31.10.2006., utorak
Susret s ranjenim golubom
 Jučer me je , odlazeći iz zgrade u kojoj radim, dočekao neočekivani prizor. Na travi pored pločnika veliki plavi golub. Jedan od onih koji su od „normalnih“ golubova barem dvostruko veći i teži. Možda baš onaj kojeg sam uzeo kao zaštitni znak svog bloga, i kojeg sam fotografirao u kavezu, na izložbi malih životinja prije dvije godine u novogradiškog društvenom domu? Takve velike golubove uzgajaju ljubitelji ptica i zovu ih konzumnim golubovima. Prišao sam mu posve blizu i uočio da mu je kljun malo krvav, te da mu je lijevo oko zatvoreno, a na desno vidi dobro. Ozlijeđen je i inje mogao poletjeti. Izvadio sam fotoaparat iz džepa kožne jakne i načinio dva-tri snimka. „Bože otkud ovaj ranjeni golub, kakav je to znak za mene?“- gotovo sam se naježio od pomisli da je ovo nekakav slučajni ili namjerni znak namijenjen meni? Možda je sve slučajnost, mada gotovo nevjerojatna? Upitao sam se, kako pomoći toj životinjici. Krenuo sam rukom prema njemu, no on se odmaknuo dvadesetak centimetara, lagano, tek toliko da mi da do znanja da ne želi biti uhvaćen. Odnekud nailazi neka djevojka i čudi se što ja to radim s tim ogromnim golubom. Ona prolazi i osvrće se, vjerojatno misleći da tolikog goluba nikad u životu nije vidjela. Pade mi na pamet ona mala mačkica koju smo prije mjesec dana spasili s ulice, koju sam „pokupio“ tek nekih pedesetak metara od mjesta na kojem je stajao golub. „Bože, kao da su me počele tražiti životinje u nevolji?-pomislih, i opet sam sebe uvjerih da je sve slučajnost. Pomislih i na ptičju gripu. Desetak minuta sam čučao pored goluba i nisam znao što učiniti. Nisam na kraju učinio ništa. Da ga lovim, možda bih ga i ulovio? A kud ću s njim? Da i njega nosim kući? Moji bi rekli da sam stvarno šiznuo. Pomislih kako je najbolje da ga prepustim njegovoj sudbini, pa što mu bude. Možda je to golub iz susjednog dvorišta, jednog ili drugog? Možda će on odšetati (ako ne može letjeti) otkud je i došao? Danas gledam, više ga nema na mjestu gdje je bio jučer, no eto ja danas razmišljam o Svim Svetima, o njemu, o ovim blagdanskim danima i pokojnicima, i sjetih se kako je ptica znak Duha Svetoga. Taj golub jučer kao da se baš meni htio pokazati, smiren i tako dohvatljiv. Netko će reći da fantaziram, no katkad u nekim običnim događajima slutim nešto mistično. Možda je baš sudbina da sam ga fotografirao i evo vam ga pokazujem, pa vi sebe upitajte što bi ste vi učinili da ste bili na mom mjestu i na što vas asocira ova ptica. U mislima mi je pokojni otac (koji je kao i djed )preminuo u novogradiškoj bolnici za prijelazu između noći i dana prije izvjesnog broja godina. Ovih dana su u krugu bolnice postavili križ kojeg sam fotografirao i pokazat ću vam ga u jednom od slijedećih postova. Uvijek sam emocionalno osjetljiviji u ove dane i to zapravo nije niti čudno, no taj golub mi ne izlazi iz glave. Kao da mi kaže baš:“Ne gledaj u meni plavog goluba.“ A što da onda u njemu vidim? Možda svoje drugo ja? |
Svi Sveti i Dušni dan
 Svi zajedno su zasigurno velika snaga koja može pomoći svakoj ljudskoj duši, bilo da je u živućem tijelu ili prebiva u nama još uvijek neznanim dimenzijama. Jednom sam ozbiljno uganuo gležanj trčeći iz škole, da bih mogao navečer biti na groblju u okružju zapaljenih svijeća. Tjedan dana sam zbog toga ležao u krevetu pokidanih ligamenata i vježbajući taban (na flašu) da bih uopće mogao stati na nogu. Kao djeca smo trčkarali sa svijećama i šibicama i uz roditelje rado uređivali grobove naših preminulih. Ima nešto predivno u tom običaju donošenja cvijeća i paljenja svijeća u znak sjećanja na preminule. Svaki dan ih se rijetko sjetimo. Moji djedovi Ivan i Franja, bake Lucija i Marija, moj otac Stjepan, moji prijatelji braća Tihomir i Zvonimir, susjeda Marija i tolikih drugih, sjetimo se kad vidimo njihove humke, spomenike ili tek ime i prezime. Svi ćemo jednom umrijeti, to je činjenica, a da li će nam netko doći urediti grob ili zapaliti svijeću barem na današnji dan, to je već drugo pitanje? Uvijek se sjetim i onih kojima se ne zna za grob i sjetim se kako su moj djed i baka čekali vijest o tome gdje im je sin (moj stric), kojeg su ubili odmah iza rata. Mjesecima nisu znali gdje je, a unda ga je netko pronašao ustrijeljenog u obližnjem potoku. Imao je 19 godina i spremali su mu svatove. Sjetim se majki i očeva naših hrvatskih branitelja koji još traže svoje sinove i htjeli bi im barem, kao i drugi ljudi na grobu izmoliti Očenaš. Sjetim se kako smo ispraćali naše prijatelje poginule u nedavnom ratu, dežurali u mrtvačnici uz njihova tijela i sutradan ih ispraćali gledajući bol njihovih roditelja. I kamen bi proplakao, kaže izreka, no morali smo biti tvrđi i od stijene i sačuvati ono malo prisebnosti za ostatak naših života. Sjećamo se tuđih i vlastitih životnih patnji i kao da svodimo životne račune u nekakvu bilancu. Oni koji su ostali, nagrađeni su životom koji nije med i mlijeko nego poteškoća. Sjećam se mladenačkih susreta na Sve Svete, dok smo osmjesima i radošću prkosili smrti na tom mjestu gdje ona tako bahato demonstrira svoju snagu. Na groblju smo se i sanjkali i skijali i nismo ga se bojali usprkos izmišljenim strašnim pričama i horor filmovima gledanim u mraku kino dvorane. Crveno-žuta snažna svijetlost svijeća i lampiona, kao užarena lava iz vulkana, podsjećala je da život kulja iz te naše zemlje crnice, iz tog groblja. Imućniji se natječu tko će kupiti i donijeti skuplje cvijeće i lampione, a mi smo uvijek palili one obične bijele svijeće i kitili grobove cvijećem uzgojenim u vrtu, kojeg smo čuvali od mraza i studeni. Ljudi se natječu pokazati međusobne razlike čak i u tome, a ne žele priznati ono što nam je svima zajedničko, a to je nakon života- smrt kao ista pravda i za kraljeve, siromahe ili bilo koga drugog. Isusov prst prema nebu sa ovog spomenika kojeg doživljavam kao rečenicu “Sjeti se čovječe da si iz pepela postao i da ćeš se u pepeo pretvoriti,..“ ili tek „Čovječe zamisli se nad samim sobom. Da li znaš što činiš i kuda ideš?. Nismo besmrtni i kad nas već tako rijetko na to podsjećaju u svakodnevnom životu, to sami sebi trebamo reći barem jedanput godišnje, i to baš na sutrašnji dan. |
30.10.2006., ponedjeljak
Tetkova šokačka ikebana
 Ovo nisu vješala (što bi neupućeni Ne-slavonci mogli pomisliti), nego nama Slavoncima svima dobro znane čengele (u mom kraju kažu i čengere), istini za volju u nekom mini-izdanju, a na njima visi nama najdraže cvijeće (kulinovi). Ispod je prava domaća šljivovica (u obiteljskom pakovanju), vidite i repliku đerma, a i okolo vire razne pune vlašićke i sve miriši onako kako treba. U pozadini je moj „tetak“ Drago Barnaš ( bivši svirač, bubnjar i basista, pjevač, a nešto kasnije čak i direktor na Radio-Bljesku iz Okučana, a sada poduzetnik koji prodaje piletinu ). Tetak je ljetos rezuckao slaninicu (šaranu) i kobasičke, nudio čvarke i kulin, a sve za džabe za posjetitelje „Novogradiškog glazbenog ljeta“. Ljudi su se ustručavali, jer su mislili da se plaća, a to je zapravo bila promocija tetkove udruge „Kulin Bećarac“. Ja i moj pašo s obiteljima navratismo do tetka dok se sviralo. Bilo mu je drago (jer je i on Drago), pa smo najprije rakijicu, pa malo zamezili, pa čašu vina , „pa dalje nogu prid nogu“. „Bolje da izumru ljudi nego običaji“-složno smo prokomentirali dok smo mu hvalili jelo i pilo. Negdi prije moj tetak se našao u svatovima (koje sam svirao) sa mojim puncem. Rič po rič, i njih dva su se izgubili na jedno dva sata. Vratili su sve veseliji, jer su išli negdje degustirati kulin u Batrini. Zamislite, pokraj pečenke, sarme i svega u svatovima, njih dva su morali na kulin? Doživjeli su oštre kritike jer su išli sami (ko' ćukci) bez zetova i ostale rodbine. Punac je kasnije rekao: „Nisam znao da može toliko pojest!“. Punac ima jedno 130 kg, a Drago se vrti oko 100. Čudo bi bilo da i jedan i drugi ne mogu pojesti. Sve ovo pišem jer sam počeo psihičke pripreme za klanje (svinja). Zanimljivo, kad god treba povećati uvoz svinjetine iz Kine, kod nas u Slavoniji se pojavi svinjska kuga(?!?). Opet ćemo „klati po kućama“-što bi u šali rekli, ali i nosit ćemo meso na pregled na trihinelozu (to je sad stalna praksa). Još samo da malo zahladi više, onda ćemo naoštrit noževe, nabaviti papriku, a bit će aktualna ona Dreletova:“prasci, svinje, gujde, ni jedna ne izujde iz dvorišča vun, danas vam je sudnji dan“. Kolinje nije zafrkancija, mi to gledamo kao ozbiljan posao pripreme hrane za cijelu godinu, što hoće reći da se može popiti tek navečer kad je sve gotovo, a ne se naliti još dok voda vrije (pa onda uz slaninu za čvarke režeš malo i po prstima). To je briga i sekiracija, ali priznajem lijepo je čuti kad ti netko pohvali trud, pa ti kaže (kao i mi tetku). „Tetak, izgleda da je tvoj (kulin) najbolji?“ |
Crna rupa u komentarima
 Kao kad sam započinjao pisanje bloga. Nisi siguran da li si sve napravio kako treba, htio bi da ti sve šljaka kao drugima, no ne ide pa ne ide. Već danima bezuspješno pokušavam nešto malo komentirati na nekolicini blogova. Tek tu i tamo nešto prođe (ali samo uz nadimak), ali naziv bloga ( s linkom) u potpisu ne ide. Vidim i drugi imaju sličnih problema, pa će valjda administratori to riješiti. Htio sam Baća Ivi reći da se nadam da mu je bilo lijepo u našem novogradiškom kraju, jer eto sreli smo se ovih dana uživo i upoznali ( i napričali ko' kakve snaše). On se ne javlja otkad je otišao iz Nove Gradiške, pa izgleda da je negdje zaglavio u našoj lijepoj Slavoniji. Baš me zanima kako je protekao susret s ostalim blogerima. Nama je bilo lijepo posebno kod Tuce u Staroj Kapeli gdje smo proveli ugodno popodne u pravom šokačkom raju. Barbarelli sam htio reći da je ona maca što smo ju spasili izgleda teška skitnica. Opet je zbrisala i nema je već dva dana, a nadao sam se da će ju ona sad za Svi svete odnijeti u Zagreb. Izgleda da joj nije suđeno da postane mačka iz metropole? Sirenica se izgleda želi udati? Željezo se kuje dok je vruće, pa ako to ne učini sad dok je za to zagrijana, možda će se kasnije kajati (ili obrnuto). I njoj ću reći, kao i Domoi:“Zašto bi tebi bilo bolje nego nama? Udaj se (oženi se).“ Ako je stvarno prigustilo, pošalji mail da se dogovorimo oko svirke (He! He! He!) Ja se ne šalim, band je slobodan (osim za Božić i novogodišnje slavlje). Kako ćemo se mi sad dogovoriti, kad ne rade komentari na blogovima? Sve mi miriši na tamo neki 25. 11.2006 da bi se ona htjela udati? Bolje da taj dan idem u svatove nego da imam kolinje kod svoje kuće (i to se mora obaviti, ali to možemo odgoditi). Ima toga još što sam htio reći mojim prijateljima koji me posjećuju (a i ja njih), ali eto *„vratimo tehniku narodu“* (trebala bi biti petokraka a ne šestokraka) pa ćemo nastaviti. Evo nama Svih svetih, pa će nas (ko i mrtve) vjerojatno obići rodbina iz Zagreba. Na tu temu sam htio napisati još jednu rečenicu, ali bolje da se suzdržim (da mi ne zamjere). Nova Gradiška je danas na velikoj vjetrometini i izgleda da će konačno malo zahladiti.  |
28.10.2006., subota
Jurnjava
 Stalno sam u nekoj jurnjavi i frci (obitelj, posao, band, PC). U automobilu svakodnevno prijeđem barem 50-tak kilometara, pa se nagledam prometne kulture i nekulture. Volim umjerenu i sigurnu vožnju, no zbog tuđih katastrofalnih vozačkih grešaka doživjeh dvije ne baš naivne prometne u kojima sam zadobio samo lakše povrede (malo sam se prekretao kad su me „frknuli“ s ceste). Nekoliko puta sam se morao stradati ali me je prisebnost, a sada već i poduže vozačko iskustvo spasilo od posljedica. Volim duža putovanja službenim automobilom jer on je za razliku od moga nov i snažan. U prometu smo doista , kako Giboni kaže, kao „u urnama na cesti“. Nikad ne znaš kakva će budala naići iza ili ispred tebe, i staviti točku na i tvoga života. Kad bih mogao kupio bih si snažni terenac, da se osjećam sigurnije u toj prometnoj džungli. Sviđaju mi se oni automobili, u koje ulaziš tako da zakoračiš jednu stepenicu uvis. Kad voziš imaš pregled odozgora (kao iz terenaca, kombija ili autobusa), pa ti obični mali osobni automobili izgledaju kao igračkice. Možda sam trebao biti kamiondžija jer mi se posebno sviđaju Mack-ovi i njihove ručne sirene koje zvuče kao brodske sirene? Ne preostaje mi maštati da ću jednog dana biti u konvoju koji rastura duge autopute (recimo kroz američke pustinje). Ipak ma koliko se vozio često, stalno mi se čini da se vozim u krug (možda zato što je Zemlja okrugla?). Mislim reći da je jurnjava u životu zapravo kružnoga toka jer eto primjerice sad u jesen brinemo o ogrjevu za zimu, o tome kad ćemo imati kolinje (kao pravi Šokci), kako ćemo poplaćati režije, itd, itd. Na fotografiji vidite mog malog rođaka Dominika koji uživa u vožnji vrtuljkom. Baš i sam katkad tako uživam, kao u djetinjstvu kad smo se igrali igračkama automobilčića. Život je doista vrtuljak, i kad gledamo kroz automobilsko staklo okolo, kao da smo to već jednom vidjeli. |
26.10.2006., četvrtak
S cvijećem oprezno
 Planinari bivaju nagrađeni runolistom i drugim planinskim biljem kad se popnu do nekih vrhova. O tome bi naš poznati stručnjak za tu „visoku problematiku“ Stipe Božić mogao reći puno više. Nisam planinar, pa umjesto po Himalaji, nedavno sam prošvrljao po najvišem vrhu Slavonije, Psunju, gdje sam snimio ovo lijepo cvijeće. Kažu da ga zovu LIJEPI DEČKO ili CENIJA. Ovih dana cvjećari bi trebali dobro zaraditi jer za Svi svete ili Dušni dan, mnogi će poći na groblja po tradiciji okititi grobove pokojnika. Ipak meni je najdraže ono živo cvijeće koje je posađeno, a ne odrezano i u vazama. U knjigama o cvijeću možete pročitati što primjerice znači odgovarajuća boja cvijeća. Nije svejedno primjerice voljenoj osobi pokloniti u nekoj prigodi bijele, crvene ili žute ruže. Kakav cvijet se može nositi u kosi, na reveru? Može li se u rodilište odnijeti buket suhog cvijeća? Kakvu lončanicu pokloniti poslovnom čovjeku? Kakvo cvijeće se nosi na promociju? Kakav miris imaju pojedine ruže? Može li se cvijeće jesti? Ima tu puno stvari koje bi smo trebali znati o cvijeću, kako u pojedinim prigodama ne bi ispali smiješni, nepristojni ili pak nesmotreni i glupi. Neki su se na cvijeću jako obogatili, a nekima je ono lijek za dušu. Cvijeće nas prati od rođenja do smrti. Često je ono znakovlje ljepote, ljubavi i života. Jedan moj rođak prije dvadesetak godina, kad mu je žena rodila, donio joj je vjerovali ili ne u rodilište buket plastičnih crvenih ruža. Dobro je prošao, jer ih nije odmah dobio u glavu. Moja rođaka , kad je došla kući iz rodilišta rekla je da je „umrla od stida“ zbog toga. Nikada dok je živa neće zaboraviti smijeh bolničkih sestara, koje su dodale i slijedeće „Gospođo, bar ih nećete morati zalijevati, i trajat će vam vječno“. Muškarci su katkad blentavi kad je u pitanju cvijeće, no i šarmantni u toj svojoj nespretnosti. Neki buket cvijeća skrivaju iza leđa dok idu ulicom, a drugi ga nose kao štafetu. Cvijećem se koriste lukavi muškarci koji znaju da je ono u stanju razbiti naizgled neprobojne barijere do ženskih srca (i ostalog). |
Selonačelnik traži veselje i sport
 Opterećeni brigama i problemima podsvjesno valjda ne volimo vidjeti ozbiljne face, pa tako niste nešto požurili komentirati prošli post. Nema veze i meni su zapravo draže fotke životinja i prirode (posebice cvijeća)i žena i ljudi vedre naravi. Evo jednog veseljaka, selo-načelnik predsjednik Mjesnog odbora Banićevac, Dražen Knežević. Baš mu dobro stoji harmonika, no on ipak nije glazbenik, pa je baš šteta što ne možete čuti i ono što on svira jer bi vas sigurno razveselilo. To je volja. Čovjek toliko voli veselje da uhvati bilo koji instrument, (počne svirati iako nema niti elementarnog znanja o tome), pa je svima veselo i lijepo. Nije on nikakav boem, pijanac ili slično. Štosno mu ide i s gitarama i klavijaturama. Otac je mnogobrojne obitelji, ugledan mještanin, marljiv, duhovit i simpatičan, i nema običaj kukati i pričati o problemima. Pun je pozitivne energije koja pokreće pa čak i oduševljava. Nedavno su u selu nadogradili zgradu doma. To je punom koštalo, no Dražen i ekipa su to vrhunski odradili pomoću donacija, vlastitog rada i višestrukih sposobnosti. Stara parola „kad se bratska srca slože,…“ baš nekako odgovara priči o složnosti i zajedništvu mještana jednog malog sela sjeverno od Nove Gradiške. Zapravo oni i nemaju nekakvog velikog izbora. Ili će živjeti posvađani i željni svega, ili će biti složni i sve si sami osigurati. Imaju čak i ženske nogometnu ekipe (dvije, koje nedjeljom obvezno odigravaju susrete). Muški (stari i mladi) također često rekreativno igraju nogomet na obližnjem travnatom igralištu, a njihovi dresovi su posebna priča. Svatko se odlučio za neku poznatu nogometnu facu, tako da u Banićevcu svake nedjelje možete vidjeti Ronalda, Ronaldinja, Šukera, Ševčenka i ostalu svitu i elitu (sa pivskim stomačićima ili bez njih ). Sve završava gdje je i započelo (za šankom u domu). Samo se pitam, pa tko onda kuha nedjeljni ručak? |
24.10.2006., utorak
Geni-jalci evo ipak tvornice
 „Mi smo Hrvati genijalni, odnosno geni-jalni, što bi značilo da nam je jal u genima.“-jedna je od prvih rečenica koja je „dala svima misliti“. Sve se događalo danas dopodne u novogradiškom Industrijskom parku gdje je označen početak radova na gradnji još jedne tvornice tvrtke „Potomac“ kojoj je jedan od glavnih vlasnika gospodin Marijan Bušić kojeg vidite na fotografiji i koji je to rekao. Gospodin Bušić vam je vjerojatno poznatiji ako kažem za njegov projekt „Croata-kravata“, „Kravata oko Hrvatske“ i slično vezano uz promociju njegovog glavnog proizvoda-kravate. Od dudovog svilca (prema kineskoj tradiciji) prave si i u Slavoniji ( Davoru) kravate koje obilaze cijeli svijet, a u Zagrebu u prolazu Oktogon možete vidjeti one najekskluzivnije primjerke. Dakle temelji su već sazidani i nakon par mjeseci trebala bi niknuti proizvodna hala, a nakon toga pojavit će se i strojevi i radnici, pa će Croata-kravata iz Nove Gradiške biti oko vrata mnogim poslovnim i elegantnim ljudima diljem svijeta. Gospodin Bušić je naš čovjek koji je u Novoj Gradiški završio Gimnaziju, a kasnije eto postao sposoban poslovan čovjek. Pogledajte kakvu kravatu on ima,( vjerojatno je to sada u trendu). Razgovarali smo prije u nekoliko navrata, a danas nismo stigli, uostalom bio je okružen važnim gradskim facama pa ga nisam htio maltretirati. Pozvao me je da ga posjetim jednom zgodom u Zagrebu nakon jednog razgovora , no nisam sklon nekim „grebanjima“ pa sam mu se samo kurtoazno na tom pozivu zahvalio. Dakle mi geni-jalci iz Nove Gradiške vjerojatno smo se svojski potrudili iskomplicirati čovjeku želju za ulaganjem u njemu dragi rodni kraj, čim je to čovjek spomenuo na otvorenju radova. Kome to ide na dušu možemo samo pretpostavljati. Kako doznajem u Novoj Gradiški će proizvoditi Croata-košulje i Croata-odijela. Gledam sinoć na hrvatskoj dalekovidnici (HRTV) da je naš književnik Miro Gavran toliko cijenjen u Češkoj da se čak ovih dana u jednom gradu održava i „Gavran-fest“. Kad on biva u Novoj Gradiški i u Hrvatskoj, nitko tome ne daje nekakvu veliku pozornost, kao da kažu. „Tko Miro je u gradu? Pa što onda!“ Drugdje bi se pokidali od gostoprimstva i ostalog, no što možemo kad smo mi geni-jalni. Samo neka se otvaraju radna mjesta, neka ljudi rade i prehranjuju svoje obitelji, to je najvažnije. Ovaj tekst sam je mali podsjetnik da iz Nove Gradiške imamo puno viđenijih ljudi i da nismo baš tako nevažni, pa koliko netko htio da budemo. |
23.10.2006., ponedjeljak
Pogled
 Evo da razveselim Barbarellu još jednom fotkom ovog malog mačeta koje ju čeka. U dvorištu što god radim preko dana moram paziti da ne stanem na nju jer mi se stalno plete pod noge. Onda sve ostavim, primim ju u krilo i malo pogladim. Mislim da ju to podsjeća na prve dane kad se omacila. Vrijeme je da vas sve pogleda u oči, onako kako mene gleda. Baš me zanima da li vas se to dojmilo? |
"Veliki" zagrebački novinari u maloj Novoj Gradiški
 „Očekivali smo jeftinu seosku priredbu, pa smo se iznenadili što je sve ipak bilo na iznenađujućoj razini.“- bez imalo sustezanja i obzira prema građanima Nove Gradiške „provalili“ su u izvjestitelji za HRTV-ovu (meni simpatičnu) emisiju „Spitza“ o „Izboru miss universe“. Baš danas na poslu svi to komentiraju i kažu kako se neki nadobudni Zagrepčani prenemažu i prave važni, i kad god stignu ponižavaju nas iz manjih gradova (za njih teške provincije). Velika većina tih novinarčića za domicilne Zagrepčane su zapravo „koferaši“ ili još grublje „dotepenci“, ali „kad se uš najede i guzicu natrči“, pa tako su tako ovi odlučili zaboraviti svoje korijene (možda negdje iz te iste Slavonije, Like ili drugih dičnih hrvatskih krajeva).Govoreći u obranu Novogradiščana netko je rekao: „Možda su se ugodno šokirali kad su se nažderali kulina i šunke, a oni navikli na „podrugušu“ (parizer)?“ Doista bi morali pripaziti na svoju bahatost i obezvrjeđivanje, da im se ne bi to vratilo kao bumerang. Mi Slavonci znamo reći „da se bojim miševa ne bih žito sijao“, pa tako gledamo i na „podbadanja“ iz metropole. Još nešto je u tome ružno, a to je što se ti izvjestitelji ponašaju nepristojno, pa su pljunuli u tanjur iz kojeg su malo prije jeli (što je malo previše). Puno puta sam vidio poznate glumce, novinare, političare i „viđenije face“ u neprikladnom stanju oblokanosti, nadrogiranosti i sličnim nedoličnim stanjima, pa nisam fasciniran kad mi netko kaže odakle dolazi ( iz Zagreba, Beograda, Londona,…). Isto tako sam upoznao i razgovarao s doista velikim i važnim ljudima, a koji su ujedno tako mali i ponizni i ljubazni, a dolaze iz tih istih velikih gradova. Uz ljepotu Slavonki nikako ne ide prljav i ružan jezik iz drugih krajeva. Ma to je zavist, zloba i iskazivanje vlastitih slabosti. Pozdrav iz predivne Slavonije svim dobrim ljudima. |
22.10.2006., nedjelja
"Barek" je na sigurnom
 Na Barbarellin blog toga dana sam zalutao slučajno (možda i ne?). ( http://jesussaves.blog.hr/) Ona je na svoj blog postavila tužan video-klip koji me se dojmio, a baš tog jutra jednu scenu sam vidio uživo. Sve je počelo tako što sam kao i svaki dan ujutro pošao po pecivo. Malo sivo-bijelo mače bilo je očito gladno na pločniku među gomilom ljudi ( pa i pasa lutalica). Bilo je nezaštićeno, ostavljeno, ozlijeđeno i lako se moglo dogoditi da ugine u tjelesnim mukama. Barbarella je potakla moju savjest, a još k tome kad sam joj se javio komentarom zamolila me da odem zaštiti i zbrinuti to malo mače. Dva dana se ta mala maca pojavljivala i odlazila. Najprije se nije dala niti uloviti, a potom je uslijedila najpotresnija scena. Ležala je sklupčena pored vreće za smeće ispod drveta gdje sam ju prvi puta ugledao, gotovo uginula, njuškica raskrvavljena, oba oka zalijepljena. Pokupio sam ju, umotao u ručnik i stavio u kutiju od printera i dovezao automobilom kući. Mislio sam da neće preživjeti noć. Popila je malo mlijeka i pojela malo paštete, i mislio sam da ju je netko oslijepio i polomio prednje noge. Ujutro je progledala na jedno oko, a nakon što sam ju opet nahranio i malo očistio, progledala je i na drugo. Netko je u komentarima dobro ustvrdio da je maca od svojih 7 ili 9 života, jedan „ispucala“ i počela se oporavljati. Problem je što mi već u domaćinstvu imamo i male i velike mačke, pa nam stvarno ne treba još jedna. Ipak naše „kućne“ mačke su više kao divlje, ne maze se i odrasle su u dvorištu i ne zalaze nikad u kuću. Ovo malo mače je očito drugačije, mazno je, nježno i ne boji se ljudi, dapače malo je i dosadno. Prati me u stopu i kad me vidi na dvorištu gotovo da poskakuje od sreće (što je zahvalnost?). Kao da zna kad dolazim noću kući, pa čim čuje ili mene ili automobil, evo je trkom. Kad joj dajem hranu, ona se najprije mazi (kao da joj hrana po važnosti tek na drugom mjestu) i moram reći da valjda od djetinjstva nisam imao takav slučaj brige o životinjici. Ovih dana maca je imala bijeg na cestu i izbivanje cijele noći (ja sam posumnjao da ju je netko od ukućana odlučio "distancirati", jer im idem i ja i ta mačka na živce). Ujutro je sve bilo u redu ( moja majka ju je opet donijela s obližnjeg igrališta i klela se da ju ona nije „frknula“). I tako ne znam kakva je daljnja sudbina ove male lutalice, ali ja sam odlučio slijedeće: „Barbarella, maca će te čekati kod mene, hranim je i čuvam, a ti budi od riječi i javi mi se prvi put kad budeš dolazila u Novu Gradišku. Mislim da sam ja svoje obećanje ispunio i sada je red na tebi. Obećao sam i fotku, i evo je. Kao što vidiš stvarno me obožava, ali ja sam samo posrednik u ostvarenju tvoje želje, pa bih ja rado da ona tebe tako voli kao što voli mene (a ja ću se tako riješiti brige). Dok ti ne dođeš, a de što ću s vama, brinut ću se o njoj, ali baš bi bila fora da ju preuzmeš, to bi bilo gotovo nevjerojatno. Sad si ti na potezu. E da, zaboravih napisati, nazvao sam ju Barek (skraćeno od Barbara). |
Miss universe Slavonije i Baranje u Novoj Gradiški
 6. „Izbor miss universe“ Slavonije i Baranje za miss Hrvatske održan je sinoć u novogradiškoj novoj sportskoj dvorani pred više stotina gledatelja, o tome ćete moći čitati ovih dana, a sve će moći vidjeti i gledatelj SBTV iz Slavonskog Broda.. Do sada najbolji voditeljski posao na ovim manifestacijama sjajno je odradila voditeljica i pjevačica Vlatka Pokos, koja je otpjevala i nekoliko pjesama sa svog najnovijeg albuma. U programu su nastupili i Sandi Cenov i Toni Cetinski. Marina Mihelčić iz Požege i njena plesna grupa bile su zadužene za koreografiju. Vidjeli smo 14 doista vrlo lijepih i atraktivnih djevojaka iz Slavonije i baranje, među njima i dvije iz Nove Gradiške (Marina Dukanović, Zana Ana Grgić). Vladimir Kraljević vlasnik licence i prosudbeno povjerenstvo u koje je uz sponzore i gradonačelnika Josipa Mikšića, primjerice bila i Biljana Mančić aktualna miss-ica Hrvatske, „krivci“ su za konačni poredak ( publika je imala nešto drugačiji izbor), pa je uz veliki pljesak bilo malo i negodovanja kada su se obznanili rezultati. Evo kako je odlučilo povjerenstvo: Ivana Pervan je miss-simpatičnosti, Biljana Mačković miss-fotogerničnosti, druga pratilja je Kristina Tavra iz Siska, prva pratilja- Tamara Neferanović iz Privlake kod Vinkovaca, a najljepša je Dajana Milić iz Slavonskog Broda(za 2007. godinu). I koja rečenica subjektivnog doživljaja. Zahvaljujući vrlo profesionalnom i besprijekornom voditeljskom radu Vlatke Pokos (koju mediji ponajviše katkada kritiziraju zbog nošenja životinjskog krzna) svi su se osjećali lijepo, a ne kao na nekoj „jeftinoj“ priredbi kakvih ima na desetke tijekom godine gotovo u svim gradovima (posebice ljeti na moru). Dakle Vlatki „kapa do poda“, svaka kuna za njen honorar je zlata vrijedna. Djevojke su bile odlično pripremljene, decentne, ljupke i prave dame ( pomalo je bilo neprijatno vidjeti kako su se neke od treme tresle dok su bile u kupaćim kostimima). Pitanja na koja su morale odgovarati bila su nemaštovita kao i uvijek. Toalete u kojima su se nakon „badića“ pojavile bile su predivne ( najviše je bilo onih u boji šampanjca). Po mom osobnom mišljenju trebalo je biti više preodijevanja, da ih vidimo i u drugoj „obleki“. Na tu sam primjedbu dobio „crveni karton „ od supruge koja mi je (kao i moj sin) rekla „Pa to ti nije modna revija nego izbor za miss!“ Ono što je poslije izbora pokazao Toni Cetinski i njegov band je nezaboravno. U jednoj pjesmi bubnjeve je svirao Damir Jakobović Damos, čovjek koji je i meni ostao u divnom sjećanju (jer sam se s njim i Đakom nasvirao rock-a kao nikada prije niti poslije u svom životu. Toni Cetinski je po meni apsolutni Broj Jedan domaće glazbene scene. Profesionalan, vrhunskog glasa, show-man, kako samo improvizira i kako mu je band uigran to je milina vidjeti. Uživali smo, bilo je predivno (zažalio sam što nemam bolji foto-aparat). |
20.10.2006., petak
Slatka ovisnost
 E još kad bih se mogao riješiti kolača, kao što sam se riješio cigareta, sigurno bih bio zdraviji i bio „šlang“ i baš onako žgoljav kao kad sam bio školarac. U mojoj obitelji valjda sav ženski svijet zna peći kolače. Baka je bila turbo-majstorica nadaleko poznata po tortama, djedin brat je bio navodno jedan od glavnih kuhara u bivšem UNIONU u Zagrebu. Supruga je više orijentirana na slane gastronomske delicije, a i sestre (koje sada žive u ZG i u Istri) sve od reda „rasturaju“ i najzahtjevnije recepte. Čak i pokojna susjeda (mesarova žena) bila je fenomenalna kuharica, a kolače je pekla sve odreda kao od šale. Jedino majka nije voljela kuhanje, radije je bila u vrtu ili bilo kojim drugim obvezana nego s kuhačom. Od malena sam okružen kuharicama koje ne samo da super kuhaju i peku, nego to i vole raditi. Djed je bio veliki gurman više sklon jelima od divljači i eksperimentiranju sa novim jelima. Moram priznati da mi nije teško igrati ulogu degustatora. „I što kažeš na kolač?“ bilo bi pitanje, a najčešći odgovor bi bio: „Trebalo bi ga ponoviti koliko je dobar!“. Kad sam počeo intenzivnije se baviti svirkom sa orkestrom limene glazbe, s tamburaškim sastavom ili pak s mojim „električnim“ band-om, htio ne htio, stalno se muvam oko fešti i kolača. Moje stručno oko i nepce za kolače i torte, otkrit će vam lako sve sastojke ( da li primjerice u torti ima badema, lješnjaka, oraha, cimeta,…) Moji dečki iz bivšeg banda znali su da se kužim u kolače, i kad su vidjeli da ih ja ne jedem, rijetko kad bi i to oni učiniti.Mogao bih se čak i kladiti na temu sastojaka u kolačima, no s kim? Čokolada je posebna priča. Pamtim poveće žute kantice od po nekoliko kilograma tekuće čokolade koje su znali donijeti naši poznanici iz Belgije. To je bilo uživanje. Čokolada na kruhu, u kolačima,… Voćne torte, tvrdi kolačići, tradicijski kolači, itd, to je prava stvar. Počeo sa s odvikavanjem, navečer izbjegavam slatkiše (kekse, bombone i slično), ipak mi ne drhte ruke i ne osjećam poteškoće u procesu odvikavanja, ali kad slučajno vidim reklamu na TV ili krene razgovor u tom pravcu, tada mi nije lako.  |
19.10.2006., četvrtak
A nekad sam ti bio dobar?
 Jedna šaljiva gospođa Matilda (sada je u mirovini) nekada je radila kao čistačica kako sam kaže „na picologiji“ (na ginekološkom odjelu) novogradiške bolnice. Neobično je duhovita i simpatična (malo krupnija) žena koja je posebno uveseljavala liječnike i pacijente dok je radila u bolnici. Jednom zgodom u prepunoj ambulanti prolazi jedan liječnik i ona ga pozdravi. Ovaj nije otpozdravio nego na šuteći prolazi dalje, tek će mu Matilda: „Šta je frajeru, a noćas sam ti bila dobra?“(misleći na to da je čistila i u noćnoj smjeni). Liječnik sav crven u licu od nelagode ispričava se i kaže: „Joj oprostite gospođo Matilda, dobar dan!“ Baš na račun te izreke „a bila sam ti dobra…“ odlučih napisati koju. Vidite ovaj vojnički šljem? Snimljen je na ogradi na vrhu Psunja (najvišoj točki Slavonije) zakvačen za žičanu ogradu, u blizini mjesta gdje su tijekom rata neprijateljski zrakoplovi bombardirali objekt odašiljača. Odašiljač je obranjen, a u znak na poginule vojnike tu je i spomenik. Vidite ovu kacigu? Vidite rupu? Netko je rekao:“E vidi ovaj je jednom dečku spasio glavu!“, a ja odmah uzvratim bez puno razmišljanja: „Pa nije onda zaslužio ovakvu sudbinu!“ Nadam se ipak da to nije kaciga nekog tragično preminulog vojnika. Ipak ne treba previše sentimentalno biti vezan za predmete. Kažu da obično stariji ljudi skupljaju sve i svašta i ne daju baciti ni ono što im sigurno nikada više neće trebati. Neki predmeti pobuđuju ipak obilje emocija i sjećanja. Ova kaciga ipak je prepuna simbolike, s obzirom da je snimljena na autentičnom mjestu, gdje ju je netko donio i ostavio baš u ratnom vremenu. Ne mogu ne napisati zadnju rečenicu. A nekad su nam bili dobri naši ljudi koji su branili Hrvatsku? |
Ricinus
 Možda ste nekad bili na operaciji, pa ste prije toga morali popiti žlicu-dvije ljepljive bezbojne tekućine koja vam je pomogla da sve iz svoje unutrašnjosti vrlo brzo ispraznite. Baš kad ste pomislili da je gotovo i da bi mogli obući hlače, kad ono ponovno, čistilište. Riječ je o ulju ricinusa Ja sam relativno kasno (sa 19 godina) operirao krajnike na Svetom duhu u ZG, no poslije toga (vjerojatno je degutantno) sam nešto slično doživio i bez ricinusa u više navrata. Pokupiš virus, pojedeš nešto što nije baš OK, piješ lijek koji izazove reakciju ili već nešto slično i kako kažu „dobiješ probavu poput grlice“. Nedavno su se u Požegi u dva navrata potrovali cijeli svatovi (navodno zbog salmonele), pa je oko doma bilo veselo jer nisu svi stigli do toaleta. Liječnici bi možda katkada rekli i da je dobro malo se očistiti, no ako to zareda učestalo, postoji mogućnost i dehidracije, a to može biti i kobno po život. Nekada su u starim slavonskim svatovima posebno pazili da se nitko od onih koji nisu kuhari ne približi kotlu u kojem se kuhala svatovska juha, da ne bi ubacio nešto što bi blago rečeno izazvalo „neslanu šalu“ među gostima i tako uništilo svečanost. Danas o tome ne vode previše brige, pa tko zna? Ricinus je biljka koja plijeni ljepotom u ovo doba godine zbog svojih crvenih cvjetova i mnogi ju ne poznaju iako ju drže recimo u dvorištu kao ukrasno drvce. Fora je kad liječnik ima u dvorištu biljku ricinusa (kao što je slučaj s fotografije), to mu dođe kao da ga ta biljka sudbinski prati kroz život. Život nam je katkada kao ricinus, lijep, ali i opasan. |
17.10.2006., utorak
Ostavljen?
 Da li ste se ikad osjetili osamljeni, ostavljeni, napušteni? Pa naravno da jeste. Da li ste ostavljali, napuštali, bili ti koji ste ostavljali, a ne bili ostavljani? To je već za dublje razmišljanje, i teže vam je dati odgovor. Da li vam je žao što ste nekoga ostavili? Da li bi htjeli sada promijeniti tu odluku (kada bi ste mogli)? Možda bi, a možda i ne bi. Ako ste beskompromisni, tada ćete reći:“Otkud ovako glupo pitanje?“, ako niste, tada ćete možda reći:“Pa da, mislim da bih sada odlučio (odlučila) drugačije. E vidite, svima nam se kada pruža prigoda da nešto korigiramo, ili čak potpuno promijenimo. Možda se kaje onaj koji je recimo ubio (ne samo zbog toga što je na odležavanju kazne ili pak zbog grižnje savjesti). Možda i ne? Nekima je po izlasku iz zatvora ili po odlasku u inozemstvo, ili nakon udaje ili ženidbe(ili nakon neke druge važne životne odluke), pružena mogućnost da djeluju kao potpuno novi ljudi (možda čak i sa novim identitetom). Da li tada želite biti drugačiji, ili oni isti koji ostavljaju ili bivaju ostavljeni? Naše životne odluke su vrlo značajne za naš i za tuđe živote, stoga mislim da ih ne bi trebali donositi na prečac, nepromišljeno i neodgovorno. Moramo svojim najbližima biti od pomoći kad se donose važne odluke, a ne reći „Baš me briga, radi kako znaš, kako napraviš tako će ti biti.“ Ako su nas ostavljali i nisu nam htjeli ili znali pomoći u presudnim životnim trenutcima, mi ne smijemo takvi biti. Ipak treba uvažavati samostalnost i integritet svake osobe. U nekim razvijenim zemljama primjerice odmah čim dijete postane punoljetno, odvaja se od roditelja i započinje samostalno živjeti. Kod nas je drugačije, djeca bivaju taoci roditelja, pa čak često vrijedi i suprotno. Biti samostalan ne znači biti ostavljen ili napušten, dapače. |
Ljepota mladosti
 Pomalo tužno zvuči rečenica:“Svi smo mi jednog dana bili mladi i lijepi.“ I doista, ma koliko se mi trudili zaustaviti proces starenja, on je nezaustavljiv. Vidite ovu djevojčicu, malu novogradišku mažoretkinju koja je ponosno (uz svoju prijateljicu) odigrala ulogu mladosti i ljepote, na presijecanju vrpce u Industrijskom parku, kada je označen početak radova na izgradnji infrastrukture. Rekli bi smo tipičan soc-realistički prikaz uslikavanja nekolicine kravatiranih političara, čiji potez škarama treba biti nešto povijesno. Strašno je važna ta njihova odluka i taj njihov čin, koji zavrjeđuje da mu se svi dive. Bez cinizma, ipak i sam smatram da je potrebno da se ondje izgrade ceste, vodovodi, kanalizacije, i mislim da je to lijep događaj, ali da se mene pita ja tu ne bih petljao dječicu koja će samo šutjeti i služiti nam kao stalak za jastučić i škare. Najljepše u cijelom tom događaju kojem je nazočila svita i elita, za mene je bila ova mala djevojčica. S obzirom da je događaj sam po sebi lijep, možda nije greška što su angažirali djecu da još dodatno uljepšaju. Ne znam, nisam siguran. Zapravo svima bi trebala biti čast što su se našli u društvu te mlade dame. Za kojih desetak ili dvadesetak godina tih političara i strašno važnih faca vjerojatno više neće biti. Na njihovim mjestima bit će neki drugi isto tako strašno važni. Možda će ova djevojčica biti uspješna poslovna žena, političarka, ali možda majka, učiteljica ili tko zna što? Vjerujem da će se ipak s radošću sjećati ovog dana, kada je eto bila lijepa kulisa, kao cvijet u novoj kući. Pogledajte koliko često manipuliraju djecom na određeni prilično suptilan način. Recimo reklame na televiziji. Ulaze vam u podsvijest, i vama i vašoj djeci ako ju imate. U trgovini ćete reagirati tako što ćete taj i taj proizvod (deterdžent, čokoladicu, sok, automobil,…) identificirati sa stvorenom (serviranom) predodžbom o prioritetnoj kupnji u odnosu na druge proizvode. Djecu treba zaštititi od medijske manipulacije. Ja bih to regulirao posebnim zakonom kojeg bi proveo kroz saborsku proceduru. Ne možemo se mi samo deklarativno izjašnjavati o nečem a konkretno ništa ne poduzimati. |
16.10.2006., ponedjeljak
Kako ste prošli u svatovima?
 I, kako ste prošli u svatovima? To je najčešće pitanje među glazbenicima kad se sretnu, kad prođe vikend. To pitaju i ukućani, najbliži, dok ih s jednim okom gledate dok škiljite ispod pokrivača iako je na satu već oko podneva. Pokušavate nešto reći, a glas vam je kao iz groba, još vam se spava, donji dio leđa „otkida“, a u podsvijesti još taraban, vriska, automobili, gužva, pijanci i razni likovi koje najvjerojatnije više nećete nikad sresti i ne vrijedi ih pamtiti. Misao poleti prema novcima, pa zbrajate i pokušavate se sjetiti koliko su vam platili za te varijacije na temu „kako zabaviti ljude i one druge“ i zadovoljiti glazbene ukuse od prastarih šokačkih napjeva do rock-a i turbo-folka. U Zdencima nam je bilo baš i zdeno. Ogromni šator, „aftekovano“ za 350 osoba, a došlo ih je najmanje oko 400. „Rondali smo“ do 4 sata ( a vani oko 3 stupnja Celzija, a pod šatorom tek nešto više). Mladenci su prezadovoljni, kažu da smo bili super, a kao i uvijek nađe se budala da na kraju nešto dobace (da ti pokvare sve skupa). Najpijanija i najbezobraznija budaletina bio je jedan od članova posluge, koji je navodno nešto kao prolupao (zar mi nismo, pa tko nije?), pa je baš meni našao skakati po živcima kad sam iznosio zvučne kutije u sitne sate. „Bajo, okani me se, nisam baš nešto dobre volje!“-kažem ja njemu, a on baš navrn'o. Kolega kaže:“Ma daj pusti, ne vrijedi ti se s njim takvim raspravljat“. Tom liku smo odsvirali desetke pjesma džabe, donosio nam je piće i kavu i stalno je izgledalo da je sve OK, no kad je valjda prešao svoj limit lokanja, sad smo mu mi nešto krivi. To je jedan od onih likova koji su kod kuće ko' bubice, jednom godišnje se naliju, a onda misle da mogu vrijeđati sve redom. Poslušao sam kolegu, i nisam „šiljio dalje“, a mislim si baš bi mi leglo jedno ispuhavanje, (jedan žešći verbalni duel možda čak i sa totalnim gubljenjem živaca) da bih se mogao isprazniti i nastaviti onda od nule. Ipak nisam nikad bio nasilnik i uvijek sam se kao i sad sklanjao budalama s puta. Da se vratim na temu kako smo prošli. Ma ljudi su ondje divni i veseli, srdačni, i najviše vole šokačke (bilo je kažu dosta sviraca koji su nas sa strahopoštovanjem gledali), cure u toaletama i štiklama, a pod nogama ugažena trava koja se neće dugo oporaviti. Nije bila neka zarada, no nije ni loše. Nemaju ljudi danas novaca, odnosno malo ih je koji imaju i previše, a većina živi na rubu siromaštva, (što se baš lijepo vidi po svemu i svačemu baš kad su svatovi i slične fešte). Sviđa mi se lijepi brdoviti kraj oko njihovog mjesta, a vjetar nas je ispuhao kao na Velebitu. Poslije vjenčanja smo se vozali u autima do Broda i slikali kraj Save, pa i zasvirali (već pod rasvjetom) u parku pokraj crkve kraj vatrogasnog doma. Kažu, tak'i je običaj, a ja mislim da je to vozanje (oko 2-3 sata) smišljeno da se manje popije i pojede. Gledam spomenike preminulim likovnim umjetnicima u tom brodskom parku. Na trenutak je izgledalo kao da su nas njihove duše dozvale da im zapivamo bećarac, onako u prekrasnom sutonu, (za kojeg bi oni da su živi potrošili dosta crvenih boja iz svojih tuba). Jednom sam tu gledao jednog slikara dok je radio prekrasan akvarel. Smješkao mi se dok sam zastao iza njegovih leđa noseći školsku torbu na ramenu. Bilo je to prije 20 tak godina. Možda smo se eto opet sreli, mi koji volimo lijepo, i nosi nas rijeka života kao panj po Savi. |
13.10.2006., petak
Petak 13.-ti
 Danas je taj dan kojeg mnogi smatraju baksuznim. Kad bolje promislim zadnjih dana imam ih više, pa bih se trebao sad živcirati, sekirati, strahovati ili što već. Problem je u tome što mi se to ne da raditi. Odlučio sam biti malo više flegmatičan. Zašto bih se recimo ja sekirao za nešto što nisam učinio, a zbog toga je bačena sumnja na mene. Ne radi se o lovi ili nekoj koristi nego o privatnom obiteljskom problemu. Ponekad mi se učini da nemam sreće, no dublje promišljanje zapravo dovodi me do suprotnog zaključka. Čini mi se da ću više vremena, novaca i svega ostalog morati posvetiti samo sebi. Živim često i previše za druge, a ne vraća mi se milo za drago. Jedan dan ću se prisiliti otići u ribolov. Stalno imam preča posla, hajde ovo, hajde ono. Dođem s posla već me čeka i ovo i ono. Navečer sam umoran, a stalno tako letam kao da mi je svaki dan petak 13.-ti. I te kuće mi je katkad preko glave. Da je nova i manja bila bi uživancija, a ovako stalno nešto popravljaj, krpari, šparaj, radi. Zbog tog prokletog novca gubim noći po bespućima slavonske neozbiljnosti ( svatovskim šatorima i hladnim salama). Otići ću jedan dan biti s pravim pravcatim ribama iz hladne rijeke. Ne moram ništa ni uloviti, želim samo gledati rijeku, jer to neću moći učiniti kad umrem. Sumnjam da će netko biti previše žalostan kad „drapnem“. A da ja sam sebe počnem žaliti već sad? Ma ni to nije dobro. Moji ukućani kažu da sam katkad preživčan i da bih trebao manje psovati kad „poludim“. Uzet ću sjekiricu pod ruku i otići ću hodati po šumi, (kao obići ću djedovinu). Moj djed je bio lovac, on bi u toj prigodi ponio pušku. Ja nisam nikad bio toliko krvoločan, meni su nekako draže gliste i kukuruz šećerac. Osjećam se kao da sam sit svega, a da nisam ništa jeo. To je valjda od ovog maglovitog petka, čiji ću ostatak iz inata prespavati kad dođem kući, baš u inat svima. |
11.10.2006., srijeda
(Ne) oprosti im pape
 Dječica vjeruju u dolazak Djeda Mraza, Svetog Nikolu, Djeda Božičnjaka i druge tipove koji im donose darove zato što su kao bila dobra cijele godine i zaslužila su poklone. Na neki način za taj događaj žive cijelu godinu.Odrasli su shvatili da je to sve zabluda i da ako žele darove, moraju ih sami steći. Neki to žele na pravedan način, a drugi na prevaru, pljačku, utaju itd. Kad premijer i država treba novaca proda „Plivu“ i još kažu „pa moralo se“(!?!). Da bi ušli u EU moramo pristati da svoju zemlju i imetak prodajemo strancima u bescjenje, a kasnije će sve to vrijediti višestruko više ( i to se kao mora). Možda nas primoraju da to svoje što smo im prodali kasnije moramo kupiti po višestruko višoj cijeni? U privatizaciji u Hrvatskoj ima toliko lopovluka da kad bi se sve procesuiralo, otkrilo i kaznilo, vjerojatno bi se zablokirao cijeli sistem. Ako ne znate kako obezvrijediti neku tvornicu, firmu, tvrtku, pa ju onda kupiti za nikakve novce, pa samo čitajte novine i dobit ćete niz korisnih savjeta ideja. Dovoljno je katkada okrenuti se oko sebe ovdje u NG ili okolici, pa se upitajte gdje su neke tvornice, zadruge. Većina ih je sad privatizirana, radnici su raspušteni, a od svega korist ima tek nekoliko osoba. Posredovati u muljažama (uzimati provizije) i biti na čelnim pozicijama kad se treba „amenovati lopovluk“ to je isto isplativo. Zapravo ništa ne napraviš i za to si još nagrađen, pa možeš dobiti novce koji će ti recimo dobro doći kad krene predizborna kampanja ili pak imaš što staviti na svoj „skromni“ devizni račun u inozemstvu. Tko to zapravo radi? Da li su to neki vanzemaljci, odlični pravnici, amoralni političari ili neprijatelji sistema? I tu ne treba fantazirati. To su oni koje svi mi gotovo svakodnevno srećemo ili viđamo po medijima (istini za volju oni pravi igrači, što bi jedan bivši gradonačelnik rekao „sive ekselencije“ ipak uvijek vole biti u drugom planu i poteze vući „iz sjene“).Tko se usudi čačkati po tome tko je ukrao velike novce od kupnje oružja za obranu Hrvatske? Što kažu neki „Ujia vuk magare, ili 'ko je jamija jamija“! Problem je što se tome nije stalo na kraj. Ima onih kojima kad se uvale u neprilike pomogne nitko drugi nego Država. Oproste vam dug, otpišu vam PDV i kažu „ma tjeraj dalje, to je u širem društvenom interesu“. Dakle nismo svi isti i ravnopravni pred zakonom, a to isto shvatimo tek kad odrastemo. Druge pak treba „ćapiti za jaja“ čim nešto malo pogriješe i reći „evo lopova, zbog takvih stojimo tako kako stojimo“.Ovaj Djed Mraz gleda i misli si: „Jel da vam pakujem ove godine, il će te si sami? Možda vam je već neko spakovao?“. |
Žene u politici
  Sam sam sebe prošlom fotografijom iz posta podsjetio da sam se imao prigodu poslovno „družiti“ s ženama iz svijeta politike. Neke od njih iskreno govoreći smatram vrlo simpatičnim, druge baš i ne, no nesumnjiva zajednička karakteristika im je da su vrlo sposobne, puno vještije nego muškarci. Gospođa Željka Antunović je bila čak i ministrica obrane i letjela u borbenom zrakoplovu, a gospođa Đurđa Adlešić vjerojatno i zbog prevelike predanosti poslu nije znala sebe poštedjeti, pa je zbog svega doživjela i zdravstvene probleme. Prisjetite se kako i primjerice u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, francuskoj i drugim zemljama ima, bilo je i bit će vrlo sposobnih političarki. U UK Margaret, u DE Angela, a u Italiji čak i Chicholina. Dok je u prva dva slučaja riječ o vrsnim političarkama, treći je zapravo parodija na politiku i dokazuje da se time može baviti apsolutno svatko, pa čak i porno-zvijezde. Kod nas u Hrvatskoj imali smo i Savku, koja je nesumnjivo razvila i svoj kult-ličnosti koji je više svojstven starom kovu političara. Ove nove političarke, sukladno demokratskim procesima i modernom vremenu ipak su nekako prisnije i jednostavnije. Imamo mi i Vesnu i Jadranku no iako ih pamtim kao vrlo ugodne sugovornice, njih nisam fotografirao jer jednostavno tada nisam imao foto-aparat. Opet ću ja bubnuti jednu rečenicu u korist žena. Smatram ih (barem u Hrvatskoj) puno sposobnijima od njihovih muških kolega. Nekako su mi manje umišljene i manje „pune sebe“. |
10.10.2006., utorak
Razgovor
 Brzo živimo, malo nam je vremena tijekom dana da bi smo obavili sve poslove, pa se služimo pomoćnim sredstvima komunikacije. Nekad se primjerice u jesenskom i zimskom periodu vrijeme kratilo obiteljskim razgovorima, pričama. Danas je sve brže, telefoniramo, razmjenjujemo mail-ove i često puta važne odluke donosimo a da se s drugom osobom niti ne vidimo „u četiri oka“. Nema se vremena za „ljudikanje“ i što kažu „naklapanje od nemila do nedraga“. Nekada se osoba s kojoj komuniciramo mogla uvjetno rečeno osjetiti, a danas u svojoj glavi ipak imamo imaginaciju što ta druga osoba toga trena radi. Možda leži, odmara, a kaže nam da upravo završava važan zadatak kojeg smo joj povjerili. Moderni mobiteli uz mogućnost video-komunikacije tu nam pomažu, no ipak nismo još na tolikom stupnju tehnološkog razvoja da bi se uvijek istovremeno i gledali i čuli s tom drugom osobom. Mnogi su mišljenja da smo usprkos brojnim najnovijim tehnološkim rješenjima komunikacije ipak sve siromašniji i otuđeniji. Primjerice poslovni čovjek dane provede u hotelskoj sobi im satima razgovara i kontaktira s drugima, a zapravo je sam kao pas i jedva čeka vratiti se kući i zagrliti dijete i suprugu. Mobiteli su posebna priča, već ih imaju i žele djeca u nižim razredima osnovne škole, razmjenjuju SMS-ove, javljaju se roditeljima i natječu se tko će šašaviju fotku staviti na zaslon svog aparata. Srednjoškolci i studenti za koju godinu neće moći bez laptopa i brze internetske veze. Putem Interneta već se sad polažu ispiti. Sve nam više treba brza, jasna i što kraća informacija. Nemamo vremena kopati po silnim knjižurinama zbog nekoliko podataka. To riješimo preko tražilice. Zahvaljujući modernim komunikacijama mnogi su se izvještili toliko da više ne čitaju lektire niti knjige već sve saznaju iz kraćih sažetaka. Kad nas netko nazove kažemo mu odmah „Kaži!“, bez dugih uvodnih pozdrava i bon-ton-skih uvertira. Završavamo često s onim „Dobro, ajd' Bog!“. Kad bi smo mogli i jeli bi smo i spavali i razgovarali na mobitel, a jednim okom gledali TV ili surfali po Net-u. To nam skoro i polazi za rukom. Možda ćemo biti vješti kao Napoleon. On je navodno pisao istovremeno i lijevom i desnom rukom, te sasvim nešto treće diktirao svojim podređenima. Na fotografiji vidite poznatu političarku i predsjednicu DC-a Vesnu Škare Ožbolt s kojom sam sinoć imao priliku razgovarati. Bila je to ugodna komunikacija koju su stalno prekidali pozivi na njen mobitel, kojeg je na kraju privremeno isključila. Umjesto bilo kakvih zaključaka, kao i uvijek na kraju o svemu sami prosudite, a ja ću napisati samo naziv jedne meni simpatične pjesmice- „Gdje se sakrio čovjek?“ |
09.10.2006., ponedjeljak
Uglavnom ponižavane
 Čitam ovih dana da bi se u Vladi RH uskoro moglo formirati posebno ministarstvo za žene. Za razliku od mnogih muškaraca koji bi logično odmah zatražili i ministarstvo za čisto muška pitanja, ja mislim da je to dobra ideja. Segregacija po spolnoj osnovi je evidentna u mnogim stvarima, no ima i iznimaka gdje su žene dominantne. U medijima recima na našoj županiji njima je gotovo u pravilu namijenjena čelna pozicija ( direktorice i urednice privatnih TV i radio postaja, pa i novina i dopisništava). Ipak u tom slučaju mislim da je riječ o zamci za žene jer oni stvarni vlasnici tih važnih institucija su zapravo muškarci (čitaj političari) koji lakše manipuliraju ženama nego sebi ravnopravnim muškarcima. Na ženu se izderi, zaprijeti, ucijeni ju spominjući obitelj i bit će onako kako želiš (to uspješno upražnjavaju). Odmah dodajem da se s tim ženama ne bih mijenjao, jer dodatan stres u životu želja je samo onih koji nisu baš „čisti“ma koliko bili ambiciozni). Poznajem ženu koja je godinama uspješno vozila kamion. Ona kaže da su kolege vozači veliki kavaliri i da je recimo na utovaru i istovaru robe imala prednost, te da je na razne načina uočavala veliku kolegijalnost i simpatije muškaraca i žena, posebno poslovnih partnera. Poznajem nekoliko žena koje rade u policiji kako na administrativnim, tako i na operativnim poslovima na terenu. Tu je problem rada u smjenama jer je kolegama muškarcima ipak lakše. Prije nekoliko mjeseci u sitnim noćnim satima upravo me je policajka tražila vozaču i prometnu i pitala gdje sam bio i kud idem (što mi je bilo simpatično) no kod nje nije palilo šarmiranje ( samo sam spomenuo sviranje, pa sam umalo morao puhati ako-test)i moralo je sve štimati. U ovom divljem kapitalizmu kakvog živimo ženama se uvjetuje da ako žele posao recimo u bajnim veletrgovinama, ne smiju ostati trudne, (a moraju trpjeti seksističke i druge uvrede i aluzije kretena po skladištima i slično). Mi smo društvo koje ženama poput jednog poznatog britanskog političara, iza rata ne nudi ništa drugo nego krv, znoj i suze, i vrijeme je to promijeniti na bolje. Cinična je i uvredljiva aktualna politika prema majkama i obitelji ( jednokratne mizerne novčane pomoći i slično) pa nije niti čudno da smo kao društvo sve stariji i da imamo problema s natalitetom. Sjetite se „mudraca i madraca“ iz Sabora i drugih bijednika koji su javno pred TV kamerama osramotili naš muški rod. O svakodnevnoj kulturi ophođenja u npr. u javnom prometu, na ulici, na radnom mjestu ili na javnim mjestima da i ne govorimo. Po tom pitanju smo jako zaostali jer ne poštujemo dovoljno ženski integritet. Dok se drugi (npr. Francuzi, Talijani,…) prema ženama gotovo u svakoj prigodi odnose s poštovanjem i uvažavanjem, mi smo nerijetko teški primitivci. Naravno da ne treba uopćavati i da nije baš sve tako crno, no poprilično je ipak sivo. |
07.10.2006., subota
Risov rođak
 Ovih dana imali smo malu akciju spašavanje jedne male mačkice koju je netko ostavio u blizini jedne od gradskih pekarni. Ima puno naznaka da je maca završila u sretnim rukama, naime mnogi su ju željeli uloviti i odnijeti kući kako bi joj pomogli (lovili su ju jedna starija gospođa, jedan stariji gospodin i djeca iz susjedstva). I sam sam se uključio u tu akciju, no maca je bila brža, nakon što je pojela mamce, vješto bi zbirsala. Eto ne viđam ju već dva dana i valjda je sve sretno završilo, no u automobilu je još uvijek poveća kutija, pa ako se pojavi pokušat ćemo ju opet loviti i najprije odvesti veterinaru zbog ozljede oka.. Eto baš danas na parkiralištu kod Društvenog doma je obilje hrane jer tu vojska poslužuje hranu povodom obljetnice novogradiške brigade. Ako se i negdje skrila, vjerujem da će nekoliko dana imati što jesti od tih sitnih ostataka. U jednom od prethodnih postova pisao sam o mačku iz Stare Kapele koji je stara iskusna „mačorčina“ premazana svim mastima. Samo se gurka oko nogu i mazi se, a vidljivo je u dobroj formi i ništa mu ne fali. Ovaj kadar možda djeluje malo zastrašujuće, jer sam ga fotkao baš kad mi je bio pod nogama (oblizivao se ipak na janjetinu a ne na mene). Ponavljam da su mi psi simpatičniji od mačaka, no i one su živi stvorovi koji zapravo ljudima nisu ništa krivi da bih ovi morali maltretirati i proganjati. Jednom zgodom kad sam se noću vraćao iz Davora na cesti sam spazio poveću divlju mačku (risa). Moram vam reći da nije izgledala baš lijepo. Velika poput psa i slične boje kao ovaj mačak izgledala je pomalo zastrašujuće. Zastao sam i promatrao ju pod svjetlima automobila, a ona se iskezila i mirno stajala kao da mi želi prepriječiti put. U prvi mah nisam uopće skužio o kakvoj je životinji riječ. Ova „mačorčina“ me podsjetila na tog svog divljeg rođaka. |
06.10.2006., petak
Sreća i veselje
 Prije dva dana sretnoj majci Ankici i tati Goranu Valešiću ( kojeg vidite na fotografiji) rodili su se blizanci, dva muškića Tin i Teo koje nestrpljivo čeka i njihova seka Inga. Mama je još u bolnici i oporavlja se nakon poroda, a sretni suprug i mještani Banićevca u općem oduševljenju na vijest o rođenju blizanaca, odmah su napravili feštu. Naravno, u dom su donijeli piće, ispekli prasence, sve se na brzinu organiziralo, pa smo tako došli i mi svirači. Nazvao me prijatelj iz banda i pitao:“Čuj hoćemo li ići, neka mala fešta, ako nemaš ništa protiv, znam da je neplanirano…?“ Kad sam čuo o čemu je riječ bio sam oduševljen. Bilo nam je prekrasno sve do 2 sata noćas. Na poslu sam bio već u 6 i sada sam malo umoran, ali nema veze, vrijedilo je. Moja supruga kaže da bi me izgrdila da sam ja tako što napravio, jer bih morao čekati da ona dođe iz rodilišta. Meni se čini da će ovo društvo bez problema napraviti još jednu feštu kad gospođa Ankica dođe iz bolnice, a nedugo za tim i treću (krstitke). Svi su mještani bili tako simpatični i razdragani, kakve ih do sada još nisam vidio, a ovih dvoje koje vidite u prvom planu dakako najviše. Hvala Bogu da se ljudi još uvijek toliko vesele rođenju djece. Ovakve stvari bi trebali promicati u medijima, a ne razne druge grozote. Idem razviti fotke, pa će to biti iznenađenje i za njihovu mamu u rodilištu i za Gorana i malu Ingu (koja je eto zasluženo postala glavna faca na mom blogu). |
Dječji pogled
 Oni su se sinoć naplesali kao veliki. Tipično dječji, jurcali su u krug, pa se onda igrali skrivača, potom plesali međusobno i sa svojim tatama i mamama. Prošli put kad smo svirali u Banićevcu donijeli su i loptu i još neke rekvizite za igranje. Hvalili su se svojim plastičnim (lažnim) mobitelima. Malo po malo su se približavali sviračima i kriomice doticali gitare, bubnjeve i klavijature. I pjevali su s nama kao male ptičice. Sve je to sinoć bilo zbog njihovih novih partnera za igru, blizanaca koji su se rodili prije dva dana ( o tome više u slijedećem postu). Bila je to večer slavlja novog života. Ovaj njihov pogled kao da razgrće sve prepreke i gleda preko ovog Interneta cijeli Svijet. Sjetite se da ste i vi bili dijete koje je ovako gledalo oko sebe. A vidite, sada smo puno drugačiji, mislimo da puno toga znamo i poznamo, pogled nam često padne prema dolje ili se okrene prema vlastitim mislima i brigama. |
05.10.2006., četvrtak
Svijeća od leda
 Hajde nek' se ponosni tata pohvali svojim umjetnički nadarenim i vrijednim sinom koji stalno ima nekih originalnih ideja. Na fotografiji vidite svijeću koju je sam smislio i nedavno napravio. Moram priznati da smo se iznenadili i ljepotom i funkcionalnošću, a i originalnošću. Najprije je birao i brao cvijeće, onda je to zaleđivao u frižideru, a potom donio malu dušicu (malu svjećicu), stavio ju unutar ledenog umjetničkog djela i onda je uslijedila demonstracija za tatu i mamu. Mi smo se samo pogledali i dakao čestitali mu jer je stvarno zaslužio. Ovih dana on i njegovi prijatelji iz razreda prave nekakvu veliku maketu. Stiropora i malih kutijica ima na sve strane, a od toga prave kuće, crkvu i park. Nedavno je smislio i napravio „ludu knjigu“( spojene listove papira, a unutra crteži i cijela jedna priča), koja je čak bila i na izložbi na dječjem odjelu knjižnice. Htio bih reći da ga mi stvarno ne maltretiramo i ne prisiljavamo da to radi nego je sve to njegov slobodni izbor. Simpatično mi je kad naručuje neke materijale a ja si mislim „pa što je opet smislio?“. |
Iz torbice sjećanja
 Kad već sad imam mogućnost prikazati vam nešto veće fotografije, evo izvući ću nešto iz svoje male arhive ljepota, nešto što ste u skraćenoj (sitnoj) formi mogli vidjeti za prošli Uskrs. Ljubitelji narodnog blaga vjerujem bit će zadovoljni, a mislim i oni koji vole veselje i dobro raspoloženje. Trenutak ispred hotela „Park“ u SB za vrijeme trajanja nekakvog prijema (nije bitno kojeg). Djevojke iz KUD-a „Radinje“ iz Siča bile su raspoložene za fotografiranje i mislim da je ispalo bolje nego što su željele i one i ja. Fotoaparat i moja ruka samo su eto poslužili za transmisiju ljepote prema vama. Nisam nekakav poseban ljubitelj nošnji, no uvijek me fascinira koliko je rada, ljubavi, strpljenja anonimnih nesebičnih majstorica uloženo u svaki od ovih odjevnih predmeta. Oni koji nemaju želju za stvaranjem nekih vrijednosti i mislim da katkada trebaju pogledati ovako nešto, možda dobiju volju. |
04.10.2006., srijeda
Bića iz zatvora
 Kada čovjek zabrlja i ogriješi se o zakone, nakon istrage, ako mu se dokaže krivnja, strpaju ga u zatvor na odsluženje kazne. Kad su u pitanju životinje, kazne ljudi znaju biti vrlo okrutne i nemilosrdne. Spominjali smo malo mače koje je neko prekjučer ostavio ispred jedne novogradiške pekarne. Moram pronaći neku kutiju i pronaći ga danas , pa ga pokušati spasiti na zahtjev jedne blogerice. Toliko toga ima da za to pitanje treba više blago rečeno senzibilizirati javnost, pa ja podržavam trud nekih udruga koje promiču prava životinja. U našem gradu redovito se barem jedanput godišnje održava izložba malih životinja. I golub kojeg sam uzeo za svoj zaštitni znak bloga je snimljen upravo ondje. Bio sam iznenađen kad su mi rekli da je to golub za klanje (konzumni), pa ga zato hrane. Golubovi u našem gradu se ne daju otjerati sa fasade zgrade Centra za mirovinsko osiguranje. Iz uprave grada su ih već na razne načine pokušali otjerati a oni se ipak stalno uporno vraćaju (!?!). Golubovi s vrha te fasade svakodnevno vrše nuždu po stanovnicima grada (kao da im se osvećuju što ih ovi žele otjerati). U gradu ih često nazivaju „gradskim štakorima“ dok su u nekim gradovima o golubovima kao zaštitnim znakom grada spjevali i uglazbili pjesme (!?). Mi smo u Novoj Gradiški po mnogo čemu u negativnom (a katkada istini za volju i pozitivnom) smislu specifični, pa sam i zbog toga pokrenuo ovaj blog, jer sam osjetio potrebu na neke stvari skrenuti pozornost. Gradsko komunalno poduzeće je nabavilo specijalne puške za lov na pse lutalice, a vrane iz parka znaju rastjerivati sitnom sačmom i dakako puškama. Rekao sam sam sebi, hajde da ja budem malo ptica ( u prenesenom značenju) pa da (kad već one ne mogu) pišem o tome i drugim stvarima sa stanovišta nekog tko se doista može izdići iznad gradskog sivila i sve vidjeti iz neke druge perspektive neopterećen ljudskom sujetom. Ovaj kunić ili zec doista ima crvene oči ( da ne mislite da sam zbrljao fotku). Ponekad mi se čini da u pogledu životinja mogu pročitati i po nekoliko rečenica. Od malena sam bio sklon maštanju zahvaljujući kojem sam bio na svim kontinentima svijeta i još važnije komunicirao sa drugim bićima. Dok ne pomislite da sam „skrenuo“ bolje da prekinem ovaj tekst. Dok drugi na izložbe malih životinja idu veseli, mene to uvijek rastuži, pogotovo kad vidim (kao u zoološkom vrtu) životinje koje unutar kaveza prave krugove ili pak tupo gledaju, i čak se više i ne plaše.  |
Luster
 Ljudska domišljatost nema granica. I ovo je jedan od primjera. Naime vidite kako se od stare kopanje (malog starinskog autentičnog korita koje je izrađeno od jednog komada drveta) u interesu turističke prezentacije ono pretvori u luster (u jednom restoranu nedaleko Slavonskog Broda). Odmah ću reći da se to meni ne sviđa, bez obzira što taj predmet po svojoj formi eto može poslužiti i u te svrhe. Ove gole žarulje i kablovi koji vire iz starinskog drveta kao da su cijelu slavonsku etnološku povijest izvrnule naopačke. Kao da se prosula voda u kojoj je možda onim običnim (u kućnoj radinosti skuhanim) sapunom neka majka kupala svoje dijete. U takvim posudama se i mijesilo tijesto i pripremala su se neka jela, ali mogla se oprati i odjeća ili pak lice lijepe djevojke ili mladića koji se spremao ići u kolo. Mislit će neupućeni:“Vidi kako su nekada bili lijepi lusteri?“. Ja tako što nikad ranije nisam negdje vidio, a nadam se da niti neću. Mislim da je to „miješanje krušaka i jabuka“. Baš bi me zanimalo mišljenje i nekih stručnih osoba (recimo iz Muzeja za umjetnost i obrt). U „žaru borbe“ očuvanja starina vjerujem da katkada i u dobroj namjeri dođe no grešaka. Pa griješiti je ljudski, no zato postoji struka i stručnjaci koje bi trebalo kod ovakvih stvari konzultirati. |
03.10.2006., utorak
Dame i gospoda
 Moj sin učitelju govori: „Gospodine učitelju!“, a ja sam tom istom čovjeku morao svojedobno govoriti: „Druže učitelju!“. I tako je on kao i mi doživio preobražaj (kao kod Kafke). Svi smo preko noći postali gospoda, ali nam nedostaje pravih gospodskih manira i uglađenosti. Dakle prije smo se oslovljavali „kao da smo jedni s drugima krave čuvali“, a sad nam je gospodin i onaj koji ni po čemu ne zaslužuje taj epitet. Zanimljivo u nekim stranim jezicima čak nema niti posebno „persiranja“ pa se i mladom i starom recimo kaže „ti“. U nekim pak drugim jezicima i narodima postoji cijela procedura učtivog oslovljavanja, pa ako pogriješite, možete napraviti kobnu grešku koja će vas (recimo u Japanu) diskvalificirati iz daljnje ozbiljnije komunikacije (ako ste recimo političar ili poslovni čovjek). Ipak srdačnost i osmjeh često vam mogu biti slamka spasa iz „gabule“ u koju ste se eventualno uvalili. To sam neki dan gledao u jednom zanimljivom dokumentarnom njemačkom filmu, a ponešto su mi ispričali i kolege „jezičari“.U špici jedne domaće TV zabavne emisije popularni američki glumci tako simpatično psuju na engleskom da im stvarno ne možemo zamjeriti( a u stvari nas šalju u materinu). Simpatičan mi je onaj Englez koji glumi francuskog policajca u seriji „Allo, allo“. Prevoditelji imaju veliki problem kako one „bisere“ prevesti na hrvatski jezik. U originalu je sve puno „sočnije“ (kad se sluša na engleskom). Evo malo gospodskih manira ( ma što je dama bez lepeze?). Vidite dio pjevačke skupine „Slavča“ Nova Gradiška koja uglavnom pjeva starogradske pjesme. Netko će reći da taj repertoar baš i nije svojstven našem kraju, no možda i griješe, jer naš mali gradić nekada je vrvio upravo ovako odjevenom gospodom koja su recimo za nešto lijepo znali reći da je „če če“, muškarci bi rekli „Ljubim ruke mlada damo!“, a romantike je bilo na pretek, od volana na okovratnicima i rukavima do nježne glazbe, svakojakog „nobl-a“ od namještaja, prijevoznih sredstava do pribora za jelo i drugih sitnica koje život čine. Meni se sviđa ta i ženska i muška odjeća. Osobno mi se sviđaju odjela i kravate, ali ih rijetko kad nosim. O kravatama i neobičnoj američkoj odjeći morat ću napisati bar koji post, jer je meni (kao Džoniju iz Azre) tetkica iz Amerike slala majice s natpisima, pa sam već od osnovne škole znao katkada biti „naj-Džek“. Bejzbolske kape nosio je i djed i tata, a sestre su se katkada znale kočoperiti u predivnim pravim njujorškim haljinama. Najveća tetina greška je ta što mi nikad nije poslala toliko željene kaubojske čizme i prave originalne američke traperice. Nikad nije kasno. Ona sad ima 90-tak godina. Možda se sjeti? |
02.10.2006., ponedjeljak
Vrh Psunja
 Najviši vrh Slavonije, Psunj i na njemu još RTV odašiljač najviša je mjesto gdje Slavoniju uzduž i poprijeko možete gledati uokrug. Treba imati hrabrosti popeti se barem do prve etaže tornja, no ako pobijedite strah od visina bit ćete nagrađeni lijepim pogledom, no iako se ne popnete na toranj i sve viđeno uokolo bit će vam dojmljivo. Trebalo je imati hrabrosti tijekom nedavnog rata biti na ovom mjestu svakodnevno biti izložen opasnostima iz obližnjih šuma ili pak od aviona neprijateljske vojske. Pokraj temelja tornja donedavno su bile izvaljeni ogromni komadi betona i čelika, što su napravili baš već spomenuti avioni. Pokušavali su uništiti toranj, ušutkati sve TV i radio programe hrvatskih postaja, no nisu uspjeli. Zašto? Pa zato što su taj objekt branili i obranili hrvatski vojnici, policajci i pripadnici Samostalne psunjske satnije. Tko je viši? Toranj, spomenik poginulima u obliku protupješačke mine s pločicama na kojima su imena poginulih, ili žrtva i patnja tih ljudi koji su tu umirali? Jučer sam bio ondje po prekrasnom jesenskom danu. Sunce se poigravalo sa sjenama drveća. Niti jedne godine do sada nije bilo toliko ljudi da odaju počast poginulima, kao jučer. Možda je i zato bilo lijepo vrijeme? Prethodnih godina kad nas je bilo manje, znali smo pokisnuti, ili pak smrzavati uz snijeg i vjetar, no bili smo ponosni što smo se baš tu sretali. Onako svako za sebe pomolili smo se za poginule i bili s njima barem na trenutak u mislima, iskreno i ljudski. Razmišljam o onome što su mi govorili ti ljudi, kako su provodili dane u strahu i s rijetkim kontaktima sa okolnim svijetom. Kažu da je dan bio gotovo opasniji od noći. I danas okolne šume vrve minama i nije uputno okolo hodati neutabanim stazama. Pomišljam i na to kako sam nedavno čuo u Cerniku da jedan od branitelja koji je bio tu na Psunju već godinama ne izlazi iz svoje kuće. Život gleda katkad s prozora svoje kuće, može hodati, ali ne želi nikud jer je obolio na živce i ne može se prilagoditi okolini. Već ga godinama nisu vidjeli niti u trgovini, niti bilo gdje drugdje. Mojim kolegama sviračima i meni se nasmijao nedavno, kad smo svirali u pratnji svatova i prošli pokraj njegove kuće trčeći sačuvati instrumente od kiše koja se odjednom spustila. Pomažu mu vjerojatno članovi obitelji ili susjedi. Kažu za njega: „ma on je bio na Psunju.“ Ne znam da li je bio pripadnik Samostalne psunjske satnije koja je jučer obilježila 15-tu obljetnicu ili je bio član nekih drugih postrojbi, no žao mi je tog čovjeka jer on očito ne može zaboraviti svoje strahove, a to je katkada veliko problem. Razmišljam vozeći se automobilom sa Psunja kako eto zadnjih godina obilazim slavonske vrhove i upoznajem Slavoniju odozgor prema dolje. S ovih vrhova sve se jasnije vidi, i zrak je čišći, no u grudima me stegne iz nekih drugih razloga. |
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr