
Svi zajedno su zasigurno velika snaga koja može pomoći svakoj ljudskoj duši, bilo da je u živućem tijelu ili prebiva u nama još uvijek neznanim dimenzijama. Jednom sam ozbiljno uganuo gležanj trčeći iz škole, da bih mogao navečer biti na groblju u okružju zapaljenih svijeća. Tjedan dana sam zbog toga ležao u krevetu pokidanih ligamenata i vježbajući taban (na flašu) da bih uopće mogao stati na nogu. Kao djeca smo trčkarali sa svijećama i šibicama i uz roditelje rado uređivali grobove naših preminulih. Ima nešto predivno u tom običaju donošenja cvijeća i paljenja svijeća u znak sjećanja na preminule. Svaki dan ih se rijetko sjetimo. Moji djedovi Ivan i Franja, bake Lucija i Marija, moj otac Stjepan, moji prijatelji braća Tihomir i Zvonimir, susjeda Marija i tolikih drugih, sjetimo se kad vidimo njihove humke, spomenike ili tek ime i prezime. Svi ćemo jednom umrijeti, to je činjenica, a da li će nam netko doći urediti grob ili zapaliti svijeću barem na današnji dan, to je već drugo pitanje? Uvijek se sjetim i onih kojima se ne zna za grob i sjetim se kako su moj djed i baka čekali vijest o tome gdje im je sin (moj stric), kojeg su ubili odmah iza rata. Mjesecima nisu znali gdje je, a unda ga je netko pronašao ustrijeljenog u obližnjem potoku. Imao je 19 godina i spremali su mu svatove. Sjetim se majki i očeva naših hrvatskih branitelja koji još traže svoje sinove i htjeli bi im barem, kao i drugi ljudi na grobu izmoliti Očenaš. Sjetim se kako smo ispraćali naše prijatelje poginule u nedavnom ratu, dežurali u mrtvačnici uz njihova tijela i sutradan ih ispraćali gledajući bol njihovih roditelja. I kamen bi proplakao, kaže izreka, no morali smo biti tvrđi i od stijene i sačuvati ono malo prisebnosti za ostatak naših života. Sjećamo se tuđih i vlastitih životnih patnji i kao da svodimo životne račune u nekakvu bilancu. Oni koji su ostali, nagrađeni su životom koji nije med i mlijeko nego poteškoća. Sjećam se mladenačkih susreta na Sve Svete, dok smo osmjesima i radošću prkosili smrti na tom mjestu gdje ona tako bahato demonstrira svoju snagu. Na groblju smo se i sanjkali i skijali i nismo ga se bojali usprkos izmišljenim strašnim pričama i horor filmovima gledanim u mraku kino dvorane. Crveno-žuta snažna svijetlost svijeća i lampiona, kao užarena lava iz vulkana, podsjećala je da život kulja iz te naše zemlje crnice, iz tog groblja. Imućniji se natječu tko će kupiti i donijeti skuplje cvijeće i lampione, a mi smo uvijek palili one obične bijele svijeće i kitili grobove cvijećem uzgojenim u vrtu, kojeg smo čuvali od mraza i studeni. Ljudi se natječu pokazati međusobne razlike čak i u tome, a ne žele priznati ono što nam je svima zajedničko, a to je nakon života- smrt kao ista pravda i za kraljeve, siromahe ili bilo koga drugog. Isusov prst prema nebu sa ovog spomenika kojeg doživljavam kao rečenicu “Sjeti se čovječe da si iz pepela postao i da ćeš se u pepeo pretvoriti,..“ ili tek „Čovječe zamisli se nad samim sobom. Da li znaš što činiš i kuda ideš?. Nismo besmrtni i kad nas već tako rijetko na to podsjećaju u svakodnevnom životu, to sami sebi trebamo reći barem jedanput godišnje, i to baš na sutrašnji dan.
|