one love one life

Neko čudno razdoblje, kao razdoblje oporavka koje se razvuklo... i nikako da se oporavim.
Realno negdje oko 15. srpnja oko 3 sata poslije ponoči jedan maleni dio mene se izgleda nepovratno razbio u biliun kamenčića koji ko ona stakalca kalinoskopa kao daju nekakvu sliku.. a zapravo...

Bez tog dijela ja nekako nisam svoja.

Nemam razloga za cendravost, a kamoli za tugu. Voljena sam. Sve sam... a ja? Ja sam se izgubila.
Izgubila? Nestala.. ne znam. Kao da je moja duša krenula u potragu za "tim, nečim.. tim komadičem..", kao pastir za izgubljenom ovcom.. a ovo ja koje je ostalo u ovom tijelu.. i jest samo prazna kuća.

Moj najbolji prijatelj, moj suputnik, moja ljubav velika je dobio Bartola. Velika sreća. No to je skretanje sa teme.. to je tek dokaz kako svijet ipak funkcionira dobro i kako je sve na svome mjestu.. baš tamo gdje treba biti... potrebno mi je da se katkada ipak toga prisjetim.

Ali ima i sl. situacija koje me ipak zapravo uopće ne vesele. Moj nekadašnji prijatelj...ako te dvije riječi uopče mogu ići zajedno. Jer mislim si da ako mi je uistinu bio prijatelj kako je moguće da.. da ne kompliciram.
Voljela sam ga. Čudan sam tip zapravo, jer ta riječ u mome životu ne funkcionira... dakle volim ga.. ali njegove postupke..oh, ne nikako. Čuvam se osude.. ali kada je on u pitanju ne ide mi lako. Uglavnom dobio je taj dar od Boga.. to povjerenje da mu bude poklonjeno jedno biće..divno, zar ne?
Ali ne. Jer je jedno takvo biće već izdao. Biće koje nije vidio dvije..tri godine. Biće koje je njegova mala slika. I jebiga, ne veselim se. Možda to i nije moja stvar, ali te misli su prisutne.

Muči me to, što mi sve djeluje nekako nepravedno. A znam da nije. Sve ima svoj red.. savršen red čak. Ali ja ga u svojoj sljepoći i u ovom tupilu ne vidim.. možda zbog one moje duše u potrazi..

Dušo, pusti taj djelić i vrati se pliz.. jer ovo ovako više ne može!

Ups.. opet U-turn.
Zašto volimo ili se zaljubimo u osobe koje nam ne uzvračaju osjećaje?
Zašto nas vole ili se zaljube u nas osobe kojima mi ne možemo uzvratiti osjećaje?
Zašto neki ljudi ne mogu imati djecu?
Zašto neki ljudi imaju djecu?
Zašto su neki ljudi prerano pozvani da napuste ovo igralište?
Zašto se neki zli i veliki još igraju na ovom igralištu.. a ni ne igraju se nego uživaju u tome da ne daju da se igraju onima koji bi to stvarno htjeli?

Sve prave su ljubavi tužne?
...................ma, odjebi Đole!!!
Volim te, al odjebi.

Oprostite što psujem... manjak vokabulara i višak misli u glavi.

4h....Jutro je.
Uplovila sam u novi dan.
Točno na porod.
Sve to uz okus i miris hladne, sočne breskve.
Užitak.


6h....Pljusak njegovog smijeha, povlači se iz moga uma
poput tame pred zrakama svijetlosti.
Istim onim koje mu upravo na palubi dotiču lice.
Ispijam čašu svjesnosti.
Na kojim morima ploviš...



7h....More je ostavilo trag na pijesku kada se povuklo.
I ti si učinio isto.
Vidjela nas je naborana klisura i veliko vijeće galebova.
Trajno svjedočanstvo krša.
Razlika naših bila.
Između sunca i hridine, nešto poput ljubavi.
Pamtim trenutak, urezujem ga za vječnost.
U škrapi zaustavljeno more.



8h....Jedrenjak mi se nasmijao.
Stari napeti mišić, sigurno je bio vani večeras.
Pari se nekako raščupan.
Paluba mu je još sanjiva i ne želi se odvojiti od obale.
Mreže su noćas ispunile jata riba.
Dobro je srce broda.

10h...Može li se desiti čudo da luku s lukom sveže?

13h...Riječi su tvoje ljubljeni poput zrele kruške na jeziku.
Boja glasa... boja noći.
Kosa ti se svađala s vjetrom.
Zube je sakrio prkos, treba ih zaliti osmjehom.
Oči boje masline.
Ruke Sinaj.



16h...Brodovi se rode odrasli spremni na borbu s morem.
Trebali bi učiti od njih...
Suprotstavljanje suprotnim vjetrovima,
Upornost. Bivanje u tišini, bez misli.
Živjeti ono za što si stvoren i znati svoj smisao.



19h...Ti si meni najdraži izdanak ovog krša,
Spoj naših prstiju je ljubav kamena i mora,
prijateljstvo boja i jeseni.
Drag si, pogled je tvoj kao grota čvrst



21h...Puna sam ljepote dana.
Krenimo popiti vino noći.
Moj pijani prijatelju...
jer svi mornari jednom odu.

Nisam ja ta koju mrziš stari moj.
I tvoja osuda na moj račun, na tvoj dug ide.
I riječi koje govoriš, govoriš sebi.
A pogled ti je upućen odrazu u mojim očima.
Ako je ovo jedini način da si kažeš to što misliš..
U redu.
Ponekad i ogledalo poželiš razbiti.
Ali razbijeno ogledalo neće riješiti stvar.
Nabaviti ćeš s vremenom novo,
Ali odraz će ostati isti.



Što sada osječam?
Melodramatično si lišen okusa, kao pričesna hostija.

Ali, svi mi zacijelo živimo u uzajamnim plićacima i ne možemo zaviriti u prave dubine.

It is written, just as the soul sustains the body, so the Light sustains the world. The Lightforce of the Creator is in all things at all times, constantly breathing life into our lungs.

Once a contractor is done building a house, it's onto the next project. When the Light created us, it stuck around and continues to build us, day in & day out.
We fall into the trap of "another day, another dollar," "same soup, different spoon." But it's just that. A trap. It's a trick of our inner opponent to get us to waste the moments of our lives.


Today, appreciate the fact you are sitting there reading these words. Appreciate the fact that you have another day to live and to burn the fat from your soul. Appreciate the people who come in your life – good and bad. Appreciate. Appreciate. Appreciate.

Malo duhovnosti nije na odmet :)


Ma htjedoh vam reći mili moji da vas cijenim..svakog ponaosob baš takvog kakav je:
Đ
Sanja
Dražen
Jele
Auer i Lea
Rebs
Manči
La
Fa
Sišul
Dačo i Svjetlana
Tanja
Karla
Trap
Myra
Miriam
Vlado
Ivor
Trba
Martinez
Tišma
Dane
Igor i Ane
Bia
Patro i Sandra
Luka i zlo od brata mu...
Bogata sam predivnim ljudima... i nema ovdje rednih brojeva i nisu svi tu..

Prije svega, nisam se šalila..stvarno postoji netko NOV u mojem životu.. totalno drukčiji od drugih.
U što vjerujem?
Vjerujem da nitko ne bi mogao izmisliti tako čudnu priču - priču o Kristu - da nije istina.
I u nekoj noći, u nekom satu, u nekom trenutku, rastvoriše se usne Duha (Boga) i izrekoše svetu riječ. Život. I riječ postade tijelo. U staji, gdje pastiri čuvaše svoje stado pred napadima divljih zvijeri, u naručju djevice ležalo je dijete.....



Što mislim o životu?
Volim ga.. svakim atomom koji me čini...ali znam i da sam samo privremeno ovdje.

O ljudima?
Ljudi su dar..koji ćemo jednoga dana morati vratiti.

O onima koji spavaju bez buđenja...
Ja sam živa. Moram živjeti u svijetu. Mislim na njih kada mi padnu na pamet. Kada ne padnu, ostavljam ih na miru. Nema koristi od toga da čovjek poludi od razmišljanja o mrtvima.
Groblja su puna nezamjenjivih ljudi.




Riječi...
Postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje neke tajne neprevodive u riječi...
A opet.. riječi jesu moje igračke..mada su presiromašne i nedovoljne da bi se njima izrazila najdublja čuvstva čovjekova srca.

Tijelo...
Nastamba... savršen stroj (što za um ne bih baš tvrdila)..Tijelo je bez duha poput praznog okvira.
Očima slušanja vidjeh srce svog ljubljenog.
Ljudski se život ne začne u maternici i nikada ne završi u grobu.

Savjeti koji su bili dobrodošli...
"Koga nema bez toga se može" - moj tata, a imala sam 14.
"Nije važno Eke da dobiješ najbolje karte, nego da odigraš najbolje što možeš sa kartama koje si dobila" - Dačo, u jednom od ozbiljnih razgovora kakvi nam nisu baš uobičajeni.
"Da bi našla princa, moraš poljubiti puno žaba." - Đ. tipično za njega :)

O ljudskoj gluposti...
Krist je ozdravio slijepog i šepavog, hromog i gubavog, ali glupog nije! :)

LJ...kao Ljubav.
..nije krletka koja nam brani letjeti...
...je jedina sloboda na svijetu...

Novac...
najvažnija sporedna stvar na svijetu ( zeznuli su vas ako ste povjerovali da je to nogomet)
...dobar sluga, loš gospodar..
a svemogući novac, koji ljudi slave, postaje demon koji im muči dah i guši srce...

Za kraj...
Ono što želim je biti s tobom onoliko dugo koliko želimo biti zajedno.

Zaspala sam.
Probudila sam se misleći na njega.
Kao da znam njega jedinog,
među ljudima.

Budna sam.
Hodam neprisutna.
Kao da tražim poznato lice,
u masi stranaca.

Noć je.
Bia me mrzi kada zapalin duvan na sviću.
A ne razumije...
Da te samo želim...
Glupom gestom ubiti u sebi.



Duhovi prošlosti....

"Morao bi poći liječniku dragi moj. Uzeti ženu koja kaže da te nikad neće moći voljeti..., kakva je to nepromišljenost? Nemoj, molim te!"




Imala sam 14 godina i on je odlučio ići putem dalje, sam... I tada me je moj tata naučio najvažniju lekciju
"Koga nema, bez toga se može."..a moj tata ne priča puno.

Čudno je kako život polagano teče.................

I sada ta bolna praznina u utrobi,
ta nemoć od koje ne mogu pobjeći...
Tješim se:"nisi mu mogla pomoći... Što si mu mogla reći.."
Tražio je odgovore u onim dugim,
beskrajnim, neprospavanim noćima.
Tješim se: "nemaš rješenje..."
Ma šutila sam zbog njegovih ruku!
(volim te ruke)
Tako ih je stegnuo.
Grč.
Pobijelile su.
"Nemoj to raditi!!!"
Njegovi prsti...
On ne razmišlja, on se muči.
Glas mu je tih:"očekivao sam da će proći...
mislio sam, znaš da će proći...da razumijem...
htio sam učiniti dobru stvar..pravu stvar."
"Pusti te ruke na miru!"
"Idem...odlazim...Znaš?...Razumiješ me?
Ti me uvijek razumiješ..."
Mislim da se ponavlja.
Udaljenost mu nije pomogla nikada, neće ni sada.
Sve ga to nije ni malo promijenilo.
Isto, isto, isto.
Znači li to da vrijeme nije rješenje?
Da ni ova moja bol neće proći?
Gleda me.
On kao da očekuje da nešto kažem?
Imam potrebu da govorim o onome o čemu nemam pojma.
"Pusti te ruke na miru", izgovaram.
On se diže od stola...Odlazi.
I sada ta bolna praznina u utrobi...

Imagine what a difference it would make if we always kept that in mind. We'd be less inclined to give the business to the waiter for messing up our order, or telling someone off who hurt our feelings. We may justify our actions – for example, by pointing out someone's faults – but in those moments of "losing it" on someone, we are the ones who lose.

Today, see the God in everyone.



I tako..

* NA NA NA *

PAKLENA NARANČA
01.03.'08.
U 19.30 h
gdje?
Ribnjak. Purgeraj..pa gore, na kat :)

Zar ne vidiš da trebamo jedno drugo, a da to još posve ne shvaćamo? Vrijedno je pokušati. Svašta nam se može ispriječiti na putu. Ali ne mogu odagnati pomisao da si upravo ti muškarac kojeg najviše trebam u cijelome ovome svijetu. Žena može željeti mnoge muškarce, ali željeti ne znači trebati. Ja mogu željeti druge, a tebe trebam!strong> Ne usuđujem se reći isto u tvoje ime...



On naprosto nije mogao vjerovati da ga netko može cijeniti zbog onoga što on jest.

Pomislila sam kako sam nalik kockaru koji stavlja sve na jedan okret ruleta. Ali ipak sam ušla u igru. Svjesno, potpuno svjesno sve sam stavila na njegov broj. Sve ili ništa. Ništa....
"Pa nije baš da nije ništa", pomislim... "Nisam znala da osjećaji mogu biti tako jaki. Osjećala sam se tako... živom."


Uglavnom odlučila sam biti s nijm i ne misliti. Samo ne misliti. Svaka upitna misao koja bi mi se pojavila u umu poput "Jesi ti normalna, zar opet?; Zašto mu vjeruješ.." bila je odbačena u samom nastajanju. Ali onda se prestao javljati i počeo nestajati.
"Bježi dok još stgneš; Ne voli te; Zar želiš biti s nekim kome nije stalo?..." Stajala sam na samom rubu odluke, kao mjesečar na litici. Hoću li se probuditi prije nego skočim, ili ću pustiti da san potraje?



Povrijeđen, bio je uistinu prekrasan, a ja sam odjednom shvatila kako njegova mirnoća nije slabost, kako se pod njegovim zbunjujućim mislima i promišljenim riječima krije neka nesvakidašnja osjetljivost, možda i ne baš dobra.
I možda me povrijedi da bi zaštitio sebe od mogučnosti da bi uopće bio povrijeđen... On kao da voli patnju. Ako mi nanese bol, ako vidi suze.. onda i samo onda on se osjeća voljen.



I onda se dogodilo.. to bijelo jutro. Nakon suza i obećanja, jutro spokoja, mira, sigurnosti i pjesme. Samo činom tjelesne ljubavi možemo spoznati "tu" istinu jedno o drugome. Istinu koja je mene oslobodila, a njega natjerala na povlačenje unutar vlastitih zidina.



Gorko sam žalila što nije bio dovoljno mudar, što mi je uskratio izvrsnu priliku da osobno vidim što se skriva ispod njegove ljepote i odlučnosti. A ipak kako sam mogla navaljivati? Ljubav je kao rat u rovovima - ne vidiš neprijatelja, ali znaš da je kraj tebe i da ti je pametnije sagnuti glavu. Praznina, sinonim za prekid. Prva reakcija - šišanje; ako odrežem kosu možda...
A onda put - ako odem daleko, dalje možda...
Ušla sam u auto i polako se vozila gradom, spokojno sam promatrala parkove i trgove grada i građevine, hotimice sam vozila sporo i neodlučno, primoravajući se da ne mislim na krajnje odredište. Stigavši do mora, skrenula sam na blještavo osunčanu rivu, kako bih na trenutak promotrila mirno more i čisto nebo. Zatim sam naglo promijenila brzinu i odlučnijim tempom krenula uz obalu. Uputila sam se - kući.

U želji da sebe i njega zaštitim od moguće propasti, rekla sam mu:
" Nikad ne bih mogla voljeti čovjeka kao što si ti. Nikad ti ne bih mogla pružiti ni trenutak sreće. Hvala ti i zbogom."