one love one life

Još jedna nezamjenjiva osoba je otišla, još jedno grobno mjesto popunjeno.
Ti oproštaji me uvijek dirnu negdje dolje u unutrašnjosti, pokrenu misli koje držim ispod površine, i koje neverovatnom izdržljivošću odbijaju da se napokon utope. A opet ako ih pustim samo malo na površinu bojim se da bi se situacija mogla okrenuti i u sljedećem trenu bi ja pod njihovom silom bila ispod površine... a nisam baš sigurna da bi izronila.
Uvijek na svaki ispraćaj idem u tišini. Nikad ne pričam na sprovodu. Ej, taj tren pratiš neku dušu..na neki tebi neshvatljiv put..dajte ljudi malo poštovanja!!!
Ali nailazim uvijek na isto, na ljude koji se dugo nisu vidjeli (ma nemoj a čijom krivicom?.. ali čak i da ničijom..kvragu, zar ste tu došli pričati o tome što se sve dogodilo u ovih 20 god što se niste vidjeli!!!). Na one koji sad eto pričaju o vremenu. Ili one malo pristojnije koji ipak pričaju o osobi koju su došli otpratiti ili sažaljevaju preostale...
Ma ginite ljudi.
Odite pričati na kavu.
Put do Miroševca sam prošla pješice jer je zbog sisveta zatvorena cesta.. i to mi je trebalo. Ulica koja vodi ka groblju zove se Aleja tišine.. Krasno ime.
Pitam se što je to u ljudima što ih tjera da trabunjaju... ne pričaju, ne komuniciraju..trabunjaju.
Odakle ta potreba za trivijalnim razgovorima?
Vrijeme je odgovaralo prigodi.
Hodajući u povorci ušla sam u svoju tišinu, negdje unutra, gdje već dugo nisam bila. Više nisam razumjela riječi oko sebe tek nejasno mumljanje, žuborenje..



Onog trena kada se rodimo na ovaj svijet mi zapravo počinjemo umirati, i umiremo iz sekunde u sekundu, ali toga nismo svjesni, ne razmišljamo o tome. Živimo svoje živote, često nesvjesni da smo živi, još češće nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, nezahvalni što živimo.. i dani idu... idu..

Dok su mi se misli lomile ko jedra pod naletima vjetra jedan rafal stvarnosti me vratio u sadašnjost svjetlosnom brzinom...tek natpis... jedan naizgled običan natpis na jednom grobu:
Majko!!!

I ja sam od trenutne boli, spoznaje i naleta empatije prestala disati.
Da li je to urlik? Krik ili šapat? Što sve je skriveno u tom zazivu? U jednoj jedinoj riječi.

Za svaku dobru riječ, kaj reči si mi znala! Zasvaki pogled tvoj, za svaki smijeh tvoj hvala!..... Jer ti si u srce mi, tak puno sunca dala! Kaj morem ti neg reč, od svega srca hvala.....

Uvijek mi se plače na prvi takt pjesme.
Zašto?

Zato jer si postavljam pitanje zna li to moja mama danas? Znaju li to ljudi koje volim..danas...jer nitko ne zna svoj red na ovom polju žita, dok još vijorimo na vjetru..



Za svaku dobru riječ koju si mi ikad uputila. Za svaki tvoj pogled. Za svaki tvoj osmjeh. Ti donosiš svjetlo, toplinu i radost u moj život i HVALA TI..od sveg Ti srca hvala.



Š. sva snaga Tebi. A Vama gospođo J. želim blagoslovljen i sretan Put.

1.
"Oprošteno mi je, ako te to zanima."
"Oprošteno?"
"Da, često bude tako, praštajte jedni drugima, što se kaže."
"Poznata rečenica ne glasi tako, već ljubite jedni druge.."
"Dođe na isto, prašta se jer se ljubi, ljubi se jer se prašta, ti si dijete, moraš još štošta naučiti."
"Kako to misliš!?"
"Prvo ću te pitati znaš li koliko je osoba u jednom odnosu?"
"Dvoje, muškarac i žena."
"Ne mladi gospodine, u odnosu je troje. Tu je žena, tu je muškarac, i tu je ono što nazivam trećom osobom, najvažnijom, osoba koju čine muškarac i žena zajedno."
"Nikad o tome nisam razmišljao."
"Ako, naprimjer, jedno od dvoje počini preljub, onaj tko biva najdublje povrijeđen, tko doživi najteži udarac, koliko ti se god to činilo nevjerojatnim, nije onaj drugi, već onaj drugi drugi, koji je zapravo par, nije jedno, nego dvojedno. U braku su najčešće muškarac i žena ili oboje, svaki sa svoje strane koji se trude razoriti tog trećega koji su oni sami, toga koji odoljeva, koji hoće preživjeti pod svaku cijenu.."



2.
˝Pomalo si smiješan.˝
˝Pa ti nemaš pojma što se sve događa na ovom svijetu, i ako bih ti pričao, ne bi vjerovala.˝
˝Nee, najzad u njemu sam tek trideset godina.˝

3.
˝A zašto me˝, žustro je rekla ˝Kristian ne voli˝? Gledala me ravno u oči i zaista je željela odgovor.
˝Voli te˝, rekla sam, ˝više nego ijednu drugu ženu. Više od toga on ne može˝.

4.
˝Velika je radost vidjeti te˝, rekla je. ˝Izgledaš poput pravog poslovnog čovjeka˝.
˝A ti si˝, rekao sam slijedeći spontanu pobudu,˝lijepa kao i uvijek˝. Zagrlila me, polako, ovola je ruke oko mog trbuha, glavu mi je položila i pritiskala na prsa, vjerojatno koliko god je mogla. Osjećao sam miris njezine kose, koja je u sebi pohranjivala ulicu toplu od sunca, kose zrake svjetlosti i slutnju kiše u zraku, i uopće cijelo kasnoljetno godišnje doba, i mirisao sam joj kožu, slatkastu i čistu. Bila je sićušna u mojim rukama, cijelu vječnost nisam dodirnuo nešto tako sićušno, i odjednom sam znao da mi je nedostajala, da svekoliki gigantski život nije bio savršen, jer je meni trebalo nešto maleno. Velikim se stvarima čovjek može diviti, može ih osluškivati ili potiskivati ali ne i voljeti. Sjetio sam se i toga da je ona bila prva žena koja me je dragovoljno držala za ruku, žalosna je to bila slika, a i ja žalosna figura. Ali u tome sam se prepoznavao. Sad mi se činilo kao da sam oduvijek, ne priznajući to, osjećao razliku između sebe i drugih. Oni su stasali u velikim stvarima, meni je nedostajalo nešto maleno, što manje to bolje, najbolje tako maleno kao što je ona.

A ti ti mila moja uspješno činiš već 24 godine od onog WCa u Pionircu. Nije li jedan od najjačih odgovora koje možeš dati kad te netko pita gdje ste se upoznale: U WCu..valjda je to bilo ta simbolika: prebrodit ćete zajedno kroz sva sranja.
I jesmo. I budemo.


Hvala ti na tome što me držiš za ruku kroz svaku situaciju koja mi je bila bolna ili kada mi stvarno nije bilo svejedno, hvala ti što je tvoja telefonska linija otvorena u svako doba. Hvala ti što mi daješ svoje vrijeme, hvala ti što dijeliš samnom svoje tajne, svoje tuge i radosti. Hvala ti što si puštala one sanjke niz Osredak jer meni je stvarno bilo zabavno ići 200 puta dolje po njih. Hvala ti za sva naša ljetovanja, za svaki izlazak..čak i onaj sa pupčanom vrpcom. Hvala ti što postojiš.
Hvala ti što si me izabrala da ti budem kuma..bila mi je čast, mada zaboravljam datume.
Ali ovaj datum, to ti obečavam da nikada neću zaboraviti.
Sretan ti rođendan mali moj plašljivi mišu ogromnog srca. Sva moja ljubav tebi.



I ti znaš da bi ti ja sada ko onda na Rebro dovulka ergelu ljudi koji te vesele.
Pogle se gore.. najljepša si kad se smiješ i zato ti dajem riječ da ću te nasmijavati ko do sada svo vrijeme koje je ispred nas i to ti želim...
želim ti smijeh..puno, puno smijeha.
Uostalom...sjećaš se onog brda di smo otkrile smisao života?
Dođeš na svijet plačući..i jedino se trebaš naučiti svemu smijati. Plakati znaš po rođenju, smijeh je zemaljski dar.
Volim te.

Odlazak prvi


Desilo se.. Naprasno, naglo, ali očekivano..
Priznajem Dušo, nisam te čuvala. Nije mi lako sada nositi se s time... Ja i moja pozornica... Ti mali Teatru. Amater nad amaterima. Svaka čast. Ali mislim da ne znaš kao što ni ja zapravo nisam znala.. da mi značiš.
Šokirala me ta činjenica, pogodila me lako poput naleta emocija... I zato sam morala otići. Od moje.. da mi bude važnija Tvoja sloboda? Suludo! Istinito.
Nemam snage suočiti se s tobom.
Ljuta? Ne, na tebe nikada. Isti smo. To je kao da se na sebe ljutim.
Kada te opisujem ljudima koji te ne poznaju, svi redom kažu da bi i oni mene tako opisali. Znam . Volim sebe u tebi A koga bih ja mogla voljeti uz sebe .
Tražila sam sličnog tebi... ali sam odustala. Ne voliš me. Inače ne bi tako lako odustao, kao što ni ja nisam odustala nakon svih poraza koje si mi priuštio. Mislila sam da sam dorasla toj igri. Nisam. Razočarala sam samu sebe, mislila sam da će ovo biti ravnopravna igra. Nisi ravnopravan.. puno si jači od mene. Jači? Ne... Hladniji.
Ali tu se više mi ne pitamo. Ne mogu te natjerati da me razumiješ. Ljubav je sloboda. Budi slobodan. Ne bježim... Samo idem..
Nisam te se naljubila. Nisam te se nagledala... ali ni ne moram. U tome je gušt. U Izboru. U pravu na izbor. U Hrabrosti da se boriš za osjećaj... Kada osjetiš osjećaj... Samo za taj osjećaj.. I to sam ti ja. Samo netko tko se bori da zadrži taj osjećaj.. koji si eto igrom slučaja Ti u meni pokrenuo. Ne znam čim.



Odlazak drugi


Još jedan put u Rijeku. Ovaj put ne bježim, samo idem. Zoki slavi rođendan. Nije to jedini razlog. A što je? To ne znam ni sama. Valjda da ne očekujem poziv koji se ne dešava. Ovako ga kao ne čekam. Jutro mi je bilo dovoljno. Bilo je to jedno od onih jutara... dva sata bez daha. Znate li koliko je to trenutaka!ž?! Bezbroj. Dobila sam na dar bezbroj čarobnih trenutaka sa jednim čarobnim bićem. Znam da se mnogi ne bi složili sa mnom. Ali slaganje mi nije potrebno. Oni ne znaju ono što ja znam. Ne vide ono što je meni dano da vidim u njemu... da zavirim iza maske vječnog dječaka, iza zavjese.
Dano mi je da iza lika dječarca sa sjenom u kosi vidim čovjeka koji je sposoban da se zadubi u oblak i da bude dovoljno hrabar da voli bez kaveza, bez vezanja, da voli tako da se spreman odreći tog osjećaja i te osobe da bi putovali zajedno slobodni. Ideš? Idi. Nema veze. Srest ćemo se opet.
On je više od onog što pokazuje svijetu.
On je prštava fontana radosti, vječni cinik (al ne zaboravimo pri tom da je cinik samo sanjar kojeg je zašamarala stvarnost). On je pokretna fešta, on je začin koji daje poseban ton, on je vjetropir, divlje i slobodno dijete svemira, oblak zatočen u tijelu čovjeka. On je šarena livada u proljeće... prepun je boja i sposoban je sivilo dana obojati u trenu. On je Mali Princ sa Planete na kojoj živi samo on, nepoznanica za prizemne zemljane. Nikako nekakav Kralj... Vječni Princ sa smijehom koji nosite poput najljepše pjesme kad ode omađijan svjetlom na nekom drugom brijegu, poput mirisa koji kad jednom udahnete nikad ne zaboravljate. Jedinstven. Svatko je od nas ponekom sličan al ti... ma znaš... Ti si unikat.
Kad osjetim da ga trebam još malo i još malo više, onda malo odem.



I ne, ne bježim. Samo se ne navezujem. Potrebna mi je moja sloboda kao i njegova... Jer njegova je sloboda ono što ga čini tako bliskim mojoj duši i još bližim mome srcu. Kad je samnom on je samnom. Prisutan je u svakom trenu. On nije u prošlosti, ne sanjari o budućnosti koju nemamo. On je.
On je tu. U tom trenu, potpuno. Potpun.
I u tom trenu ja znam da mi daje sebe i svoju ljubav više nego svi koji su mi ikada o ljubavi pričali.
On ne priča. On se igra riječima ili šuti. On šuti i gleda te pogledom koji govori... Dodiruje te dodirom koji se ne žuri da te posjeduje.
On te ne želi imati. On želi biti s tobom.



Vidiš Ti jedno dvonožno trabunjalo o tome se radi. I vjeruj mi nisam jedina koja To vidi u tebi... ja to samo možda malo bolje znam pretočiti u riječi. A sad...Špura!!! (hehe osjećaj je kao kad pozvoniš na zvono i pobjegneš..)

Dakle ono što ti gospodine P. želim reći je da budeš slobodan, da živiš onako kako želiš živjeti i da ideš tamo kamo želiš otići.

:)..to mi je nova blog prijateljica...zahvaljujući njenom komentaru kako joj djelujem sjetila sam se kakva sam bila kad sam počela pisati blog..i u kakvom stanju!!! I idem vidjet.. i imam šta vidjet :)
Danas mi je Blogorođendan
Sretan mi rođendan.

Mi smo poput posude koja traži da bude ispunjena.
Na primjer, sjetite se kad ste se najeli odreska toliko da su vam zamalo popucali gumbi na hlačama. Niste više mogli ni zalogaj. Ali kad je došao desert, odjednom ste počeli ''čistiti'' pladanj s kolačima. Premda je vaš želudac bio pun, vaša nova želja za slatkim uspjela je stvoriti još malo mjesta i pojeli ste tortu. Iako na kraju postoji granica vašeg apetita, ne postoji granica vaših želja.



Svaka aktivnost na svijetu zasniva se na unutarnjem nagonu, većem ili manjem, koji žudi za ispunjenjem. Kao da po tom pitanju nemamo slobodnu volju. Živimo život na autopilotu, vođeni stalnom potrebom za njegovanjem i ispunjavanjem želja koje se zadržavaju i u našim tijelima i u našim dušama.

Dakle, za čim naša srca zaista čeznu?
Možemo reći da je neprekinuta sreća primarni cilj naše želje, iako sreća može svakoj osobi značiti nešto drugo.

U stvari, želja za kontinuiranom srećom je veza koja ujedinjuje čitavo čovječanstvo.
Ne trebate uvjeravati kriminalca, odvjetnika, građevinara, dobru osobu, zlu osobu... da čeznu za trajnom srećom. Želja za beskrajnom srećom je sama naša srž.



Znanstvenik može čeznuti za istinom i razumijevanjem zakona našeg fizičkog svijeta. Na drugoj razini znanstvenik može željeti Nobelovu nagradu i trajno mjesto u povijesti.
Direktori obično žele financijsku dobit i moć.
Radnik u tvornici želi godišnji odmor, hranu na stolu i mir u duši.
Školarci žele znanje i akademsko priznanje.

Kako ih god definirali, svi objekti naših želja su zapravo samo drukčiji paketi ispunjenja.
Ovi različiti spremnici zadovoljstva pokreću nas i oblikuju naše živote.

Može li se to nazvati:

Svjetlo!

Poludimo!

Ako naše društvo definira zdrav razum kao srčane udare, napade panike, ozonske rupe, ubojstva, genocid, samoubojstva, padove aviona, slomove na burzi, etnička čišćenja, pucnjave u školama, vjerske sukobe, recesije, depresije, terapije, kemijske ratove, klaustrofobije, nezaposlenost, proganjanja, smaknuća, masovne otkaze, bolesti, samoće, potrese, zatrovana jezera, bolesti, ovisnosti o drogama i smrt – onda DA, od Života možete poludjeti!

Dakle, jeste li spremni malo poludjeti?

Odlično!



TKO SMO MI?
Tko smo mi? Što je naše temeljno ustrojstvo? Što je naša bit, naše biće, naša srž? Od kojeg smo bitnog elementa sastavljeni? Jeste li se ikada zaustavili i istinski udubili u to pitanje?

želja!



Želja u pokretu...
Želja je uistinu naša osnovna kvaliteta. Želja je ono od čega smo sazdani. To je naša bit. Želja je ono što nas pokreće. Svi smo mi želje na nogama, neprestano tražeći ispunjenje naših žudnji. Naša srca kucaju, naša krv teče, tijela se kreću, samo zato što postoje želje i potrebe koje traže da budu zadovoljene.
"Ljudi ne bi pomaknuli ni prstom da ne postoji unutarnja želja". (Rav Ashlag)

Naše individualne ljudske želje u srcu daju nam naše odvojene identitete.

Neki ljudi traže seksualno ispunjenje. Neki traže intelektualno ispunjenje. Neki traže religiozno ispunjenje. Neki traže materijalnu stranu, neki traže slavu, neki drugi traže samoću. Neki traže prosvjetljenje. Neki traže putovanja i avanture. Mnogi traže bogatstvo da zasite svoje životne apetite. A ima i onih koji traže akademske načine da utaže žeđ.

Ljudske želje funkcioniraju na tri razine:

1.. Ove su želje ukorijenjene u životinjskoj požudi. Želje, potrebe i naučena ponašanja osobe postoje samo da zadovolje te primarne nagone. Želja za jelom, potreba za snom, žudnja za seksom (ne za ljubavlju) – sve su to želje prve razine. Ljudi na prvoj razini upotrebljavaju racionalne, intelektualne misli, ali u svrhu zadovoljavanja svojih životinjskih nagona. ''Rob nikad nije više od svoga gospodara''...



eh.

2.. Ove su želje usmjerene prema ispunjavanju nagona koji nisu pronađeni u životinjskom carstvu, kao što su čast, moć, ugled, slava i dominacija nad drugima. Potrebe, pa samim time i misli, svjesni izbori, odluke i akcije ljudi na drugoj razini usmjerene su samo prema ispunjenju tih želja do krajnjih granica.



na drugoj nisam..

3.. Želje treće razine većinom su usmjerene prema racionalnim stvarima. Orijentirane su prema zadovoljavanju intelektualno pokretanih želja do samoga kraja. To obuhvaća žudnju za mudrošću, znanjem i odgovorima.



ajde ima i ovog u meni.. u danima poput ovog.. ali ako ćemo iskreno ne gine mi suočavanje sa činjenicom da sam stanovnik prve razine

No, ova tri tipa želja,nalaze se u svakoj individui, izmiješane su u različitim proporcijama i to je ono što čini razliku koja postoji od čovjeka do čovjeka.


PS: ok osim onih razlika koje ja uočavam čisto sa svoje prve razine

A ima li vas smisla prozivati poimence... kad Vi jako dobro znate da ste TO ŠTO JESTE :)

Nekako vjerujem u rubne i ne shvatljive stvari poput ove:


Kada je snimio ovu fotografiju snimatelj je bio prestravljen, i bio je uvjeren da je to trenutak u kojem će se morati oprostiti od svog psa i svog vjernog pratioca.
Gledajte što se dogodilo...









I dolazi svaki dan...



i tko može sa sigurnošću znati tko su, i odakle se znaju i koja je njihova prava priča..

Meni nije posebno stalo do toga što ti misliš. Trebala sam biti pametnija i ne petljati se s čovjekom poput Tebe.
S čovjekom poput mene?! Što bi to dovraga trebalo značiti?!
Da si arogantan, samozadovoljan, tvrdoglav i nefleksibilan.

Volio bih razgovarati s tobom.
Sumnjam da to sada možemo učiniti kada smo otkrili da nemamo ništa zajedničko.
( neću mu dopustiti da vidi koliko su me neke od Njegovih riječi zaista duboko povrijedile. Ne, Sve su me Njegove riječi duboko povrijedile.)
Sam Bog zna da uvijek na kraju završim povrijeđena kad se spetljam s muškarcem iz tvojeg svijeta. Čovjek bi već pomislio da sam do sada naučila lekciju.
S muškarcem iz mog svijeta? Ti to pričaš kao da ja dolazim sa neke druge planete.
Što se mene tiče, možeš dolaziti i s Marsa.



Znaš li koji je tvoj problem?
Da. Ja sam staromodan, uskih nazora, dosadan i konvencionalan.
U jednom si pogriješio. Nisi dosadan. Nikada nisi dosadan.



Kako sam samo bila ushićena kad bi On iznenada sjeo na neki zid ili slomljeni stup u onom dvorištu punom kamenih krhotina oko Sv. Ivana, pa kad bi zaronio u neizmjernu tugu zbog neke ideje koja mu je netom bila pala na um.
Ti zbilja tako misliš?, pitao bi toliko ojađeno da bi me u isti mah dirnuo i razvedrio.
A zašto se sad smješkaš? Ti se uvijek smješkaš, i najozbiljnijim stvarima.
Ako me ikad uopće poznavao, morao je poslije otkriti da onima od nas koji duboko osjećaju i koji su iole svjesni nerazmrsivog spleta ljudskih misli, preostaje samo jedan odgovor - ironična nježnost i šutnja.

Nešto se dogodilo - što?
Nisam joj mogla ništa reći jer nisam ni sama znala. Smiješeći se Ana posegne za cigareton i reče: Zaljubljuješ se u Njega? A ja joj odgovorih zaista iskreno, pošteno, bolno, koliko sam god iskrenije mogla:
Ne, Ane još je nešto gore posrijedi. Premda joj ni za živu glavu ne bih znala reći što, ni zašto.

I ja se ponekad pitam isto to pitanje malena moja kukavico.
Trnci.
Trenuci.
Tišine....Postoje u nama neke stvari ne prevodive u riječi.
Trebam te...sasvim malo na dan, malo tvoje neozbiljnosti, neodgovornosti i..o da, lošeg ukusa
Ti si moj osjećaj slobode.. nezamjenjiv.



Ne želim te. I to je istina. Nisam li malo prije rekla da te trebam... jesam, i to je istina. Dvolična sam? Ne. Stolična. Ali postojana u jednom... Ne želim te...posjedovati.



Puno se priča i piše o ljubavi.. Svi ju osjećamo, nailazimo na razne usporedbe koje nam pomažu da razjasnimo taj misterij i objasnimo taj osjećaj..
Ja ju doživljavam kao slobodu, kao otvorenu ruku koja se ne zatvara čak ni da se to biće zadrži u zagrljaju. Meni je Ljubav: Tu sam zato jer tu želim biti.
.. Tu si zato jer tu želiš biti.



Dok se zavođenje temelji na izlaganju svojih najboljih osobina u svečanoj odječi... Intimnost.. o intimnost podrazumjeva složeno izlaganje vlastite ranjivosti.
Dakle ljubav doživljavam kao intimnost.



Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zaljećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete.



I vidite ja ne vjerujem u kraj ljubavi. Vjerujem u kraj odnosa, kraj partnerstva..ali ne i kraj ljubavi. Ona je kao voda ima sposobnost biti led i biti para.. ali samo kada je tekuća je korisna za ugasiti žeđ.
Zapamtite ovo:
LJUBAV NE ODLAZI...
LJUDI ODLAZE...

Kraj teškog razdoblja se nazire. To je puno. Nikada nije baš sve idealno u životu, ali postoje periodi koji u vam gotovo neizdržljivi i oni u kojima opet vidite svjetlo..i imate nade.
Teška sam osoba znam.
Nije me lako razumjeti.
Moji motivi većinom nisu shvatljivi čak ni kada ih pokušam razjasniti.. možda tek tada nisu shvatljivi.
Ali sam i osoba koja voli bez potrebe da posjeduje... i tu bolnu stvar vjerujte nije lako živjeti. Ali nedavno sam još jednom prošla kroz taj osjećaj i dobila svoju osobnu pobjedu.
Hvala ljudima koji su bili uz mene.
Sanja. Fabi. La. Rebs. Miriam.. (hm..fali li to meni dobar muški prijatelj?!)
Hvala.



Neki ljudi mi fale..


Ali oni znaju da su im vrata uvijek otvorena.. nije li to bit prijateljstva?

Savjet dana: Ponekad kad si ljut sjedni i razmisli..



I želim reći još samo jednu stvar svima koje volim:
Stvarno vas volim, možda nekada zakažem, imam mana hrpu, ali imate moju ljubav..a to je nešto. Nekad mi fale riječi i ne znam se izraziti, ali otkrivam vam to kroz svakodnevne sitnice. Vi moj život činite bogatijim i zahvalna sam Bogu na Vama i veselite me. Predivni ste i jedinstveni svaki ponaosob i šareni i ..neopisivi. Bez obzira koliko vremena provodim s vam ( većinom puno manje nego bih željela).. bez obzira da li ste svakodnevno prisutni ili ste odselili, da li me još volite ili me više ne volite...
sve je svejedno..jer ja vas volim.
znam da neke svoje ljubljene ljude možda nikad više neću vidjeti..bar ne u ovom životu, neke sam izgubila, neke.. šta god i kako god.. ovo vrijedi za sve ljude koji su ikada ušetali u moj život kao prijatelji.
Neprocjenjivi ste. Zapamtite to. I nedajte nikad nikome da vam određuje vrijednost.



Od sreće bih zagrlila svemir.

par verzija.. ne znam koja je bolja...ali sve ti ide osim imena na kraju jer se kitim tuđim perjem, dok sama ne naučim slagati ova čuda..



hm...sorry što se ova automatski pali..pa..malo strpljenja nikom nije na odmet

Šta reči a da već nije rečeno?
Kraj.
Predstava je završena, a oni su je odigrali kako to samo oni znaju. Neću imenovati. Neću ništa.
A zašto onda ovo pišem?
Zato da na barem ovaj način i barem nekome kažem da je to bila PREDSTAVA.

A mene je pogodila direktno... u srce.
Dio kad ju pušta da ode... Pušta ju. Daje joj slobodu, a vjeruje da ju nikada više neće vidjeti.. i ne samo da ju pušta, on joj poklanja i svoje ogledalo..sve što on ima.
Ej to ogledalo mu je moglo poslužiti da ju barem katkad vidi, barem u slici.. ali on se i toga odriče.
Bože!!! Nemam riječi. Ne mogu to staviti na papir, za te emocije moje riječi su neadekvatne.

I tako, u prepunoj dvorani, bez riječi u tišini, pogleda uprtog u pozornicu ja nisam uspjela zaustaviti suze. Nisam uspjela. A nekako nisam ni htjela.



A onda je usljedila zabava. Rebs, Niki, Sarah i ja. Kakvo opušteno i blisko bivanje. I glumac... pardon Glumac...koji makar ne sudjelovao u predstavi zasjeni sve.

Ok. Dopuštam si priznanje da je to vrlo, vrlo subjektivno. Ali to nešto..to nešto. No dobro. Dosta.

Kad bih ti rekla da te volim
i da ću zauvijek ostati s tobom,
rekla bih ti istinu.
Takva je moja Ljubav;
nikad se nije zaćela,
nikad se nije promijenila
i nikad nije nestala.

Kad bih ti rekla da odlazim
i da ću dugo bez Tebe putovati,
rekla bih ti istinu.
Takvo je moje srce;
oduvijek zaigrano,
oduvijek nemirno
i u stalnom pokretu.

Ali, kad bih ti rekla Tko sam
i pokazala ti svoje lice,
tad bih te slagala!
Jer uloge su moje bezbrojne,
a ni jedna od njih
cijelu me ne otkriva.

Igraj ih samnom, ljubavi!
Igraj ih u novim igrama
i nemoj posustati.
Jer, doista,
ja nemam samo tri lica
- ni deset ih tisuća ne bi dostajalo!

Kad bih Ti rekla da te volim
i da ću zauvijek ostati s tobom,
rekla bih ti istinu.
Ali, budi me spreman slijediti.
Svakog jutra.
Svakog dana i svake večeri
budi spreman krenuti
i ponovo tražiti moje lice.
Lice Trojedne, Tisućjedne,
nestalne i vječne,
jedine svoje ljubavi.