Marketing
Sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora; to nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići...
Stvar je u tome da već danima nemam potrebu za pisanjem. Razdoblje suše... definitivno.
U svemu. Nisam nesretna, prije bih rekla da sam sretna, mirna... a opet fali mi poleta, energije, volje, adrenalina.
Trudim se biti pozitivna, vidjeti što i kako želim i ići za tim... ali nekako ne ide.
I onda pomislim kako je kurac od ovce koja kurac nema ta pomisao kako stvaramo vlastitu sudbinu..ya right.
Pa da sam sama režiser ovog filma ne bih li barem imala ideju, idejicu o tome što će mi se dogoditi.. a nemam.
Voljela bih da je život više poput filma, a manje poput stvarnosti.
Da to bih voljela.
Happi end. U stvarnosti nekako nema tih happy endova. Trebali su me na to upozoriti..
Ovako sam pred život istupila nespremna, naivna i neoboružana svim onim naoružanjem koje je valjda potrebno da vam život malo više sliči na bajku.
A i što se bajka tiče..eh, to je tek sranje.. nepokupljivo sranje.. nekako proljevasto..
Jer vidite nitko mi nije rekao kako ne mogu svi biti pepeljuga, kako je netko stvoren da bude ružna sestra ili zla maćeha.. a da to budem još nisam spremna. Još? Nikada..ako me se još igdje išta pita.
Volim ružičaste naočale. Svako malo mi ih razbiju, a ja trkom u zalihu po nove.. sinoć sam se usudila pogledati u tu istu zalihu i prestravilo me saznanje da ih nema još baš puno.
Morati ću paziti na ovih par preostalih komada.
I toga se bojim.
Prije se nisam bojala. Možda sam čak imala manjak straha.. ali Danas su se stvari izmjenile... Još kako.
Iznenada?
Ni slučajno.. dešavalo se to dugo i sistematski, ali nisam htjela vidjeti, nisam se htjela suočiti. I eto to se još nije promjenilo...Ma hajde, bar nešto.
Vodi me nešto sada u jedno drugo vrijeme.. razdoblje Verovića.. Tri brata (imali su i sestru ali ona za ovu priču nije važna... kao što nije bila ni za onu Tada.)
Tri brata... Jednog dana preko cijele fasade na donjoj zgradi (a velika je to fasada vjerujte mi na riječ) osvanulo je napisano velikim štampanim slovima:
LUKA+ESTERA+MARKO
A ja? Meni je pukao prvi balon od sapunice i nešto me stislo oko srca ( s vremenom sam se dobro upoznala s Tim osjećajem)..(jesam rekla nažalost?).. iznad moje glave u tom istom balončiću je pisalo: A Ivan?
Di je tu Ivan?
Jer to jedno + ja sam htjela uz svoje ime vidjeti kraj samo njegovog imena.. Nema veze dodala sam ga ja sama u sebi, na tom zidu preko svega.. Zamišljenom Tintom.
Z.T. Za Tebe sam rođena.. gledajte ljudi, još nisam išla u školu, al moja nogica (ili ipak glavica?) je u tu zamku već upala...
I sada Tko će me izvući iz te iluzije?
I teško mi ide suočavanje da nema sudbinskog... Tog... Jednog, koji će biti dovoljan i moj... jer od Ivana nadalje uz moje ime vezali su se samo krivi + (plusevi)
A bili su Plusevi...fini porculanski svijet...
Jedan kvalitetniji od drugog.. i voljeli su me.. ne mogu se buniti.
Jesam li loša? Ne znam, mislim da je to etiketa koju smo spremni suviše lako i brzo okačiti nekome o čelo.. ja sam svoju zacijelo dobila.. Ali nakon početnog beda s ponosom ju nosim.
Zla? Ma jel? Zašto.. jer mi nije dano? Jer ti ne mogu uzvratiti osjećaje? Jer ne cijenim tvoju ljubav?
Ali to bi bila laž. Jer cijenim, samo mnogi su je krivo usmjerili prema meni.. s krivim motivima... Kad bi ti isti zavirili u sebe vidjeli bi da im je ljubav bila sebična, sklona na prisvajanje i svojatanje... doći ću i do gušenja.
A ljubav je sve ali nikako nije krletka koja ti brani letjeti.
Jesam li ikad ikom rekla koliko puta je moj prstić pao u zlatni okov?
Čekaj ..da malo razmislim..
5..sigurnih 5 puta. Srećom u toj klopci nije ostao.
A moje srce?
2.. možda tri, ali to ću vidjeti.. vrijeme će pokazati..
I da prstić u klopci nije bio ni od jednog od njih.
Stvar izbora?
Baš.
Dođe mi da opsujem.
Neću.
Prešutjet ću.... još jednom.
Mada opet... mogla sam da nisam takva kakva jesam biti u nekakvom odnosu u kojem bih eto bila ljubljena.. ali nikad sretna žena. Netko drugi možda.. ja ne.. nadam se nikad ne.. neću pristati na Taj kompromis... na taj Ne..
Makar u mom slučaju ako to ipak se pokaže na kraju kao Sudbina ispasti će da sam ju ipak morala čekati.. Jer ne znam kako da ju stvorim.. osim ako se Bog ne smiluje i prišapne mi kako ide ona stvar sa Zemljom i Dahom..
I za kraj:
Dal' grom odabire hrast..ili se to pak Hrast munjama nametne.. za To baš nemam riječi Bog zna kako pametne..
To je ta Sudbina... valjda.
Post je objavljen 22.09.2008. u 15:12 sati.