one love one life

.........svima Vama!!!
Ne pišem jer ne stignem...
Karla i ja :)

ps..24.12. bio je stvarno poseban. Hvala.

Gruba stvarnost obično je vrlo uvjerljiva..
Ali ja ću naći sto razloga za slavlje,
barem deset za radost,
i uvijek jedan za ljubav.

Ispuniti ću dan pjesmom, stihovima od zore.
Zabilježiti ću sve sretne sekunde,
da ih ukradem zaboravu ili bolesti.
Uvjeriti će se da je sve u redu,
da bolje ne može...

...Dan nikako da prođe...

Ostajem u šoku...
nisam sigurna jesi li ti to zaista izgovorio?!
Zar je ljubav napor?
U ljubavi postoji samo jedan grijeh - ako se ne dogodi.

Nismo zapamtili dan, ni sat, ni refleksije u oku.
Nismo začinili jelo, niti poželjeli si "Dobro jutro.."
Nismo šutjeli.
Nismo vjerovali.
Nismo se nadali, niti disali skupa, a niti padali...
Nismo se trudili.
Nismo podijelili prošlost.
Za brige nismo imali vremena.
Nismo se usudili...
...osudili jesmo.

Tako i ja. Imam potrebu putovati.. otputovati daleko, na mjesta koja još nisam istražila.. toliko ih ima. Imam potrebu za novim mirisima, bojama..horizontima. Žudim za tišinom, izvana i iznutra, a opet želim i vrevu.. ito onu tržničku.
Podvojenost.
Nalazim da sam često lijena, lutalački raspoložena i šuplja.
Treba mi uzbuđenje!

ŠTO SAD RADIM DRUGAČIJE?
NIKAD Ne oklijevam reći "Oprosti" i "Volim te".
A kad želim shvatiti što se to zbiva s mojim životom, gledam sebe, a ne druge. Ne znam hoću li doživjeti sutrašnji dan, i zato svaki dan živim kao da mi je posljednji.
To sam naučila nakon anafilaksije, prouzrokovane ceporeksom... shvatila sam da nemam vremena, a do tada sam mislila da imam. Iz najtežih situacija, najbolje učimo.



Naši su anđeli od nas tek jedan šapat daleko, stalno spremni da u našem životu obave Božje djelo...

jučer smo iz njega nosile šutu od srušenog zida.. iznijele smo gomilu crnih vreća...stavile smo na pod najlon, kartone...Kaže Sanja:" sjećaš se onih knjiga..Maja uči šivati, Maja i Ivica u lunaparku.. Sanja i Eke na građevini"..
... bilo je čak i zabavno.. i eto, još jedan "muški" posao koji smo obavile bez muškaraca..sve mi se više čini da nisam sigurna za što mi ono TREBA muškarac.. (ok osim za to.)

ps... nadam se da se ne ljutiš.. što ti uradak uzeh :)

Šok. On misli ozbiljno... On bi me ženio. On bi djecu. On bi da mu otvorim vrata kada se vrati sa mora.. Šok. Šok. Šok. A ja? Ja ništa nisam shvatila ozbiljno. Prezgodan dečko. Ljeto. Pijanstvo. Ples na stolu. On zna što sam imala na sebi!! Ja znam? Znam da ima žute oči..žuto zelene.. ko mačka.. da ima predivno tijelo. Prizemno i plitko.
Što nas veže? Nemam pojma. Smrt njegovog brata. Tragično, prebolno, preteško.
Ja mislim: "jedna noć"
On misli: "zauvijek"
I gdje je tu logika? Smisao? Kako dolazi do ovoga... pokloniš sebe nekome tko te ne želi.. a sa druge strane tu kraj tebe je cijelo vrijeme netko tko želi tebe.. ali ti to nisi imala ni kao opciju.
Da li mi se sviđa?
O da... ali njegovo tijelo.. njegovom duhu nisam dala ni šansu.. otpisala sam ga prije toga..
Kako biramo one kojima dajemo pristup.. neke ne biramo.. kako nam možda oni najkvalitetniji promaknu.
Jebem mu sve ovo me tjera da vrištim!!!
Mozak mi je zakuhao.
I što sad.. što mu reći?
Oh osjećam se ko Vatroslava kad napušta Lojtricu!

Dolaze snegovi.
Ne vredi, sve više i više mi smetaju studeni.
U kosu me nežno k'o sedefnu šnalicu udeni,
to mi treba -
moj mali zaklon ispod neba.

Otkači šlepove,
nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi.
Pronašli su Ameri šifru za to:
"Take it easy" lutko lepa!
Zrela se breskva nebom cepa.

Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuči brod
na te plišane sprudove.

I sanjaj...
Odlaze selice.
Lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini.
Taj odlazak gusaka uvek me starijim učini
- put do raja.
O, zar je uzvodno do kraja?

Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuči brod
na te plišane sprudove.

I sanjaj...

ja stvarno volim neke ljude.. do bola.. čudno bol i ljubav povezujem. Idu ruku pod ruku... kao partneri.. i ovo, recimo nema veze sa Dankom.. volim druge ljude.. volim..Vexa, Rebs, Nikolinu,Tomasicu, Zokija, Veju.. Sada navodim samo one koji su večeras dignuli sve na površinu..
Vi jeste moje ogledalo.. i kada se vidim vašim očima.. svijet je savršeno mjesto.

Đ, Auer................ pozdrav Splitu.
Fa, La, Grof, Luka....pozdrav Rijeci.
Pero, Toni.............pozdrav Rabu.
Trap, Roje.............pozdrav Zadru.
Pereza..................pozdrav Rabu u Londonu.
Milena....................pozdrav Zagrebu u Amsterdamu.

Snovima koje sam smatrala pouzdano zatočenima, povjerenim riznicama sjećanja!?



Jedna slučajnost sve je izmijenila, vratila me na moj put. Uspomena što je ugledala sebe u zrcalu.



Daki, Mate, Čuić, Tišma, Igor, Dane... Bilo nas je zapravo tako malo. Ali, razdvojilo nas je vrijeme, raspršile nas okolnosti. Krug se zauvijek prekinuo... Bila sam si postavila zadaću dozvati ih riječima, oživotvoriti ih u sjećanju i svakome dodijeliti mjesto u mome vremenu.
Sebično!



D.
Što me prizvalo k tebi?
Sve.



Moram se ipak, vratiti unatrag kako bih mogla krenuti dalje.



Živimo živote koji se temelje na tlapnjama što smo ih sami odabrali. Naše viđenje zbilje uvjetovano je našim položajem u prostoru i vremenu, a ne našim osobnostima, kao što volimo umišljati. Zato se svako tumaćenje zbilje temelji na jedinstvenosti položaja. Dva koraka na istok ili na zapad, i - slika se mijenja. Nešto u tom smislu...



Znaš li koga sam zapravo ljubila? Tvog najboljeg prijatelja, vjeruješ, zar ne?
Te večeri na zvoniku dogodilo se nešto nalik na čudo... pojavilo se ozbiljno, tamnoputo lice moga prijatelja. Zadržali smo dah i zastali, osmjehujući se jedno drugome. Nasmiješio se. Bilo je divno ponovno čuti njegov smijeh. I tada sam shvatila!! Pitao si me naknadno kako znam.. eto, znam. ... znala sam odavno.
Bila sam toliko obuzeta osjećajima (tada na zvoniku) da nisam znala što bi mu rekla. Sjeli smo i počeli razgovarati o prošlosti... prilično ukočeno, dakako.



Gotovo je već pucala zora kad sam kao pijanac oteturala u krevet, dok mi je glava pucala, odjekivala tim gradom, jedinim gradom u kojemu se još mogu sresti i spariti sve krajnosti, gdje se prepliću unutarnje sudbine. Dok sam tonula u san, čula sam oštar glas moga prijatelja koji je ponavljao:" Koliko ti je STALO da doznaš.. koliko još HOĆEŠ znati?"
"Moram znati SVE kako bih se napokon oslobodila", odgovarala sam u snu.
..............
Takva sam, D. Znaš da jesam. Moram znati.. inače ne znam stati. Znaš da ne znam.

Najdraži dečko? Da. Gori od svih, takva je sreća. Nasilje u ljudskom obliku. Škola života. Traje na svim razinama. Oprez, neoprezni. Oprez s najdražim dečkima. Najgori su. Dati popust samo zato ga voljeti. Voljeti problematično. Izvan ruke. Udaljeno, udaljeno mjesto. Sve loše, okrutno, ali tako mora biti. Ovo je depresija. A zašto se ti smiješ? Bolje vidjeti malo. Jednom mjesečno biti previše. Vidjeti na ulici malo sreće. Ali biti dovoljno. Za mene i više nego dovoljno.



Da netko zna što govorim i što želim, te prihvati ono što bih ja odlučila da prihvati, ono malo što imam dati, onda da, prepustila bih se toj osobi, i bila bih njegova, slovima i uza svu pažnju zauvijek.
Oprez.
Primjer. Toliko sam se puta u tebe zaljubila da to čak ni Bog ne zna. To ne postoji. Ali da postoji, mogla bih ti pričati. Ovo što pišem bez ikakva reda, i što služi sreći da te volim, da bih još više usrećio ono što preostaje od moga... srca, beno.
Ovo je moj nedovršeni život, upravo započet. Pretpostavke koje sam još sposobna učiniti. Nestaju isti čas. Da imam vremena. Mjesto. Sposobnost. Maštu. Nekoga. Način. Jao tebi da imam načina. Volju. Strpljenje. Priču da me priča.



Grožđe. Masline. Kruh. Kad bih bar to znala nacrtati na papiru. Da pokažem sebi što gubim. Bilo bi dobro. Ja bih bila dobro. Ne ovdje, nego negdje drugdje, ne tako daleko od tebe. Da ti dođeš. Sa svojim opsesijama. Što bi se dogodilo? Da postoji prilika? Da je potrebno prestati misliti jer je potrebno biti ondje, pored tebe, slušati kako govoriš, mogla bih ništa ne reći.



Odakle bi došao? Što bi mi rekao da me ne poznaješ? Bili bio lijep kao neki čovjek kojeg sam jedamput vidjela kako prelazi ulicu. Bi li mi i tada srce titralo? Kada bi mi bio stranac...

"Sjećaš se.. ne znam koliko si godina imala, tri.. najviše četri.. plesala si. Na stolu je stajala šalica kakaa. Slučajno si ju prolila i razbila. On (tata) se počeo derati na tebe i poslao te je na kat u kaznu. Bradica ti se tresla i bez riječi si otišla, ali nema šanse da bi plakala. Kada sam se malo kasnije popela na kat ležala si sa svojom dekicom, ...Bože, stalno si vukla tu dekicu naokolo.. Nisi htjela pričati sa mnom. Krenula sam van, a ti si me zaustavila: "Mama.." Okrenula sam se prema tebi, onako mala izgledala si tako ozbiljno da je to gotovo bilo smješno. "A zašto mene tata ne voli?"..sjećaš se?"
Nastavile smo razgovor, ali sve dalje nije od neke važnosti.
Zapravo ne sjećam se.. ali i danas se osjećam isto ko taj dan sa tom dekicom.. samo danas više nemam dekicu.