one love one life

Ovako ti je meni to izgledalo u svakom susretu s tobom:
Osjećala sam da je vrijeme koje provodimo zajedno dragocjeno, kao da je svaka naša minuta koju zajedno provedemo i posljednja. Bio si predobar da bi bio istinit, svaki trenutak koji sam provela s tobom bio je čaroban, toliko čaroban da sam pretpostavila već u prvom da to ne može trajati zauvijek Nijedan dobar osjećaj koji sam imala nije trajao; nijedan čovjek koji je znao uljepšati moj život nije se zadržao. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu od čistog straha da ne izgubim nešto tako posebno, sam se pripremila na kraj.
Tko god ti bio, iscjeljivao si moje rane, učio me da se osmjehujem, da se grohotom smijem...ponovno.
Znam da to ne razumiješ jer nisi se trudio da me usrećiš.
Ali posjeduješ nešto što ni ti sam ne znaš da posjeduješ (a kako bi i znao?!)... Duh jednog dečka imenom Petar. Duh koji je eto iz tog istog dečka jednom otišao i ja sam ga dugo tražila dok ga nisam prepoznala u tebi. Bila je dovoljna jedna gesta, jedan potez, jedan pogled.
Dakle ako tako gledaš možda to ne shvatiš kao kompliment.
Ali to je upravo to.
Ako pomisliš sada da sam u tebi voljela nekog drugog... ta pomisao će biti čista laž. Jer Duh o kojem ja govorim ne pripada nikome i može pripadati svima. To je Duh koji je razigran, neopterečen, lagan..i prije svega živ! Duh koji je stalno u pokretu, koji u sebi nosi muziku koja potiče ljude na ples, koji vrača osmijeh, koji ti pokazuje: vidi, postoji smješnija strana tvoje priče!!!

Život se sastoji od sastanaka i rastanaka. Ljudi svakog dana ulaze u tvoj život, kažeš im dobro jutro ili dobra večer, neki ostanu nekoliko minuta, neki ostanu nekoliko mjeseci, neki godinu dana, neki i cijeli život. Bez obzira o kome je riječ, upoznaješ nekoga i zatom se na neki način rastanete. Tako mi je drago što sam te upoznala. Zahvaljujem zvijezdama na tome (ili kome god već treba zahvaliti) Mislim da sam cijelog života čekala da upoznam nekog poput tebe.. da si potvrim da takvi ljudi još postoje Ali sad je vrijeme da se rastanemo.

Osjećam da imaš nekog i povrh toga imaš mene. I ne znaš šta bi samnom. Ne znaš da li sam ti prokletstvo ili blagoslov (ne brini..oboje )

Bilo bi lako da nije tako komplicirano, zar ne?
Ali zar nisi osjetio?... Morao si osjetiti... Ja sam te već pustila. Zapravo kad bolje razmisliš.. nikad te nisam ni držala
Znam da me ne želiš povrijediti, zato se prestani bojati toga. Šta god napravio. Čuješ li? Šta god.
I ne brini. Neću promijeniti mišljenje o Tebi, i neću te cijeniti manje, niti se ljutiti na tebe.
Vidiš ja sam u tebi zavolila osobine koje ti sam kod sebe ne voliš.
Ali sada dolazi vrijeme kada ih ti trebaš prihvatiti i zavolit sam... i tek tad će ti se desiti najbolja stvar... biti ćeš slobodan.. da poletiš.

Ali prije toga... vrijeme je da me oslobodiš. Da me pustiš da idem dalje. Trebala sam biti tu da ti kažem da vrijediš i koliko vrijediš i time sam obavila svoju funkciju...

Mi nismo Mi. nikad nismo bili materjal za to.. Ali dok postojimo u ovom obliku jedno drugom u životu samo smo prepreka ili opravdanje zašto se nikom ne predajemo bez ograničenja ili bez aseva u rukavu.

Postoje u nama neke tajne.. postoje neke dubine, neprevodive u riječi..



a onda shvatih na prepad da te volim ko nekad...

Super smo započeli Novu. Sanja i Sandra.. ako sam ikada s nekim voljela izlaziti onda su to definitivno njih dvije.
(+ naravno Rapski klan baba )
To kao jedan dobar začetak..ipak obećaje, zar ne?

Vani je stvarno hladno. To znate. Ali možda ne znate da trenutno blijede izdužene zrake popodnevnog sunca titraju na dugim oblinama Esplanade da zasljepljeni golubovi izgledaju poput razbacanih konfeta..Kada uzljeću vjerujem da pružaju ta krila suncu, da ih ugrije i napuni ih.. tako da prežive noć.
Možda bih i ja trebala tako nekako..poput njih.
Uočavam da mi nedostaje snaga volje da učinim nešto od svoga života. To je opravdavanje i izmotavanje... Znam..ali danas mi više nego obično paše da budem sjetna.. pustite me da malo kukam.. i onda će proći. Dakle nedostaje mi snaga volje... da marljivim radom popravim svoj položaj (koji god), da pišem - pa čak i da vodim ljubav. Ne znam što mi je. Po prvi put čini mi se da zaista gubim volju za život.

U meni ima jedno nezalijećeno mjesto, koje nastojim ispuniti ljudima, događajima... bilo čime što mi dođe pod ruku. Imate pravo kad mi kažete da je to isprika.. Ignoriram ga, ne dajem mu pažnju, zaobilazim ga... ali ono je tu.
Razmišljam o njemu kao što sam razmišljala svih ovih godina. Začudila sam se kad sam ustanovila da sam, iako sam ga uistinu voljela i znala da nikad nikog više neću tako voljeti - ipak zazirala od pomisli da bi mu se još mogla vratiti.
Te dvije misli istodobno postoje u mojoj glavi, a da ne istiskuju jedna drugu.
Osjećam olakšanje misleći: "Pa dobro. Napokon pa bar znaš da si stvarno nekog voljela. To je puno."
Na to moj alter ego dodaje: "Poštedi me patetike i ljubavnih jada za koje je nagrada Danko!! Ili još bolje Petar."
I ta mi je podvojenost osjećanja potpuno neočekivana.


Pitam se zašto se služimo jedni drugima kao sjekirama da posiječemo neke druge? A samo bi nas ljubav mogla izbaviti.
Šetam se ovuda u društvu s priželjkivanim nagovještajima prošlosti koje nitko ne može podijeliti sa mnom i koje mi izgleda ni samo vrijeme (koje je najveći lopov) ne može oduzeti ( "šta je kradljivče, gdje je zapelo?" .."Nije gušt ukrasti, kad te mole da uzmeš"..odgovara)

Ljubav je nešto strahovito stalno. Ali ono što me plaši.. užasava je pitanje da šta ako je svakome od nas određen samo jedan njen dio, stanovita doza. Znam da se ona može pojaviti u bezbroj oblika i vezati te za bezbroj ljudi.
Ali svejedno me guši pomisao da više nikada neću znati predati se bez zadrške, bez rezerve, cjelovito.. i da ću zapravo sama biti kriva za to...što više nemam onaj osjećaj potpune pripadnosti, niti zbog nekog želim biti boljom osobom. Kao da me i najmanje naznake osjećaja umaraju..ali baš me iscrpljuju. I ja ih blokiram. Prebacim pažnju na neku sasvim drugu stvar.
Da....

Brod je možda stvarno siguran u luci...ali definitivno nije za to stvoren.. njegova svrha je na moru... Plovidba.. i kako mislim otkriti nove obale i svijetove ako se ne usuđujem otisnuti od ove luke..koja uz to.. nije nikako sigurna?.
Dolazi vrijeme dizanja sidra. Pušu neki novi vjetrovi.
Ponovno kećem na put za nigdje.



"Nema boli koja se može mjeriti s ljubavlju prema ženi koja podaje svoje tijelo, a ipak ne može nikome dati svoju pravu osobnost - zato što ne zna gdje joj je."
Odgovorila sam ti osmjehom?
Mislio si da ne čujem?
Čujem...samo..odavno sam naučila da je najtežim stvarima najbolje uzvratiti..prihvačanjem.

najbitnija..
Uvijek sa svih strana slušam osobito u ovom Novogodišnjem periodu :"Samo da je zdravlja." "Zdravlje je najvažnije.." I tako..Kontam si ja kontam... i skontam: Nije.
Doduše uz veliku pomoć jednog tipa iz susjedstva..kojeg nekako tek sada otkrivam..i sve se pitam kako ga do sada nisam skužila?!
On je: jednostavno nevjerovatno lagan. Iskren. Samozatajan (i možda zato mi je prošao nezamjećen.. poznat je moj maler prema ovim centraforima zabave)..
No nije ovo post o njemu nego o sreći.
Sreća sve obuhvaća.
Sve.
Nije stvar samo osjećaja sreće.. radosti..ispunjenja..
Nego se tu ubraja i ona osobina: "Jednostavno ima sreće.. sve joj polazi za rukom..kao da ju prati blagoslov".. E o toj sreći želim pričati.
Jeste li nosioc... donosioc..prenosioc..TE sreće.. jer znajte: Sreća je zarazna.
Isto kao i depresija: ali za to sam sigurna da ste već uočili.
Sretni ljudi su isto zarazni..samo ih nažalost manje ima.



Kako definirate sreću?
Kako znati da li si sretna osoba?
Kako postati sretna osoba?
Kako širiti sreću..tj. kako postati zarazan.. prenosioc..?

Stvarno bih voljela čuti vaše odgovore na ova pitanja.

Možemo li išta učiniti da prostor oko nas bude ispunjen srećom?
A onaj još bitniji.. u nama?

Što me čini sretnom?... Sve, ako sam u pravom stanju duha. Ako sam svjesna.. Svjesna velim.. u svakom trenutku. Kada bi mi barem to uvijek uspjevalo!!
Jer kad mi uspije to je ..neopisivo!!
Dakle: Situacija - šef urla na mene, vrišti do te mjere da je poprimio finu indijansko crvenu nijansu u lici..žila glupača je predimenzionirano iskočila na čelu i opasno prijeti napuknućem..
to je dakle činjenica.
Moja reakcija u nesvjesnom stanju: šta on mene koji k. jbe.. kaj on ne vidi šta sve radim i kako to radim.. i ..grrr grr grr i osjeti da to njegovo crvenilo prelazi i na mene..i sudar svijetova će biti gotovo nemoguće izbjeći...
Moja reakcija u svjesnom stanju: nije mu lako, njegove odgovornosti su veće od mojih, ima hrpu stvari koje ga brinu.. neka se ispuše.. to što mi govori nema nikakve veze sa onim tko ja jesam, niti njegovo mišljenje o meni daje meni ili mi oduzima vrijednost.. Sve u svemu on je ko i svi mi: danas jesi sutra možda nisi.. i nikada ne znam dal mi je možda ovo zadni put da ga vidim.. I moje srce ispunja mir, i ljubav i sreća.. i moje se lice smješi
I moj šef me pita Šta se vi koji k. smijete?
Ja odgovaram: dobro vam stoji ova crvena nijansa.
Gleda me ko infarkt u napadu i ne vjeruje. I gle.. bježi mu onaj prvi mali pobjednički smješak u uglovima usana.. uskoro mu se smiju i oči
"Šta ću ja s vama?!" Pita dal sebe dal mene..tko će ga znati.. A mogla sam reagirat i ..tko zna dobiti i otkaz..opet :)

Sreća je stvar stava ljudi.
Vašeg stava.
Ne nekog tamo..nečijeg tamo stava.. Sreća je vaš odabir.

A zašto je bitnija od zdravlja?

Pa.. Titanik je bio pun zdravih ljudi... samo nisu imali sreće..pa im ni zdravlje nije pomoglo.

Sreću vam želim.
Pa ma kako se ta sreća zvala.... jer znam da znate da nekad naše male sreće dobiju neka sasvim privatna imena.... i ma kako me zvali.. ja sam samo tvoj lični harlekin.. ja sam vaš lični harlekin.. i zadovoljstvo mi je glupirati se za vas sve ove godine..neka tako i ostane... ako vas to čini..sretnima