoljavati to meso, a ovdje je sušenje „pis of kejk“ radi aridne klime. Od nekih kostiju, vješti Inka zna napraviti muzički instrument. Čak su im i fekalije korisne kao odlično gnjojivo koje se oduvijek koristi u poljoprivredi. Uza sve to, mogu biti pre pre kućni ljubimac. To nisam vidjela, ali pretpostavljam.

Da ne bude da se pravim pametna, izvjesni Josep de Acosta je u svojim kronikama iz 1550. napisao sljedeće: „Najveće peruansko bogatstvo je u stadima koje Španjolci zovu indijanska stada, a Indijanci ih zovu ljame. Ove životinje su profitabilnije od bilo kojeg stada jer služe za hranu i odjeću.“ U istom muzeju sam naišla i na ovaj komentar: „Geografska distribucija ljama sugerira limite cartsva.“ Valjda samo u Inka ima ovako suptilnog načina razgraničavanja teritiorija - životinjicama.

Zgodno je uraniti na pazar. Mi smo uranile na arequipanski, ali ne od zgodnosti života već što nas je popularni autobus, nakon noćne vožnje, ispljunuo u 5:30 ispred hostela kojem je check-in tek u 14:00. I onda, naravno, u ta doba nema pametnijeg posla nego otaljigat na Pazar. Putem smo zapinjali o pijane Arequipance koji su noć prije dočekivali Veliku Gospu onako kako dolikuje tako važnom blagdanu.

Za doručak smo uzele pola kila slanog kravljeg sira, friška trokutasta peciva iz krušne peći, klementine i domaće banane. Ovdje stvarno sve izgleda domaće, tj. ne čini se da ima preprodavača talijanske i turske smrznute „robe“. Voća nema kojeg nema, čak i onog kojeg nema. Marendale smo posjednute na jednu od mnogobrojnih klupica na glavnom trgu. U Peruu je lijepo što glavni trgovi nisu obrijane plohe već su magični vrtovi zasađeni domicijelnim vrstama, s klupicama i vodom koja pravi mikroklimu. Inače je trg napravljen u slogu teškog španjolskog kolonijalizma. Na njemu izjutra, osim vrijednih komunalnih redara sjede penzioneri i čitaju novine, peruanske matere raspliću crne vlasi svojim kćerima… Mi smo samo strunile marendu.

Kasnije nas je urokani „besplatni“ vodič poveo vidjeti nekoliko crkava s lijepo razrađenim pročeljima i zanimljivim platnima. Sve su na isti princip, a uzest ću sv. Augustina (jer mi je taj svetac mio). Kao i drugi portali, ima Isukrsta u vrhu, nešto malo španjolskih simbola, a onda sve inkanske (ili koje već drevne) moguće znakove, voće i povrće, prirodne sile koje su se štovale (sunce, mjesec…), nacionalni cvijet. Normalno, zna se koji su gornji, a koji su donji. Tako se crkva domudrila da se približi ondašnjim Peruancima. Dalje, Posljednja večera, u istoj toj crkvi, a ima je i u drugima s manje – više sličnom logikom. Isukrst i njih 12-storo večeravaju pečenog hrčka (što je ovdje specijalitet) i još neku domaću spizu, a Isukrst nije plavooki ljepotan nego pupasti tamni Peruanac. Opet mudro, opet blisko. Crkva je izmislila "advertajzing", nema šta.

Inače, ovdje je takva fuzija facijalnih karakteristika, boja kože i svega živoga da ne mogu reći dopadaju li mi se npr. arequipanski mladići ili ne. Fuziji je super doprinijelo crno (afričko) roblje koje su Španjolci donijeli, a koji su ostali nakon oslobođenja 1856. Uočila sam jednu mušku stražnjicu senzacionalnih karakteristika, tj. crnačkog tipa volumena i to kod jednoga pazarlije koji uopće nije crnac. Radi kao cvjećar. Radi opisanih okolnosti, tu smo se vratile na ručak. Naime, ima i štandova s kuhanom hranom. Budzašto smo pojele nikad bolju musaku u životu, s nevjerovatno solidnim krumpirom, ali bez mesa, samo s nečim mliječnim. Za konkretno je bilo povrće slično paprici punjeno mljevenim mesom. Kuvarici Bog da zdravlje. Inače, tu sav pošteni arequipanski živalj jede. Mi smo ručale s nekom širom perunaskom obitelji koja nas nije obadavala. Oni su svatko strunili po jedan čuveni ceviche. Njihovo debelo dijete je samo pojelo cijelu porciju.

A onda, jebiga, kad je Pazar tako dobar, popodne smo tamo kupile marendu za sutradan pošto imamo malo dulju turu popularnim autobusom. Tu nas je osvojila fina gospođa koja prodaje razne prirodne sokove od nepostojećeg voća. Omastila sam brk s chirimoyom, voćka unutra bijela, izvana zelena. Sanja je srknula sve živo, ali s maca prahom, da se malo pokrijepi. Kad je fina gospođa vidjela naše gladne oči, valjda izgledamo kao zadnje seljanke jer nikad nismo vidjele toliko voća, dala nam je da probamo neko koje ona smatra najzdravijim - aguaymanto. Malo, narančasto, kuglasto, neopisivog okusa. Ovdje bi se moglo samo na voću živjeti.

Tako smo praktički cijeli dan bile oko Pazara, i to baš na Veliku Gospu. Normalno, apsolutno svi su njeni štovatelji. Fina gospođa ima jednu Malu gospu kraj kase, sličnu ima i kuvarica od ručka, a jedna gigantska s drugom pomoćnom, ukrašena svim mogućim đinđama, nalazi se na glavnom ulazu u Pazar. Druge da ne spominjem. Jedino me zbunjuje što je uz takvu gospobojaznost, njima (na našu veliku radost) danas bio radni dan.

Nikad ne naiđoh na simpatičnije selo od Huacachine. Selo je faktički suburbij Ice, ali su ljudi, kao i na svakom (svojevrsnom) otoku specijalni, a specijalan je i karakteristični presjek sela. Prije karakterističnog presjeka, da kažem povod kojim su se kuće ovdje nakupile. Krajobraz je ljuta pustinja. Uokolo sela su prilično velike dine sa sitnim oker pijeskom. E pa zatekla se jedna oaza tu, bolje rečeno jedna bara vode koja očito ne presušuje, a oko nje je izraslo palmi i drugog bilja. Ima šarenih ptičica. Oko te bare izbetonirana je šetnica s Lučko kockama i ogradom, pari da je u Opatiji. Onda su sve ugusto složene kuće, ali ne oko cijele bare - na jednu stranu nije stalo radi pretjerane kosine. Svaka kuća ima pogled na baru. Svaka kuća ima ili birtiju ili hostel ili suvenirnicu ili sve skupa. Mislila sam da je Paracas centar oblokacije i razvrata. Nije, Huacachina je. Popularni bus PeruHOP je baš prilagođen omladini.

A onda, u svačijem stražnjem vrtlu je pustinja, prava pravcata. Kad iskoračiš iz kuće – sama pržina. Međutim, nije to loša orijentacija! Naime, dvije najvažnije dnevne aktivnosti u selu, osim šoto braco šetnje po „rivi“ u hladu (totalna romantika), su boardanje s vrha brda i vožnja bagijima. Neki se doduše i popunu na vrh brda pa samo gledaju. Meni, sasvim jasno, takvo što ne bi još za 100 godina palo na pamet. Ovi koji se boardaju, što se mene tiče, nisu normalni. Za polomiti kičmicu dušu dalo. Bagiji su inače hit, ali ih je ovdašnja uprava baš prije dan – dva zabranila. Nisam uspjela doznati razlog. Koji god da jest, vrlo je hrvatske prirode. Svatko svoj HDZ nosi. Naime, svako treća radnja ih iznajmljuje i ljudi žive od toga.

Mi smo spavale kod gospodina Ljame. Tako mu se i hostel zove: Gospodin Ljama. Čovjek pred penziju, ima samo jedan prednji zub. Njega ništa, pa tako niti nedostatak zubiju, ne sekira. Dapače, smije se sve u 16, davi se od smijeha što god da ga pitaš, a najviše se udavio kad sam ga pitala je li on gospodin Ljama. I meni bilo smiješno čim sam izustila. Nismo nego 4 rečenice progovorili, ali je zauvijek osvojio moje srce. Prava ljudina s otoka.

Ljuti turizam je u Paracasu. Gledanje ptica na otočju Ballestas, surfanje, jedrenje, gonjanje bagijima po obližnjim dinama, čak i skijanje po dinama, žderanje, naročito friške i ponekad sirove ribe (tzv. ceviche), oblokacija do jutra, može i na plaži, iako je zabranjeno. Da imam 20 godina, ovdje bi provela ostatak godišnjeg. Budući da odavno nemam, ništa od navedenog nisam izabrala. Čak ni ptičurine. Odbauljala sam u predgrađe, tj. jedan jedini kvart kojeg ovaj gradić ima. Draga mi favela. Draga mi je jer si Peruanci, kad već odluče da će ziđati na zapasanom prostoru, daju oduška u pomnom odabiru pločica, drvenih garažnih vrata, prozorčića s lukovima, raznorazne skalamerije za sjenila… Međutim, nije kičasto - skromno je. Pada mi na pamet da skromnost u ziđanju može proizaći iz činjenice da postoji svijest od opasnosti od npr. potresa (koji ovdje nije čest kao u Japanu, ali jest temeljit), a koji onda sve ruši pa je svakako nestalan taj dom i u njega se ne isplati previše ulagati.

Parakašani (kao i građani iz drugih ovdašnjih gradova) željno iščekuju lokalne izbore koji su za 2 mjeseca. Iščekuju ih željno jer se faca izvjesnog Lorenza i njegovo ime s još nekim parolama namontirala na svaki slobodan stup, svaki slobodan zid, svaki mogući ćumez... Iščekuju ih željno jer Lorenzo ima facu i zrači dosadom tipa Petra Škorića. Suosjećam i milo mi ih je. Točno znam osjećaj. Nisam uočila da imaju alternativu tako da su najebali. I nikako mi nije jasno kad je toliko murala stigao napiturati.

Čini mi se da su se ovdje ljudi naselili relativno nedavno, ne računajući drevne ljude iz drevnih civilizacija, samo zato što se Peru okrenuo turizmu, a tu je bilo zgodno za organizirati sve ranije navedene aktivnosti. Dok je bila (drevna) civilizacija, kaže wiki, postojao je irigacijski sustav, proizvodnja tekstila, sustav groblja, ima jedan veliki geoglif preko cijelog brda… Vidjela sam samo geoglif. Mjesto je, evidentno, izgubilo u civilizacijskom smislu. Prekinula se civilizacija, a onda je stotinama godina kasnije došao turizam. Nešto kao u Solin. Nema više ni kanalizacije, ni irigacije ni proizvodnje. To kako je ovo stvarno turističko mjesto najbolje se vidi po tome što nema groblja. Najbliže groblje je u Piscu. Tako mi je rekla ljubazna konobarica s kvarta.

Još jedan turističnost je to što je crkva više kapelica. Zgruvana je na istoj parceli s priručnom ambulantom, bokunom škole i vrtića, ali sve dosta opušteno montirano. Recimo, dok sjediš i čekaš red u ambulanti može te posrati ptica, a ovdje ih stvarno ima. Lijepih, koje još ljepše pjevaju. Crkva je solidna, betonska, bijelo oličena, ali uistinu mala za očekivane duhovne potrebe Peruanaca.

Ali sve je to nebitno koliko me intrigira kako izgleda peruansko groblje. Valjda ću naići na nj do kad stignem do „kraja“.

Kad se krene popularnim autobusom od Lime prema jugu, Lima nikako da stane. Budući da sjedim s desne strane busa, mogu opisati dio između brze ceste i Pacifika. S druge strane može biti samo gušće jer je dalje od Pacifika, jer je sigurnije od Pacifikovih nepredvidljivih navada, a i nije toliko pustinjasto.

Dakle, na tom potezu se radi, manje – više, o faveli s pokojim postrojenjem (cement, auto – industrija) zaključno s jednim junačkim arheološkim nalazištem iz doba prije Inka s naturbetonskim centrom (Pachacamac House / Longhi Architects). I onda je petlja za auto-cestu. Što je poslije, ne znam. Desna favela s toga puta je uglavnom ograđena "komunalnom", neuredno ozidanom ogradom. Po ogradi, ali i po nastambama, često ima murala i cerada s natpisom meni nepoznatog pokreta „Peru Podemos“. Mora da je i Peruancima politika prekipjela pa su uhvatili da se samoorganiziraju. Cca 46% Lime, Lime koju, naravno, do danas nismo vidjeli, izgleda slično kao ovo što se ima za vidjeti na autocesti prema jugu, s time da je ovaj Chorillos relativno nizak – maksimalno prizemlje i kat.

Lima je, jebiga, grad ogromne površine, površine koja stalno raste. Raste nauštrb bogate flore i faune. Razlog zašto Lima stalno raste (iako ima rupa u gradu) jest što ovdašnja vlada očito nema politiku raspolaganja državnom imovinom, a kamoli porez na nekretnine. Redoslijed rasta jest da se obitelj preseli s nekog od obližnjih ili udaljenih planina (selva), zamišljajući bolji život. Ne znam što obitelji fali u onoj divoti od prirode i bogatstvu svega živoga, no dobro. Tu gdje ocijeni da nije već zauzeto ogradi zemlju, započne izgradnju nastambe (samo započne, nipošto ne dovrši). Onda čeka 20 godina nakon čega, taj dio zemlje skupa sa zgradom i ogradom postaje njeno vlasništvo, automatski i potpuno zakonito. Vodičica iz popularnog autobusa je rekla, nisam provjeravala, a trebala bih jer je laprdave naravi, da sve dok (potencijalni) vlasnik može dokazati da nema dostatna sredstva za završiti kuću neće platiti porez. Nije rekla kakav porez. Peru – obećana zemlja Kaštelana, Omišana, Okručana…

Gledajući nacionalistički, pravoj državi je dosta zgodna okolnost da predstavlja vlasnika vlastitog teritorija između crta označenih na geopolitičkoj mapi, tj. sve je državno „jedankrozjedan“. Ili teritorij onih koji imaju peruanski pasoš. Gledajući životno, zapravo je isto zgodno. Nisu državljani glupi da se neće sami, od svoje pameti i drevnog iskustva domisliti i ulici, i kanalizaciji, i sportskom terenu i čemu god. Živjela zajednička, a ne državna regulacija!

Međutim, ovo je upravo tako sve dok se (autobusom) ne odmakne u pustinju koja dotiče Pacifik. Mala napomena: i pustinja je nježni i bogati ekosustav. Pacifička pustinja nije za stanovanje, Peruanci nisu glupi. Međutim, jesu turisti, a s njima dolaze i "poduzetni" (individualni) budući domaćini. "Poduzetni" (individualni) budući domaćini su po pacifičkoj pustinji rastegli ograde koliko god mogu zinuti. Neka stoje! Tu su naziđali ili se vide podanci ziđanja vikendica, apartmana pa i resorta. Neki su, pomoću newjersyija, već oblikovali kolne ulaze s trokutima za lijevo i desno skretanje. Prošla mi preko prozora jedna grupa ljudi koji sjede pred svojom ogradom. Izgledaju kao otac i sinovi. Kakav naivan prizor koji pobuđuje sažaljenje.

Ne jedem meso, a naročito piletinu, ima već skoro 10ak godina. Pilići su mi se zgadili nakon jedne priče da se u nizozemskim dućanima potkrade pokoji pilić s 3 - 4 nožice. Manita vodičica nam je naglasila, da mi ne bi razbijali glavu, da su bijele nakupine građevina dublje u pustinji zapravo farme pilića. Toliko ih ima da se čini kako svi svjetski smrznuti pilići dolaze odavle. Sudeći po krajoliku u kojem se goje, ne bi mi bili mrski za ćalabrcnit. Alaj će se tek budući hiperbrojni turisti najesti piletine kad jednom navale.

Iznadprosječno znatiželjni turist očekivao bi da će u katedrali, u glavnom gradu Perua, na glavnom Trgu, uz bok zgrade Vlade, u katedrali osnovanoj odmah po dolasku konkvistadora Francisca Pizarra, biti čudo umjetnina i njima pripadajućih opisa. Europskog znatiželjnog turista mimoišla je kunsthistorija s ovih prostora pa bi pripadajući opisi svakako bili dobro došli. Ima čudo umjetnina, ali jok, ovdje se „kustoski kler“ više posvetio detaljnoj prezentaciji knjiga s koralima – te note niti čitam niti pratim, ukopa nadbiskupa i sitnijeg klera, njihove svečane robe; generalno ukopima prije osnivanja groblja i malo poslije osnivanja groblja. Gdje su ljudi pokapani prije osnivanja groblja – nemam pojma. Dakle, podrumu nema face koja nije ukopana, čak i sam Pizarro čije su kosti kasnije premjestili u jednu od apsida odmah uz ulaz. Dodatno su stavili prezentacije skoro svih nadbiskupa – lik i djelo, detaljno.

Na jednom od besplatnih deplijanera ima zgodno objašnjenje o važnim (prijavljenim) ukopima (moj prevod s engleskog): „Pogrebni rituali iz kolonijalnog perioda bili su produkt ondašnjeg duhovnog konteksta. Sastojali su se od pogrebne ceremonijalne procesije, mise, pogrebnog govora, procesije do kuće pokojnika ili do crkve i odatle do mjesta ukopavanja. Prema suvremenim izvorima, pogrebni rituali bili su javnog i prilično spektakularnog karaktera. U stvari, bili su toliko veličanstveni da je sama Kruna morala regulirati njihov razmetljiv karakter.“

Prošetale do tamo, a otamo smo pukim slučajem skočile na bus predviđen za latinoameričke turiste. Smjer busa – primorski dio Lime. Samo da kratko dometnem, ispred nas su sjedale dvije peruanske gospođe koje su se, sudeći po količini razmijenjene nježnosti, netom zaljubile. Sličica da čovjek pomisli kako se radi o tolerantnom i kulturnom društvu. Od katedrale do negdje pola udaljenosti do mora maltene favele. Nisu bile mišljene kao favele, radi se o solidnim historicističkim blokovima, ali koje iz nepoznatog razloga prilično napušteno izgledaju, barem od prvog kata na gore. Ima nekretnina za kupiti majko mila. Moguće da je ključ u nesređenim imovinsko – pravnim odnosima, barem tako upućuje jedan simpatičan grafit: „Da 2 piso non se vende. Litigio. En juicio. Litigio.“ Nota bene, vodičica je objasnila svaku crkvu, kip Pape Woytile (koji je ovdje bio 2 puta), nekoliko samostana… Stvarno ima lijepih.

Uz more su se stanovnici očito kasnije doselili. Uz more je nekretninski biznis neusporedivo veći hit. Normalno, nipošto prvi red. Zajebano izgleda Tihi ocean. Ne daj Bože tsunamija! U prvom redu je, sasvim neočekivano za Dalmatinke, trasirana zaobilaznica sa šest traka. Između zaobilaznice i velikog plavetnila i bjelila stislo se malo crne pržine s pokojim muškim torzom s daskom.

Na putu od doma prema južnoj Americi, Turkish je bio predvidio stajanje od 6 sati u Panama cityiju. Mi smo bile predvidjele i poradovale se da ćemo tamo kupiti higijenske potrepštine, prošetati malo i marendat štogod panamskoga.

Naša i Turkisheva predviđanja nisu se pokazala slična. Na Tocumenu nema nikakvih normalnih dućana, ne smije se vani osim ako ne ostaješ minimalno 6 sati, a mi smo bile malo ispod granice, kafa je 10 dolara i tako… Dosta podsjeća na aerodrom Dr. Franja Tuđmana osim što se tu jasno vidi kuda treba ići i projektant nije zaboravio kapelicu. Avaj, kakve li nesreće za Zagreb! Franjinim projektantima se omaklo jer se radi o friško preobraćenima, još nenaviknutim, komunjarama.

U časovima teške dokolice primjetile smo da ovdašnje matere sve redom imaju po buljuk djece i ponekog psića. Najzanimljiviji je bio ovaj kojem je gazdarica nalakirala nokte na šapicama, u istu rozu boju kakva mu je veštica. Gazdarici su također lakirani nokti i to onom nekom posebnom vrstom manikure, i na donjim i na gornjim šapama u dvije boje.