one love one life

Na ne pisanju i ne posjećivanju Vas koje volim... a vi znate koji ste :)
Nakon Black-a... trebalo mi je malo da se nađem... i našla sam se. Otišla sam u društvu prijateljica na jedrenje... more, valovi, malo, puno bure... i na pramcu u jednom trenu isčekujući delfine... mir se vratio. Bog je bio tu. I ja i ja smo si oprostile.
Ne borim se protiv svojih demona.. upoznajem ih. Upoznavajući njih upoznajem i Sebe koju skrivam i koja tako samo jača.
Nisam dobra. Nisam zla. Nemam niti jednu etiketu više. Ja samo jesam... sve što jesam u svim svojim oblicima.
Sutra odlazim na otok, nemam komp do 25. 08. osim ako ga negdje mrvu ne ugrabim nekom ... i sada dok ovo pišem pritisak vremena mi visi nad glavom i štetno djeluje na moju kreativnost.
Reći ću vam ipak jednu bitnu stvar.. bila sam u paklu...čitali ste. Bila sam u raju...koji se zove Olib i u kojem sam poželjela ostati zauvijek... (ali nije mi još vrijeme)... i onda odjednom...

Tornjevi moga grada... brod nošen valovima, guran vjetrom se približava brzinom od 5kn.... i ja znam... da sam došla doma... I doći doma, je meni bilo... sve.
Snagu za povratak u Zagrebački pakao nisam skupila u Raju... mada mi se tamo vratila vjera... Ne, Snagu sam pronašla Doma.. tamo gdje ti je srce, tamo je i dom... jer ipak imam razloga za povratak u pakao... tu mi je ekipa.. a netko mora po njih...

Ja ne napuštam ovaj brod dok mi zadnji član posade ne izađe...

Hvala vam svima na komentarima, riječima ohrabrenja i prihvačanja.. ni ne slutite koliko lijepa riječ može pomoči čovjeku... ne želim vas čitati ofrlje, a nemam vremena da Vam posvetim pažnju koju zaslužujete... tako da imate moju Riječ da kada se vratim odvajam vrijeme samo za Vas, da vidim šta Vam se sve izdešavalo i da vam odgovorim iskreno i iz Srca... Jer Vi to zaslužujete. Do tada pozdrav i neka Vas na svakom koraku prati ljubav.... sa velikim LJ.

Subota 00:29 stiže mi poruka: Svadba - Ifke. Tulum - do jaja.

Jap da. Večer koja je puno obečavala nije završila dobro. Bar meni, ne... Nikako ne.
Trebala sam to skužiti čim smo se Jelenko, Sanja i ja zagubile na Jarunu i hodale potpuno čudnovatim putevima do Rokaj festa. Kroz teško šipražje, upale bez karte, a kartu smo imale.
Onda debakl s V-om. Pismo koje boli. Mislim, ej čovječe trebalo je ispisati 4 strane!!! A zapravo mi samo želiš reći da se ne želiš družiti samnom.
Svadba je stvarno bila iznad svakog prosjeka. Mladenci prelijepi. Atmosfera savršena. Nema parade, nema kića. Posvuda samo osmjesi. Da... Stvarno sam bila euforično sretna.
Ne slijedi li nakon svakog vrhunca pad?
Eh da, ali daj se toga sjeti kad si na vrhuncu.
Zd. je otišao. Otišla mi mogučnost pravljenja skandala. Opasnost prošla. Na sigurnom sam.
Aha.
Dm. Predivno biće. Saznajem da ima curu. Već tri dana . Ah šta ćeš... Ne pravi od tuge nauku. Odustajem u korist cure i svog dobrog osjećaja sutra.Prioriteti su važni.
Moj dobar osjećaj mi je ipak najvažniji.
Svadba se u zoru seli kod mladenaca. Svi su unutra. Dm. i ja na terasi. Ništa ne radim, samo kradem trenutke u njegovom društvu. To mi je dosta.
Umorna sam, prilegnem u kuhinji.
Bude me.
Idemo na kavu. Nas pet. Raz., K., Sl. Dm. i ja. Dm. spava na stolici. Ja pijem kavu za promjenu. Dvije. Budna sam. Malo me boli glava. Konobar mi daje tabletu. Sjedamo u auto.



Budim se u nočnoj mori.
16 je sati. Ne znam gdje sam. Pokušavam saznati. Ne znam gdje mi je odjeća i zašto je kvragu nema. Tijelo mi je modrica na modrici, ogrebotina na ogrebotini i sve me boli.
Danas je 09.07. još uvijek ne znam sa sigurnošću što se dogodilo... mada je na kraju ispalo da i ne baš puno, bar tako tvrdi jedina osoba koja bi to mogla znati i ginekolog. Ali negdje između 8 ujutro i 16 popodne ja sam izgubila povjerenje dvaju dragih prijateljica i svoje sjećanje.
Ne znam što je bolnije, mada se tješim da prave Prijatelje ne možeš izgubiti i da će vrijeme pokazati svoje.
Sanja je došla iz mojeg šturog sjećanja do ideje da bi problem gubitka sjećanja mogao biti u onoj tableti koja je možda uz alkohol napravila klik gašenja svjetla. To bi zbog moje anafilaksije u prošlosti mogao biti odgovor. Nema sigurnosti.
Sada bi mi jedan blackout možda bio potrebniji... ali tako to ide... kad nešto imate to vam komplicira život. Kad to nešto izgubite fali vam.
Eh, mi divna stvorenja!!!
Život ide dalje. Samo sam promatrač.
Kako sam?
Dislocirala sam se.
Bez emocija.
Emocije bi me sada ubile.


Pokušala sam dobiti njegov br. da saznam istinu kakva god bila.
09h
Prijateljica 1 kaže: "Iskreno ta pričica koja se dogodila je jako žalosna, i za tebe i za njega, ali odrasli ste ljudi, recimo. A kaj se broja tiče M. mi je rekla da ti ga ne dajem, a mislim da je tak najpametnije. Najbolje probaj sve zaboravit, jer mi ziher ne bumo.

U glavi mi vrišti: "Koja pričica??? Koja pričica. Reci mi barem tu pričicu jer ja ni to nemam!! Ja ništa nemam. Znaš li kakav je to feeling??!! Ne znaš.... Ne, bolje da nikad ni ne saznaš...

Odgovaram: Žao mi je... Samo želim znati što je stvarno bilo. Neću ništa forsirati. Kriva sam. Ne opravdavam se, ali molim te mi javi ako nešto saznaš.. kako god gadno bilo.. Samo da znam.

Prijateljica 2. mi kaže da mi prelazi preko toga... ali feeling mi govori drukčije. Možda se varam. Daje mi logičan savjet o tome kako se moram bolje brinuti za sebe....

11h drugi dan
Prijateljica 1 šalje poruku s njegovim brojem i moli me da njezin zaboravim.

Razumijem ju i zahvalna sam joj.

Gledam u broj. Strah. Panika.
Želim li to saznati? Želim li stvarno?! Što ako mi se neće svidjeti? Što ako sve bude još gore? Što ako nisam u pravu... što ako se ipak desilo nešto grozno... Bojim se zbog trenutnog izgleda svog tijela koje me danas još jače boli jer se ohladilo...
Odgađam.
Prolazi još jedan dan.

Spavam kod Sanje. Ne smijem ostati nasamo sa sobom. Ona uzima stvar u svoje ruke. Nazvat će ga ona, s posla. U međuvremenu nalazim se sa Tanjom i Jelenom... moram im ispričati što je bilo... Prepričavam im sve u detalje, sve što znam i što su mi rekli.
Čekam osudu.
Nema je.
Ista stvar sa Svjetlanom i Dačom.
Nema osude??
Nema.
Oni su lijek.
Sanja me zove. Smije se. Priča izgleda potpuno drukčije. Zapravo zvuči smješno.. da nema par potpuno neugodnih situacija. Ali gle, ono što je meni bio najveći bed je da... da ne izgovaram.. E to nije bilo. To nije bilo!!!

I duboko u sebi sam vjerovala svim bićem da to nije bilo... jer vidite s tim bih srušila Sva svoja uvjerenja...apsolutno sva.. i ne znam kako bih dalje.
I mada mi vjerovali, a neće jer ljudi vjeruju u ono u što žele vjerovati. Meni je važno da ja znam.
Kaže Sanja: "Molim te ga nazovi, rekao je da ga nazoveš i da nije nikakav bed.."
Hvala mu, ali nemam šta s njim pričati. Samo sam htjela znati što je bilo. I nadala sam se da neće sve biti baš tako crno kao što je izgledalo.
Glupo mi je opet ne reći ništa.
Pišem poruku: "Beskrajno ti hvala na informacijama."
Brišem broj. Više mi neće trebati.
Smješim se prvi put nakon... čini mi se vječnosti.
On odgovara: "Nema na čemu, ne brini za priče ko ih je..!"
Ne odgovaram. Nemam mu šta više za reći... osim hvala.
Vesela šaljem Prijateljici 2 veselu vijest...

Stiže odgovor: "Aj E. ohani pliz, mislim da bi sad bilo dosta. Kaj bi te skinul do gologa, a i sebe jer je u radioni hrkal gol ko od majke rođen, ja i M. ga na svoje oči vidle, aj molim te. Te mi je priče dosta, i uopče me se ne tiče kaj je bilo. Pričat okolo neću, al kaj sam vidla - vidla sam. Nemoj glumici glumit, ne zamaraj me više molim te. Rekla sam ti svoje mišljenje jučer i to je to. Zaboravljeno kaj se mene tiče.

Pa da, ne znam kaj sam očekivala?! Da će se veselit samnom? K vragu.
...Jer ipak valjda zna što je vidjela. A oči nas nikada ne lažu...
Nije uvijek sve kako izgleda. I nije srećom...
Možda sve to zvuči nevažno... Pojebala si se, ajd bok... ni prvi, ni zadnji... Možda...
Ali nije tako. Nije nevažno. Barem nije meni...
I pobogu valjda bi se sjećala barem poljupca, razgovora... nečeg ... a ako i ne valjda bi mi on rekao.. i da možda se jesmo skinuli u radioni, ali čovjek je bio toliko fer da me je odneso u sobu, a on je spavao u radioni...
Goli, ali u odvojenim prostorijama.
I da, ja mu vjerujem. ja mu jednostavno vjerujem.
I vi bi na mojem mjestu.
Ali niste.
............. Možda, ako doživite blackout...



Možda se ipak sve u dobro pretvori...
Hodam.

Probudila sam se sa žvakom u kosi i ne baš najboljim okusom u ustima. Problem sa kosom sam rješila škarama na štetu svoje frizure... Pomislim "da se barem sve može tako rješiti...Cak..
Međutim spomenuti okus običnom vodom, četkicom i kaladontom ( ka kaladont) nije isperiv...
Ne radi se o tome. Potrebno mi je nešto dublje.
Nešto kao Ljubav?
Potrebno mi je da nekog Volim.
Da mi je netko... Poseban



Na grani listić
Jedan
Jednak stotinama
Drugih...
..............
Ali nije...
Ja sam ga...voljela.

Treba mi ta mala razlika.

Nisi ti drugačiji od drugih. Moja Ljubav je ta koja čini razliku.



A sada ju ja držim pod ključem da mi ne našteti iz čiste nemoći. Zadnji puta kad mi je pobjegla naletila je na jedne zelene oči i sada viče kroz zidive. Ne prestaje. Zatvaram uši. Ignoriram ju, ali ona ne prestaje. Zato ju držim dolje, ispod zidina zatočenu. Nismo sretne ni ona ni ja... ali ja sam ipak malo bolje, barem sam izvukla glavu iz pečnice i zatvorila plin.



Danas sam prešla preko pruge... Volim pruge... pružaju mi osjećaj da postoji Put.
I to je nešto.

Na vratima doma zdravlja piše:
PRIMAMO NOVE PACIJENTE
Priznajem jedan mali smješak mi je preletio licem. "Možda da uđem?..."

Postoje D.K. muškarci... i to nema apsolutno nikakve veze sa mojom nedotičnom ljubavlju. Objasnit ću. D.K. muškarci su vam oni za koje se pitate: "Kvragu Do Kada misliš biti prisutan u meni. Do Kada..
Potkožni muškarci... oni vam se samo nađu ispod kože i ne možete ih izvaditi bez boli.. poput istoimenih prišteva.
Nije bed luče... to što si slomio bilo je samo jedno srce.



"Opet si pijana?"
A ne... pa šta bih s tobom radila trijezna?! Ti si dečko "pojebem - odjebem"...
A meni nočas treba Kazna.



...I ne brini... Dobro ću se nositi s tim... sutra.

No regrets