one love one life

U noći kada svi spavaju ti ih živiš, dišeš, one ti pripadaju, tvoje su. Zastor se pomiče. Tijelo se prepušta snu.. a ti izlaziš iz njega da bi bila stvarna i svoja.



Da bi se susrela s Njim bezsjelesnim, ti bestjelesna...



Tamo gdje nebo pleše sa morem.
Provesti noć na rukama Anđela.
Oživjeti želje. Odsanjati snove. Dovršiti započeto i nedovršeno...



I krenuti s jutrom u novi dan, spremna za suočavanje sa novim trenucima. Dok te miris noći još obavija nježno poput plašta..ili nečijih ruku. U glavi odzvanjaju tiho, najtiše zadni taktovi neke molske kadence i daju jedinstven ritam tvojim koracima.
To nije bol. To je sjeta.
Sjeta koja ti daje osmjeh, onaj blagi, spokojan smješak i spremnost da ga nosiš u svakoj situaciji.
Ti znaš.
Samo ti To znaš.. za taj međuprostor u kojem se izgubljene duše susreću noću..
Nosiš svoju tajnu u očima i šutiš jer znaš da ne postoji nemati...



To ne znači da u danu nisi prisutna. Jesi. Jako. Prisutnija nego ikada. Samo je uz tebe prisutan još jedan dah koji te obavija i štiti.



I tada su ovo moje boje. Danas su ovo moje boje. I Ti si Prisutan u njima. U meni. U mom dahu. U mom svemu. Moja si žuta.
Idemo pjevati večeras.

Mala moja mislim da bolju obitelj nisi mogla dobiti na dar, u kojoj bi bila dočekana sa više ljubavi i pažnje. Svi ti se veselimo

Hvala Vlado.

Postoji taj jedan maliV kafić tu negdje na pola puta između mog stana i sada već bivšeg fakulteta. Taj će imati svoje mjesto poprilično značajno... Jednom, kad budu snimili film o meni . No to je već druga priča.
Sada je njegova važnost u ovoj priči samo u ulozi mjesta radnje.
Navratila sam eto jučer, ovaj put po dužnosti (Markovog poslanika i raznosača majički do njihovih novih vlasnika.).
Jučer je radila cura, novija postava koja se nekako momentalno uklopila poput puzzle koja pridonosi duši tog mjesta. Cura je jedna osebujna persona koja između ostalog voli cure... ako će mo iskreno, mislim da zapravo voli tu jednu jedinu curu, a sve druge samo stavlja u ljestvici prioriteta ispred muškaraca svih dezena.
A opet, voli posebno i tog jednog muškarca koji je rekla bih sve što i ona.. samo obrnuto.
I tako eto Njega. I eto Nas. Sjedimo tako na kavi, nas troje i Dar ( ipak si je povremenim lavežom priskrbio da znamo da je tu.). I razgovor poteče... Poanta: Svi mi kad nekog volimo, samo volimo, iz kojeg god tijela, u kojem kod tijelu.
Usput ću samo da spomenem, da je dakle njezin najbolji prijatelj ujedino i jedno od najlijepših bića koje su moje oči vidjele. I o da, vidjela sam odmah da je gay, ali takav gay da ja poželim da sam muško.
Skrećem.
I tako to predivno, nedostupno biće i ja kliknemo na onoj drugoj razini momentalno.
O da, postoje razni oblici ljubavi na prvi pogled.. ovo je bio onaj: znamo se već godinama.
Iskren je, potpuno iskren, ni ne pomišlja glumiti, otvoren...Predivno.
Fascinirana sam.
Gotovo je šokiran kad prokuži da sam Straight. I priznaje mi da mu to nije ni palo na pamet prvi tren...
Aha. Heteroseksualka sjedi sa gay tipom i L ženom i osjeća se posve ugodno?!
Naravno da ga je to začudilo... ne moram objašnjavati zašto.
A kako bi zlato znao da sam Hetero?! Pa ne piše to ljudima na čelu.
Nije da mi je bitno. Fino i potanko i godinama sam proučavala svoju seksualnost i bila sam spremna prihvatiti se i kao curu koja može voljeti curu.
I mogu
Ali me seksualno Ne uzbuđuju. Ništa.



Čak sam došla do zaključka da, da mi se eto kojim slučajem omaklo da sam se s ovom svojom dušom nastanila u nekom muškom objektu da bi bila gay
Uglavnom, fino smo se ispopričali, intimnije i dublje nego s mnogim "starim" prijateljima... barem na temu seksa (Taj vječiti TABU).
Priznajem i svoj grijeh da sam u jednom trenu pogledala svoju sugovornicu i pomislila kako bi bilo zabavno na kraju umjesto svih muškaraca svijeta završiti s njom... ma makar tek toliko da vidim jednu ludu glavicu kako bi na to reagirala ... Ali čak i u toj pomisli jedina iskrena namjera je bila da samom tom idejom, samo samu sebe nasmijem.
Trebala sam svejedno otići s njom u grad na cugu, da me grupa veselih Iraca nije dočekala nakon... duuuuugog vremena - kod mene u stanu.
Drugi put.
A što se seksualnosti tiče, to je valjda Jedino što ZNAM o Sebi.



Mada, bilo bi loše i neiskreno da izjavim da volim muškarce.
Volim tu i tamo pokojeg... S vremena na vrijeme

Ali jedinog kojeg želim u ovom trenu susrećem samo zadnjih dana nešto prije buđenja... u snu.
Ionako stanuje na drugoj Planeti...
... Ali još ga čujem ponekad... kako se smije.
I gle čuda. To mi je dosta.

.. ne mogu joj ostvariti želju jer sam eto jučer provela predivno večer sa Kikijem, najdražim ostatkom prošlog ljeta. Ali sve bi to bilo krasno da ono što nas veže nije neka prošla ljubav njegovog starijeg brata i mene.. i da Tonijeva smrt. Ako mi je netko drag kao brat, onda je Kiki osim Veksa najbliže tom pojmu. A opet u svakom našem veselju osjetim dozu ne znam čega.. potrebe da ga zaštitim od Velikog Svijeta i želju da u tom istom svakodnevno uživa bez zadrške. Gledam ga i prepoznajem u njegovim neke druge geste, ispod njegovog još nečiji osmjeh.. čudno, a opet toliko su beskrajno različiti..
Dosta...o neotkrivenim i zaboravljenim dječacima.. ali da; to je dobra usporedba zapravo.. Petar Pan.



Nakon večeri smijeha..stiže ostatak suza..zove me Iva: "udario me je.." Odlazim kod nje. Šta reći? Grč u želucu podsjeća me intenzivno.. preintenzivno na neki sličan događaj.
Valjda mi je zato dan san..šaren i u bojama, svilen i prepun mirisa i osjećaja i sa najljepšim pogledom koji čekam susresti od kada znam za sebe..
Bio je to taj pogled u očima.. bio je to taj osjećaj...
Hvala na prisutnosti u snu..
Bio si bolji nego ikad.

Stvar je u tome da već danima nemam potrebu za pisanjem. Razdoblje suše... definitivno.
U svemu. Nisam nesretna, prije bih rekla da sam sretna, mirna... a opet fali mi poleta, energije, volje, adrenalina.
Trudim se biti pozitivna, vidjeti što i kako želim i ići za tim... ali nekako ne ide.
I onda pomislim kako je kurac od ovce koja kurac nema ta pomisao kako stvaramo vlastitu sudbinu..ya right.
Pa da sam sama režiser ovog filma ne bih li barem imala ideju, idejicu o tome što će mi se dogoditi.. a nemam.



Voljela bih da je život više poput filma, a manje poput stvarnosti.
Da to bih voljela.
Happi end. U stvarnosti nekako nema tih happy endova. Trebali su me na to upozoriti..
Ovako sam pred život istupila nespremna, naivna i neoboružana svim onim naoružanjem koje je valjda potrebno da vam život malo više sliči na bajku.
A i što se bajka tiče..eh, to je tek sranje.. nepokupljivo sranje.. nekako proljevasto..
Jer vidite nitko mi nije rekao kako ne mogu svi biti pepeljuga, kako je netko stvoren da bude ružna sestra ili zla maćeha.. a da to budem još nisam spremna. Još? Nikada..ako me se još igdje išta pita.
Volim ružičaste naočale. Svako malo mi ih razbiju, a ja trkom u zalihu po nove.. sinoć sam se usudila pogledati u tu istu zalihu i prestravilo me saznanje da ih nema još baš puno.
Morati ću paziti na ovih par preostalih komada.
I toga se bojim.
Prije se nisam bojala. Možda sam čak imala manjak straha.. ali Danas su se stvari izmjenile... Još kako.
Iznenada?
Ni slučajno.. dešavalo se to dugo i sistematski, ali nisam htjela vidjeti, nisam se htjela suočiti. I eto to se još nije promjenilo...Ma hajde, bar nešto.
Vodi me nešto sada u jedno drugo vrijeme.. razdoblje Verovića.. Tri brata (imali su i sestru ali ona za ovu priču nije važna... kao što nije bila ni za onu Tada.)
Tri brata... Jednog dana preko cijele fasade na donjoj zgradi (a velika je to fasada vjerujte mi na riječ) osvanulo je napisano velikim štampanim slovima:
LUKA+ESTERA+MARKO
A ja? Meni je pukao prvi balon od sapunice i nešto me stislo oko srca ( s vremenom sam se dobro upoznala s Tim osjećajem)..(jesam rekla nažalost?).. iznad moje glave u tom istom balončiću je pisalo: A Ivan?
Di je tu Ivan?
Jer to jedno + ja sam htjela uz svoje ime vidjeti kraj samo njegovog imena.. Nema veze dodala sam ga ja sama u sebi, na tom zidu preko svega.. Zamišljenom Tintom.
Z.T. Za Tebe sam rođena.. gledajte ljudi, još nisam išla u školu, al moja nogica (ili ipak glavica?) je u tu zamku već upala...
I sada Tko će me izvući iz te iluzije?



I teško mi ide suočavanje da nema sudbinskog... Tog... Jednog, koji će biti dovoljan i moj... jer od Ivana nadalje uz moje ime vezali su se samo krivi + (plusevi)
A bili su Plusevi...fini porculanski svijet...
Jedan kvalitetniji od drugog.. i voljeli su me.. ne mogu se buniti.
Jesam li loša? Ne znam, mislim da je to etiketa koju smo spremni suviše lako i brzo okačiti nekome o čelo.. ja sam svoju zacijelo dobila.. Ali nakon početnog beda s ponosom ju nosim.
Zla? Ma jel? Zašto.. jer mi nije dano? Jer ti ne mogu uzvratiti osjećaje? Jer ne cijenim tvoju ljubav?
Ali to bi bila laž. Jer cijenim, samo mnogi su je krivo usmjerili prema meni.. s krivim motivima... Kad bi ti isti zavirili u sebe vidjeli bi da im je ljubav bila sebična, sklona na prisvajanje i svojatanje... doći ću i do gušenja.
A ljubav je sve ali nikako nije krletka koja ti brani letjeti.



Jesam li ikad ikom rekla koliko puta je moj prstić pao u zlatni okov?
Čekaj ..da malo razmislim..
5..sigurnih 5 puta. Srećom u toj klopci nije ostao.
A moje srce?
2.. možda tri, ali to ću vidjeti.. vrijeme će pokazati..
I da prstić u klopci nije bio ni od jednog od njih.

Stvar izbora?
Baš.
Dođe mi da opsujem.
Neću.
Prešutjet ću.... još jednom.



Mada opet... mogla sam da nisam takva kakva jesam biti u nekakvom odnosu u kojem bih eto bila ljubljena.. ali nikad sretna žena. Netko drugi možda.. ja ne.. nadam se nikad ne.. neću pristati na Taj kompromis... na taj Ne..
Makar u mom slučaju ako to ipak se pokaže na kraju kao Sudbina ispasti će da sam ju ipak morala čekati.. Jer ne znam kako da ju stvorim.. osim ako se Bog ne smiluje i prišapne mi kako ide ona stvar sa Zemljom i Dahom..


I za kraj:
Dal' grom odabire hrast..ili se to pak Hrast munjama nametne.. za To baš nemam riječi Bog zna kako pametne..
To je ta Sudbina... valjda.

Samo zato što mi ju Sanja nije zadala a preuzela je na sebe taj zadatak
I što ću sada morati ću smisliti nešto sama, ovako nabrzaka..a to i neće biti lako.
vani je sunce, imam maju od Marka Cindrića i sram vas bilo sve koji nemate njegovu majicu.

Evo šta on ima za reći vama koji ipak jeste odvojili tih 70kn.

Hvala vam svima što ste se učlanili i širite priču i lijepu riječ okolo o meni i hvala vam svima što me podržavate i vjerujete u mene i hvala svima koji ste kupili majicu(e).

Ovo putovanje je genijalno i prelude stvari su se počele događati a to bez vas ne bi bilo moguće. Da imam vremena upoznao bih se svima vama i ako ništa drugo zagrlio vas od srca a neke već i jesam :)

Zbog vašeg i mojeg truda i truda mojih najbližih uspjeli smo prodati 160 majica i ja sam dobio neki mali glumački honorar i dosta ljudi koji i nisu članovi su mi donirali po koju kunu tako da smo skupili 8oo funti.

Uspio sam platiti prvu ratu za faks i sad još moram skupiti 6 tisuća funti do siječnja. Možda priča ode još i dalje jer se huška o nekim reportažama i intervjuima ali to će tek biti moguće kada se vratim na zimu.

Ako je još netko od vas u mogućnosti kupiti majicu to bi mi jako pomoglo i bio bih mu od srca zahvalan a zagrljaj može dobiti na zimu :) možete me slobodno kontaktirati na marko_cindric@hotmail.com

"GOD BLESS YOU ALL"

Hvala vam predivni ljudi.

Marko

Na tom Raskršću si me prvi puta pitao da li ću biti Tvoja?... Ono što nisi znao je da sam tada u tom trenu već bila Tvoja svim svojim bićem.
16 godina. Prije punih 16 godina...
Ono što Tada JA nisam znala je da ću danas 16 godina poslje još uvijek biti Tvoja... više nego ikad ičija.
Reklo mi je jedno drugo posebno Biće da bi sve dalo da me nikada nije upoznalo... da me nikada nije srelo...
Kako bi moj život izgledao bez Tebe u njemu?
Kao Svijet bez Isusa Krista... Izbacimo Isusa iz kulture, iz umjetnosti, iz glazbe.... Praznina. Sve se dijeli na Prije i Poslje Tog 33 tridesettro godišnjaka iz Nazareta.
... Jesam li ja sad to Tebe usporedila sa Bogom?
Jesam.
Bogohulno?
Možda.
Svatko od nas ima svog malog boga kom se potajno moli.
Moj bezdan i moje sve... Živim Bez Tebe.
Bog je Ljubav.
Živim dakle bez svog privatnog boga?
Kažu da je Pakao ne prisustvo Boga.
Dakle, živim Pakao.
Ali još dišem... A dok dišeš imaš vremena za spas...
Danas je dan spasenja.
I dan kad se eto susrećemo Ti i Ja na Tom istom Raskršću... I bez da zastanemo produžimo svaki na svoju stranu.
Jesi li pogledao u retrovizor?
Ja naravno jesam.
I evo me... još uvijek gledam.

Ljubavnici rastavljeni tek što su počeli... Ipak, tako su se dobro razumjevali među sobom: Svatko je govorio za sebe, a šutili bi zajedno.
... Ali jednog dana On je izgovorio jednu riječ glasniju od druge. Cijeli glas mu se zaljuljao i ona je odgovorila gorko i preko volje.
Govorili su isti jezik, a da to nisu ni znali...
Dugo je bilo objašnjenje... Bitka kratka.
I rastali su se.
Svatko od njih bio je stvoren da se slaže ali nitko da čuje drugog.
Oboje su učili u istim knjigama čuda koja su govorili...
.. i kako su to bila ista čuda nitko od njih nije bio zatečen..
...šta imamo i šta smo danas Ti i Ja?...
... Psi kraj kanti za smeće spremaju se za večeru.



Poruka za Rebs:
I Rebs samo da ti kažem ubio me Žak jučer.. nočas... neprospavana noć za koju je on dežurni krivac... s Tim tipom nije se zdravo družiti.

Evo zašto:

Ugasio je moju Aladinovu svjetiljku... Rekao da sam lažljivica... Ništa mu nisam rekla.
I onda bacio se na mene kao na svog ljutog dušmana.
Ljubio me i milovao.
Šaptao mi je plačući da sam SVA njegova Ljubav u životu...
Moj Dragi već pere krv zločina u mojim suzama.



Zaključak, mali:
Želite li ostat skriveni nikad, ali nikad nemojte trčati za izgubljenim bakicama.

I da...
Predugo sam te čekala...dane i dane...
Lađe se ljuljaju i plima nadolazi...Vrijeme je da krenem.
Zbogom.



Zbogom...

trebala je tu ići pjesma... ali nije išlo..pa sada stavljam tekst..

She never took the train alone
She hated being on her own
She always took me by the hands
And say she needs me
She never wanted love to fail
She always hoped that it was real
She'd look me in the eyes
and said believe me.
And then the night becomes the day
And there’s nothing left to say
If there's nothing left to say
Then something’s wrong.

[Refrain]
Oh tonight, you killed me with your smile.
So beautiful and wild, so beautiful.
Oh tonight, you killed me with your smile.
So beautiful and wild so beautiful and wild.

And as the hands would turn with time
She'd always say that she was mine
She'd turn and lend a smile,
To say that she's gone.
But in a whisper she'd arrive
And dance into my life.
Like a music melody,
Like a lovers song.



Through the darkest night
Comes the brightest light.
And the light that shines
Is deep inside.
It's who you are.

Nikada nije postojalo ništa što nas toliko zasljepljuje da ne vidimo zlo kao što je to ljubav.
Ljubav je sjebana. Uvijek ću u to vjerovati.
Gdje god bilo ljubavi, netko će je uvijek prije ili kasnije na kraju sjebati.

Što više znam o Tebi to bih više voljela da si živ. Što sve moram saznati od drugih?.. To nije fer.
Jer ja nisam umrla a patila sam više od tebe!
Tako otići. To nije fer. Prevario si me. Jesi li ikada pomislio što to znači u mome životu?
Najrađe bih te sada doista ubila. Nije pošteno što si već mrtav.
Zabit se u jadno, jebeno drvo!!! Ko je to vidio?! Ti, Ti si ga trebao vidjeti. Morao si ga vidjeti! Znaš jebenu cestu. Znaš!! Morao si.



Zašto moramo jebati ljubav? Zašto joj se ne možemo oduprijeti, a nanosi nam zlo?
Kao da baš traži da je sjebemo.
Ruševine moraju postojati.
Nada mora postojati. Hahahahaaaha. Nada je mama..D. mama.
I ovo postoji. Isto kao i moja nada i tvoja vi..... tvoja više ne.. Tvoja više ne... Ali.. otkud nam ideja da je ona nužno dobra?
Pogoršanja moraju postojati. Kao i želja za povratkom u sretnija vremena, želja da popravimo sve što smo sjebali.

Ali, ja ne znam gdje bih se vratila, Peri, Danetu ili Tebi, jer vidiš spleli ste mi se u istu osobu i više ne znam gdje koji počinje, a gdje završava...
Jebi se, znam di Ti završavaš.. u jebenom drvetu.
Mrziš što psujem?
I ja mrzim drveće, a trebala bi volit drveće, trebala bih sadit drveće, a ne htjeti srušiti ga.

Ljubav koja je samo malo sjebana mogla bi biti najljepša stvar na svijetu.
Moja je ljubav prema D-u bila sjebana od početka. Nije uopče vjerovao u ono što sam govorila, čak i kad nisam ništa govorila. Nije mi vjerovao čak ni kada sam lagala.
U Tebe sam se zaljubila posve nespremno. Uz more. Ostala sam ukočena gledajući te. Jedna minuta toga prizora bila je dovoljno. Ne možeš dugo gledati u surfera u neveri, a da se to sranje ne dogodi. Ukrala sam Ti jednu fotografiju na kojoj si još mali.
"To je već ozbiljno.", pomislila sam.
I imala sam pravo.

Nismo se uopće dobro slagali, no bili smo nesigurni, pomalo blesavi u načinu na koji smo se svađali, pa je to bilo donekle podnošljivo. Zvao si me "razvratnicom". Dovodila sam te do bijesa.
Ja sam vrlo mirna, pogotovo pred histerijom. Nitko ne voli tu moju osobinu. Brkaju je s hladnoćom i bezosječanošću.
Ali istina je kad me netko gnjavi, ja postajem bezosjećajna...
Ne volim ništa što zadaje bol.



Stalno smo se žurili, ili odmarali, ili se ševili. Ništa nije narušavalo našu ljubav. Koliko smo uzdisali, toliko smo i drhtali. Koliko govorili nježne riječi, toliko i psovali. Bilo je svejedno. Stvar je funkcionirala sama.
Da je bio potreban neki naš Trud, sigurno bismo promašili.
To je utjeha koja mi ostaje.



Ljubav je sjebana kao uostalom i jebanje.
Bili smo danonoćno zajedno. Bila je to neizmjerna ljubav i morala je loše završiti.
Po mogućnosti... smrću.
Diši!!!
Jebem mu sve, diši!!!
Pomozi mi da shvatim. Sve što gubim. Postoji li nešto tužnije?
Nisam te željela tako lako izgubiti.
To posljednje jutro spavala sam na prvom katu u kući Tvoga najboljeg prijatelja. Bilo mi je tako toplo i lijepo da ću se uvijek sjećati mirisa što sam ga udisala noću. Tada sam se posljednji put probudila s Tobom.. s Tvojim glasom kojim si me zazvao odozdola: Estera!! Esteraaa!!
Bio je to posljednji put da mi je bilo drago što sam se probudila.
Dok sam spavala s Tobom, uvijek sam se bojala da te ne probudim... A sad bi te tako htjela probuditi.
Ne bi ti više nikada dala da spavaš.
Nikad.
Moje ime. Kako je dobro imati nekoga da te zove, u želji da te probudi.
Tvoj dragi glas.
Bože!!! Kakav si ti zločinac bio!!!
Mogao si se popeti i probuditi me poljupcem. Mogao si leći u krevet i zaspati.
"Budi miran"... Kad sunce pozeleni, možda.
Ti, miran?! Haaahahahhaha.
A miran si.
KRETENU,, ti si kreten, najobičniji kreten. Čuješ li me, ljuta sam.
Zbogom, to je ono kamo inače šaljemo ljude.
Posljednji slogovi.

S D-om bi bilo zabavno da smo se mogli lijepo rastati... barem jedan put. Bilo nam je tako lako reći zbogom svima ostalima. No mi smo bili udareni, stručnjaci za ponovne susrete i ono "Idemo opet biti zajedno.."
.. Dođe mi da se nasmijem sad... jer s tobom je to neizvedivo.
Jer ne postoji ponovni susret.
Ti kad odeš... fakat odeš zauvijek. Bez zbogom...
Ponad zvijezde što je pala na tlo, jedne zvijezde nikad viđene, položila sam svoje bolesno srce i ono nije zbog tebe izgorjelo...
Damn.
Kamo ide ovaj moj život? To je ono što bih htjela znati.



Još na prstima imam miris rakova što sam ih pojela kao dijete, tisuće kilometara od mora i odavde.
To je put koji želim slijediti, budem li morala izabrati jedan... Biti poput mirisa koji ostaje. vezan za neki trenutak koji je već zaboravljen.

Patnja je zajebana, jer je ljubav zajebana... Ali kako zajebati patnju?
Učiniti da drugi pate?... Već sam probala.
Ne funkcionira.



Ah, moja bol od ljubavi. Sva bol koju sam nanjela i koja mi je nanjeta, dolazi od ljubavi koju smo si oduzeli...
Kad su se dečki u mom slučaju bunili, trebala sam im dati tvoju posjetnicu. "Uzmite, ovo je moj prvi dečko, on je kriv za sve vaše patnje."
Vjerovatno je moja dobrota bila malena jer sam ju svu potrošila s tobom. No moja ljubav bila je golema. Nisi ju morao svu prisvojiti. Pustinjak.. Majstor čežnje..
"Ne mogu biti s tobom." "Ne razumiješ me, ne znam ništa."...
Ma jebi se!!! Ja ne mogu živjeti, a ti mi se tu kurčiš sa svojim pesimizmom, sa svojim bedovima i strahovima.
Neprikladna sam. Neprikladna sam za trošenje. Nema se više što potrošiti. Ni dati.

Vješta sam u sjećanju. Sranje. Hahahaahaha. Biti ću podsjetnik na Tebe, ona koja Te se sjeća, koja te vraća i približava te onom što si bio.
Neću ni sa kim razgovarati, ali... teško onome tko dođe razgovarati samnom. Svakome ću dosađivati Tobom. Priče koje ću pripovijedati neće imati kraja, bit će sastavljene od jednostavnih stvari kao što su kafići i riva, ništa prisno ni zanimljivo, samo banalnosti..poput onih koje mene uništavaju, koje više ne uspijevam zaboraviti - Bože moj, to je mućenje. Mućenje za sve njih buduće. Pokaže li mi netko svoje osjećaje, pojest ću ga. Bit ću domar tvoga srca. Čuvat ću Tvoje ostatke u svojoj glavi.



Budiš me usred noći.
Koliko je samo zločina izbjegnuto zato što nekoga smatramo duhovitim?
Da moram birati između svih dobrih stvari što ih o nekome možemo pomisliti, uvijek bi izabrala duhovitost. I to Tvoju.

Kriva sam što ne prihvaćam Tvoj odlazak.
Dok sam bila s Tobom samo sam mislila na druge stvari. Posebice: Kako pobjeći?
Tvoj jedini prigovor bio je da nisam prisutna..."Radi što hoćeš Eki, samo nemoj bježati".
Jupi! Super T. Super... a di si...
Svatko ima svoju bolest, trebao si me pustiti u mojoj... "Ne bježati.."...i di sam sad?! Na Otoku. Bez Tebe. Kao otok. Kvragu sve.
Mislila sam da zaslužuješ bolje od mene, da ćeš me se zasititi, da ćeš me razotkriti. A zapravo jedina stvar koju si mogao kod mene otkriti, osim velike ljubavi, bila je moja sklonost prema kukavičluku i prema Tebi.

Mnoge su se stvari dogodile znaš ko i uvijek kad smo ja i moja vodka zajedno.



Nisam osoba od povjerenja. Vidjela sam kako propadaju mnogi brakovi, umiru mnoge osobe, kako se mnogi prijatelji zaboravljaju, mnoga djeca bježe, mnoge žene zaljubljuju, vidjela sam mnoge čudne procesije..

Volim restorane na morskoj obali, kada se probudimo u 16 i posljednji smo koji ručaju ili prvi koji večeraju.. to nikada nije posve jasno. Volim te kad si gladan, toliko gladan da me čak i neprimječuješ. Volim gledati smjene konobara. Volim kad nas mrze.
Teško je razlučiti zlobu od nehaja. Često sam na pitanje "Imaš dečka?", odgovarala "Manje Više". Sposobna sam lagati o svemu osim o Tebi. U trenucima krize jedino te mogu omalovažavati.
Neprestano padam na Tebe umjesto na Sebe. Ali u tu svoju ljubav, u tvoje oči boje prljave rijeke ja neprestano padam svaki put kad se moj pogled spusti.

Više ne znam što bi rekla. Gorčina mi je sputala ruke u suzama i u životu. Ruke se protive očima. Miču se. Uvijek lažu.



Kad me posjednu za isti stol za kojim smo nekada sjedili, dođe mi da porazbijam sve tanjure i jedem i pijem za oboje.
Moja me duša neprestano prekida zazivajući te.
Što sam dalje od tebe, osjećam ti se bližom kao da su tvoji koraci ovdje, pored mene, i ja te mogu pratiti, i govoriti ti i reći ti koliko te volim, i koliko te trebam... Sada, tu, usred jedne od ovih uličica u kojima te gledam ljutita od čežnje, u hladnom danu... svjetla nema.

Vrati mi moj život i moje vrijeme. Reci bilo što ovom budalastom srcu koje ništa ne zna, koje misli da hodaš ovdje u blizini, jer te ono osjeća..
Tko se sjeti, više stvari gubi... Da, da..Gubi onaj tko se prisjeti.
Ne vrijedi govoriti istinu. Vrijedi - ukoliko to nije...
Dobro. Tko sam ja? Od toga otjelovljenja pakla dolazi moja sreća?!
Ne možeš imati sve ako si zao. Ta mi je činjenica uvijek stvarala bol.
Nekada, prije nego što sam upoznala Peru bila sam dobra. Nekolicina muškaraca zajebe svijet...Sudbina.
Ništa se ne događa kada smo sretni. Sretni smo samo zbog nečega što se već dogodilo.
Ono što slijedi je sjećanje na jedan život. ..
"Nemaju svi našu sreću."
"Ne rugaj se."
"Ne znam zašto sam to rekao."
"Sretan sam."
"Ne brini o tome."
"Ne želim odavde otići."
"Maknuti se od tebe..."
"Zla."
"Moja."
"Napokon."
"Koliko mi je trebalo da do ovog dođem."
"Jebi se!"
"Kakav je ovo svijet gdje se i pokućstvo miće?!"
"Učinila si me redovnikom, mužem i kurvišem...potpun sam."
"Za tebe sve."
"Zašto si baš meni morala pripasti?!"
"Ljubav me je spriječila da te promijenim."
"Samo budimo."
"I to je već nešto.. Moguće da više nećemo biti razdvojeni."
"Tvoj sam.""U usporedbi s tobom, ja sam dobra osoba."
"Eto, opet ti."
"Da, dobar sam."... "Ti nisi."
"Nije potrebno da odlaziš predaleko."
"Jer te blesavo volim."
"Strah me je. Plašiš me."



Dan kad sam ga prvi put vidjela. Bože sveti! Kakvu je vestu nosio. To je najružnija vesta na svijetu. Bilo je dovoljno samo pogledati tu vestu pa da ostaneš obilježen za cijeli život. Trebala sam odmah po vesti shvatiti kakav je. Ne pitaj me za logiku ovog rasuđivanja jer mi izmiče.
Samo onaj tko se oslobodio ljubavi može sebi dopustiti da se sjeća.
Čežnja?!
Kako zavidim onoma koji je imaju. Ja nemam čežnje, samo frustracije.
Ne sjećam se, samo čekam.
Nisam sentimentalna, u kurac, zaljubljena sam.
Ono s vestom je laž. No i lagati je teško kad govorim o njemu i na sebi imam tu vestu, najdražu...
Eh.
Potreban mi je.
Ne uspjevam ga opisati. Najlijepši i najzlotvorniji na svijetu.. Ne znam ga bolje opisati. Služi li to čemu? Ne. Oprez.

Ponekad smo uspijevali pomiriti svoje opsesije. Uvijek ista priča. Ta ljubav. Ljubav koja nam pokazuje ono što ona ima.
Jedan dečko u mom životu. Baš dobro.
Barem malo sretna T., barem malo sretna.
Sve je povezano.



4 a. m.
.....nastavlja se...

Ne vodim brigo o sjećanju. Ono se samo pobrine za sebe, a i za mene na kraju.
Sjećam se samo dobrih stvari... Tvoje su oči boje prljave vode..Tko bi se mogao umoriti od padanja na njih??!?
"Želim se izgubiti."
"Bježi. Bježi vrag te donio, više ne mogu izdržati pored tebe..."
A ja sam se smijala? Bože mili. Bježala sam na sve strane. Vrijeme sve dohvati ma gdje bilo. To je uvijek ista priča. Baš dobro. S tobom u društvu. Sve na kraju vodi do istoga. Sve sam više mislila na tebe, jesi li me upoznao? Jesam li te upoznala? Ne mogu biti mirna, ni sama. Znaš da mi te stvari ne idu dobro.



Tvoje srce priljubljeno uz moje kucalo je od ludila i zadovoljstva. Zar će se netko čuditi što nismo uspjeli?
Ah, dobro. Ljudi su sretni? Ali to je nevažno u odnosu na sreću koju bi mogli osjetiti.
Naprimjer neka se jebu u liftu hotela.
Poznavao si sva moja svjetla.
"Ti nisi moja srodna duša."
"Nisam. Žena kakvu sam ja htio bila bi ona koja želi čuti što govorim, netko bar malo nalik meni. Život. Eto što bih ja dao da te nikad nisam vidio."
I dao si ga, lopužo.
A tek ja T. A tek ja... ali da te vidim samo još jednom.

Bilo mi je potrebno da pobjegnem. Bila je to neprestana potreba. Da to nije bila ljubav, o čemu bismo mogli pisati ili od čega bi bježali. Ljubav je sjebana. Nikada ne znamo da li dajemo ili primamo. Bila sam pravi gad, ali silno te volim. Htjela sam biti tajna koju samo ti znaš. Došla sam bez ijedne riječi. Čak i nisi ovdje. Zapravo ti nikada nisi ovdje. Ljubav je sjebana. Drugi često prestanu postojati.
Mnogi nasoje pomoći. Ništa ne shvaćaju. Žele pomoći a da se ne potrude pokušati shvatiti što bi trajalo godinama. Vrti mi se.
Mislim: iskoristit ću sve sekunde, svaku kap kiše i octa, svako zrno riže, svaki treptaj svjetla, miris staroga kamena u blizini mjesta gdje smo se dogovorili da ćemo se uzet..
Cvijet samo za tvoje oči... koji samo one znaju otvoriti.
Eto, vrijeme je da se traži račun.
Ponekad stvari odu predaleko, a poslije tko odgovara za posljedice?
Zbog ljubavi daleko, zbog Ljubavi još dalje. Jebemmu, kako je daleko srce onoga koji traži ono što je već ponio iz kuće. Hoće li rano u jutro još biti nekoga tko će čuvati ako ne moje mjesto pored tebe, onda barem jedno sjećanje na mene.
Požuri moj Gospodine, jer meni se žuri.
Baci me u oblake, ne ostavi ni komadić mene... Bože moj zbunio si me. Zaboravila sam što sam htjela reći. Nije glina. Budim se sa kricima. Zvijer. Divna. Bambi s očnjacima. Privijem se. Nema sata koji bi bio kasniji. Guraš me. I zato volim te. Prije no što zaspeš. Tvoj timeing - uvijek savršen.
Želim poći s tobom. Sada je to tvoj problem. Zadovoljno te puštam. Iznenada naše ime priziva ljubav.
Jedva primjećujem put. Zbiva se to u tami dubokih noći što su prošle kroz naše duše.

Ponekad su se pojavljivali tipovi. Prilike. S dobrim namjerama. Spremni zaboraviti da sam ja već proživjela svoju "veliku ljubav". Lijepi... Jedni su govorili "vo li me", drugi "makar na kratko", a bilo je i onihšto su kao olakšavali sve "nije važno ako me ne voliš. Pusti da ja volim tebe."
Bježi. Ti su najgori.
Poplavila bih objašnjavajući da stojim na mjestu nemajući kamo da krenem zato što sam vezana za prošlost koja nikada neće završiti. Mjesta se uvelike promijene ako u njima nema srca.
Čim bismo stigli kamo smo naumili, otkrili bismo odakle je potrebno pobjeći.. bar ja.
Najljepša mjesta, a ja sam se samo ispričavala.
Sva su me ona podsjećala na tvoje mjesto.... Svaki me kamen nazivao izdajicom. Svaki je cvijet izvikivao tvoje ime... Kako mogu otići, ako neman što ostaviti. Čak ni poljubac. Ni kavu.
Tako sam naučila podnositi tugu. Najveća je tuga bila moja jer više nisam mogla plakati, ni primiti ijednu suzu. Zahvaljujući tebi.



Postala sam tvrda. Žao mi je što to moram reći, ali istina je: postala sam prava svinja. Nesretan je tko živi bez tebe. Pojavio se jedan čovjek koji se suočio s problemom i htio me spasiti. Kad u tome nije uspio, rekla sam mu: "Ako misliš da mi je drago što Ga volim, varaš se. Mrzim to. Kunem ti se, mijenjala bih svoje srce, sa svim njegovim sadržajem."...ali ni to nije istina.
Cijeli svijet je često vrlo malen...


Izgubila sam san zbog tebe. Očekivala sam vječnost. Još nisam naučila zaspati... A kamoli živjeti.
Izgubila sam. Spavaj ljubavi zbog svega što sam izgubila.
Ponekad se primaknem nečemu nalik na ljubav... Ali nikada nalik na Tebe.
Popot ljubavi, uzbuđenje na dlanu. Spas može biti lijep, ali treba voditi računa da može beskrajno dugo potrajati dok ne stigne.
"Udaj se za mene i nikada više nećeš toliko piti", rekao mi je jedan genijalac.. Kao da je to što nudi privlačno. Kao da je to čin ljubavi. Omah sam pred njim popila dvije vodke naiskap. Najjače. Naljutio se. Otišla sam. Krenuo je za mnom. "Poštedi me."
"Ja te ne želim mijenjati", reče on. Lažeš, pomislim ja. U takvim se prilikama jasno otkriva da me žele promijeniti... Za moje dobro, naravno.
Samo što odustanu... Od žena poput mene, vezanih za osobe kao što si Ti.

Razbio si moj život na krhotine, onaj prije i ovaj poslije tebe. Uništio si staro izvorno veselje što sam ga tako pažljivo čuvala. Sada se trebam snaći sa ovim ostacima...

I sjetila sam se svoje prve ljubavi... Dok smo ti i ja dragi moj bili osuđeni jedno na drugo, kažnjeni jedno drugim... Kao što je grožđe, koje je slatko i nikome ne šteti, osuđeno na rakiju.
Što se radi s onim što nam ostane u glavi kada se više ništa ne može učiniti?
Zašto muškarci ne mogu odoljeti ženi koja doista želi biti sama?
Zašto se možemo ševiti s onima koje ne volimo?... Zar tu nije nešto krivo?
Mislimo kako je ljubav dobro čuvana, ali istina je da kako je jebemo, tako je i sjebemo.
Voditi ljubav još je gore. Mrzim tipove koji to uporno traže :"Vodi ljubav samnom."... jel srari, a kuda? Oćemo ju izvesti u park ili... Ups.. a imamo i još jedan problem, ma sitnica.. ne postoji nikakva ljubav što bi se vodila!
On se uvijek pojavi u najgore vrijeme. Prije, za vrijeme i poslje. Ustajem iz kreveta i odlazim u kuhinju oplakivati cijeli svoj život koji nije dospio biti cjelovit. On odbija otići. Godine prolaze i vode me sa sobom...



Sve je ostalo tu. Čak i najmanje pojedinosti. Čak i miris kose. Miris zglobova. Sve je ostalo.
Bilo je noći u kojima sam bježala. Gubila sam se u ljudima i piću, glazbi i mjestima u koja sam putovala... Ali uvijek bi završila u istome jutru, onome u kojem me odozdo dozivao Tvoj glas... s namjerom da me probudiš..
i poljubiš...naravno.

Htjela sam pisati o tome kako sam u subotu provela krasnu večer sa puno lošeg crtanja sa Zokom i Hrvojem. Htjela sam pisati o Sljemenu i kako je predivno, o svojim razbijenim koljenima, o djetetu koje nose u rusaku, o braku i kakve su njegove sličnosti s kupovinom stana...
Htjela sam, ali sve riječi su mi stale kad sam čula za Dinu.
Kako misliš mrtav?
Kao da se to može krivo protumačiti.
Gotovo sam poželjela da je to ona fraza... da ne duljim.
R.I.P.
Mrzim tu frazu.
Kao da je taj ikad htio počivati u miru!!!



Ljuta sam.
"Život je lijep."... Ma nemoj srat. Ali smrt nije.
"Smrt je sastavni dio života".. Ma tornjaj odavde. Kakvog je života smrt sastavni dio?! Smrt je smrt i gotovo. Smrt je jebeni kraj i točka. Sve ostalo su nade...
Nade su OK. Izludili bi da ih nema, valjda.
Ali ne tješe me. Ljute me ta objašnjenja bez garancije..
Ljuti me kada navečer na RTLu puste "Prgavu familiju" jer je na toj snimci on tako živ.
Ljuti me što nemaju obzira prema nikom, i što je marketing broj jedan.. Smrt se dobro prodaje u naše vrijeme.
Ljuti me što su nam ljudi dar koji ćemo morati vratiti. Ljuti me. Zašto bi ih morali vraćati?
Sorry Bože obićno nemam hrabrosti ljutit se na Tebe, ali trenutno ne znam kome bih se obratila.. Običaj je ne ljutit se direktno na Tebe, zašto? Iz straha od kazne koja slijedi? Ali vidiš doista su čudni putevi Tvoji i ja ih ne razumijem. A s obzirom da sam samo tupava ovca pokušaj Ti razumjeti mene.. Ljuta sam jer nam daješ nezamjenjive ljude i onda oni odlaze...
Mislim, po kojem ih to principu zoveš? Šta daš im talent.. Mislim šta ti je Toše trebao gore.. da li to znači da ga odovuda nisi dobro čuo?!
A Dino...
Al jedno ti priznajem... stvarno znaš napraviti ljude sa stilom.
Volim Tvoje kreacije.

Groblja su puna nezamjenjivih ljudi...

......
Pisala bih o Dini iz Libida, kakvog ga se sjećam.. ali ne nalazim adekvatne riječi. Možda je jednako teško opisati nečiji život, kao i dobro proživjeti vlastiti.

Ali Rebs ima...
priča o Marku
He is the one.

Šetnja... Duuuuuuuga šetnja, toliko duga da većinom sunce se spusti tamo negdje gdje se ono već spušta (zapravo ne znamo sa sigurnošću,.. sve su to tek teorije..)
To su ti razgovori.. u kojima se otvaraš natopljen toplinom, u kojima si bezrazložno otopljen, otvoren, prisan i blizak..
Zapravo takve šetnje su bile izvedive tek tamo negdje u nekom maju (maju kažem..poslje je došao svibanj) kad nas još turistička gužva nije sprječila da Lopar bude "samo naš".
Nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.....alo Đole, otkud ti sad? Šta ti je.. ovo je moja priča... (mada si i tu bio prisutan)



Danas se sve nešto više ovako osjećam.. alone in a crowd... pas marker.
A vjerovala sam da mene to neće sustići, da ćemo se moji prijatelji i ja oduprijeti zubu vremena i prokletim kalupima po kojima se tu sve odvija po nekom redu... Sada je red da se izgubimo međusobno jer vidiš "danas nemam vremena"... Jesem ti koliko je potrajalo to danas!!! A kad se samo sjetim da je bilo noći u kojima sam to svim srcem željela... da traje... da traje... da samo još malo traje... ma budimo iskreni: htjela sam da nikada ne završi.. Biti će da me je Bog opet krivovremeno uslišao...
Sklonte čaše i bokale..... ej, polako stari..Kužim i meni tako dođe... u zadnje vrijeme sve češće...priznajem.



Jutra na jedrilici... neprocijenjivo. Kad bih taj mir mogla preselizi zauvijek u svoju unutrašnjost i zadržati ga bez obzira na okolnosti... Taj stav: Sve je u redu i tako će i biti.. Sve je dobro..
... Život je more...nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode...... OK Đole... opet si pobjedio.


U jutra rana plaše me senke minulih dana... Sećanja mutna kao u laži, kao u snu.....ej, stari.. ajd nemoj.. mogao bi me opet dotući prije nego ispričam svoju priču..


U jutra rana plaše me senke minulih dana...Lome me vali, nose me struje.... pa dobro, mislim.. stvarno..

imaš još šta za nadodati?!



Sve prave su Ljubavi tužne......kvragu Đole, nekad mi nije drago što imaš te proročke sposobnosti... Al ne brini, ne ljutim se na Tebe, kad Tebe volem i to je fakat.

Gadan dan na poslu bio jučer, iscijedio me bez milosti.. Ali postoje ljudi i mjesta koji te vrate..koji budu šećer ili med kad si već iscijeđen i onda više nije sve tako sivo i imaš pravu ekipu za popiti pivo.



Važno je to.
Sitnice koje te vesele..kao čovjek koji zaboravi skinuti etiketu.
Ostvarene želje me vesele.. kao kada dobiješ priliku raditi uz čovjeka kojemu se diviš i od kojega želiš učiti.
Trud me veseli... poslušati, krenuti iznova, boriti se da ostvariš svoje snove..pred onom užasnom komisijom..kao da oni stvarno određuju koliko si dobra.. Dobra si.
Ljuti me: Dodavanje recke ionako već tužnoj priči (ali nije li to več samo čovjek kakvog ga znamo?!- nažalost)
Licemjerstvo i Stav: "Po meni je Svemir krojen.. Ja znam najbolje i taj sam koji određuje što je dobro a što nije"...upsss sorry Bože nisam te prepoznala!!!
Ego.
Taj frajer me ljuti najviše... freekin lažnjak.
Non-stop radimo na tome da ispunimo svaku želju našeg ega, bez obzira na to koliko plitke i samodestruktivne te želje bile. Ovi impulsi... kontroliraju nas 99,9% vremena.
Treba li nam od našeg egića koji hranimo svakodnevno veći neprijatelj?!
Nema jadnijeg prizora od čovjeka koji spašava svoj ego pod svaku cijenu.. tužno, pretužno..ja TO zovem: pravom ruševinom.
Nezrelo..


Nemam vozačku, mislim sada već imam ali po nju treba otić..hm. Imala sam s kim popit pivu..pa sam ju i popila. STOP..Policija.

"Gospođice malo brže vozite"
.."Znate, mrak je, mene vam je malo strah, tu baš nije dobro osvjetljeno..
"Strah vas je velite?! A trebate li vi možda pratnju?"
Kako, molim?.. Jel' trebam koga?
"Pratnju."
Ne razumijem..
"Prema kuda ste se uputili?"
Pa prema Svetom Duhu..Idem kod prijateljice..
"E pa tako onda, mi ćemo vas otpratiti prema tamo, ionako nam je smjena.."
Aha..OK.
I tako imala sam jedan auto ispred i drugi iza... bila im je gotova smjena... i valjda im je fora pomagati damama u nevolji.. Ajd da netko misli da sam dama
Bilo me je strah i time je moje olakšanje bilo još veće.. ne samo da me nisu ništa pitali, bili su tu na usluzi
Hvala Plavi...možda ste malo sirovi, al ipak pravi :)

Ples je opijen pjesmom.
Muzika je uskomešala zrak.
Ruke nam lete u vis.
Ruke su na tren poput ptica slobodne.
Zeliš li me podučiti voljeti sebe!?
Ali ljubav je beskrajna.
Nema ona mjere.
Ti bi da se ljutim.
Ja se smijem.
Slušaj muziku života... pleši.
Pleši samnom.
Smij se. Diši. Sad. Sad....SAD
Moje će ruke zaokružiti svemirom i zagrliti nebesa...
... a ti mi nećes pomoći, mada je u tvojoj moći.
Ne, ti zeliš mojem posustalom srcu donijeti sjećanja...
a moje je jučer umrlo pri porodu.