one love one life

Dan prvi iliti ponedjeljak

Nosim sjećanje na Tebe...brojivo u onih 11 od kuhinje do kreveta.
Skrivam te u simboliku. 11. Novi najdraži broj. Staro je nestalo novo gle nasta. Nije do broja. Do Tebe je.
Vidim kako ti se oči smiješe. Prekidaš me jer ne razumiješ što pričam. Pogled ti se mijenja kada me čuješ.
Crtaš me.Želim da nacrtaš akt, samo da uživam u načinu na koji me gledaš. Fokusirano. Kao da me doista vidiš.
Uzbuđenje raste u zraku.
Podižeš samo pogled sa mene koja nastajem na papiru u mene stvarnu koja se trudim ostati mirna.
Glava ti je lagano pognuta samo oči rade taj luk..putanju s mene na mene. Disanje mi se mijenja. Mirujem.
Trenutak koji traje.
Iznad tvoje glave sat se neumoljivo kreće. Ignoriram ga.
"Broji vrijeme nekom drugom, ne nama... mi sada imamu vječnost koju smo ti ukrali...u trenu!"
Sastajemo se u tajnosti poput ljubavnika, a nemamo nikog ni ti ni ja..osim sjena iz prošlosti koje nas obavijaju poput nevidljivog plašta, a i nas čini takvima.
Razotkrivamo se. Imamo se sve više pod prijetnjom skorog rastanka.
Papirić razderan u tisuće komada...srce koje je nekad bilo cijelo.. Nekad velim.. ti si stigao prekasno.
"Ali, onda ti netko vrati sve ove djelove na mjesto", govoriš mi.
Vrati li Ježurka?..ne postavljam to pitanje na glas. Ni to, niti.. vjeruješ li ti sam u to što mi govoriš?
Vidjet ćemo... možda.
Vrijeme će pokazati. To isto vrijeme koje nam sada prijeti i dahće za vratom... Isto ono koje mi je poklonilo trenutke vječnosti s Tobom.
Dah. Miris. Osmijeh. Tvoja ramena i ruke. Profil.
Nacrtao si me.
Urezala sam Te.
Moja tehnika bilježenja je neizbrisiva.
Ti si mene iznio van, na svjetlo, na papir.
Ja sam Tebe unjela unutra, u biće.
I tako sad odlazimo ja i ti u meni u novo svitanje, moje si more...duša ti sjaji pod zvijezdama...uz pjesmu..naravno.
"On djeluje tako ozbiljno."
Nije On ozbiljan, mama. On ima najneozbiljniji osmijeh u očima. Skriven... da ga samo meni otkrije u samo 11 koraka.. na putu do neba i jutra s kojim nestaje ostavljajući kao neizbrisivi trag svog postojanja u mojim noćima, u mojoj postelji, na mome tijelu...od čega kad stanem da razmislim zapravo ništa nije moje.



Dan drugi iliti utorak..kojeg nikako ne mrzim

11 godina... Da bih napokon našla hrabrosti u sebi da te volim bez krivnje, očekivanja, bez ičeg... da si priznam da jesi BEZ IKAKVOG RAZLOGA najbolji...meni... jer samo biti blizu tebe..samo moći te gledati iza očiju..briše sve kao vjetar tragove na pustinjskom pijesku..i tko bi ikad mogao reći koliko je ljudi tuda gazilo i na koje su sve strane (s)krenuli.
Sva čuda i blještavilo svijeta koja su vikala i galamila na mene da sam ih dužna otkriti pala su u bezdan beznačajnosti jer shvatih na prepad da mi ne treba nešto veliko za sreću.. treba mi samo spoznaja da se smiješ ispod ovog velikog plavog neba.

Vjerujem u Ljubav ali ne i u ono što ljudi nazivaju ljubavlju. Misilm da si ono što vjeruješ i da te vjera pokreće u svakom trenutku..ali religije me rastužuju Volim vjerovati u priče za malu djecu. Ali ne volim filmove sa sretnim završetkom..jer povjeruješ da je to i u stvarnom životu moguće.a češće nije.. I ako to očekuješ otvaraš si prostor da budeš razočaran.
Postoje prava prijateljstva. Ali da bi ona postojala prvo ti trebaš biti pravi prijatelj.
Očekivanja uništavaju ljubav.
Mislimo da volimo nekoga, a ono što uistinu volimo je naša slika o toj osobi. Odredimo u svojoj zaljubljenosti i potrebi kalup i onda smo ljuti što se OSOBA u taj kalup nije uklopila, što nas nije ispunila i ostaje razočaranje...za koje smo ako smo iskreni krivi sami.. Ljuti smo što opet to nije to, ali ne želimo se suočiti sa pitanjem"Što to TOČNO nije to?"... jer došli bi do činjenice...moja slika nije to..a ta osoba je samo ono što je... ni više ni manje.. i onda se postavlja pitanje: kakva je to naša ljubav s kojom smo se tako lako spremni busati i hvaliti...
Ne možeš mi napraviti ništa što ti ne dopustim. Nitko to ne može.
Vjerujem u Boga.ali ne iz udžbenika..vjerujem u živog Boga koji je živ u meni u svakom atomu, održava mi dah, obuhvaća me i spaja sa svim postojećim.
Ratovi, glad i sl. sranja...postoje zbog ljudskog stanja svijesti i nemaju veze s Bogom..NEKA VAM BUDE PO VAŠOJ VJERI. i je nam.
Patnju ne dozvoljava Bog, patnju si stvaramo sami iz raznih razloga..jedan od njih je da nam paše uloga žrtve... jadni smo i treba nam pažnja..i nismo mi odgovorni za to..e pa probudite se..jer JESMO.
Glupo je čekati pomoć "odozgo" ..e S. tu se slažem potpuno...a i s ovim: ako si uprskamo zivot sami smo si krivi... dodala bih samo: Život je onakav kakvim ga vidimo :) uvijek imamo pravo izbora.. uvijek (a i mogučnost)

Evo draga :) malo nam se mišljenja razlikuju, ali wtf ..ko da je to važno...pa ni jedan list na drvetu nije isti.

Jedna od najvećih želja bila je da živim na Rabu. Svaki svršetak ljeta bio je poput male smrti. Kao da mi netko čupa korijenje. Nikada nisam bila depresivna osoba..moja priroda je ispunjena smijehom, nastanjuje me i ispunjava kutke svih prostorija. Ali prvi Zagrebački dani kolovoza bojani su tonovima sive. Bila sam tu sa pola srca, a zapravo sam htjela sjediti u klupi Rapske škole zajedno sa Dadom, Kristinom i Patrikom, Tomom, Vućkom... i Perom.
Perom da.

A tek 1998. Zagreb su bili blokovi zgrada koje sam doživljavala kao zatvorske rešetke. Toliko sam silno željela samo jedno: Biti na Rabu.
Rabe, ljubavi kako si?

Volim Zagreb. Volim svoj grad. Samo tada mi je bio prevelik, hladan, ljudima je trebalo puno više vremena za prisnost i bliskost..koje su meni u odnosu nužne.

Danas imam 30 godina. Uskoro mi je prvi rođendan. Žena sam i napokon sam toga potpuno svjesna. Volim svoje godine. Zadovoljna sam. Uživam u divnim ljudima koji ispunjavaju moj život. Ponosim se njima. Uz sve uspone i padove...volim svoj život i sve više učim voljeti i prihvaćati sebe i živjeti sa sobom.

I na prekretnici sam.

Jer sve poznato, toplo i blisko se sada mjenja iz korijenja.
Jer mi se eto sa malim vremenskim pomakom ostvarila želja. Kroz manje od mjesec dana živjet ću na Rabu.



U Zagrebu nema posla. Na Rabu eto ima. Od 63 poslane zamolbe javi se nazad jedna pozitivna. 62 druge su u Zagrebu, jedna na Rabu...

Bilo je vrijeme grade da me pustiš k sebi.. valjda ti Bože znaš bolje kad je pravo vrijeme.. ali iz moje perspektive sve izgleda kao velika ironija.

Izgleda da ljudi brzo zaboravljaju, imaju kratko pamčenje ili su se prekasno rodili da bi razumjeli ovaj jezik..Pa za takve prilažem i prijevod..a ako vam je još ne prihvatljivo... uz svo dužno poštovanje.. briga me.
Uostalom nije li vam mama nikad rekla "koliko jezika govoriš.." Pa eto gledajte na to kao na novi-stari jezik.
Ne trudim se biti cinična...a ako mrvu i jesam... sjetite se da je cinik samo sanjar kojeg je zašamarala stvarnost.

Slabo divanim (govorim) mađarski, nešto malo, a i to s greškom.
Tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom...alias smiješak
Ali mađarski ne umem (ne znam), daj, nauči me, 'leba ti! ' (kruha ti..fraza!!)
Nisam mog'o da pomislim da će mi tol'ko trebati.

Tvoje oči mastiljave (sjajne), crne zrele višnje španske,


(tako dakle izgledaju crne zrele španjolske višnje..)

tvoje usne sladunjave kao rizling od berbe lanske alias lanjske iliti prošlogodišnje,
suva (suha) trava sva šuškava, kao šifon (vrsta materjala) na nevesti (nevjesta, mlada, mladenka),




ali đabe (doslovno znači besplatno.. u ovom slučaju znači uzalud) pripovedam (pričam, pripovjedam) kada ne umem (već sam prevela)prevesti.

Ma, gdje ćes naći boljeg momka za te pare (novce)?
Ne budi smešna (smiješna) draga ti,
možes do veka (do vijeka iliti zauvijek) tragati,
al' nećes naći nikog, tako mi gitare,
tko će te više voleti (voljeti)
i tko će lepše (ljepše) lagati (to svi razumiju što znači?).

Slabo poznajem Szent Tomas (čita se Sentomaš)
, ali stignem do tvoje kuće.
Tiho zazveckam šibicom, sve se ponadam: možda čućeš (čuti ćeš..malo skraćeno).
Ali pendžeri (prozori) miruju, a te firange (zavjese) čipkane
samo vatru potpiruju (potpaljuju) tvojom rućicom pipkane.

Ma di ćes naći boljeg momka (dečka) za te novce?
Da ste mi sretni on i ti,
ja ću se odma' (..h)skloniti (maknuti),
al' me na svilen gajtan (pojas al ne remen) veži kao zvonce (malo zvono)
i samo cimni kad poželiš ja ću ti zazvoniti.

Slabo divanim mađarski, nešto malo, a i to mani (zaboravi, stavi na stranu, pusti).
Učio sam iz čitanke, al' sam ost'o (ostao) na osmoj strani.
Babe su me začarale perom iz krila selice,
ali ti ćes me rešiti (riješiti (te kletve)) moja medena pčelice.

A hold a felhok moge rejtozott,
ket csillag csak oz egen
mint a szemed,
mint a gyongyharmatka...
a...
... tje (pih), ne znam kako se kaže đurđevak ( đurđica, lat. Convallaria majalis ).



E da da vam prevedem mađarski...
* Mjesec se iza oblaka sakrio,
samo dvije zvijezde sjaje na nebu,
kao tvoje oči,
kao biserna rosa...

a đurđevak alias đurđica alias convallaria majalis se na mađarskom kaže:
gyongyviragon
... neću vam reći kako se čita ..saznajte sami (pa mi javite )

"Kako si?"

-" Ma ne pitaj, u komi, ništa nam ne ide."
-"U kurcu"
-"Pred slomom"
-"Ako se ovo ovako nastavi puknut ću."
-"Danas su mi dvojica kolega dobili otkaz."
-" Kasni mi plaća."
-" Nismo dobili plaću"
-"Ne mogu, nemam novaca."

Na sve strane.
Na sve strane... Na sve strane..Na sve strane..Na sve strane..Na sve strane

Radim na sve strane... Na tri posla. Sad sam prihvatila četvrti u koji se zapravo ne razumijem..Ali što ne znam naučit ću iliti..Ne znam ali mogu saznati... i zapravo nisam dobila plaću niti za jedan, i nisam prijavljena ni na jednom. Fino jel? A stan treba platiti, i račune koji se gomilaju i pukle su mi naočale i psu treba kupiti hranu i...

I ne!!!

Shvaćate li kuda tu vodi..razmišljanje u tom smjeru..
A u tom smjeru ja ne želim ići a ako na ništa u životu ne mogu utjecati a ono barem na to jedno MOGU... mogu odlučiti čemu ću dati svoju pažnju a čemu ne.
Ne kažem da je lako ali odluke su na nama. Odgovornost za vlastite odluke je na nama..stoga ne tražimo druge krivce..jer uvijek ih je lako naći..lakše nego stati pred ogledalo i suočiti se sa jedinim pravim krivcem.

Sve su to okolnosti..da. Ali ONO SI ŠTO MISLIŠ...zapravo rekla bih..ono što vjeruješ da jesi..jesi.
NEKA TI BUDE PO TVOJOJ VJERI.

E pa onda imam pravo birati i tu di imam tu ću djelovati. Teško je to..i padam svako malo u misaoni obrazac: što ću i kako ću???

Ali onda se trgnem i ubacim malo bijele u to crnilo.. i onda postepeno uđe malo plavog neba u svim mogućim tonovima, zeleno drveće kojem vjetar ulazi u krošnju raznosi tek iznikle cvijetove ali ono ne smatra da je to nepravedno i ne buni se i što je najvažnije ne boji se, pojavi se od nekuda ljubičasti šafran u polju bijelih kao rijetkost, ali ističe i ljepotu ovih bijelih u njihovoj skromnosti ..i onda sve to obasja veliko žuto sunce.

i onda vidim djeda koji gura baku u kolicima udobno pokrivenu dekicom..da se ne pothladi.. uhvatim se da ju žalim dok joj ne vidim pogled..oooo tu nema nekog kog bi mogla žaliti!! Te oči se smješe okupane ljubavlju.

Na rolama sam. Nemam benzina... Ali da iman..Nikad ne bih vidjela sve boje koje mi je ovo jutro poklonilo..

Ljudi.

Život JE lijep. Pitanje je samo kroz kakve ga oči gledate.. jer Ljepota uistinu JE U OKU PROMATRAČA.

Ali naravno vi slobodno možete odabrati ne vjerovati u to.
Ali onda prihvatite odgovornost za svoju odluku.

..nisam ni trebala.
Jer svaku sekundu zabilježila sam tajnim aparatom uma, srca i bića...zauvijek.

Nema riječi jer mene ostavljaš bez daha.. 4 sata bez daha...
To možeš samo Ti.



Dobar si gost..znam, ali nemoj da te opet tako dugo nema.

Svi koji me znaju znaju i moju sklonost citiranju Đoletovih stihova. Pratio me kroz svaku fazu mog života, uskakao sa tekstovima kad sam sama ostala bez teksta, objasnio mi neobjašnjive situacije, pomogao mi da uvidim stvari... A On o tome nema pojma. I nece nikad imati. I tako možda i vi obilježite nečiji život a da o tome nemate pojma...jer sve prave su ljubavi...Tajne.

Prvi red. Tako blizu. Srce mi kuca. Djelujem poput šiparice. Smije mi se. Plače mi se. Svađala bi se..čak sam i pokušala isprovocirat par svađa al nije mi uspjelo.. ne shvate me ozbiljno. Glupo je bit zadivljen nekim.. ali ej nije to netko.. to je najbolji tekstopisac ikad!!! Čovjek koji mi je ispričao najviše bajki i u čije bih bajke zaronila do dna.. Svaka pjesma = jedna priča. Jedan film. Jedan život.

Stavovi. Širina pogleda na svijet. Neskrivana emotivnost. Izlaganje ranjenih mjesta srca i ožiljci. Humor. Hrabrost. .. Sve to vidim između redova..To i puno toga više.. Njegovi stihovi nisu samo riječi..oni su i potezi kistom koji stvaraju sliku pred tvojim zapanjenim pogledom..
Večeras se idem susresti s Tobom Predivni Čovječe i ne znam kada sam nekome toliko veselila.



Jer ovo Đorđe Balašević tako lako radi:

kulise zavejani grad...jeste vidjeli kad Budimpeštu pod snijegom.. ako jeste znate da ljepših kulisa..nema.

Najtiše što može ko sa predstave loše iskradam se iz sna iz ogledala viri jedan stariji ja.. svaki dan smo stariji samo ima onih dana kada smo toga nekako više svjesni..nego ono što me obara je...jeste li se ikad iskradali sa loše predstave? To je baš taj feeling... Uostalom ako vam je ikad itko falio u životu.. Pročitajte Ankicu...jer tako to izgleda...lutaš al potrebno je bar dvoje da se ukrsti put



A jeste li poželjeli nešto tuđe ili tek zabranjeno? Čivutski vrt..

Ma šta ja to ovdje pokušavam napraviti!!!!!.. nemoguće. Ne mogu izvadit stihove, ne mogu ih izdvojit.. mogu samo stavljat sve...al poslje toga zvali bi me Sizif, a već mi je dosta takvih nadimaka..

No za kraj

Dal grom odabire hrast ili se to pak hrast munjama nametne? Za to baš nemam reči bogzna kako pametne. To je ta sudbina... Valda.

Napisala sam najiskreniji post ikad pisala sam ga dugo. Stisnula sam objavi i on je nestao. Tko zna kuda. Neponovljiv je.. ali valjda za to ima neki razlog.
Poanta. Nema je.




Majka i dječak šetaju plažom... U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav?"
Mama ga pogleda i odgovori: "Uzmi malo pijeska i stisni šaku."
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje...
"Ali mama, pijesak mi bježi..."
"Znam, a sada potpuno otvori šaku..."
Dječak posluša, ali u to zapuha vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
"Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak."
Na to majka, sa smiješkom na licu, reče:" Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..!"
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste..."
Eto,... tako se čuva ljubav!

1. Važno je pronaći čovjeka koji će ti pomagati u teškim poslovima i koji će imati dobar posao.

2. Važno je naći pametnog čovjeka, obrazovanog i duhovitog, koji će te znati nasmijati.

3. Važno je naći čovjeka na kojeg se uvijek možeš osloniti, u kojeg uvijek možeš imati povjerenje, koji ti nikada neće lagati.

4. Važno je naći čovjeka koji će biti dobar u krevetu, koji će uživati voditi ljubav s tobom.

5. Važno je da se ova četvorica ne poznaju

Osjetila sam to. Nemam pojma kako. Osjetila sam poput spoznaje kristalno jasno. Plima. Razmišljala sam što bi te to moglo navesti da se dovedeš u to stanje i ta pomisao je bila jedini logočan zaključak koji se nametao: "Dijete."
To je jedino od čega ne možeš pobječi svojom uobičajenom tehnikom. Onda je došao san. A onda i prava potvrda.
A onda: moje suočavanje s tom činjenicom.

Čekala sam navalu boli. Val koji će me potopiti. Zadržala sam dah. Spremna... Ništa. Praznina ili praznina sa samo jednom pulsirajučom rečenicom: "on će imati dijete..."
Suze su me zapekle negdje u unutrašnjosti, osjetila sam ih kako nastaju.. "Prihvati to Eke, prihvati to s dobrodošlicom. Suoči se sa svim što to donosi. Budi svjedok. Promatrač.. Ok. pomislila sam.. Prihvačam."
Palim radio.

"I hate you so much right now
I hate you so much right now
I hate you so much right now
Ahh..."
Nije mi nikad tako sjela ta pjesma. I počinje ples oslobođenja...

"The world is holding back the time has come to...Push the button...My finger is on the button.."

Postaje mi sve smješno. Gledam svojoj nočnoj mori u oči i smijem se. Vidim smisao. Osjećam oslobođenje.

"So confused My heart's bruised Was I ever loved by you?
Out of reach, so far I never had your heart
Out of reach, couldn't see We were never met to be"

Shvačam.
Nikad mi nije bilo jasno zašto tresu glavama na rock koncertima. Sad mi je jasno. Treseš glavom toliko dugo dok sve misli ne pobjegnu pred potresom. Sve. I ona najmanja. Nemojte misliti da te nisu opasne.. narastu kuje.. brzinom svjetlosti.
Dakle tresite glavom dragi moji dok sve... baš sve ne odu i ostanete prazni.



Sljedi:

"'Cause nothin' lasts forever And we both know hearts can change And it's hard to hold a candle In the cold November rain...Just tryin' to kill the pain But lovers always come and lovers always go...Do you need some time...on your own
Do you need some time...all alone
Everybody needs some time...on their own"

I kraj:

Oasis... može li bolje za kraj lekcije?

Slip inside the eye of your mind Don't you know you might find A better place to play (istina)
Step outside, summertimes in bloom Stand up beside the fireplace Take that look from off your face You aint ever gonna burn my heart out

But dont look back in anger
At least not today.

Mokra sam. Mirna sam.
Mislim da Tvoje ime ne bi trebalo biti moj pin.

Kakav petak.

A u subotu stiže poruka:
"Strina dogovor je u ____ biti će ____ i ____ pa ti vidi"

Znam. Vidimo se...odgovaram.

Vidimo se.
Mir.
Napokon potpuni mir.
Hvala.