one love one life

Cure i njihovi duhovi :)


Filip..Aleks.. Saša.. Nikako Sašica...


Manči i ja...


Niki.. Violeta.. Sharon...


Trap, Manči i ja... a klape.. a Otok...


Šef..the one and only....


Toni i Tomas


Carica i Žuži...


Radionica...


..još..


Ive, Jele i ja.. danas ova slika izgleda praznije ali i kvalitetnije.. ne tražite objašnjenje za život...


Dečki ispred kuće..


Bilo jednom u....


Doris i Raul...


I plesali smo jedno...hm, proljeće...


I sve vas pozdravljam i izlazim iz.. čega već..

Evo gotova sam sa poslom, idem kod Svjetlane na kavu.. sutra bih trebala u Glinu u radne akcije s Lipacima i Mehanovićima.. pa izvješća slijede..


Svjetlana


Estera

Ali ja ne vjerujem u simboliku!!!... Ne vjerujem u simboliku... Ne vjerujem u simboliku... Ne vjerujem u simboliku... Ne vjerujem u simboliku...
Heh.

"It ain`t no sin to be glad you`re alive."
Bruce Springsteen


Užitak je fizička manifestacija radosti.
Tijelo te uči užitku kroz pet osjetila. Kada uđeš u spontano ponašanje ili fizičko uzbuđenje ti osjećaji otključavaju radost uskladištenu unutar tebe, i stvaraš prostor u svojoj svijesti za užitak.
Tvoje tijelo može biti jedan od najvećih izvora zadovoljstva kada potpuno otvoriš svih pet osjetila i doživiš fizičko čudo... BITI ŽIV.
Užitak može doći kroz neki prizor, kao kada ugledaš veličanstveni zalazak sunca ili kroz okus, kao kada jedeš najdražu hranu (pašticada!!!).To može doći kroz glazbu ili kroz nježan dodir ljubavnika. Jedina tajna učenja ove lekcije je da si stvorimo vrijeme i prostor za užitke u životu.



Koliko ćeš si zadovoljstva dozvoliti?
Mnogi ljudi imaju nevidljivu kvotu u svojim umovima za količinu radosti koju dopuštaju sami sebi da iskuse. Postanu toliko zaposleni živeći život da doživljavaju užitke kao luksuz za koji jednostavno nemaju vremena. Momenti poput vođenja ljubavi ili igre zauzimaju stražnje sjedalo u svakodnevnom hodu kroz život.
Kakogod ali tvoj život jednostavno neće dobro funkcionirati dokle god si uskračuješ užitke.



Mogli biste se samo zateći u jednom bezbojnom i sivom životu ako svako malo ne zastanete i uključite svoja osjetila. Užici su poput ulja koje čini da mašina vašeg života teče glatko. Bez njih zupčanici vašeg života zapinju i velika je vjerovatnost da ćete se slomiti.

Što ti pruža užitak?
Čini to... I čini to često, jer to će dati svjetlost tvome srcu i učiniti čuda za tvoju dušu.

“Your body is your vehicle for life. As long as you are here, live in it. Love, honor, respect and cherish it, treat it well, and it will serve you in kind.”
Suzy Prudden

Poštovati svoje tijelo znači postupati prema njemu sa velikim poštovanjem i ophoditi se prema njemu sa istom pažnjom koju bi dala bilo kojem drugom dragocjenom i nezamjenjivom objektu. Naučiti poštovati svoje tijelo je od životne važnosti.
Kada poštuješ svoje tijelo, ti si s njim u partnerskom odnosu. Postaješ uzemljena u svojem fizičkom tijelu i sposobna da izvučeš dobrobit iz svega što ti ono ima za ponudit. Poštovanje donosi obostranu energiju. Tvoje tijelo će poštovati tebe kada ti poštuješ njega..
Odnosi se prema svome tijelu kao prema nečemu vrijednom poštovanja i ono će ti uzvratiti. Zlostavljaj ga i ignoriraj i ono će se slomiti na razne načine dokle god ne naučiš lekciju o poštovanju.

Naravno, svako tijelo je drugačije.
Svaka osoba ima specifičnu formulu koja djeluje samo za tu osobu, ali nije li izazov pronaći tu formulu?!
Tvoja je odgovornost da se upoznaš sa individualnim zahtjevima i potrebama svojeg tijela. Niti jedna dijeta nije djelotvorna za sve, niti itko spava ili vježba na upravljanje.
Pravo poštovanje dolazi od otkrivanja što tvoje tijelo treba da bi funkcioniralo na najboljem nivou, i kada to otkriješ onda se treba potruditi da uistinu i ispuniš njegove potrebe.



Ukalupljivanje u masu je ponekad puno lakše nego poštivati svoja ograničenja. Ponekad se uklopiti u društvo je uredu sve dok ne kompromitiraš osobne potrebe svoga tijela (koje su unikatne). Ako znaš da tvoje tijelo ne podnosi neku hranu (moje recimo ajvar), koju ti međutim strašno voliš jesti (..ajvar), koliko puta ćeš kompromitirati ili zanemariti njegovu istinu (da mu ajvar škodi) prije nego naučiš poštivati njegove granice? Ne previše.. za svoje vlastito dobro.

Slušaj svoje tijelo i njegovu mudrost; ono će ti reći što mu je potrebno ako ga pitaš, saslušaš i ako ti je stalo..
Nije li to kao partnerski odnos, ha?
Učimo od svoga tijela... Svatko svoju osobnu legendu.

Njegova žena ima karcinom dojke. Milijuni kemoterapija. Borba za opstanak.. još malo, još želim biti tu.. Disati. Biti. Oni imaju kćer od 12 godina. Ona ima samo njih. I tako pri najobićnijem svakodnevnom ručku, njegova ruka otkazuje poslušnost i dok je nasamo sa svojom djevojčicom njegovo tijelo posustaje te ta ista ruka pada u tanjur. To je zadnja slika koje će se ta curica sjećati sa svojim ocem. Bitka je završena. Moždani udar. Par dana povlačenja po bolničkim krevetima i sretan put.
Sranje.



A sa druge strane moj Auer mi javlja da će postati tata!!! Njegova sreća je neopisiva riječima, zarazna je i prenosiva. Ja mu želim jednu malu curicu. I on ju želi. Biti će najbolji tata uz Đ-a.


A moj tata mi treba stići večeras i veselim mu se, nekako mu se posebno veselim..

"No one can make you feel inferior without your consent."Eleanor Roosevelt

Samopoštovanje je kada osjećaš da vrijediš i da si se sposobna suočiti sa životnim izazovima. Ono je esencijalno poput zraka koji udišemo i jednako tako nevidljivo. Dolazi iz same naše dubine, a opet reflektira se u svakoj i najmanjoj izvanjskoj akciji koju poduzmemo, bila ona velika ili posve mala. Njime mjerimo našu vrijednost i najvažniji je temelj naše duše.
Ako je samopoštovanje lekcija koju trebaš naučiti, biti ćeš testirana opet i opet sve dok ne budeš sigurna u to tko ti jesi i dok ne povjeruješ i ne shvatiš svoju istinsku vrijednost. A tvoje tijelo će ti i te kako priuštiti prilike za učenje te lekcije tijekom cijelog života.
Tijelo će testirati tvoju odlučnost da sebe vidiš kao vrijednu osobu bez obzira na to kako izgledaš u tom trenutku. To je njegova svrha... Da nađeš vrijednost u sebi!!!

"It is not what happens to you, it is what you do about it"

Kad sam prvi put to iskusila ne znam, ali jasno se sjećam ljeta 1999... Pero i ja smo se trebali napokon vidjeti nakon preeedugog perioda (koji je on proveo na moru i u inim lukama).. Moja ljubav!! A ja.. Kriste Isuse!!! Ni nema prigodnih riječi kako sam izgledala.. Pokupila sam nekakvu kožnu boleštinu, svojevrsni herpes.. Nigdje dugdje nego po cijelom licu i ranenima.. Krastica na krasti ne baš privlačnih tonova. I tako On je stigao, brod je uplovio u luku.. A ja NE Izgledam.. Pa neka mi netko kaže kako izgled nije bitan..uf.



Ali svladala sam svoju lekciju... I otišla na Otok naći se sa osobom koju sam čekala godinu dana. Ja. Moram vam reći da su koža i kosa najneistraženija područja medicine i svi ljekovi su..
Ali nisam se zavukla u kuću... I znate šta.. Nakon susreta s njim, samo par dana nakon to nešto s moje kože je počelo nestajati!!!
Gdje ljekovi nisu pomogli, pomoglo je suočavanje i prihvačanje.
Nažalost, on je svoj problem odlučio ne riješiti. Kroz svoju bolest odlučio je proći sam, mada je uz mene bio, meni nije dozvolio isto.
Imao je i imati će zauvijek moje poštovanje i moju ljubav.
Imam i priču sa Alopecijom areatom ( ispadanje kose u pravilnim krugovima!!)... I to se riješilo.. Ali to je već druga priča.. Mada jednako ugodna kao i prva.
No skrenula sam s teme...

Dakle proces izgradnje samopoštovanja ima tri koraka:
1. Prepoznati što ti stoji na putu... npr. Tvoja uvjerenja koja te ograničavaju.
2. Istražiti svoju dušu do duboke spoznaje o tkome tko si uistnu.
3. Poduzeti akciju.

Trebali bi razumjeti da će naše unutarnje biće uvijek biti isto, što se za naše tijelo nikako ne može reći.. Ono je promjenjivo.

Podsjetite se katkada na činjenicu da je samopoštovanje promjenjivo jednako kao i tijelo. njega ćete imati, izgubiti, njegovati, podizati.. I biti prisiljeni nanovo ga izgrađivati..over and over again...

Faze...


Ove baš i nismo svjesni, ali svi smo jednom izgledali ovako.. i teško da možemo biti ružniji od ovog graha!!



Ni tu još nismo zabrinuti.. a svi oko nas misle da smo neodoljivi.. ya right.. naborani, smežurani i poprilićno mutavi ako ćemo iskreno, ne?



Samo ću reći da je u toj fazi celulit kobasičice i špekić... zakon!!!



Hm.. a tu smo već počeli misliti... I vjerovati onome što drugi kažu o nama i našoj vrijednosti.. međutim još toga nismo svjesni..



U ovoj fazi smo masovno najebali.. oproste mi što psujem.



što reči... netko je vidio tvoju ljepotu?



valjda najveća duhovna radost... i tjelesna preobrazba..



poštujete li svoje tijelo... u svim njegovim fazama... jeste li svjesni njegova savršenstva?!
Postanite.

I find that when we really love and accept and approve of ourselves exactly as we are, then everything in life works.
Louise Hay


Ako I najmanji dio tebe vjeruje da bi bila sretnija da si malo mršavija, viša, svjetlija, jača ili da ti je potrebna bilo koja druga fizička alternacija da bi se tvoj život magično transformirao na bolje, tada je ipak možda najbolje da si uzmeš vremena za sebe i… naučiš nešto o vrijednosti pravog prihvaćanja.
Prihvaćanje je čin prihvaćanja ( možda bi neka druga riječ bila prikladnija.. nešto kao zagrljaj) svega što ti život donese sa dobrim stavom. Naša tijela su prije svega moćni i mudri učitelji baš te lekcije. Ono se pojavljuje gdje god ti ideš. Može ti biti poput stalnoprisutnog dobronamjernog vodića ili poput križa koji ćeš tegliti kroz cijeli život. Ali ta odluka je tvoja i ovisi samo o tome koliko dobro si svladala ovu lekciju.
Za mnoge ljude njihovo tijelo je meta za najteže optužbe i mjerilo kojim procjenjuju svoju vrijednost. Zadaju si nedostižne standarde i maltretiraju se umišljenom slikom savršenstva.

S obzirom da je naš fizički izgled forma u kojoj se pojavljujemo u svijetu, ono često postaje način na koji definiramo sebe i s kojim se identificiramo, a često je i način na koji nas drugi definiraju.
Način na koji doživljavaš svoje tijelo je direktno povezan sa time koliko si blizu da naučiš lekciju o prihvačanju...
Impozantan broj osuda koje imaš prema svome tijelu ograničava količinu iskustava u kojima si dopuštaš uživati.
Koliko si si potencijalno nezaboravnih dana uživanja na plaži uništila svojom osudom nad svojim tijelom u bikiniju?
Zamisli kako oslobađajuće bi bilo radosno šetati po vrelom pijesku bez svijesti o svom izgledu. Razmisli o svim aktivnostima u svom životu koje si odgodila do vremena u kojem ćeš izgledati bolje, ili čak savršeno... Ali to vrijeme si nepovratno propustila i nisi uživala u njemu.



Imam prijatelja koji se silno želi baviti ronjenjem ali već godinama ne radi ništa da bi ronio od zastrašujuće pomisli na sebe u onom mokrom, pripijenom odjelcu... Sami donesite zaključak što je bitnije. Ja sam donjela, zato i pišem o tome.
Potpuno prihvaćanje bi mu dozvolilo (kao i svima) cjelovito sudjelovanje u svim aspektima života, bez ograda i predrasuda, bez ustručavanja.. Odmah, sada.. Bez odgode.
Kao žena, znam o čemu govorim jer sam provela previše vremena preokupirana svojom težinom (mada ja stvarno nisam velika osoba – svejedno sam se maltretirala s tim). Nisam samo željela da mi tijelo bude tanje, ja sam se zapravo uključila u pravi rat sa svojim tijelom.
Jedno vrijeme sam nosila jednodjelni badić sa šosićem našivenim na njega (imala sam 45 kg!!) jer mi je bilo preneugodno da mi netko slučajno ne vidi guzicu (helou!!). Bila sam uvjerena da moram imati malu, tvrdu guzicu.. nebi išlo. Htjela sam da moje tijelo (posebno guzica) surađuje sa mojom idejom o tome kako bi ono trebalo izgledati. Odrekla sam je se, a ona se naravno tvrdoglavo odbijala magično transformirati u moje želje. Sve u svemu ono što pokušavam reći je da moja guzica i ja nikako nismo dobro surađivale.
Napokon sam odlučila završiti taj hladni rat između nas dve (kad već ona nije!!) učeći da ju prihvatim baš takvu kakva je (to je bilo lakše reći nego učiniti).. jer ako ćemo biti iskreni ona zapravo nije imala ništa protiv mene (dakle problem je bio u meni).



Lako je voljeti one svoje djelove koje već percipirate kao vrijedne ljubavi, ali daleko teže je odreći se svojih uvjerenja o tome kako nešto treba izgledati.
Odlučila sam provesti par minuta dnevno pružajući pozitivnu pažnju svojoj neprijateljici. Prvih par tjedana osjećala sam se kao potpuni kreten, ali na kraju sam to prerasla. Još uvijek se ne veselim svojoj guzici izloženoj u bikiniju ali barem ju ne skrivam pošto poto prvom stvari koja mi padne pod ruke.
Da li vam vaše tijelo služi? Kuda bi stigli bez njega? Što bi mogli napraviti i kako bi se izrazili bez njega? Razmislimo malo.
Postoje brojni dokazi o povezanosti uma i tijela, dakle prihvaćanje tijela nije važno samo za dobrobit tvojeg emocionalnog nego i za zdravstvenu dobrobit samog tijela. Uskračivanje potpunog prihvaćanja tijelu može voditi do bolesti jednako kao što prihvaćanje može dovesti do izlječenja.
Možeš biti sigurna da si na dobrom putu kada si u stanju prihvatiti svoje tijelo točno onakvim kakvo ono je u datom trenutku. Pravo prihvaćanje je kada odbaciš osjećaj da trebaš izgledati drugačije da bi bila vrijedna nečije ljubavi... a posebno svoje vlastite.

Da li tio znači da ne bih trebala više nastojati da poboljšam svoje tijelo ili da bi se trebala pomiriti sa sudbinom i s onim što ti je dodijelila?
Ne.
Normalno je željeti učiniti najbolje od sebe, ali treba prestati kritizirati, osuđivati ili svaljivati krivnju na tijelo bez obzira u kojem je ono trenutno stanju.
Pitanje koje si trebam postaviti da bi bila sigurna koji je izvor moje želje za promjenom frizure, čvršćim mišićima, kremom protiv bora je: "Osjećam li se da mi ovo treba kako bih bila sretnija?" Ako je odgovor "da" (a treba biti iskren bar sa sobom) možda je bolje da provedem to vrijeme radeći na sebi iznutra, na svojem samoprihvaćanju prije nego spizdim brdo para na vanjsko riješenje koje će me ionako uveselit samo kratkoročno, a problem će i dalje biti tu..

Voli sve dijelove svoga tijela.. Sve, a ako ih ne možete voljeti promijenite ih, a ako ih ne možete promijeniti onda ih naučite prihvatiti takve kakvi jesu.
Što smo stariji tijelo će nas suočavati sa sve većim izazovima koje nećemo moći promijeniti... Ja više nikada neću imati tijelo kakvo sam imala sa 17 godina (ono isto koje sam tada skrivala!)
Specijalne olimpijske igre su pune ljudi koji su mi divan primjer prihvaćanja sebe unatoć očiglednom hendikepu. I vidite danas kada sam pisala ovaj post vozila sam se prema Andreju (post nisam odmah objavila Andrej i ne kalkuliraj o ispravnosti mojih navoda ) na tramvajskoj stanici suočila sam se sa prizorom muškarca bez nogu tj. Izgledao je kao torzo na skateu, smislio si je i neke produžetke za ruka s kojima se odgurivao i žicao je (mrzim taj izraz) i dugo ne vidjeh takvog osmjeha i takvih očiju punih života!! I gledajte ljudi.. on je uljepšao moj dan.



Kada sam ja to učinila.?

Ono što jest, jednostavno jest... To je ključ za oslobođenje iz samoosuđivanja.
Možete se nastaviti boriti protiv svoga tijela ili ga naučiti prihvaćati.. I da, voljeti ga.

Možeš ga voljeti ili mrziti, ali ono će biti tvoje tijekom tvojeg života na zemlji.

U trenutku kada si stigla na ovu zemlju dano ti je tijelo koje je kuća tvojem duhu. Prava "ti" je uskladištena unutar tog tijela – sve nade, snovi, strahovi, misli, očekivanja, i uvjerenja koje te čine tako jedinstvenom kakva jesi su unutra. Međutim iako ćete vas dvoje putovati kroz cijeli život zajedno, ti i tvoje tijelo uvijek ćete ostati dva odvojena i zasebna entiteta.



Svrha ovog tijela je da se ponaša kao zaštitnik između tebe I vanjskog svijeta I da ti služi kao prevozno sredstvo kroz ovu igru koju zovemo životom. Također se ponaša I kao učitelj nekih inicijalnih I osnovnih lekcija o tome kako biti čovjek. Ako si otvorena za sve lekcije I darove koje ti tvoje tijelo može ponuditi, ono će ti otkriti dragocjene komadiće mudrosti I čar koji će te voditi cijelim putem tijekom tvojeg duhovnog razvoja. Ono te može opskrbiti sa osnovnim znanjem I razumijevanjem kojim trebaš biti potkrepljena prije nego možeš napredovati na svom putu.
Tijelo koje ti je dano će biti tvoje koliko god si ti tu.
Voljela ga ili mrzila, prihvaćala ga ili ne, ono je jedino tijelo koje ćeš primiti u ovom životu. Biti će s tobom od trenutka kada prvi put udahneš do zadnjeg otkucaja tvojeg srca.
S obzirom da ne postoji mogućnost povratka, nadoknade, zamjene niti ičeg sličnog od najveće je važnosti da naučiš gledati na njega kao na voljenog partnera I saveznika kroz život. Odnos između tebe I tvojeg tijela je najosnovniji I najvažniji odnos u tvom životu. On je uzorak po kojem će se graditi svi tvoji drugi odnosi.

Svatko od nas ima drukčiji odnos sa svojim tijelom. On je kao I svaki drugi odnos osoban. Možeš gledati na svoje tijelo kao na savršeno dizajniran dom, idealono prilagođen tvome duhu I duši. Ali možeš I imati osjećaj da ono nije dobro usklađeno sa tvojim bićem, a to te uvlači u zamku. Možda imaš jaku vezu sa svojim tijelom, I osjećaš da imaš jednu laganu, zadovoljavajuću I intimnu vezu s njim. A opet možda ti nije ugodno s njim I osjećaš da bi željela da bude drukčije – jače, mršavije, zdravije, privlačnije, ili manje nespretno. A možda se čak osjećaš kao alien unutar njega. No bez obzira što osjećaš prema njemu, ono je tvoje I odnos koji uspostaviš s njim ima ite kakve veze sa kvalitetom tvojeg života I tvojim iskustvima u životu.

Dakle prvo što mi je za činiti je pomiriti se sa svojim tijelom.. Evo mi lekcija za danas!!

Deset pravila da budeš čovjek
1. Primit ćeš tijelo
2. Biti ćeš suočena sa lekcijama
3. Ne postoje pogreške, samo lekcije
4.Lekcije će se ponavljati dokle god ih ne usvojiš
5. Učenje ne završava
6. "Tamo" nije bolje od "ovdje"
7. Drugi su samo tvoje ogledalo
8. Što ćeš učiniti od svojeg života ovisi o tebi
9. Svi odgovori leže u tebi
10. Sve ćeš ovo zaboraviti u trenutku rođenja

Negdje u kolovozu oko 11-tog dana 1977 godine vjerujem da sam potpisala jedan ovakav ugovor. I zadnje pravilo se prvo ostvarilo.



Razmišljam intenzivnije o tome, često to tako krene pred moj rođendan. Ovo mi je bila teška godina.. mislim na svoju osobnu (od rođendana, do rođendana). Prošle godine je moj duhovni život bio recimo puno kvalitetniji.... I to je ono što mi je prvo što si više ne želim dopustiti.
Prazan je život bez duha... I čovjek je stvarno bez korijena... Igračka vjetrova.
Ali danas sam napokon trčeći u ranu zoru shvatila zašto mi je sve ovo bilo potrebno!!
Predugo bi trajalo da o tome pišem.
Uglavnom raditi ću više na zdravijoj prehrani... svoga uma.
Dozvolila sam si da mu vedrina duha ugasne i da me samelje vrijeme i okolnosti u kojima sam se našla. No nije vrijeme za optužbu, jer ona donosi osjećaj krivnje.. koji je demotivirajuć.
Nema pogrešaka, samo lekcije
Kao Feniks.. ustati iz pepela!!


Svima nam je poznat osjećaj: U igri života, zašto sam ja jedina koja ne zna kako igrati?!
Radim na tome. Djelit ću to sa vama.. jer to će naredno vrijeme biti moja hrana... Kako igrati igru, kako ne odustati, kako se ne predati...

"Life is a succession of lessons which must be lived to be understood."... Helen Keller

Čula sam nebrojeno puta tu usporedbu života sa igrom... I bila mi je logična, prisna, normalna.. Ali kvragu svaka igra ima neka pravila.. pa da ova najvažnija od svih nema?!
Nažalost meni ih nitko nije rekao, niti mi dao bilo kakve upute za igru. Samo je bilo rečeno: Kreni..... I krenula ja. Bilo je sve ok dok nisam počela misliti. Tada se zakompliciralo.
A što dovraga znači pobjediti.. i kako znaš da si pobjedio?
Ali kada tražiš uistinu i nađeš... Pa tako nekako sam i ja našla ovih deset pravila... Ili su ona našla mene.. Kako okerneš.. kao i sve uostalom.

a zapravo im nisam sklona. Što sam ovaj put napravila? A zapravo ništa posebno, bila iskrena. Vidjela sam u subotu neke drage ljude koje ne viđam od prekida sa Zd. i njega osobno, sa njegovom novom dragom. Da li me to pogodilo? Ma to nije. Drago mi je da je sretan, ako je... jer te naše sreće su pod upitnikom. Ono što je mene pogodilo bila je ta svjesnost koliko griješimo u životu i koliko su zapravo prekidi bolna stvar... Ne samo zbog dvoje koji nisu uspjeli sačuvati ljubav, nego i zbog svih onih ljudi koji budu tim prekidom dotaknuti.
Mislim da se ne izražavam baš najbolje.. teško je emocije svesti na riječi.
Karla mi je naknadno poslala poruku da sam papak i da kako sam se mogla rasplakati i da me sada svi ogovaraju.
Moja reakcija na poruku?
Pa prvo mi je naravno bio bed. A onda sam razmislila.. Ljudi ogovaraju, ljude sablažnjuje i plaši otvoreno pokazivanje emocija. Neću ulaziti u to zašto je tome tako. Jednostavno je. Imaj maskicu, uklopi se u kalup i budi jedan os sto... Bilo što samo nemoj otvoreno pokazivati emocije.
E pa hoću!!!


Meni je eto dosta laži. Dosta mi je laži. Dosta. Dosta...
Ako mi se smije, smijem se.. Ako mi se pleše, plešem.. Ako mi se plače, plačem.. Imam pozornicu da glumim. Imam život da ga živim... I živjeti ću ga iskreno. Predano. Voljet ću svim srcem i potpuno ili nikako.
A kad smo kod ljubavi... Srele smo ga Jelena i ja. On mi dođe kao dar, svojevrsna nagrada. Primjećujem da ga susrećem svaki put kada učinim nešto iskreno iz sebe i budem dosljedna... Dakle nagrada
I za promjenu on je stvarno razgovarao... Možda zbog nje, nevažno. I ono što je važno je da i dalje vidim najbolju sebe u njegovim očima...
Ok. Ok... Kad me pogleda.

Nesto o Sebastianu, dok čekam da se javi...Sve si moje malo, samo si mi ljubav velika. U zanosu vedrine, taj je čovjek značio za mene nepresušeno vrelo, čitavu fontanu smijeha. Kaskada izvanredno veselog raspoloženja, koje je naviralo u bogatim slapovima, kao izvor pitke vode bio je on za mene i nikada se u svom životu nisam toliko smijala kao u tih par mjeseci sto sam ih provela zajedno s njime. Glavu uz glavu s tim divnim covjekom koji je za mene značio neku vrstu proplanka s koga se stvari i dogadjaji promatraju uzvišeno. Ja sam ga ostavila sa suzama u grlu, i danas kad mislim na tu mutikašu osjećam kako me sve steže. Ne znam gdje je al znam da ni ne sluti da osjećam za njim čežnju kakva se osjeća za najmilijim prijateljima koje smo izgubili. On mi je pričao priče čitave noći ( spram kojih čitava danasnja književnost ne vrijedi mnogo) nosio me na rukama jer je, kao sto mi je priznao na rastanku, nesuvislo, nezgrapno, grubo, nerazgovjetno, ali iskreno i sam bio pomalo, lucidno u mene zaljubljen. Po svemu sto je o meni znao i sto je od mene za tih 5 mjeseci našeg zajedničkog života doznao se uvjerio da ima žena, a sama ta spoznaja da žena moze biti i ostati svoja otvorila mu je novi pogled na stvari i ulila mu je nadu da neće biti da je baš sve u životu konačno izgubljeno, i da će se već naći nekakvo rješenje kako da se izvučemo iz škripca, kad se nisu pogasile baš sve pameti i nisu usahla baš sva srca. Dakle čekam da mi se javi:). Zatrpan je obavezama. Valjda neće zaboraviti ...Seb, ak čitaš.

TinyPic ne radi i sada imate post bez sličica... zapravo trebao je tu biti još jučer ali zbog spomenutog razloga sam odustala... Ja sam žena od sličica!!

Ono što najviše volim je ta homogenost teatra G. Nevjerovatna povezanost različitih individua. Gotovo opipljiva ljubav. Nevjerovatna tolerancija... Mogli bi poslužiti za primjer nekoj crkvi

Prva kritika (najdraža mi kritika) data od teatrologa Matka Botića: "Vi jebeno niste normalni", vi stvarno idete glavom kroz zid i ja sam oduševljen. Jebeno ste hrabri.... Još je on tu toga rekao, ali meni osobno je ovo dalo ritam srcu... Uz to on je jedini bio dovoljno fer ili dovoljno inteligentan da skuži tko je pravi Teatar G, što je i dao na znanje osvrnuvši se na jednako dobru režiju Rebecce Agić. Kasnije sam čula da ni na domjenku koji je poslije održan za komisiju nije prestajao pričati o Slavi... Hvala ti Matko.

Željka Turčinović, dramaturginja: "Mislim da vam je najveći pokazatelj što mislim o vašem mjuziklu taj što predlažem Štrigi da vas uvrsti na repertoar kazališta"...Hvala Željka.
Naime Štriga je na to dodao da nema za to novaca.. a ja to čujem ovako "nema tih para.." Nismo mu baš mili, ne mi kao mi nego amateri općenito... Između svih nas još i najbolje podnosi.

Dramaturginja Tajana Gašparić: "Toliko sam puna energije da mi se uopće ne da komentirati"... I to je zapravo Bingo!...I o tome ja pričam o energiji između nas. I da, hvala Tajana.

I tako Slava ide dalje.
Cijelo to veće ima mrlju. Mrlja se zove računica. + življenje na staroj slavi.
Da pojasnim... ako je netko bio dobar prije, ne znači da je i danas. Ako je netko stekao ime ne znači da ne može napraviti sranje od komada za vrijeme čijeg trajanja ljudi izlaze van... i da zaslužuje nagradu.. No, ispravljam krive drine.
A što se računice tiče... Gledajte ljudi ako je 8 predstava jedne grupe 8 najboljih predstava od 40 grupa.. dajte im svih 8 nagrada.. nemojte im dati ni 7.. jer ste ih oštetili za onu jednu. Nemojte kalkulirati i računati što će reći ljudi.. malo će se buniti, ali ljudi se uvijek bune - no možda se sljedeće godine više potrude ili barem skupe toliko poštovanja pa započnu predstavu na vrijeme a ne 40 minuta kasnije.

Eto, osvrnula sam se i na negativne djelove, ali zapravo bilo je to još jedno predivno veče, sa prekrasnim ljudima...lepršavim i šarolikim (tu spadaju i profesori ) i još jedan prolaz kroz zid za Teatar G.

Ako je ispred tebe neprobojan zid, baci preko njega svoje srce, a ostatak tijela će ga sljediti... Nije važno kako! Sljedit će ga.....To je ono što Teatar G uz stručno vodstvo Zorana i Rebecce uspješno radi.

Life isn´t about keeping score, it´s not about how many friends you have or how accepted you are.
Not about if you have plans this weekend or if you´re alone.
It isn´t about who you´re dating, who you used to date, how many people you dated, or if you haven´t been with anyone at all.
I isn´t about who you have kissed.
It is not about sex.
It isn´t about who your family is, or how much money they have, or what kind of car you drive, or where you are sent to school.
It is not about how beautiful or ugly you are, or what clothes you wear, what shoes you have on, or what kind of music you listen to.
I is not about if your hair is blonde, red, black or brown, or if your skin is too light or too dark.
Not about what grades you get, how smart you are, or how smart everybody else thinks you are, or how smatr standardized tests say you are.
It is not about what club´s you´re in or how good you are at ˝your˝sport.
It is not representing your whole being on a piece of paper and seeing who will accept the written you
Life just isn´t.



But life is about who you love and who you hurt.
It is about who you make happy or unhappy
It is about keeping or betraying trust.
It is about friendship used as a sanctity or a weapon.
It is about what you say and mean.
About starting rumors and contributing to petty gossip.
It is about what judgements are spread to.
It is about who you´re ignored with full control and intension.
It is about jealousy. fear, ignorance and revenge.
It is about carring inner hate and love, letting it grow and spreading it.
But most of all, it´s about using your life to touch or poison other people´s heart´s in such a way that could have never occurred alone.
Only you choose the way those hearts are affected, and those choices are what life´s all about

Opet sam snila crni procvetali dud,
i nekog dragog što me čeka odnekud...
Ključ skriven iznad dovratka,
još jedan simbol povratka,
Suviše toga da bi bilo podudarnost...

Sanovnik s jasnim slovima, lako je to sa snovima...
Nevolje krenu, onda, kad tumačim stvarnost...

Ne vredi kasno je brojati trijumfe i havarije...
sve spiskano i stečeno...
Ne vredi kasno je ostaje s tobom na vrh kalvarije...
samo neizrečeno...

Sve ređe srečem ljude iz svog plemena...
zamiču redom s one strane vremena...
Senke im tamnije od njih bez keca pred poslednji stih,
nisam baš znala da im javljam dobre vesti...

Za tim ću sutra žaliti, to ćemo jednom zaliti,
u nekom tuđem snu u kom ćemo se sresti...

Ne, Rebs, nije se pojavio. Ali ako bolje razmislim.. To je bilo i za očekivati, na temelju iskustva. Ali ja ne.. ja sam očekivala da će eto baš ovaj put suprotno svojoj navici da se ne pojavljuje iz nekog razloga možda ipak eto doći. A nada... zezne kadkad. Ali samo je očekivanje već pola zadovoljstva. Možda i ne dobiješ same te stvari; ali ništa te ne može spriječiti u užitku očekivanja da se dogode. "Blago onima koji se ničemu ne nadaju, jer se neće razočarati". Ali mislim da je gore ničemu se ne nadati nego razočarati se.



Razbor me je nastojao zadržati, povući za rukav, ali svakome od nas je jasno da nas razbor zadrži samo onda kad ionako nemamo što dobiti.
Sa starim ljubavima je kao sa slikama, uvijek ih treba promatrati uz odmak od nekoliko koraka, pa čak i ako smo im jednom uspjeli dotaknuti kožu, udahnuti miris, kušati okus... Ista stvar je uostalom i sa samim životom. Ja evo svoj pokušavam sagledati sa udaljenosti, radim emotivnu distancu i donosim sud.. I eto, sve se nekako svede na nas.. On kao da je sveprisutni sastojak od kada znam za sebe. I zapravo ne sjećam se svog života prije njega. I utoliko je teže. Kojiko je prisutan? 24 godine.... !!! Prisutan.
A ne prisutan? 8 mjeseci... ako to možemo nazvati ne prisustvom.
On je život mog života... Zastrašujuća pomisao.
Nitko ne može otputovati u prošlost da bi izmijenio neku naviku koja je rođena u vremenu iprostoru i koju je vrijeme pothranjivalo i održavalo. Nitko nam ne može govoriti da ono što postoji nije postojalo, nitko se ne smije usuditi poželjeti, poput kakvog djeteta, da se nije dogodilo ono što se dogodilo. A kad bi to i činio, uzalud bi gubio vrijeme. Kao što to ja radim.
Misim, ne pokušavam Ga izbrisati.. ali voljela bih da nije tako. A je. I boli... i to je zapravo to što bih izbrisala... Taj osjećaj potpune predanosti njemu koji je bolan utoliko koliko zauzima prostor moga srca.. a ne samo da ga zauzima, nego ga ispunja toliko da ne ostavlja ni mrvu prostora za nekog novog.
Navikla sam da ga volim :)..haha. A i nije zapravo smiješno.
Meni ne treba droga, meni fali jedna daska u glavi.



Nije povoljan trenutak da priznam sebi da ne želim biti sama.



Tada sam bila na kraju, nisam znala kako dalje, a ni kako prekinuti. Danas nema više ničega sa čime bih mogla prekinuti. Tada sam bila očajna, ali i sretna. A da to nisam znala.
Moje se lice ceri, ja s tim nemam ništa.
S optimizmom svojstvenim djeci imala sam osječaj da će se stvari već nekim čudom same srediti.



No taj optimizam me nekako napušta i to me straši... pomalo. Zapanjuje me vlastita otuđenost koju osjetim često... Prečesto u zadnje vrijeme. Kao da stvari teku a ja doista izvan njih.
Nadam se i bojim se. Ne mogu vidjeti. A opet, ovo je vrijeme, kao i sva vremena, jako je dobro samo ako znam šta ću s njim da učinim!!
Posvetiti ću se prijateljima.

današnji naslov na naslovnici novina... pogađa točno u sridu. Nije li stvarno već vrime da se pomirim sa svitom?! E s tom me Gibo rasturi:
Među ljudima za koje ne pitam odavno neko postoji kome ne praštam a trebala bih.
Otkad stavljam križ kraj njegovog imena vodi me bis kroz godine, a jedva se sićan zbog čega je.
Vec je vrime da se pomirim sa svitom i tiho, k'o da zaronim na dah u svemu sad mogu naći nesto lipo, lipo
i reci živote dobar ti dan!
Na te grane ja više ne smim past na njegovu dušu prišiti sve sto nisamo dospili.
Koliko krivih rići pobigne kroz zube, a ko će ih stić? Ka i perje bačeno u vitar ne moš pokupit, a učim se kupit.



Sve me boli.
"Nemoj dolazit na V."
Ma ok. neću, ali k vragu nije mi jasno zašto ljudi ne čuju jedni druge? I nije mi jasno zašto ako im nešto ne uspije da misle da su prokleti, da nikada nisu imali sreće. Da njihov život nema smisla.
"Probudio sam se jutros kraj druge cure, i srce mi je puklo kad sam shvatio da to nisi ti."
Vjerujem mu. I meni je bilo tako nakon D-a. I još je. Baš zato.
Ali bez Danka, moj život nije stao. Nije postao isprazan. On nije bio uzrok moje sreće, niti sam nesretna bez njega. Ili nepotpuna. I nikoga ne krivim što nismo zajedno.. Ni sudbinu, niti Boga, niti mislim da sam prokleta. Hej, pa blagoslovljena sam!!! Cijeli život. Imam ljubav. Možda nije sve kako bih htjela u svojoj idealnoj verziji mog života, ali ja sam bez pretjerivanja sretna što je Danko dio mog života. Nikada ga se ne bih odrekla.
Ljubav se pojavljuje u raznim formama i ja ju u svim njenim formama prihvaćam.
Ali ne moram ga posjedovati!!!
Ubija me ta ljudska želja da sve posjeduju i da to obilježe i nazovu svojim.
Ljude ne možeš posjedovati!!!
Danko nikada nije bio moj... On je svoj!!!
Ja sam svoja.

I evo sada ja postajam V. demon iz prošlosti, a na određeni način i on moj. A volimo se. Samo on nije zadovoljan načinom na koji ga ja volim. To mu nije dosta. A kada već ne dobiva ono što želi onda neće ni ovo drugo.

Ja hoću sve. Pa kako bude. I dohvat ću taj mjesec...



U glavi stalno vrtimo iste, stare, već ofucane filmove: o životu, o tome što smo napravili ili možda nismo..

Zato sada odlučujem da se prestajem osvrtati unatrag, vrijeme mi je da visoko podignem glavu i hrabro zakoračim prema naprijed.

Slobodna sam. I nisam u neadekvatnoj vezi. Uvijek sam bila tip, sve ili ništa. Ili te volim do bola, ili ništa.. Ne mogu i ne želim biti u partnerskom odnosu u kojem sudjelujem sa pola moga bića.

I tako dok netko ne istisne Danka, kao što je on Peru... uživam samo u sebi.
Sebično? Pa neka je!!



Svatko od nas stoji sam na srcu zemlje, proboden zrakom sunca.... A večer je već tu.

Vex nadmašio si sam sebe!. Ali svi smo vjerovali da to možeš.
Rebs... carice, jel ti imam još što za reći? Sve znaš. Najbolja si... To sve... sve si to TI napravila!!

Ljudi moje srce pleše, a vi mu dajete ritam. Volim vas. Sve.

Hvala.