one love one life

Sometimes late at night
I lie awake and watch her sleeping
She's lost in peaceful dreams
So I turn out the lights and lay there in the dark
And the thought crosses my mind
If I never wake up in the morning
Would she ever doubt the way I feel
About her in my heart

If tomorrow never comes
Will she know how much I loved her
Did I try in every way to show her every day
That she's my only one
And if my time on earth were through
And she must face the world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last
If tomorrow never comes

'Cause I've lost loved ones in my life
Who never knew how much I loved them
Now I live with the regret
That my true feelings for them never were revealed
So I made a promise to myself
To say each day how much she means to me
And avoid that circumstance
Where there's no second chance to tell her how I feel


So tell that someone that you love
Just what you're thinking of
If tomorrow never comes

11.05...neke tamo godine :) bio ti je predan ovaj život. Što si s njim učinila? Voliš li samu sebe? Voliš li svoje rođake i prijatelje? Živiš li u skladu sa svojim ciljevima i snovima? I ako danas umreš, hoće li itko (ili išta) zbog tebe biti bolji?

Danas znam da u životu nije važno ono što ti on daje, već što od njega učiniš. Život je dragocjen dar.

....hoću da ti kažem ono što se muškarcima ne govori, jer muškarci odgovaraju drsko i odrješito. Nemoj mi tako odgovarati, molim te: pusti me da govorim. Varam te, varam te svakog dana, nebrojeno puta, u mašti. Nije važno što te varam s tvojom vlastitom slikom. Jer ta tvoja slika čini ono što ti ne činiš nikada, kaže ono što ti ne kažeš nikada, prema tome to nisi ti: to je netko drugi. Još gore: to je onaj koji bi ti mogao biti, ali nisi. Iz sudara s tim fantastičnim bićem ti izlaziš mnogo siromašniji nego iz sudara s čovjekom različitim od tebe, s nekim strancem. Kad bih te varala s nekim drugim, osjećala bih barem grižnju savjesti, sažaljenje; ovako osjećam samo mržnju. Htio si spavati sa mnom? Ti poslije toga uvijek spavaš, dok ja ostajem budna i razmišljam. Htjela bih da te zanima ono o čemu razmišljam, da ti nemir i strah od mojih misli krate mirnoću sna. Mi već tako dugo ne razgovaramo. Ti više ne znaš tko sam ja, što skrivam u sebi, koju vrijednost pridajem svakom ljubavnom činu ili riječi. Htjela bih da shvatiš kakvo čudo predstavljaju dvije mlade osobe, muškarac i žena koji se ljube. Pa to je čudo. Zar ne opažaš da je to čudo, da sam ja čudo, da je ljubav čudo? Ti imaš više iskustva od mene, trebao bi znati bolje od mene da to između nas nije više ljubav. Kakva je to ljubav, ako poslije toga osjećamo volju da plačemo! Još kao dijete znala sam što je ljubav.Dan i noć sam o tome razmišljala. Znam, sve znam, vrlo dobro znam. Sve žene znaju što je ljubav, iako se katkad prave da su to zaboravile, da su se prilagodile, da ne misle više na to. Ljubavi treba prilaziti s poštovanjem: ne valja zamjenjivati ljubav s nekim tričavim činom koji pruža nasladu, utažuje, zasićuje, kao i piće ili spavanje. Ti mi to sam moraš spriječiti, ne smiješ dopustiti da se ponizujem, da se oboje tako ponizujemo. Nije bilo lijepo. Odmah poslije toga, čim su mi na oči počele navirati suze i čim sam osjetila želju da sakrijem lice, čovjek koji je sličan tebi, koji nosi tvoje ime, koji ima tvoje tijelo, tvoj glas, prišao je da mi pomogne. Milovao me je, stezao me u naručaj, tješio me, razgovarao sa mnom, ja sam mu se privila uz grudi, dok ti tek što nisi zaspao. Ljubav je nešto drugo. Pa nisi me ni poljubio u usta. Kako je to strašno! Ljubav je neprekidna žudnja, neprekidno ljubljenje, neprekidno grljenje, pogledavanje, želja da se jedno u drugome vidimo po svaku cijenu, milovanje kose. Oh, ljubavi, što imaš krasne oči, kakva divna ramena! Neprekidni strah da bismo jedno drugo mogli izgubiti upravo kad nam se čini da smo najjače vezani. "Ljubiš li me?", vječna sumnja. Ljubiš li me? Nemoj mi reći da si siguran u moju ljubav: jer onda ću ti priznati da te često, kad me uzimaš, ne ljubim. A ti to ne znaš, ti si u tom trenu tup, zarobljenik svoga tijela, ti ideš za određenim ciljem; ne ljubiš me, inače me ne bi pustio samu. Užasno je biti sam u tim trenucima... Oh, da samo znaš koliko trpim kada se ti odijeliš od mene, kada opet uzmeš knjigu, kad mi okreneš leđa, a ja ostajem iza neprolaznog zida tvojih leđa, dok me onaj drugi nježno grli, dok me tješi što sam toliko propatila za tebe, dok mi govori:"anđele, ljubavi moja" i miluje mi kosu. Nije dosta da me voliš. Takav osjećaj dovoljno je opravdanje da živim s tobom, da radim s tobom, da jedem s tobom; ali ne opravdava da ležim s tobom gola u krevetu. Nemoj mi proturječiti ili spočitavati jer neću više govoriti, a potrebno je međutim da ti to znaš. Samo ljubav opravdava da sam ovdje, s tobom, na ovaj način. A ovo nije ljubav, razumiješ li? Nije u tim gestama. Slušaj: naš život nije lagan, često smo umorni. Za mene život nije bio lagan već od djetinjstva, ali nikada to nisam opazila, jer sam raspolagala bezgraničnim bogatstvom ljubavi što me priječilo da se nikad nisam osjećala siromašna ili umorna. Još kao djevojčica sjedila sam uz prozor i čekala. Žene su kadre podnijeti svaki napor i svaku žrtvu dok čekaju. Ali ne žele plakati nakon vođenja ljubavi, neće da poslije osjete ledenu samoću, neće da ih obuzme volja za plačem i da rukom pokrivaju lice. Ne mogu, razumiješ li? Ne mogu živjeti bez ljubavi. Zato te varam. Varam te svakog dana. I s tim tvojim zamišljenim likom šetam, čitamo zajedno, razgovaramo, ispovijedamo se uzajamno tako intimno, da jedno o drugome znamo sve, da poznajemo "anđela" i "đavola" što ih nosimo u sebi. Noći su nam duge, ugodne... svjetlo zore probija se kroz prozor dok me on još drži u naručju i stalno mi šapuće u uho... Htjela sam ti to reći da bi saznao da žene čine sve moguće da se odupru ljubavi. Ali ljubav je uvijek jača od njih.

Rekla mi je Fa da bih trebala pronaći sreću u sebi, a ne tražiti mužjaka. Nisam sigurna je li to uistinu rekla meni. Ne tražim nikog, dajem, ako netko hoće uzeti .
U ovom trenutku ja i ne pucam na uspješnu vezu. Sad samo tražim nešto što će me spriječiti da se bacim pod autobus. I trudim se da što manje očekujem. Znam samo da moram prekinuti s prošlošću. A to je teže nego prekinuti samu vezu. Ostaviš čovjeka, a zapravo... Uglavnom prekid često NIJE PREKID. Uvjerena sam da katkad moramo malo umrijeti da bismo stvarno mogli mnogo živjeti. A meni je ovo izgleda vrijeme za umiranje. A umrijeti nije lako (ne mislim na smrt). Znam da ne postoji jednostavno rješenje. Ono što mene razdire rješava se unutra.
Najveće nam zlo ne čine naši neprijatelji. Ponekad dopuštamo da našu jedinstvenost, individualnost i samouvažavanje malo-pomalo, iz dana u dan, habaju oni koji nas najviše vole.
Ono što je istina koju sam spoznala o sebi je da se zapravo stvarno ne bojim oluja, jer učim kako da jedrim svojim brodom. (Brod je u luci siguran, ali to nije ono za što je stvoren) Ali, tu postoji ta "sitnica" koju ne znam prevladati... prijatelji. Najgore je kad baš oni donesu i iznesu ti svoj zaključak (koji je zapravo više nalik dijagnozi) o tome što ti je... a ti gada ga čuješ pitaš se "kvragu, o kome to on/ona govori!? I kakve ja pobogu imam veze s tim!?".. i ne nalaziš se. E to mi bude bolno. S time ne znam što učiniti.
Kako ja gledam na svoje "depresivno" razdoblje?....Pa, ako želite dugu, morate podnositi kišu.
I tako ja sada podnosim kišu, ne volim ju baš, ali podnosim je. A ona kad te zgrabi, ne pušta tako lako, ali moram joj priznati jedno: dobar je učitelj. Danas znam da kada čovjek putuje cestom života, kroz bure i oluje, uživajući u suncu, stojeći pod naletima orkana, hoće li preživjeti ili ne ovisi samo o snazi njegove volje. Treba da saberem svoje misli, da ih sredim, obuzdam : jer vraćajući se mislima u to razdoblje moga života (ili je bolje reći u ta razdoblja - jer se on periodično pojavljuje), u slatke dane susreta s njim, one (misli) odmah ožive, pokrenu se, zatalasaju i nabreknu, kao da ih je zakovitlao snažan vjetar.. i naravno potope me. I ja se opet borim za zrak.. Kamo god se okrenula, koga god upoznala, nekako bih uvijek nailazila samo na njegove ruke.
Sveprisutan poput nekog lažnog boga u mom životu...heh. Ima stvari koje se ne mogu prevladati, samo izdržati.
I tako Fa, ne tražim mužjaka... pokušavam jednog izbacit i naći sreću u sebi..kad ponovno nađem sebe.

Naposletku, ti si dobro znala ko sam ja.(istina, znala sam) Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata…
zalud izgužvana svila .

To je tako. Ne pravi od tuge nauku.
Mami svetlo na sledećem bregu. Okopniće moj otisak na tvom jastuku (još kako!)
kao jezuska u snegu.

Razbiću gitaru, crn je mrak ispunjava.
Odavno se svoje pesme bojim, pomera u meni neke gene Dunava
pa ja tecem i kad stojim.
Ali opet da l' bi ikad bila moja ti, da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati
i da je ništa sve što nudim.

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac,
brošić što se teško pribada.
Da me može oduvati najblaži nemirac,
da cu u po reči stati, da se neću osvrtati nikada.

Redaš po vitrini fini porculanski svet , al' ja sam figurica bez žiga.
Pazi! To je bajka što ti pada na pamet,
fali ti baš ovaj cigan.

Tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno.
Naposletku ti si dobro znala ko sam ja,
čemu suze lepa ženo?

Draga moja, ti si navek znala da sam pajac,
moj je šešir šatra pomična.
Usne, tice-rugalice, a u oku tajac.
Da sam kaput sa dva lica, da sam gospo'n propalica obična.

Evo ti...
....ove uspomene na jedan nezaboravni grad.

Grad, poluizmišljen (a ipak posve stvaran), počinje i završava u nama, korijeni su mu urasli u naše sjećanje. Zato mu se MORAM vraćati iz nići u noć. Vjetar nalijeće na moju otočnu kuću, grabi je i pušta, svijajući čemprese kao da su lukovi.
Mislim na tebe često... Povukao si se... Kad bih barem mogao vidjeti učinak svoga postupka.
Koliko nedostaješ u ovom gradu!... Gradu, mislim.
Adam moga srca. Tako ću te zvati gospodine D. Patetično.
Ljubav mi je poklonila govor i suze, ali ljubav koju su očistile suze, vjećno će ostati čistom i lijepom.
Sada se prisjećam kako smo zajedno šetali pod punim mjesecom, opijeni blagim, omamljenim zrakom grada. Dah ludila, kada svi odu a otok postane sam...i svoj. Puste ulice, prazni trgovi, ceste od ponoći do ponoći, mir. Lica u prolazu počinju nalikovati na dragulje. Zamičemo za ugao. Koraci nam odzvanjaju pustim kalama... jedna, druga... Preskačemo stepenice, po dvije.
Gledam ga. Spopadne ga tu i tamo onaj njegov grozomorni dječački smijeh i tada zabaci glavu tako da mu mjesečina titra na savršenim bijelim zubima pod tužnim smeđim očima.
Ova nestalna sjećanja ne objašnjavaju ništa, ne rasvjetljavaju ništa: pa ipak mi se uvijek iznova vraćaju ...i zato, EVO TI ih...

"People often meet their destiny on the road they take to avoid it"