one love one life

Kraj tjedna. Ali ovaj Kraj se potajno privuče poput bolesti, smrti... ili kvragu budimo iskreni svakog drugog Kraja. Neminovnost..
Kraj je neminovnost. I to je to. I to je Sve.
Jesam li Sretna?
U Trenucima. I zapravo je to Sve što imam. Trenutak ukraden od vječnosti bljeskom fotoaparata. Ali i opet sve što imam kada vidim tu fotografiju nije sam trenutak, nego tek Sjećanja. I opet je sve što imam tek sjećanje.
Uvijek ti govore "Živi život.", "Život je tu i sad". Ma, je li Prijatelju? Ma nemoj!!
Al ajde ti meni lijepo, molim te objasni KAKO se to živi tu i sada?!
Kako kada ti Demoni prošlosti dahću za vratom, a pred tobom zjapi bezdan već spomenute Neminovnosti?
Nada? Ostaje Nada.
Ma jel` ?! Koja to nada... Da ako se dobro uklopiš, ako se dobro pritajiš da će te nekako, nekim čudom nesreća zaobići. OK. Ja razumijem Zašto pristaješ na tu Iluziju. Ali meni je nekako Dosta.
Uz Život ne ide garantno pismo. A da ću se pritajiti u neku rupu... Jok... Ne ja. Ja u red takvih odluka neću stati.
"Moraš odigrati dobru partiju..."... da, to dobro zvuči i sve u meni se s time slaže. Ali Dačo ja još uvijek ne znam da li ju dobro igram, i ne znam dal ima ikog da mi to kaže. I da me uputi... a da me ne utupi.
Trudim se ne misliti. Ljudi, znate li kako je teško ne misliti??!!?
Borba. Jer ako samo krenem, ako prihvatim samo jednu malu misao koja se eto nekako provukla kroz rupu u ogradi... ode ... Sve samo ode... I onda nastupa Tuga. Tarrararam... "Evo me, došla sam i svi drugi osjećaji se povlače pred njenim visočanstvom. U jednom nepromišljenom trenutku, nekom - tom zločinu (mada evo jedan mi baš konkretno neda mira) jer oni su promjenjivi. Taj tren ti to može djelovati njidealnije. Ali kada se odmakneš par koraka i pogledaš unatrag.... Au. I evo rupa na ogradi... I ona je tu... mala misao... i Kraljica stiže.
Nikako da joj se poklonom.
Ne sviđa joj se to. Vodimo nekakav prešutni rat nas dvije već dugo. Nikada joj ne bih priznala da je jača, jer bi kapitulacija za mene bila neprihvatljiva. Ali lukava je Ona. Katkad pozove i Strah. .. A Taj Marsovac je opasan.
Servira mi tako neku D-mol pjesmu. Neku knjigu. Neku Tvoju zaboravljenu sitnicu... Servira mi slike stradanja, ratove i Ratoljubce koji me da priznam još više plaše od samih ratova.
Sve To još nekako podnosim...
Ali onda mi lukavica servira ljubav. Na Nju još uvijek padam. Ko kruška.
Samo svoju, zamjensku. Ne Ljubav sa velikim Lj...nego ljubav. Ali ja ih još nisam naučila razlikovati. I moje ograde se klimaju... temelji klize..
Pitam se za šta sam već sve povjerovala da je ljubav? Koliko sam u ime te ljubavi rana nanjela ili primila, koje sam sve lude poduhvate poduzela misleći da me Ona vodi. Tko će ih prebrojati?!
Ne smijem ni startati, jer na sam pucanj startnog pištolja "Kreni", dok sam ja na broju jedan, Ona je našla onu prokletu rupu i stoji mi za leđima.
"Prestani brojati poraze. Prestani brojati poraze!!!"
Ali i opet: Kako?!
Padam na tuđe laži.
Padam na individualne istinice.
Padam.
Trudim se ne kriviti nikoga i na kraju okrivim sebe. Ali ni to ljudi nije baš neko rješenje.
Ljudi su tužni. Masovno.
Ljudi čekaju. Masovno.
A ja ne mogu da ne primjetim: "Netko je u ovoj matrici nešto gadno zajebo." Sorry stari.
Ne žalim se. Samo mi se mozak malo upalio.
Sada imate jasan primjer kako to ide kad dođe kroz onu rupu ona mala prva misao... Gadura jedna.

Pričaj mi.
Šapći mi na uho. Ne čujem što govoriš.
Osjećam samo vibraciju tvoga glasa dok mi priznajš sve stvari zbog kojih ću sutra žaliti što ih nisam čula.
Ali sada ne žalim.
Sada, ovdje, u ovom trenutku čujem samo tvoj dah,
koji mi govori više od riječi.
I poput vala me prelijeva i ja se topim, i ne mogu doći do zraka.
Ali to utapanje je slatko i ja žudim svim bićem umrijeti sada i ovdje
i predati ti sve što imam, sve što jesam, čime identificiram sebe.
Sve je nevažno.
Želim ti vidjeti oči.
Kroz njih.
Vidjeti taj dah u tebi.
Dah koji toliko ljubim.
Dah bez kojeg sam nasukana.
Dah koji me oslobađa ovog tijela i čini da lebdim.
Ah Koliko Te Iskreno Volim.

... I priznajem toga me je strah...... Čega?
Pa toga... da... šta ako je sve u što vjerujem laž???

Recimo: usamljeni starac... koliko je puta ostalo pred njim da prohoda... ali koliko nas o tome misli, a koliko nas bi mu pravilo društvo na tom putu da ne ide sam, ili tko bi ga slušao dok priča o putu koji je ostao iza njega...
Lakše je o tome ne misliti.... ali mi jesmo odgovorni.



Tek netko... Nitko... Netko nevažan... Hoćemo li i mi jednoga dana postati onakvi kao ljudi pred kojima danas mičemo pogled jer..
Lakše je o tome ne misliti.... ali mi jesmo odgovorni.



"Ratovi se dešavaju drugima, šta mi tu možemo? Pa ni nama nitko nije pomogao."
Mržnja nikada nije mržnju pobjedila, agresija nikada nije agresiju zaustavila...
Vaša agresija, vaš bijes.. vaše i moje negativne emocije podupiru ovo:





a i ovo.. jer uvijek postoje dvije strane















Ljudi ovo se dešava. I ne dešava se drugima. I najlakše je tražiti krivca negdje drugdje ali dopustimo si istinu...
Šta ako... samo jedno malo Šta ako..sam ja kriva:
misleći kako ništa ja tu ne mogu...
kako ja s tim nemam veze...
okrećući glavu...
I nastavljajući vjerovati u laž kako moje misli i osjećaji nemaju snagu.

Probudimo se!!...Mali kolibrić kad zamahne krilima ima utjecaj.. a da mi nemamo... Samo nastavi vjerovati kako si nevažna i od ništa značenja...i nastavi se buniti kako nema pravde i kako su drugi krivi.



Lakše je o tome ne misliti.... ali mi jesmo odgovorni.

Putovali smo sto godina. Na sprovod smo zakasnili sat vremena. Zapravo mi smo stigli, njega su otpratili a mi nismo bili tu...
Tko je kriv? Okolnosti? Možda smo mi trebali krenuti prije? Ali mi smo krenuli tako da možemo putovati lagano i sa pauzama... aha, da.
8 km kolona pred Kapelom... na zvizdanu... cijena autoputa ostaje ista. Molimo druga u plavom za pomoć, on nam naplaćuje kaznu uz objašnjenje da svi tu idu na sprovod. Pitam se tko bi izmislio takvu stvar. Ne volim vlasti, ne volim policiju, ne volim vojsku... i ne oni nisu tu za nas, a kamoli da bi nama bilo dobro!!...
Međutim na trajekt nas puštaju, ljudi znaju, ljudi razumiju, ljudi suosjećaju i pomažu... bez puno riječi i bez obzira na sve zakone, propise i protokole... zajebi svijete tu se radi o mom prijatelju.. i znate šta.. kad se tako postavite veliki svijet sluša i staje u stranu, jer ljubav ništa ne može zaustaviti.. ništa i ne vjerujte u ništa drugo.

Bloody Media Liess



Politička Ponerologija
ovdje je cijela knjiga

Bez riječi....

Leti ko lišće što vir ga vije... za let si dušo stvorena...
Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena...

Tanja.. volim te i sva snaga tebi.

Pa sada vi sami zaključite

Petak

Krećem sa dvije nepoznate cure u Rijeku. Bela mi je sredila prevoz. Fabi me čeka sa paštom koju je Bezo pripremio, litrom jegera i kartom. Spava mi se, umorna sam... pa jučer je bila tekma... nećemo dugo.
Najbolji mogući prostor za dernek..ostajem širom otvorenih očiju i bez daha..potpuno. Budna. Najbudnija.
Otkrivamo Jegerov štand...savršeni vrteći suncobrani na plafonu...svira we are animals.. jap..slažem se. Ivor i Fabi upozorenje... glasna muzika može oštetiti vaš sluh.
Kolko nas ima..Dok se vraćamo odmaramo nasred ceste. To nam taj tren izgleda sasvim normalno, kao i presvući majicu. Bezo, Fabi i ja igramo nogomet sa punom kutijom cigara..bahato? Taj tren toga nismo bili svjesni... Samo nam je bilo lijepo.
* dobivam lentu za kraljicu jegera... oće i Fabi ali nedaju joj..ne znaju oni Fabi.



Subota
Budim se u svojoj sobi ili me Fabi budi... Bezo ide raditi i ne pokazuje sreću radi toga. Nas dve ćemo do nje na chilanje do popodneva..imali smo volju skoknit na Fjumanku, ali ovi put Vedranić nije sudjelovao pa nam to nije bilo baš toliko primamljivo. Međutim u 18h u Dva Lava počelo se okupljati društvance.. Bela i Toni moji najdraži pijani ljetni prijatelji. Sa nekim ljudima jednostavno volite više piti nego s drugima
Toni i ja smo prije ulaza popili pivo i pročakulali. Lentu sam dobila čim su me vidjeli da dolazim prema štandu..odozgora je treštalo "Moj dečko je gay" pogledam večeras stečenog prijatelja Leticu, a on sa extra crvenim ružem na ustima i postaje mi drag u trenu. Toni pazi na mene, on uvijek pazi na mene. U jednom trenu zabrani mi piti i zaključi kako me ide napojit. Tjera me da popijem litru vode. Grozno. Ja nevjerovatno poslušno pijem. Nije mi dobro od vode.
U zoru taxiem za 15 kn idemo do Bije. Spavam u taxiu. Bia ne kuži da spavam i otvara mi vrata, kuži tek kad sam ispala i probudila se. Nalazimo da je to neizmjerno smješno. Po putu do zgrade srećemo mačku..pravu mačku, ide za nama.. u zgradu, u lift, u stan... Zovemo ju mačka - pas. Super nam je.



Nedjelja

Budimo se i udara nas spoznaja o mački u stanu u glavu, još nam je smješno ali ne znamo što sada s njom. Ima ozljeđenu capu. Ja ju već volim, ali Bija se stojički odupire osjećajima. Jedemo i vraćamo se u krevet, opet jedemo. Idemo još jesti u grad jer smo doma sve pojele. Mačka ostaje kod Bije. Volim Biju. Fabi ima priču o pušenju. Volim Fabi... Vrijeme je povratka.. vraćam se sa svojim novim prijateljicama nazad.. alkohol stvara brza prijateljstva.
Ostala bih ja duže ali u Zagrebu imam nešto nepropustivo - Kelkope



...i prije svega Jelenu/ Afro



Sanja me je čekala ispred Tvornice, unutra Rebs i Iva, Dinko i Nixa vode.. ostatak Gea plješće sa svih strana krcate dvorane. Nema baš puno ljudi zbog kojih bih trpila dva sata bolova u nogama zbog nedostatka mjesta za sjesti. Ali..ljudi moji.. ono što su te cure otplesale vrijedno je svega.. one plešu sa strašću.
Bio im je u gostima i plesni studio Larise Lipovac koji su perfektni i bez greške.. ali djeluju mi ko mala vojska bez emocija potpuno izdriblana.. dok Kelkope ljudi moji.. One pršte..one sjaje, one vas pune energijom, zbog njih vi volite ples, i želite plesati.. Bravo. To je sve što mogu reći... Bravo.. Bravo.



A jučerašnju sjajnu utakmicu zasjenilo mi je saznanje da danas imam ispit iz Češkog koji sam računala da imam u četvrtak. Zaželite mi sreću.. Trebat će mi.

Kako se predstavljate? Znate li uistinu tko ste?
Kada netko postavi pitanje,"Tko si ti?" da li često zapravo odgovaraš što zapravo radiš ili čime se baviš ili se predstavljaš kroz svoje odnose s drugima? "Ja sam njegov i njezin sin," ili "ja sam doktor," ili "ja radim na tom i tom mjestu, radim to i to."
Možeš raditi bilo što, ali tko si ti? Da li si ti tvoj posao? Odredjuje li te to? Da li je to sve? Danas možes biti novinar. Sutra možes biti glumac. Prekosutra kuhar. Slijedeči dan možes biti profesor. Ti si roditelj. Student. Bio si dijete, jesi dijete. Ti si pacijent u bolničkom krevetu. Imaš gomilu uloga koje možeš odigrati u jednom životu, ali čak ni suma svih tih uloga ne može se uistinu izjednačiti s tobom, zar ne?
Ti si više od svih uloga koje si odigrao ili još igraš u životu.
Kada se osoba identificira sa ulogom koju igra, svi djelići njene ličnosti nisu ujedinjeni. Ona je u toliko fragmenata da ne može biti svjesna svog konačnog potencijala.
Vjerujem da je to pitanje - tko sam? - početak duhovnosti. Putovanja.
Proces identifikacije - ja sam netko, ja sam Hrvat ili Amerikanac, ja sam Bosanac ili Meksikanac, ja sam
Hrvat...-služi nekoj svrsi, ali definitivno nije krajnja istina. To nije absolut.
Duhovno putovanje je potraga za izvorom. Odakle dolazim? Što ili tko je izvor ovog života.
(ako ništa, ovo je bar zajedničko svim religijama ).. a kad smo kod religija.."ja sam Musliman", "ja Katolik", "ja Krsčanin", "ja Buidist",..." a oni koji nisu isto sto i ja nisu moji. Oni mi ne pripadaju!".
A u ovoj identifikaciji ljudi su u stanju dati život. "Čak i ako umrem, nije važno, ali ja sam Musliman (Hindu, Krsčanin)..to moram biti ja!
"Onda domoljublje..tako to zovemo, jel? Ono.. pitanje nacionalnosti.. Ja sam Hrvat!, Ja sam Bosanac!, Ja sam... Nema razlike izmedju Slovenije i Hrvatske, samo linija na karti. Nema stvarne granice, tek naše ljudske granice... pa ti putuj prijatelju (al` to je već druga tema). Zemlja sama ne govori!! Ona ne kaze: "Ja sam Slovenija". "Ja sam Italija." U Božjoj kreaciji svijet je ujedinjen, zemlja je jedno.. bez obzira na naše granice. Zapravo.. svi mi spadamo u istu kategoriju.. Ljudska vrsta.
Duboko sam uvjerena da nema veće duhovnosti od potrage za tim jedinstvom. Nažalost duhovnost kakvom ju danas doživljavamo je i dovela do ovih podvojenosti (ali i to je skretanje s teme ).
Postoji golema razlika izmedju duhovnosti i religioznosti. Religija je poput kore od banane (izmedju ostalog i klizava ), a duhovnost je sama banana. Medjutim ljudi idu okolo bacaju bananu i zadrzavaju koru.
Religiju čine vanjski rituali i navike, način zivota; duhovnost je potraga za izvorom, povratak izvoru spoznaja duboko unutar nas da smo dio Boga i njegovog plana, da smo željeni, voljeni, prihvačeni baš mi, takvi kakvi jesmo. Tim putem svatko treba koračati sam. Netko drugi ne može jesti umjesto tebe, niti piti umjesto tebe. "Žedan si? Evo sad ću ja popiti jedan sokić za tebe, ti se samo opusti.." Jel` može tako?
Kada nas istina dotakne, dođe do nas, mi nemamo pojma odakle je došla. Kao da je došla iz nekog nepoznatog kuta, nekog nepoznatog područja unutar nas samih. Nije li tako? Svi smo to iskusili. Svako umjetničko djelo je došlo iz tog područja. Svaka pjesma. I to mjesto svi imamo unutar sebe. To je ono sto uistinu jesmo. To je dobro predstavljanje.
Sve se mijenja. Pogledajte slike iz djetinjstva. Ja obično kažem: "To sam ja." Ali moj izgled se potpuno promijenio. Tijelo je drugog oblika i veličine...misli su mi se isto promjenile - ipak znam više (bar se nadam ). Čak su mi se i osjećaji promijenili - kad samo pomislim da sam stvarno vjerovala da mi zivot bez Mate nema smisla !!! A vjerujte mi tada sam bila uvjerena da sam to ja i ništa drugo.
Sve su to tek prolaznosti. Raspoloženja dođu i odu, misli dođu i odu, poslovi se mijenjaju, odnosi se mijenjaju, čak i partneri i prijatelji. Stvari se mijenjaju svuda oko nas, htjeli mi to ili ne, svidjalo se to nama ili ne.
Ipak postoji jedna stvar koja se nikada ne mijenja!! To ste vi. Tijelo se promijenilo - ti se nisi. Nijemi svjedok.

E to se zove dobra utakmica.. a baš sam jučer nevjernom Tomi od mog ravnatelja tvrdila da su naši takvi, da omalovažavaju one koje procjene slabijima od sebe, ali da zato kada se suoče s jakima da jednostavno igraju igru... I ovu su stvarno odigrali.
Ali nije to ono glavno što me oduševljava... ne, mene obori atmosfera.. ta zaraza, ta lica, oči koje se smiju, nekako kao da svijet na tren staje na stranu i nas veže zajedništvo.











Toliko o Destinu, malom bircu s dušom

A danas... danas me čeka put. I Rijeka. I Fabi. Fabi!!! Fabi I La i sretna sam. I čeka me moja soba sa svom opremom... ali poznavajući Ane neću baš biti u toj sobi.

I never take anything for granted
Only a fool maybe takes things for granted
Just because it's here today
It can be gone tomorrow.
And I guess thatś why I.. why I cheers you so much
becouse you, you havent changed, babe you still the same you
you just so sweet, you just so beautiful as that day..
you know I`m a little old fashioned,
I guess you can call me a little traditional
becouse I love things to stay like thay are between you and me..



That's one thing that you
Never in your life ever have to worry about me
If I'll ever change towards you because
Baby I love you
Girl I love you
Just the way... You are...



Don't go changing, trying to please me
You never let me down before
I don't imagine you're too familiar
And I don't see you anymore
I would not leave you in times of trouble
We never could have come this far
I took the good times, I'll take the bad timesI'll take you just the way you are



Don't go trying some new fashion
Don't change the color of your hair
You always have my unspoken passion
Although I might not seem to care
I don't want clever conversation
I don't want to work that hard
I just want some someone to talk to
I want you just the way you are.



I need to know that you will always be
The same old someone that I knew
What will it take till you believe in me
The way that I believe in you.
I said I love you and that's forever
And this I promise from my heart
I could not love you any better
I love you just the way you are.

Polako je prestajala vjerovati da je poetska motika čvrsta alatka za koju se može uhvatiti i ništa drugo ne raditi. Često je mumljala: "Meni treba nešto kao izmaglica ili izmaknuta stolica".
Sada su snovi napustili noći i skupili se u jagodicama prstiju, stvari su postale jasnije, a misli bistrije i pitke kao potok. Uletila joj je neka lova pa je od poštara u bijegu jeftino kupila stari poštanski kombi. Odvezla ga je kod prijatelja u garažu i posvetili su mu se. Kabinu vozača pretvorili su u jednosjed, ugradili dobar kazetofon, bar sa frižiderom, nekoliko pepeljara i kuhalo za kavu. Do tada je masa retrovizora bila polomljena: neki bi kreten otraga uperio dugo svjetlo, Ona bi rukom maznula ogledalo i ono bi prsnulo. Vanjske retrovizore izgubila je prvog dana kad je sjekla zavoj. Neki ju je frajer odvalio tako da se taj zvuk do danas nije zaustavio. Sitni komadići stakla rasprsli su se po vratu, ruci i blijeda krv je lagano klizila. To joj je pasalo i izmamljivalo smješak. Stražnji dio kombij plavim velvetom iz večeri poezije. I tamo su ugradili bar, ali sa skrivenom ladicom i karticama, ugradili su zvučnike, stavili jastuke, puno mekih tepiha i prozorčić kroz koji je iz kabine gledala kud god je htjela. Sve je brzo bilo spremno. Mogla je krenuti. Krenula je. Ispočetka. Odlučila se za put uz more. To je otvorena strana. I voda. Vozila je kao cesta. Nakon nekoliko uzastopnih zavoja jedan joj se učinio beskrajnim, kao da se vrti u krug. Nestala je slika; uletila je u jato ptica. Dolje se galeb koprcao, nemoćan da uzleti. Volan je u ruci. Druga ruka na mjenjaču. Sve je u redu. Oči su se podigle na retrovizor. On je tu, u njezinom stražnjem svijetu i izgleda sretno. Dopada joj se njegovo lice, potiljak i koraci koji se primiču. Obožava njegovo lice, potiljak i korake koji se primiču. Nesmetano vozi i nije joj važno kad ni gdje će stići, a kad poželi samo podigne pogled i on se pojavi u retrovizoru. Mijenja glas sa svakom novom pjesmom iz zvučnika. Nema obris. Ima oči i usta. On je iznenađenje poslije svakog zavoja, ona smješna nervoza na rubu smijeha, cijela ova cesta, i sve što se može desiti.
Ona zna da je frka što je muškarac čovjek i da sve će proći onog dana kad ga pogledam ravno u lice. Osjeća samo njegovu sliku u ogledalu čiji je okvir negdje na početku mašte. I uopće: retrovizori su jedina prošlost koju vidimo ispred sebe, u ogledalu u kojem nas nema.

Tu blizu sam imao prijatelja, u ovom gradu koji nema kraja.
Ipak dani idu i sedmice lete.
I prije nego se o kreneš, godina je prošla.
I nikada se ne viđamo sa starim prijateljma, jer je život brza i strašna trka.
On zna jako dobro da ga volim, kao i u danima kad sam dolazio kod njega.
I on je dolazio kod mene, ali smo tada bili mladi, a sada smo zauzeti, umorni ljudi.
Umorni od igranja ove glupe igre, umorni od pokušaja da se probijemo.
'Sutra ću kažem! 'nazvati Jima i pokazat ću mu da mislim na njega.', ali sutra dođe i ode, a udaljenost između nas raste i raste, tu blizu, ipak miljama daleko.
'Evo vam telegram gospodine,'.
'Jim je danas umro.'.
I to je ono što dobijemo i zaslužimo na kraju.
Tu blizu, nestao je prijatelj.
Ne zaboravi da uvijek kažeš ono što misliš.
Ako nekoga voliš, reci mu.
Nemoj se bojati da kažeš ono što osjećaš.
Posegni i reci nekome šta ti znači.
Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme možda će biti suviše kasno.
Iskoristi dan.
Ne žali ni za čim.
I što je najvažnije, ostani uz svoje prijatelje i porodicu, jer su ti oni pomogli da postaneš ona osoba koja si danas.

ma što da pričam o tom...jučer sam prelomila tu stvar u sebi i priznala si najtežu stvar..pogriješila si u procjeni. Platinasta plavuša s umecima, minicom i štiklama na jednoj i ja na drugoj strani. Benetton reklama. On stoji udaljen onaj jedan metar koji je odskočio kad me je ugledao. Bura uskovitlanih osjećaja.
Ona mi pruža ruku poput mrtve ribe oh kako to dovraga ne volim
"Nanana" otpjevuši svoje ime..koje ne čujem od buke u mojoj glavi. Samo te slogove. "Drago mi je", doda istim tim tonom.
"Zašto?"
Gleda me zbunjeno. Ne razumije. Gleda u njega očekujući pomoć. u pravoj si se crkvi našla molit. Gledam ga i ja....postaje mi zanimljivo na granici sado mazo igrica
Gledam opet u nju "Što ti je to točno drago?"
Ona opet traži pogledom pomoć.
I vitez progovara: "Ma ona se samo šali."
Pobjegne mi smješak.. neočekivano.
"Zar izgledam kao da se šalim? Zašto bi se šalila, nisam točno shvatila što je to curi drago, jer recimo meni nije u ovom susretu baš ništa drago. I ne vidim zašto bi rekla onda suprotno. Zbog klišeja? A ne, više ne. Ali vidim da tebi to dobro ide. Dakle uživaj...
I začuh spasonosno zeleno da se upalilo.. moje otvoreno more..
.. a ja sada zbilja moram ići.
Nisam se okrenula. Niti jednom. Nisam spustila glavu. Nisam dopustila niti jednoj izdajničkoj suzi da poteče...bar ne dok nisam došla u siguran krug ispunjen ljubavlju mojih prijatelja.
Hvala..na tome hvala...
Marina, Maja, Marinko, Rebs i Iva. Hvala.
Hvala Sanja. Hvala Karli što me izvela van. Hvala La jer znaš kada treba nazvati.
Hvala Mindo.
I hvala Vlado i Trba koji nisu ni znali što mi se dešava ali samom svojom pojavom me uvijek vesele.

Osjetih nešto čudno, kao da prošlost oživljava u meni. U trbuhu mi se uzbiba val nekog prijašnjeg života, izazove plimu koja mi preplavi žile, a hladni valovi blago mi zapljusnu sljepoočnice.
Užasna uzbudljivost te rečenice: "Kaži mi istinu..."



Svi imamo svoje tuge, pa iako se točne granice, težina i dimenzije boli razlikuju kod svakog, boja bola zajednička nam je svima.



Petar je odlutao nekamo u mislima hodajući polako, pognute glave, u svojoj budalastoj majici na tri guštera. Zaustavlja se pred osvijetljenim izlogom i hvata me za nadlaktice tako da sam mu okrenuta licem, pa me gleda u oči i kaže tihim, zbunjenim glasom: "Mislim otputovati. Samnom se nešto događa, samo ne znam što." Zatim dodaje dok mu iznenada suze naviru na oči: "Prvi put se u životu bojim, a ne znam čega".

Nisam znala slušati... moje slušanje je završilo kod "moram otputovati"... ostalo sam nadodala..on ide, on ide, on ide.. Čula sam najnevažniji dio rečenice.
A možda da sam ga stvarno čula.. možda sam mogla... možda..
A grad se čvrsto zatvorio škurama, kao da očekuje neveru.
Možda sam trebala slušati predosjećaj, možda sam trebala gledati oko sebe...



Na mahove je on govorio da će otputovati. Na mahove sam ja govorila da ću otići. Ali ni on ni ja nismo se mogli nikud maknuti. Bili smo prisiljeni čekati ishod, prepušteni sudbini i iscrpljenosti, koja je zaista bila strašna.


Sve te opomene nisu uopće umanjile naše ludosti, prije bi se moglo reći da su ih umnožile. Strahovita nepromišljenost vladala je našim postupcima, užasna lakoumnost obilježavala je naše ponašanje.



Nismo se čak ni nadali (tada sam tek shvatila da sam potpuno izgubljena) da ćemo spriječiti što nam zla kob sprema. Samo smo se glupo brinuli da nećemo doživjeti istu sudbinu - da će nas sudbina možda rastaviti?
Za sve to vrijeme gomilalo se bilo nešto u njemu, zrno po zrno, dok mu taj teret nije postao nepodnošljiv. Tražio je, ako ne pomoć, a ono bar prekid kontakta s ostalim ljudima.



Prisjećam se koliko su ljudi slabo zapažali ove unutarnje promjene na površini njegova života - čak i oni koji su ga dobro poznavali. Bilo je malo toga u što se moglo uprijeti prstom - samo osjećaj praznine u onom poznatom - kao kad se neka poznata melodija svira u nešto drukčijem tonalitetu.

Istina.
Nije.
Je.
Ne znam.... Možda sam toliko navikla da ga volim, da zapravo više ne čujem zvukove zvona potonulog grada. Možda je najveći zid baš taj zid prošlosti koji me štiti od sada?
Što mi je?
Ne znam van iz sebe.
Ljudi danas više nisu vjerni. Možda nikada nisu ni bili nego svi mi imamo iluziju o tome kako su sva druga vremena bila dobra...samo ovo naše..uuu.. e ovo sada, ovo ne nikako ne. Možda su se ljudi prije recimo varali više...ali su bolje šutili o tome.
Ali nisam to htjela reći.
A što jesam?! Pa eto to da sam ja vjerna, bolesno vjerna čovjeće!!! Čovjeku kojeg nema.
I nema prostora i ne dajem prostora... I kada napravim korak prema otvaranju napravim deset nazad...
Nezamislivo mi je da volim nekog drugog. Mislim da to jednostavno ne znam.. kao da to više ne bi bila ja.



Što znam?
Moram mu dopustiti da nađe sreću tamo gdje vjeruje da se ona nalazi.
Da. Ali vrijedi li to i za mene? Mogu li sebi dopustiti to isto?

Ta je sreća bila laž. I to je ono najstrašnije! Sve što je činio i govorio bila je laž...
"Beskrajno malena moja, beskrajno..."
"Ja tebe za jedan više..."
"Nikog nikada kao tebe."
Ne smijem si to raditi.
Ubijam u sebi osjećaj ljutnje. Ne želim mrziti nekoga koga sam nekad voljela. Glupost... da, tanka je granica. Mislim da se ljutnja rađa iz osjećaja nemoći i bespomoćnosti.. i onda nas proždire. Borim se ne dam joj da dobije ovu bitku.
Bitka za um.
Za samog sebe. Naučiti kontrolirati svoje misli!! Kako? Trudim se. Nije uvijek pobjedonosno.



Stvarnost poremeti sne.
Promijenili smo se tako brzo, a da nismo ni znali kako.
Zaželila sam toliko puta s njim pričati, ali kad sam bila u njegovom društvu ne, nisam rekla ništa.
Strah... To se zove strah. Kao da bi me ubilo da u njegovim očima vidim bilo koju drugu emociju dok me gleda..osim ljubavi.
Prolazi vrijeme. On nije znao koliko ga volim... nikada.. to je bila njegova sumnja, uvijek. I kad bih mu govorila odvračao mi je u svom stilu
"glumica, najbolja glumica"
"Tccc aha, da"
Poljubac, umjesto povjerenja. To je njegov način da te ušutka, da do njegovog srca riječi slučajno ne nađu put.
"Uništit ćemo jedno drugo..."
E to mu je bilo na mjestu... samo kako sada stvari stoje nije me on uništio, uništavam ja samu sebe... moj ludi mozak radi prekovremene i ne traži plaću... Ali uzeti će danak..još kako hoće, naslućujem.

Bio je to moj prvi susret s ljubavlju i svijest da me voli, da me nakon svih godina razdvojenosti voli baš kao i ja njega je bila toliko snažna da je ispunila svaku žilicu moga bića. Od toga se ne mogu izliječiti.
Raspoloženja mi se mijenjaju kao semaforska svjetla.

Prolaze pored nas ljudi, s jednima smo susretljivi, s drugima manje - za treće bismo voljeli da nisu pred našim očima, a ipak svi koji prolaze kraj nas - ljudi su. Jednima dajemo osmijeh, drugima lijepu riječ, trećima srce.

Srce se daje samo jednome.

Ne! Srce se daje svima, ono je stvoreno da se daje, i ako ga sputamo vlastitim interesima, nikada neće biti sretno.



Ja sam svoje srce poklonila već davno, ali hoće li prvi lanci biti pravi lanci kojima ću se vezati za čitav život?