31.10.2006., utorak
Svi Sveti i Dušni dan
 Svi zajedno su zasigurno velika snaga koja može pomoći svakoj ljudskoj duši, bilo da je u živućem tijelu ili prebiva u nama još uvijek neznanim dimenzijama. Jednom sam ozbiljno uganuo gležanj trčeći iz škole, da bih mogao navečer biti na groblju u okružju zapaljenih svijeća. Tjedan dana sam zbog toga ležao u krevetu pokidanih ligamenata i vježbajući taban (na flašu) da bih uopće mogao stati na nogu. Kao djeca smo trčkarali sa svijećama i šibicama i uz roditelje rado uređivali grobove naših preminulih. Ima nešto predivno u tom običaju donošenja cvijeća i paljenja svijeća u znak sjećanja na preminule. Svaki dan ih se rijetko sjetimo. Moji djedovi Ivan i Franja, bake Lucija i Marija, moj otac Stjepan, moji prijatelji braća Tihomir i Zvonimir, susjeda Marija i tolikih drugih, sjetimo se kad vidimo njihove humke, spomenike ili tek ime i prezime. Svi ćemo jednom umrijeti, to je činjenica, a da li će nam netko doći urediti grob ili zapaliti svijeću barem na današnji dan, to je već drugo pitanje? Uvijek se sjetim i onih kojima se ne zna za grob i sjetim se kako su moj djed i baka čekali vijest o tome gdje im je sin (moj stric), kojeg su ubili odmah iza rata. Mjesecima nisu znali gdje je, a unda ga je netko pronašao ustrijeljenog u obližnjem potoku. Imao je 19 godina i spremali su mu svatove. Sjetim se majki i očeva naših hrvatskih branitelja koji još traže svoje sinove i htjeli bi im barem, kao i drugi ljudi na grobu izmoliti Očenaš. Sjetim se kako smo ispraćali naše prijatelje poginule u nedavnom ratu, dežurali u mrtvačnici uz njihova tijela i sutradan ih ispraćali gledajući bol njihovih roditelja. I kamen bi proplakao, kaže izreka, no morali smo biti tvrđi i od stijene i sačuvati ono malo prisebnosti za ostatak naših života. Sjećamo se tuđih i vlastitih životnih patnji i kao da svodimo životne račune u nekakvu bilancu. Oni koji su ostali, nagrađeni su životom koji nije med i mlijeko nego poteškoća. Sjećam se mladenačkih susreta na Sve Svete, dok smo osmjesima i radošću prkosili smrti na tom mjestu gdje ona tako bahato demonstrira svoju snagu. Na groblju smo se i sanjkali i skijali i nismo ga se bojali usprkos izmišljenim strašnim pričama i horor filmovima gledanim u mraku kino dvorane. Crveno-žuta snažna svijetlost svijeća i lampiona, kao užarena lava iz vulkana, podsjećala je da život kulja iz te naše zemlje crnice, iz tog groblja. Imućniji se natječu tko će kupiti i donijeti skuplje cvijeće i lampione, a mi smo uvijek palili one obične bijele svijeće i kitili grobove cvijećem uzgojenim u vrtu, kojeg smo čuvali od mraza i studeni. Ljudi se natječu pokazati međusobne razlike čak i u tome, a ne žele priznati ono što nam je svima zajedničko, a to je nakon života- smrt kao ista pravda i za kraljeve, siromahe ili bilo koga drugog. Isusov prst prema nebu sa ovog spomenika kojeg doživljavam kao rečenicu “Sjeti se čovječe da si iz pepela postao i da ćeš se u pepeo pretvoriti,..“ ili tek „Čovječe zamisli se nad samim sobom. Da li znaš što činiš i kuda ideš?. Nismo besmrtni i kad nas već tako rijetko na to podsjećaju u svakodnevnom životu, to sami sebi trebamo reći barem jedanput godišnje, i to baš na sutrašnji dan. |
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr