one love one life

Zora... Rana, rana zora.. I tišina u njoj.
Miris pokošene trave... Čuvati krave, grckati kiselicu... Ne raditi ništa, biti. Spavati na sjeniku.
Kiša... Miris, posebno ljeti... Gacati bos po lokvama... u neko nedoba, u žutim kabanicama... Posebno ako to djeliš s nekim bliskim.. kao što je meni tada bio Andrija. Ljubiti se na kiši... u moru, na kiši. Mate.. ali nisu baš sva sjećanja na njega loša. Plivati s neverom na veloj rivi...
Cigani... Violina.
Kostelj... surovost prirode. Gorski kotar... Lokve. Najlijepša kuća na jezeru. Kamin. Toplina. I najbolji jutarnji... ranojutarnji topli kruh.
Maškare koje trajuuuu...
Rex. Ljubav. Pas prijatelj...Roki, Bero, Art, Đeki, Adolf, Dar... Pas prijatelj.
Sanjkanje, grudanje, šopanje.
Stolni tenis u podrumu jedne zgrade, i vožnja liftovima... oh, da.. i zvoniti pa... štura.
Prijateljstvo.
Knjige... paralelni svijetovi.
Moja ulica... ali to je već novi post.
Goran Kačurov... kako biti razrednik za pamčenje.
Otok... Sloboda, dom, mir, miris... taj miris. Ljubav.
Dida i Fejdi.
Jedrilica... daleko na pučini... samo vjetar u jedrima i... pazi, čuvaj glavu.
Škočiš u more, oni ti bace uže i vuku te.. da!!!... ali polako ljudi, ne od Hvara do Bola.. to boli i izgoriš.
Biti.. Samo biti.. Tu i sada. Okružen ljudima koje voliš. Okružen ljudima koji te vole.

seksualna... Naravno.



Trenutak od kojeg zastaje dah... Barem bi trebao zastati. Ma zastaje, ako je to ta osoba.



Gdje god, kad god... Ako si sa osobom uz koju se gube prostor i vrijeme... Svijet staje.. na tren.



Mir...



Spokoj... Život.

Oh ti sudari naših svemira . I opet to znam. Ja to znam. A znaš i ti. Znam da znaš. Osjećam to tako jasno. Zato nervoza. Zato izbjegavanje pogleda. Zato ne čuješ trubu dobrih 15tak minuta. Zat to su sve teme bolje... samo da ne dođemo do nas.
Jesi sretan? Izbjegavanje odgovora...
"Nisam."
Znam da nisi.
Kada staneš.. biti ćeš. Samo trebaš stati. Ali bojiš se stati... Strah.
Strah nije tvoj neprijatelj. No, otkrit ćeš to... Uskoro... Slutim.
Znaš Tajnu. Upotrijebi ju. Stani, suoči se s tom nemani koja te progoni i vidjeti ćeš istinu... Da je nema. Da te nitko ne progoni.
Tu sam. I biti ću tu. Nisam zaboravila što sam ti rekla.
Nije više važno tko što misli. Jer ja znam. Ja vjerujem. Nema više sumnje. Suočila sam se s njom. Nitko ti ne može oduzeti ono što ti uistinu pripada. I nikada to ne možeš izgubiti... To je bio moj strah... Da ću ostati bez Tebe. Neću. Imam Te i uvijek sam Te imala. Vidim Ti oči... Vidim Ti dušu. Znam te. Osjećam te. Gdje god bio. Što god bilo. Veza koja nas veže je od nevidljivih niti... niti snažnijih od svega.
Samo da smo mi živi i zdravi...
Sve u svoje vrijeme...
Jesi ili nisi... A ja jesam. Ti jesi. Mi jesmo.
Ponekad je najteže napraviti nešto lako, i najkompliciranije shvatiti nešto jednostavno



Probaj zaustaviti izvor kamenčićem, pljucnut će ga kao košticu, naguraj pred njega stijene i gromade pa će ih zaobići, izbiti će drugdje, gdje mu se najmanje nadaš, podvući će se kroz korijene planine, opipaće uzduž i poprijeko debele zidove tame, sve dok pred njim najzad ne zatreperi ona zraka svjetlosti za kojom je toliko tragao...
Takva je moja Ljubav...
Nema izvora koji nije izbio...
Ako ne izbiješ, znači da nisi...



Neki me vole, neki osporavaju, ali to niti usporava moj jedrenjak, niti mu dodaje vjetra...
Jesi ili nisi, odavno mi je poznato...
I sumnjam da poslije svih ovih godina postoji još ponešto što bih o sebi saznala od nekog drugog.

Prije svega samo da vam kažem da smo pili kavu jučer. Ali o tome drugi puta. Sada vam samo želim isprićati priču... O običnom čovjeku, koji je bio portir u bordelu.

Nije u onom selu bilo neuglednijeg i lošije plaćena posla od posla portira u bordelu... Ali što je drugo mogao raditi taj čovjek?
Zapravo nikada nije naučio čitati i pisati, nije ništa drugo radio niti se čime bavio. Uistinu, to je bilo njegovo mjesto jer je prije njega njegov otac bio portir u bordelu, a prije njega otac njegova oca.
Tijekom desetljeća bordel je prelazio s očeva na sinove, a tako i portirnica.
Jednog je dana stari vlasnik umro i neki je mladić pun nespokoja, kreativan i poduzetan, preuzeo bordel.
Preuredio je je sobe i poslije sazvao osoblje da im da nove upute.
Portiru je rekao:"Vi ćete mi od danas, osim što ćete stajati na vratima, predavati tjedno izvješće. U njemu ćete zapisati koliko je mušterija ušlo svakoga dana. Jednu od pet mušterija pitat ćete je li zadovoljna uslugom i što bi promijenila u bordelu. Jednom tjedno predat ćete mi izvješće o komentarima koji vam se učine zgodnima."
Čovjek je zadrhtao. Nikada se nije bojao rada, ali..
"Rado bih vam ugodio, gospodine", promucao je, "ali ja... ja ne znam ni čitati ni pisati."
"Joj, baš mi je žao! Kao što možete shvatiti, ne mogu plaćati još nekoga da to radi i ne mogu čekati da vi naučite pisati, tako da..."
"Ali, gospodine, ne možete me otpustiti. Ovo radim čitav život, jednako kao moj otac i moj djed..."
Nije mu dopustio da dovrši.
"Gledajte, ja vas shvaćam, ali ne mogu ništa učiniti za vas. Logično, dat ćemo vam otpremninu, drugim riječima, određeni iznos kojim se možete prehranjivati dok ne nađete drugi posao. Žao mi je. Svako dobro."
Pa se okrenuo i otišao.
Čovjek je osjetio kako mu se čitav svijet ruši. Nikada nije pomislio da bi se mogao naći u toj situaciji. Došao je kući, prvi put u životu nezaposlen. Što je mogao raditi?
Sjetio se da se povremeno u bordelu, kad bi se potrgao krevet ili slomila noga ormara, snalazio u sitnim provizornim popravcimačekićem i čavlićima. Pomislio je da mu to može biti privremeno zanimanje dok mu netko ne ponudi posao.
Po čitavoj kući tražio je alat koji mu je bio potreban, ali našao je samo nekoliko zahrđalih čavala i jedna krezuba kliješta. Morao je kupiti kompletnu kutiju s alatom, a za to bi potrošio dio dobivenog novca.
Na uglu svoje ulice doznao je da u selu nema željezarije i da bi morao putovati dva dana na muli kako bi u najbližem selu obavio kupnju. Pa što? Pomislio je i krenuo na put.
U povratku je nosio lijepu i kompletnu kutiju s alatom. Nije ni izuo čizme, a već je netko kucao na kućna vrata; bio je to njegov susjed.
"Došao sam vas pitati imate li čekić da mi ga posudite."
"Gledajte, imam. Upravo sam ga kupio, ali treba mi za posao... Znate, ostao sam bez posla..."
"Dobro, ali vratio bih vam ga sutra rano ujutro."
"U redu."
Idućeg jutra, kao što je i obećao, susjed je pokucao na njegova vrata.
"Gledajte, čekić mi je još potreban. Zašto mi ga ne biste prodali?"
"Ne, treba mi za posao i osim toga željezarija je na dva dana jahanja na muli."
"Možemo se pogoditi", rekao je susjed. "Ja ću vam platiti dva dana putovanja u onom smjeru i dva dana putovanja u ovome i cijenu čekića. Ionako ste bez posla. Što kažete?"
Doista, to mu je bio posao od četiri dana.
Prihvatio je.
Kad se vratio, na kućnim ga je vratima čekao drugi susjed.
"Bok, susjede! Vi ste prodali čekić našem prijatelju?
"Jesam..."
"Treba mi neki alat. Spreman sam vam platiti četiri dana putovanja i malu plaću za svaki dan. Znate, nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju."
Bivši je portir otvorio kutiju s alatom, a njegov je susjed izabrao stegu, odvijač i dlijetao. Platio mu je i otišao.
"Nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju", prisjetio se.
Ako je to istina, mnogim bi ljudima trebalo da on putuje i donese im alat.
Na sljedećem je putovanju odlučio riskirati nešto novca koji je dobio za otpremninu kako bi donio više alata kakav je prodavao. Tako će uštedjeti na putovanjima.
To se pročulo po susjedstvu i mnogi su susjedi odlučili prestati putovati kako bi obavili kupnju.
Jednom tjedno novopečeni je prodavač alata putovao i kupovao ono što je trebalo njegovim mušterijama. Ubrzo je shvatio da ako nađe mjesto na kojem će uskladištiti alat, može uštedjeti još više putovanja i zaraditi više novaca. Tako je unajmio lokak.
Poslije je proširio ulaz u skladište i za nekoliko tjedana dodao izlog, tako da je skladište postalo prva željezara u gradu.
Svi su bili zadovoljni i kupovali su u njegovoj trgovini. Više nije trebao putovati jer mu je željezarija iz susjednog sela slala narudžbe: bio je dobar klijent.
S vremenom su kupci iz malih udaljenih sela počeli radje kupovati kod njega i tako štedjeti dva dana puta.
Jednog mu je dana sinulo da bi njegov prijatelj tokar mogao za njega izrađivati glave čekića. I nakon toga... Zašto ne? I kliješta, stege i dlijeta. Poslije su došli čavli, vijci...
Da ne duljim, reći ću vam samo da je u deset godina taj čovjek postao milijunaš, proizvođač alata, ali poštenjem i radom. Na kraju je bio najmoćniji poduzetnik u tom kraju.
Tako moćan da je jednog dana, na početku školske godine, darovao svom selu školu. Osim čitanja i pisanja, ondje su ih podučavali umjetnosti i najpraktičnijim onodobnim zanatima.
Oblasni poglavar i gradonačelnik organizirali su veliku zabavu za otvorenje škole i veoma važnu večeru u osnivačevu čast.
Na kraju večere gradonačelnik mu je dao ključeve grada, a ravnatelj ga je zagrlio i rekao:" S velikim ponosom i zahvalnošću molomo vas da nam udijelite čast i potpišete se na prvu stranicu zapisnika naše nove škole."
"To bi mi bila velika čast", rekao je čovjek. "Mislim da ništa radje ne bih učinio nego potpisao se ovdje, ali ne znam ni čitati ni pisati. Nepismen sam."
"Vi? upitao je upravitelj u nevjerici. "Vi ne znate čitati i pisati? Sagradili ste industrijsko carstvo a da niste znali čitati i pisati? Zapanjen sam. Pitam se što biste sve učinili da ste znali čitati i pisati."
"Mogu vam odgovoriti", rekao je mirno čovjek.
"Da sam znao čitati i pisati... bio bih portir u bordelu!"

Sve znaš.. a tome nemam što dodati. Ti jesi moj dar.

Danas sam ga srela...
Pri okretu koji sam izvela u nastojanju da on mene ne vidi zabila sam se u izlog... Jako.
Bol je ipak bila manja od one koju bi osjetila da sam provela ma makar sekundu u trivijalnom razgovoru s Njim.
Ne bih podnjela triviju.. Ne sa osobom koja mi je nekad bila najbolji prijatelj.. i sa kojom sam pričala satima.



Još jedna pjesma o prvoj ljubavi...
Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama... Za sva vremena skrila se tu negdje, duboko u nama...
Ja još kradem dane Bogu, ja još umem ja još mogu da sama sebi stvorim neki mir, još sam sretna što postojim, pišem pjesme, zvjezde brojim... Još sam onaj isti vjetropir
Sve prave su ljubavi tužne..

Užas...patetika!!!



Nemir me vuče njoj, svojim tankim vlaknom...

Bio jednom jedan vrlo moćan kralj koji je vladao jednom udaljenom zemljom. Bio je to dobar kralj, ali imao je jedan problem: bio je to kralj sa podijeljenom ličnošću.
Bilo je dana kad se dizao klikčući od veselja, euforičan, sretan.
Ti bi mu se dani već od jutra činili predivnima. Vrtovi njegove palače činili su mu se ljepšima. Njegovi su sluge nekim čudom postajali ljubazni i učinkoviti. Za doručkom je tvrdio da se u njegovu kraljevstvu proizvodi najbolje brašno i beru se najbolji plodovi.
Tih je dana kralj smanjivao poreze, dijelio bogatstvo, činio usluge i donosio zakone o miru i dobrobiti starih ljudi. Tih je dana kralj popuštao svim zamolbama svojih podanika i prijatelja.

No postojali su i oni drugi dani.
Od jutra je shvaćao da bi radje još malo spavao. Ali kad bi to opazio, bilo je već prekasno i san bi ga već napustio. Ma koliko se trudio, nije mogao shvatiti zašto su njegovi sluge tako neraspoloženi i uopće nije bio zadovoljan uslugom. Sunce mu je smetalo više nego kiša. Hrana je bila mlaka, a kava prehladna. Sama pomisao da primi posjete u radnoj sobi povećavala je njegovu glavobolju.
Tijekom tih dana kralj je razmišljao o tome na što se sve obvezao i bojao se kako će ispuniti te obveze. Bili su to dani kad je kralj povećavao poreze, plijenio zemlju, davao uhititi svoje protivnike...

U strahu od sadašnjosti i budućnosti, pod pritiskom pogrešaka iz prošlosti, tih je dana donosio zakone protiv svoga naroda i najviše je koristio riječ "ne".

Svjestan problema koje su mu donosile te promjene raspoloženja, kralj je sazvao mudrace, vračeve i savjetnike svoga kraljevstva na okup.
"Gospodo", rekao im je. "Svi vi poznajete moje promjene raspoloženja. Svi ste se okoristili mojim euforijama i patili zbog moje ljutnje. Ali u svemu tome više patim ja jer svaki dan moram rješavati ono što sam učinio u drugo vrijeme, kad sam drukčije vidio stvari.
Gospodo, želi da zajedno radite kako biste pronašli rješenje, bio to napitak ili egzorcizam, koji će me spriječiti da budem tako besmisleno optimističan da nisam svjestan opasnosti i tako smiješno pesimističan da tlačim one koje volim i činim im zlo."
Mudraci su prihvatili izazov i nekoliko su tjedana radili na kraljevu problemu. Ipak, nikakva alkemija, nikakva čarolija i nikakva trava nisu pomogle da nađu rješenje zadanog problema.
Naposljetku su savjetnici došli pred kralja i priznali neuspjeh.

Te je noći kralj plakao.

Sljedećeg je jutra neki čudan svat tražio da ga kralj primi. Bio je to neobičan čovjek, tamne kože odjeven u iznošenu tuniku koja je nekoć bila bijela.
"Veličanstvo", rekao je čovjek naklonivši se. "Ondje gdje živim govori se o tvojim nedaćama. Donio sam ti rješenje." Pognuvši glavu, pružio je kralju kožnatu kutijicu.
Kralj malo iznenađen, ali pun nade, otvorio je kutiju i pogledao u nju. Unutra je bio samo srebrni prsten.
"Hvala", rekao je kralj, pun entuzijazma, "To je čaroban prsten?"
"Naravno da jest", odgovorio je putnik, " ali njegova magija ne djeluje samo time da ga staviš na prst... Svakog jutra čim se probudiš, moraš pročitati natpis koji nosi prsten i sjetiti se tih riječi svaki put kad vidiš prsten na prstu."
Kralj je uzeo prsten i pročitao:

"Moraš znati da će i ovo proći."

Ja imam jednog takvog kralja u svome umu.. on vlada unutar kraljevstva moga tijela... koji bi trebao naučiti tu lekciju...........

To je jedina istina koju znam. Rekla bih "Ne mogu"... ali čovjek sve može. Ne želim. Neću...
Kad bi mi veza pukla uvijek sam htjela znati "Zašto?" i zapravo nisam imala odgovore. Ja ću ih tebi probati dati. Ne znam da li će te umiriti, koristiti ti ali ću ti ih dati jer mislim da ti to dugujem.
Prvo: Nisi kriv. Nije problem u tebi. I mislim da si moj dar i jedno od najdivnijih stvorenja koje sam upoznala. I hvala ti na svemu.
Drugo: Nisam se u stanju vezati. Nisam u stanju pripadati nekome. Biti odgovorna nekome. Niti išta slično.
Vjerujem da djelujem hladno. Možda sam to i htjela. Zapravo, nema možda... Htjela sam. I sada se iz tog kruga ne znam izvući.
Kad smo prvi put ono izašli van na benzinsku ( i prije u Destinu) pričali smo o M. i D. I sve što sam govorila bila je i nažalost još je istina. Tebi je M. možda prva povreda. Meni je on bio prva, ali i zadnja. I nakon toga je počelo zatvaranje.
Kažeš da sam organizirana. Nisam. Zatrpana sam. I zatrpala sam se sama i svjesno. Da prestane boliti. Natovarila sam si hrpetinu obaveza samo da utišam mozak i da ne mislim.
Rekao si mi da sam ti u kratkom vremenskom periodu postala jedna od dražih osoba. I ti si meni. I zato sam se zaletila u ovaj odnos navrat nanos. Ali nisam spremna na to. Nikako nisam.
Svima nama treba ljubavi i sigurnosti. Treba i meni. Ti si čista ljubav i sigurnost. Ali ja to moram pronaći prvo u sebi da bi možda jednom to mogla dati. Ono što meni sada treba nije partner, nego prijatelj.. a sada nisam baš sigurna da ga mogu imati. (Dobro mi ide upropaštavanje stvari.) Trebala sam znati.
Ali nisam znala. Povjerovala sam u jednom trenu u Gjuri da je sve super.... znala sam da si netko kome se može vjerovati, netko tko nikoga neće povrijediti... barem ne namjerno.
A nisam računala na sebe. Na svoju čahuricu. I na to tko sam i u kakvom sam emocionalnom stanju.
Zašto pismo?
Zato što sam kukavica. Najobičnija kukavica koja ne bi mogla podnijeti da te gleda u oči i izgovori ovo. Da ti zapravo kaže istinu. Jer znaš ljudima se neminovno mijenja pogled u očima. I ne mogu gledati kako me gledaš drukčije. Zato pismo.
Ne znam što će biti sada. Da li me je strah? Je. Da li me je sram? Je. Sve moguće negativne emocije vezane uz osjećaj krivnje su prisutne.
Pada mi na pamet bilijun pitanja... "Što ti je?" "Zašto si takva?"... Većinu njih si me i sam pitao. Odgovor je: "Ne znam". Ali želim saznati. Da li je sve išlo prebrzo? Za mene puno prebrzo. Meni je naša veza postala preozbiljna. Ti si takav. Daješ. Daješ i daješ. A ja ne znam i ne mogu primati dok god mi je ovaj bedem oko emocija. A najgore od svega je što nemam što za dati. Prazna sam. Sve sam već dala i tamo je i ostalo. Nemam više što dati. A ne mogu primati dok nemam što za dati. Mogu ti biti prijatelj, tu je još puno ljubavi ostalo, ali pretpostavljam da to nije ono što Ti želiš i što Tebi sada treba... Možda jednom.
Imaš moju ljubav i poštovanje.
Možda ti to sada ništa ne znači, ali to je najiskrenije i iz dubine mene. Drugog nemam.
Treba mi vremena da rane zacijele. Ne znam koliko. Ne znam što će se i kako će se odvijati. Ali znam kako mi je sada. Sada me samo sve još uvijek boli. On je preko moje volje još svjež i bolan, a to nije moja želja. Srce valjda ima svoje razloge. Ne znam. Nemam odgovore na tolika pitanja. Voljela bih da mogu upravljati sobom i svojim osjećajima. Oh, kako bih to voljela... Mali ugrađeni prekidač. Klik. I više ne boli. Ali to nije realnost.
Zaslužuješ cjelovitu osobu. Nečije cijelo i puno srce. I ni ne slutiš kako bi ti to voljela dati i zbog Tebe biti "TA" osoba. Ali želje su jedno, a mogućnosti drugo.
Molim te samo da ne radiš moju grešku. Nemoj se zatvarati. Idi i živi s povjerenjem da je sve što nam se događa dobro za nas. I vidi možeš li u svome srcu naći snage da mi oprostiš.
Što god odlučio poštovati ću tvoju odluku. Ako me ne želiš više vidjeti... Razumjet ću.
Što se mene tiče drago mi je i čast mi je poznavati te...
I uvijek će biti.

"Dolazim učitelju jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?"

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao:" Baš mi je žao. Ne mogu ti pomoči budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije..."
Malo je zastao i dodao:" Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći."

"V... vrlo rado, učitelju", oklijevao je dečko osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

"Dobro", nastavio je učitelj.
Skinuo je prsten koji je nosio na prstu i pružajući ga dodao:" Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem."

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.
Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu je ponudio srebrnjak, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige i kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć!
Ušao je u sobu.

"Učitelju", rekao je, "Žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena."

"To što si rekao veoma je važno, mladi moj prijatelju", odgovorio je učitelj.
"Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom."

Mladić je opet uzjahao konja.

Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
"Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika."

"Pedeset osam zlatnika?" uzviknuo je mladić.

"Da", odgovorio je zlatar. "Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje..."

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

"Sjedni", rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao.
"Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?"

I rekavši to, ponovno stavi prsten na svoj prst.

na želju da se izgubiš.. i da um prestane blebetati... jer to um radi....blebeće!!!
Dakle sada mi je dvadeset devet godina, za dva mjeseca napunit ću tridesetu. Još uvijek ne znam jesam li stvorena za ovu vrstu života ili nisam. Ne znam ima li nečega univerzalnog u želji da čovjek bude lutalica. Hoću reći, ne mogu cijeloga života tjerati po svome, mogu li?
Toliko što se tiče toga.
Kad razmišljam o tebi, osjećam svojevrsnu nelagodu. Jer ti me vjerojatno pamtiš iz vremrna kad sam bila sasvim obična cura.



Stalno sam bila svjesna dragi prijatelju, da ti dugujem nekakav izvještaj o svojem novom životu, no premda sam ti pisala razmjerno često, stekla sam naviku da izbjegavam tu temu. Zašto?
Eto, srce mi je uvijek tonulo pri pomisli na tvoj podrugljivi smijeh.
Apsurdno je to jer nikad nisam bila osjetljiva vrsta osobe, niti sam suviše brinula o mišljenju ljudi oko sebe. Ima još nešto. To bi zahtijevalo dugo i zamorno objašnjenje o neuklopljenosti...
I tebi više ništa o meni ne bi bilo jasno. A meni je eto, drago da zadržiš o meni svoju lažnu sliku koju si stvorio.
Ostavljam na trenutak mjesta tvojem osobitom smijehu kojem bi se u prošlosti začas pridružila. Da, ali...



Da, ali... mrtvi su posvuda. Ne može im se samo tako umaći. Pritišću u oskudici tužnim slijepim prstima plohe naših potajnih života, tražeći da ih se pamti i vrati opet u puteni život.

Moramo naučiti čitati između redaka, između života.